REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Poslovni broj 40 P-9/2020-33

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N.H. iz S., S., B., OIB …, zastupanog po punomoćnici A. B. V., odvjetnici iz P., protiv tuženika D.M. iz S., OIB …, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 1. srpnja 2021. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i odvjetnika D.B. kao privremenog zastupnika tuženika, a odluke javno objavljene 23. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku D.M., OIB …, da tužitelju N.H., OIB …, isplati iznos od 2.794,18 kuna (slovima: dvije tisuće sedamsto devedeset četiri kune i osamnaest lipa) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.000,00 kuna od 7. lipnja 2018. do isplate

- na iznos od 1.371,37 kuna od 16. listopada 2019. do isplate

- na iznos od 195,00 kuna od 1. listopada 2019. do isplate

- na iznos od 227,81 kuna od 4. prosinca 2019. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.387,50 kuna (slovima: tri tisuće tristo osamdeset sedam kuna i pedeset lipa) sa zateznim kamatama koje na teku od 24. srpnja 2021. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik nekretnine, i to stana na VI. katu stambene zgrade u P., sagrađene na kč. br. 4450 k.o. P., koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika i balkona s nepokrivenom terasom, ukupne površine 30,94 m². Tužitelj i tuženik su početkom lipnja 2018. zaključili usmeni ugovor o najmu toga stana, kada je tuženik i stupio u posjed stana. S obzirom na činjenicu da se tužitelj u to vrijeme nalazio u inozemstvu i nije mogao pristupiti u P., stranke (tužitelj kao najmodavac i tuženik kao najmoprimac) su pisani ugovor o najmu stana zaključile 20. kolovoza 2018. Odredbom čl. 4. Ugovora o najmu stana tuženik se obvezao podmirivati mjesečnu najamninu u iznosu od 1.500,00 kuna kao i sve režijske troškove za vrijeme dok nekretninu koristi. Također, prilikom useljenja u stan stranke su dogovorile da će tuženik ugraditi novi PVC prozor u stanu u svrhu poboljšanja njegovih uvjeta stanovanja. Na ime plaćanja navedenog prozora tužitelj je 7. lipnja 2018. na račun M.D., djevojke tuženika, izvršio uplatu iznosa od 6.000,00 kuna, međutim, tuženik prozor nikada nije ugradio, što je tužitelj tek kasnije saznao. Tuženik je u predmetnom stanu stanovao do 30. rujna 2019. kada je prijateljici tužitelja, D.H., predao ključeve stana i iznos od 5.000,00 kuna na ime povrata dijela novca koji tuženik nije iskoristio za ugradnju prozora, dok razliku od 1.000,00 kuna tužitelju nije vratio. Prilikom iseljenja iz predmetne nekretnine tuženik nije podmirio režijske troškove pa je tužitelj platio njegova režijska dugovanja u ukupnom iznosu od 1.794,18 kuna, i to iznos od 1.371,37 kuna 16. listopada na ime pričuve, iznos od 195,00 kuna 1. listopada 2019. na ime komunalne naknade i naknade za uređenje voda, iznos od 101,02 kuna 4. prosinca 2019. na ime troškova odvoza smeća te iznos od 126,79 kuna 4. prosinca 2019. na ime troškova potrošnje električne energije. S obzirom na činjenicu da tuženik bez ikakve pravne osnove drži iznos od 1.000,00 kuna koji pripada tužitelju te s obzirom da nije podmirio svoja dugovanja po osnovi režijskih troškova, a ne odgovara na tužiteljeve pozive za podmirenje duga, tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku isplatu iznosa od 2.794,18 kuna sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća naznačenog u izreci do isplate.

2. S obzirom da je u vrijeme dostave tužbe na odgovor boravište tuženika bilo nepoznato, tuženiku je na temelju čl. 84. st. 2. toč. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) postavljen privremeni zastupnik u osobi D.V., odvjetnika iz P. Privremeni zastupnik tuženika podnio je odgovor na tužbu te je tuženika zastupao na ročištu održanom 10. ožujka 2021., a nastavno je, nakon dostave tuženikove adrese na koju su tuženiku uredno dostavljeni tužba, zapisnik od 10. ožujka 2021. i poziv za pripremno ročište, razriješen dužnosti privremenog zastupnika (rješenjem od 6. srpnja 2021. i na temelju čl. 85. st. 2. ZPP).

3. U odgovoru na tužbu privremeni zastupnik tuženika osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva i sve tužbene navode. Smatra da tuženik kao najmoprimac ne bi trebao snositi dug s osnova pričuve, jer nije riječ o izdatku vezanom za korištenje stana. Prema čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/810, 143/12 i 152/14) zajednička pričuva je namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine, namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine. Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojega suvlasnika, uloženom na način da donosi plodove. Iz navedenog je razvidno da zajedničku pričuvu plaćaju suvlasnici nekretnine, a ne najmoprimci. Nepoštena je i ništetna odredba kojim se, iskorištavajući položaj jače strane, tjera najmoprimca da plaća nešto što je zakonska obveza vlasnika, stoga predlaže da sud takvu ugovornu odredbu proglasi ništetnom i odbije tužbeni zahtjev. Glede potraživanja s osnova režijskih troškova, iz Ugovora o najmu vidljivo je da je tuženik platio depozit u iznosu od 1.500,00 kuna za podmirenje režija, pa ističe prigovor radi prijeboja potraživanja. Također, iz dokaza priloženih uz tužbu vidljivo je da je tužitelj imao dugovanja prema Gradu P. s osnova komunalne naknade u razdoblju prije nego je tuženik ušao u posjed stana pa je očito da ni tužitelj nije bio ažuran a nema dokaza da tuženik te novce nije dao tužitelju. U pogledu iznosa danog za ugradnju prozora, tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer iz navoda istaknutih u tužbi proizlazi da tužitelj novac za prozore nije uplatio tuženiku već M.D. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženiku.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po tužitelju i to: zemljišnoknjižni izvadak, Rješenje o nasljeđivanju poslovni broj: O- 262/2017 od 20. travnja 2017., Ugovor o najmu stana, potvrdu o uplati, Viber komunikaciju parničnih stranaka, izvadak Z. banke potvrdu o uplati komunalne naknade, kartice kupaca, financijsku karticu U. upravljanje d.o.o., račun za pričuvu, karticu dužnika G.P., potvrdu o uplati od 1. listopada 2019., račun P. H. d.o.o., račun HEP-a, potvrdu o uplati, dopis zavoda, dopis ministarstva, PU I. i prijepis SMS poruka.

5. Zahtjev tužitelja osnovan je u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao najmodavca kojim od tuženika kao najmoprimca, po prestanku ugovora o najmu, potražuje isplatu iznosa od ukupno 2.794,18 kuna, i to iznosa od 1.794,18 kuna na ime režijskih troškova i troškova pričuve koje je platio nakon što je tuženik iselio iz stana za razdoblje dok je boravio u stanu, te iznosa od 1.000,00 kuna na ime razlike koju tuženik nije vratio tužitelju za ugradnju PVC prozora.

7. Na temelju dokumentacije dostavljene po tužitelju sud je utvrdio da su tužitelj kao najmodavac i tuženik kao najmoprimac 20. kolovoza 2018. zaključili pisani Ugovor o najmu stana (list 9-3 spisa), a predmet toga ugovora bio je stan u P., površine 30,94 m[2] . U čl. 4. Ugovora određeno je da mjesečna najamnina za predmetni stan iznosi 1.500,00 kuna i da se plaća do 10-og u mjesecu za tekući mjesec te da najmoprimac u cijelosti snosi režijske troškove (vodu, električnu energiju, pričuvu, komunalne naknade i eventualno ostale ugovorene usluge) koje je dužan redovno plaćati.

7.1. Pritom, tužitelj je u tužbi naveo da su stranke prije sklapanja pisanog ugovora o najmu, početkom lipnja 2018. sklopile usmeni ugovor o najmu i da je tuženik tada stupio u posjed stana. Sud je takav navod prihvatio s obzirom da od strane tuženika nije osporen, a proizlazi i iz provedenih dokaza. Naime, iz potvrde o provedenom nalogu za plaćanje (list 14 spisa) vidljivo je da je tužitelj 7. lipnja 2018. na račun M.D. uplatio iznos od 6.000,00 kuna, navodeći u opisu plaćanja „za D.M.– prozor u sobi“, što upućuje na zaključak da je tuženik tada već stupio u posjed stana, a da je tome tako vidljivo je i iz SMS korespondencije parničnih stranaka dostavljene po tužitelju (list 94 - 95 spisa). Također, u obračunu dugovanja (list 43) koji je tužitelj odaslao tuženiku putem maila koji mu je tuženik prethodno dao (list 45) proizlazi da je tužitelj od dugovanja po osnovi komunalne naknade oduzeo „dugovanja iz 2017. i 2018. dok tuženik nije ušao u stan pa čak i za 6. mjesec 2018.“, što također upućuje na zaključak da je tuženik tijekom lipnja 2018. ušao u posjed stana.

8. Nadalje, iz dokaza dostavljenih po tužitelju utvrđeno je da je isti 16. listopada 2019. doista podmirio dugovanje po osnovi zajedničke pričuve u iznosu od 1.714,84 kuna (listovi 31 i 33 – 34 spisa), od čega od tuženika potražuje iznos od 1.371,37 kuna na ime pričuve plaćene za razdoblje u kojem je tuženik boravio u stanu (od rujna 2018. do rujna 2019.).

8.1. Tužitelj je dokazao i da je 1. listopada 2019. platio dugovanje po osnovi komunalne naknade i naknade za uređenje voda u iznosu od 389,94 kuna (listovi 32 i 36 spisa), a kako se dio toga iznosa od 194,94 kuna odnosi na razdoblje prije tuženikova boravka u stanu, to od tuženika potražuje razliku u iznosu od 195,00 kuna.

8.2. Pored navedenog, tužitelj je 4. prosinca 2019. platio račun broj: 245597 u iznosu od 101,02 kuna koji se odnosi na uslugu odvoza smeća za rujan 2019., kao i račun broj: 2201442308-191020-6 u iznosu od 126,79 kuna koji se odnosi na trošak električne energije za rujan 2019. (listovi 34 – 41 spisa), koje iznose u cijelosti potražuje od tuženika, jer se odnose na razdoblje njegova boravka u stanu.

9. Pritom, nije osnovan navod tuženika da tužitelj nema pravo potraživati troškove s osnova pričuve. Naime, nije sporno da trošak pričuve predstavlja obvezu koja tereti vlasnika stana. Međutim, nema zapreke da stranke ugovora o najmu u skladu s čl. 3. st. 2. i čl. 5. toč. 4. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06 i 68/18) ugovore da će plaćanje toga troška za vrijeme trajanja najamnog odnosa snositi najmoprimac, kao što je to slučaj i u spornom ugovoru. Takva ugovorna odredba nije ništetna jer nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322. st. 1. ZOO), a niti je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja bi bila nametnuta tuženiku kao slabijoj ugovornoj strani.

10. Nije prihvaćen ni navod tuženika u kojem ukazuje na neosnovanost tužbenog zahtjeva smatrajući da je tužitelj kao najmodavac eventualnu tražbinu prema tuženiku s osnova režijskih troškova mogao naplatiti iz pologa (depozita) u iznosu od 1.500,00 kuna, kojeg mu je tuženik predao prilikom sklapanja ugovora (čl. 13. Ugovora o najmu). To stoga što iz Viber korespondencije tužitelja i tuženika koja je dostavljena u spis proizlazi da tuženik nije u ni jednom trenutku osporio dugovanje tužitelja, naprotiv isto je priznao i obvezao se podmiriti ga. Stoga sud prihvaća kao logičan navod tužitelja da je navedeni depozit utrošen za podmirenje neplaćene najamnine za posljednji mjesec dok je tuženik boravio u stanu, jer bi tuženik u protivnom zasigurno reagirao kod primitka specifikacije ukupnog dugovanja koju mu je predočio tužitelj.

11. Dakle, prema sadržaju Ugovora o najmu (čl. 4.) tuženik je bio u obvezi snositi sve režijske troškove kao i pričuvu za stan. Kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je ispunio svoju ugovornu obvezu plaćanja zajedničke pričuve i režijskih troškova (po osnovi komunalne naknade i naknade za uređenje voda, odvoza smeća i električne energije), a koju obvezu je umjesto njega ispunio tužitelj, valjalo je u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da utuženi iznos uplaćenih režijskih troškova i zajedničke pričuve u ukupnom iznosu od 1.794,18 kuna naknadi tužitelju, na temelju odredbe čl. 4. Ugovora o najmu i čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO).

11.1. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog računa do isplate (čl. 183. st. 1. u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).

12. Osnovano je i potraživanje tužitelja u iznosu od 1.000,00 kuna na ime razlike koju tuženik nije vratio tužitelju za ugradnju prozora.

12.1. Naime, na temelju rezultata dokaznog postupka, ovaj je sud utvrdio da je tužitelj 7. lipnja 2018. tuženiku putem M.D. uplatio iznos od 6.000,00 kuna za ugradnju prozora, a koji prozor u konačnici nije ugrađen. Navedeno proizlazi iz potvrde o provedenom nalogu za plaćanje (list 14 spisa) te Viber i SMS korespondencije parničnih stranaka (list 18 – 30, 44 – 51 te 94 – 95 spisa) iz koje je razvidno da su parnične stranke razgovarale o ugradnji prozora koju će financirati tužitelj, da je tužitelj u više navrata zahtijevao od tuženika da mu pošalje fotografije novog prozora za ugradnju kojeg je platio 6.000,00 kuna, da prozor nije ugrađen te da je tuženik tužitelju po prestanku ugovora o najmu po toj osnovi vratio iznos od 5.000,00 kuna, no ne i razliku u iznosu od 1.000,00 kuna koja je predmetom tužbe.

12.2. Kako tuženik dugovanje po toj osnovi nije osporio (list 45 spisa), a u tijeku postupka nije dokazao da bi navedeni iznos vratio, kao ni eventualno postojanje osnove za zadržavanje tog iznosa, sud je utvrdio da predmetni iznos od 1.000,00 kuna tuženik drži bez valjane pravne osnove i da ga je, stoga, dužan vratiti tužitelju sa zateznim kamatama od dana uplate izvršene po tužitelju (7. lipnja 2018.), sve na temelju odredaba čl. 1111. i 1115. ZOO.

12.3. Pritom, nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut po tuženiku. Naime, nije sporno da iznos od 6.000,00 kuna nije uplaćen na račun tuženika već na račun M.D. Međutim, iz rezultata dokaznog postupka vidljivo je da je navedeni iznos uplaćen za tuženika, što proizlazi, kako iz opisa plaćanja naznačenog u potvrdi o provedenom nalogu za plaćanje (list 14 spisa), tako i iz Viber i SMS komunikacije parničnih stranaka iz koje je nedvojbeno vidljivo da je navedeni iznos uplaćen tuženiku, koji se obvezao poduzeti sve radnje potrebne za ugradnju prozora prema prethodno pribavljenoj ponudi (list 95 spisa). Osim toga, tuženik ni navedeno dugovanje nije osporio nakon što mu je predočeno od strane tužitelja, pa među strankama očito nije bilo spora da je riječ o iznosu koji je na račun M.D. uplaćen za tuženika.

13. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Tužitelju pripada iznos od po 500,00 kuna za sastav tužbe (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje: Tarifa), sastav podneska od 18. veljače 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) i zastupanje na ročištu 1. srpnja 2021. (Tbr. 9.1. Tarife) te iznos od 250,00 kuna za zastupanje na ročištu 10. ožujka 2021. (Tbr. 9. 2. Tarife), ukupno 1.750,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV od 437,50 kuna (Tbr. 42. Tarife) iznosi 2.187,50 kuna. Tužitelju se priznaje i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 200,00 kuna te predujam za privremenog zastupnika u utrošenom iznosu od 1.000,00 kuna, što ukupno iznosi 3.387,50 kuna. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 6. kolovoza 2020. jer taj trošak u smislu čl. 155. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice.

14. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Puli 23. srpnja 2021.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

Dna:

1. Tužitelju po pun., uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku