Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 2 Gž-149/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca, Marije Vetme kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik L. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. I. U. iz K., OIB:…, i 2. A. U. iz Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i drugotuženika A. U. izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pn-32/2015-106 od 20. studenog 2020., u sjednici vijeća održanoj 22. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se prihvaća, a žalba drugotuženika A. U. se djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj Pn-32/2015-106 od 20. studenog 2020. u pobijanom dijelu (točke I, III i IV izreke):

a) potvrđuje

u dijelu točke I izreke kojim je naloženo drugotuženiku A. U. platiti tužitelju solidarno s prvotuženikom I. U. 115.918,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 115.000,00 kn tekućim od 30. travnja 2011. pa do dana plaćanja po stopi kako je to određeno u prvostupanjskoj presudi, na iznos od 560,00 kn od 24. listopada 2009. pa do dana plaćanja određeno u prvostupanjskoj presudi, a na iznos od 358,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. lipnja 2010. godine do dana plaćanja po stopi kako je to određeno u prvostupanjskoj presudi, u točki IV izreke

b) preinačuje

u dijelu točke I izreke kojim je naloženo drugotuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na svotu od 115.000,00 kn za razdoblje od 24. listopada 2009. do 29. travnja 2011. godine tako da se taj dio zahtjeva odbija kao neosnovan, u točki III izreke (odluka o parničnim troškovima) tako da glasi:

"Nalaže se prvotuženiku I. U. i drugotuženiku A. U. solidarno naknaditi parnične troškove tužitelju u iznosu od 16.709,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. studenog 2020. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

"I. Nalaže se I. tuženiku I. U. i II. tuženiku A. U. solidarno isplatiti tužitelju A. L. iznos od 115.918,77 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 115.560,00 kn tekućim od 24. listopada 2009. godine do isplate, te

- na iznos od 358,77 kn tekućim od 7. lipnja 2010. godine do isplate,

sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 48.195,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. listopada 2009. godine do isplate, te zahtjev radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 358,77 kn tekuće od 24. listopada 2009. godine do 6. lipnja 2010. godine.

III. Nalaže se I. tuženiku Ivanu Ujeviću i II. tuženiku A. U. solidarno naknaditi tužitelju A. L. trošak parničnog postupka u iznosu od 4.331,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. studenog 2020. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev II. tuženika radi naknade troška parničnog postupka."

2. Tužitelj je izjavio žalbu protiv odluke o parničnim troškovima (točka III izreke) s prijedlogom da mu se dosude i ostali popisani troškovi.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Drugotuženik A. V. ja izjavio žalbu protiv točaka I, III i IV izreke presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle zbog svih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Žalba je pravovremena i dopuštena.

7. Tužitelj je odgovorio na žalbu.

8. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba drugotuženika A. U. u pretežitom dijelu neosnovana.

9. Tužitelj je 29. travnja 2008. zadobio prostrijelnu ozljedu glave koja započinje ulaznom strijelnom ranom u predjelu lijeve strane gornje usnice te se nastavlja prostrijelni kanal tijekom kojeg je ozlijeđen zubni nastavak gornje čeljusti, nepce i ždrijelo, te meka tkiva predjela ždrijela kao i desne unutarnje velike arterije vrata i desni lični živac uz oštećenje vida na desno oko te s izlaznom strijelnom ranom iza desnog uha u predjelu mastoida što sve čini jednu cjelinu i predstavlja tešku i za život opasnu tjelesnu ozljedu čiji je smrtni ishod otklonjen liječničkom intervencijom.

10. Drugotuženik A. U. je u ruci držao pištolj kada je došlo do opaljenja i ozljede tužitelja, a prvotuženik je vlasnik pištolja i otac drugotuženika. Tužitelj je bio u prijateljskim odnosima s drugotuženikom.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale u ovom događaju.

12. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je 29. travnja 2008. godine tužitelj zajedno sa drugotuženikom otišao do adrese stanovanja prvotuženika gdje je ovaj uzeo pištolj marke "…" call.9 mm kojim je prethodno počinio kazneno djelo na štetu A. J., te sa sinom se uputio na adresu na kojoj on zajedno stanuje sa svojom majkom u Z., gdje je dolaskom u prostoriju radne sobe na prvom katu obiteljske kuće izvadio pištolj napunjen mecima položio na ormar i napustio prostoriju radne sobe, ostavljajući pištolj bez nadzora, nadohvat prisutnim maloljetnicima, za koje vrijeme je njegov sin A. U., drugotuženik, uzeo ostavljeni pištolj te ga pokazivao svom prijatelju mlt. A. L., tužitelju, da bi u jednom trenutku došlo do opaljenja iz pištolja kojega je držao A. U.. Ispaljeno je zrno u svojoj putanji pogodilo oštećenog A. L. zadavši mu prostrijelnu ozljedu glave koja predstavlja tešku i za život opasnu tjelesnu ozljedu;

- da je prvotuženik za počinjenje opisanog i drugog kaznenog djela dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom opisano i kažnjivo po članku 263. stavak 1. Kaznenog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 8 mjeseci;

- da su tužitelj i drugotuženik u vrijeme nastanka štetnog događaja bili maloljetnici, i to u dobi od 15 godina;

- da je drugotuženik po pronalasku pištolja na ormaru u radnoj sobi (zvanoj "šivaona") pozvao tužitelja u tu sobu da mu pokaže pištolj, da je tužitelj potom krenuo fotografirati drugotuženika s pištoljem pri čemu mu je u jednom trenutku sugerirao da se presvuče jer se, zbog crne majice koju je drugotuženik tada imao na sebi, pištolj nije dobro vidio na slikama, nakon čega je drugotuženik skinuo majicu i fotografirao se sa pištoljem, pa kada su tužitelj i drugotuženik krenuli gledati slike pištolj je opalio kada ga je drugotuženik krenuo odložiti na ormarić;

- da drugotuženik nije dopustio mlađem bratu ulazak u prostoriju u kojoj se fotografirao s pištoljem;

- da je temeljem izvedenih dokaza medicinskim vještačenjima po vještacima prim.mr.sci.dr. M. M., prim. G. M., doc. dr.sc. prim. M. V. G. i prim. dr.sc. S. M. utvrđeno kako je tužitelj, osim nedvojbenog traumatičnog iskustva prouzrokovanog ispaljenjem vatrenog oružja, trpio tjelesne bolove i strah, da je bio izložen brojnim neugodnostima povezanim uz liječenje, budući je po ozljeđivanju morao biti intubiran, mehanički ventiliran, proći opsežan operativni zahvat i trpjeti traheotomiju u trajanju od 10 dana radi zbrinjavanja dišnog puta, da je bio hospitaliziran u KB Dubrava od 2. svibnja 2008. godine do 12. svibnja 2008. godine, te da je nakon toga prolazio brojne kontrolne preglede kod otorinolaringologa i maksilofacijalnog kirurga, oralnog kirurga, stomatologa protetičara i oftalmologa;

- da su unatoč liječenju kod tužitelja zaostali efekti mekih tkiva duž prostrijelnog puta s ožiljcima, defekti kosti čeljusti i nepca, gubitak tri zuba, kljenut desnog ličnog živca i obliteracija desne unutarnje karotidne arterije;

- da su uslijed opisanih zadobivenih ozljeda kod tužitelja nastupile trajne posljedice koje umanjuju njegovu opću životnu radnu sposobnost u omjeru od 30% u kojem će morati ulagati pojačane napore u budućem životu i radu a koja se očituju u smetnjama prehrane (bolovima na mjestu ozljeda, poremećaju žvakanja čvrste hrane, tzv. freyinog sindroma koji se očituje u konstantnom i trajnom znojenju i crvenilu desne strane glave prilikom hranjenja), otežanom disanju na nos, asimetričnom otvaranju usta koje utječe na hranjenje i mimiku lica, otežanom zatvaranju desnog oka uslijed kojeg trpi tupu bol blažeg intenziteta, slabije prohodnosti desne unutarnje karotidne arterije koja čini značajnu predispoziciju za kasnije aterosklerotske i vaskularne incidente u starijoj dobi, kao i gotovo svakodnevnim glavoboljama i potrebi čestog uzimanja analgetika te osjetljivosti na promjenu vremena;

- da je tužitelj trpio tjelesne bolove jakog intenziteta u trajanju od dva dana, srednjeg intenziteta u trajanju od pet dana i slabijeg intenziteta u trajanju od 6 tjedana;

- da je utvrđeno da je tužitelj pretrpio primarni kratkotrajni strah jakog intenziteta, a potom do smirivanja akutnih simptoma traume i prilagodbe na novonastala stanja trpio je umjereni do jaki oscilirajući strah sveukupno do tri dana, zatim umjereni oscilirajući strah ukupno do četiri tjedna, do slabiji oscilirajući strah sveukupno do tri mjeseca, dok je zaostao kasni, povremeni oscilirajući strah slabijeg intenziteta u situacijama koje ga podsjećaju na štetni događaj;

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje srednjeg stupnja uvijek vidljivo okolini u neposrednom kontaktu, koje se očituje u mnogobrojnim ožiljcima kože lica, vrata, desne obrve i periorbitralnog dijela, asimetrije lica i nedostatku zubi i dijela čeljusti, paralizi desnog živca;

- da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od ukupno 28 sati

13. Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su tuženici odgovorni za nastalu štetu i da tužitelj nije doprinio nastanku štete. Prvotuženikova odgovornost se temelji na vlasništvu pištolja, kao opasne stvari, kojom je prouzročena šteta, sukladno odredbi članka 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – u daljnjem tekstu: ZOO). Sud nije našao da postoje razlozi za oslobođenje odgovornosti prvotuženika, u smislu odredbe članka 1067. ZOO jer je šteta nastala isključivo od vatrenog oružja kojeg je prvotuženik nehajno ostavio na dohvat maloljetnim osobama, a ne iz nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari i koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Prvotuženik nije pobijao presudu pa nema mogućnost ispitivati presudu u odnosu na njega.

14. Nakon što je utvrdio da je do opaljenja pištolja došlo dok se nalazio u rukama drugotuženika prvostupanjski sud je zaključio da je drugootuženik odgovoran za štetu jer je rukovanjem s opasnom stvari prouzročio ozljedu, a time i štetu tužitelju. Odluku o odgovornosti temelji na članku 1045. stavak 1. u vezi sa člankom 1051. stavak 3. ZOO. Odredba članka 1045. stavak 1. opća je odredba odgovornosti za štetu, prema kojoj onaj tko prouzroči štetu drugom dužan ju je naknaditi, ako ne dokaže da je nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom članka 1051. stavak 3. propisana odgovornost za štetu maloljetnika sa navršenih 14 godina života i to prema općim pravilima odgovornosti za štetu. Prvostupanjski sud nalaže naknadu štete tuženicima solidarno temeljem odredbe članka 1057. ZOO jer pored oca, za štetu odgovara i maloljetni sin (drugotuženik). Prvostupanjski sud je otklonio drugotuženikov prigovor zastare, jer je tužba podnesena 29. travnja 2011., dakle unutar trogodišnjeg roka od štetnog događaja. Iz navedenog proizlazi da je sud pošao sa stajališta da zastara naknade štete nastupa protekom roka od 3 godine otada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu prouzročila (članak 230. stavak 1. ZOO).

15. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio karakter i težinu ozljeda koje je pretrpio tužitelj, dužinu trajanja fizičkih bolova, straha, stupanj smanjena životne aktivnosti i naruženosti, razne neugodnosti povezane s liječenjem i zaostale trajne posljedice (opisane u toči 12. obrazloženja ove odluke) te zaključio da težina posljedica i sve okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenja pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u svoti od 115.00,00 kn. Navedenu svotu sud je dosudio na osnovi odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO smatrajući da ona predstavlja primjeren i pravičan iznos naknade neimovinske štete.

16. Pored neimovinske štete tužitelju je dosuđena i imovinska šteta, koja se odnosi na tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja. Nakon što je utvrdio da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 28 sati, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe članka 223. stavak 3. ZPP, ocijenio da trošak sata tuđe pomoći i njege iznosi 20,00 kn pa je tužitelju po ovom osnovu dosudio iznos od 560,00 kn, a višak tužbenog zahtjeva je odbio. Trošak liječenja u iznosu od 358,77 kn, što se odnosi na troškove stomatoloških pomagala, radi popravka zubi, dosuđen je na osnovi priloženog računa. Zakonske zatezne kamate na neimovinsku štetu dosuđene su od 24. listopada 2009., kao dan podnošenja odštetnog zahtjeva, na imovinsku štetu u vidu tuđe pomoći i njege od dana prestanka potrebe za tuđom pomoći i njegom, a za trošak liječenja od dana podmirenja troškova.

17. Činjenična utvrđenja i pravni zaključci prvostupanjskog suda koji se tiču odgovornosti drugotuženika za štetu su prihvatljivi i ovom, drugostupanjskom, sudu pa se žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na te razloge. Konkretne okolnosti slučaja, izvan sumnje, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu. Dosudivši tužitelju na ime neimovinske štete svotu od 115.000,00 kn nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu žalitelja. Isto tako prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i visinu materijalne štete što se odnosi na tuđu pomoć i njegu i troškove liječenja.

18. Međutim, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za plaćanje zakonskih zateznih kamata na neimovinsku štetu za razdoblje od 24. listopada 2009. pa do 29. travnja 2011. godine. Kada obrazlaže odluku o zateznim zakonskim kamatama na neimovinsku štetu prvostupanjski sud navodi da je dosuđuje za razdoblje od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete. Taj pravni pristup je pravilan jer prema odredbi članka 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužitelj se prije podnošenja tužbe obratio sa zahtjevom za naknadu štete prvotuženiku, držeći ga odgovornim za štetu (l.s.4). Zahtjev se ne odnosi na drugotuženika, a u njemu se i ne tvrdi da je drugotuženik odgovoran za štetu. Stoga tužitelju, po shvaćanju ovog suda, pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu prema drugotuženiku od 30. travnja 2011., pa je žalbu drugotuženika valjalo djelomično prihvatiti i preinačiti odluku o zakonskim zateznim kamatama na neimovinsku štetu za razdoblje od 24. listopada 2009. pa do 29. travnja 2011. i taj dio tužbenog zahtjeva odbiti kao neosnovan.

19. Odluku o parničnim troškovima je valjalo preinačiti i u tom dijelu prihvatiti žalbu tužitelja. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio uspjeh stranaka u sporu, te je slijedom toga, zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu iznosa koji odgovara postotku od 41,26% nastalih troškova. Kod odlučivanja o visini troškova sud je tužitelju priznao trošak zastupanja odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa) za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn (odnosno 1037,50 kn što predstavlja 41,26 % te svote) i trošak vještačenja u cijelosti (3.300,00 kn) dok nije priznao trošak zastupanja na dvanaest ročišta, sastavljanje 4 obrazložena podneska, požurnice, troškove putovanja, izbivanja iz pisarnice i materijalne troškove jer tužitelj nije određeno naveo o kojim se troškovima radi, pa tako nije naveo kada su održana ročišta ili sastavljeni podnesci za koje potražuje nagradu, niti je naveo kada su nastali troškovi putovanja i izbivanja iz pisarnice, a nije ni dokumentirao nastanak pojedinih troškova.

19. 1. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZPP o naknadi troškova sud odlučuje na određen zahtjev stranaka. Preciziranje zahtjeva se u pravilu vrši tako da se priloži troškovnik. Smisao postavljanja određenog zahtjeva je da sud zna o kojim troškovima odlučuje. Zato, po mišljenju ovog suda, kada se postojanje popisanog troška iz troškovnika može provjeriti u spisu sud treba odlučiti o osnovanosti tog zahtjeva, što u biti znači da bi trošak morao biti barem odrediv. Tužitelj traži naknadu za zastupanje na dvanaest ročišta, a iz spisa proizlazi da je održano trinaest ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari koje imaju istu vrijednost (250 bodova), pa se o takvom zahtjevu može meritorno odlučiti. Na svim ročištima za glavnu raspravu stranke su raspravljale o glavnoj stvari pa je visina troškova tužitelja za održana ročišta od 30.000,00 kn, a kada se pridoda trošak za sastav tužbe, dobije se iznos od 32.500,00 kn. S obzirom na uspjeh tužitelja u sporu po ovom osnovu mu pripada trošak u iznosu od 13.409,50 kn i kada se tome iznosu pridoda trošak vještačenja od 3.300,00 kn dobije se iznos od 16.709,50 kn, koji je dosuđen ovom presudom. Zahtjev za naknadu troškova putovanja i izbivanja iz pisarnice nije bio dovoljno određen pa je prvostupanjski sud s pravom otklonio priznati te troškove. Ni troškovi za sastav četiri podneska se nisu mogli priznati jer u spisu postoji više od 4 podneska od kojih bi se neki mogli priznati kao trošak, a neki ne, pa ni ovaj dio zahtjeva nije bio dovoljno određen. Radi izloženog tuženicima je bilo naloženo platiti parnične troškove u iznosu od 16.709,50 kn.

20. Žalba drugotuženika je djelomično prihvaćena i to u pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata na neimovinsku štetu za razdoblje od 24. listopada 2009. pa do 29. travnja 2011. iz razloga navedenih pod brojem 18. obrazloženja ove presude, dok je žalba tužitelja prihvaćena i preinačena odluka o parničnim troškovima (točka 19. 1. obrazloženja presude).

20.1. Ocjenjujući ostale navode drugotuženika valja istaknuti slijedeće (članak 375. stavak 1. ZPP).

20.2. Žalitelj (drugotuženik) ističe da nije bilo uvjeta za preotvaranje glavne rasprave zbog čega je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, da nije bilo osnove za pozivanje tužitelja za uređenje tužbe i da se glavna rasprava ne može preotvoriti radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kao prvo valja navesti sve i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka kod donošenju odluke o ponovnom otvaranju glavne rasprave, valja navesti da se radi o relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 305. ZPP, koja nije mogla utjecati na zakonitost pobijane odluke. Postavljanje određenog tužbenog zahtjeva predstavlja procesnu pretpostavku za meritorno suđenje pa je otklanjanje navedenog nedostatka nužno prije suđenja.

20.3. Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da je potpuno pravilan zaključak prvostupanjskog suda o pasivnoj legitimaciji i odgovornosti za štetu žalitelja, pa se žalitelj upućuje na te razloge. Odgovornost drugotuženika proizlazi iz činjenica utvrđenih tijekom postupka, pa u biti nije ni relevantna sudbina kaznenog postupka protiv drugotuženika pred Općinskim sudom u Velikom Gorici (Km-28/09).

20.4. Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da ne postoji solidarna odgovornost tuženika za štetu. Takav oblik odgovornosti proizlazi iz sadržaja odredbe članka 1057. ZOO kojom je propisano da u situaciji kada, pored roditelja za štetu odgovaraju i djeca, njihova odgovornost je solidarna.

20.5. Nema mjesta primjeni odredbe članka 1060. ZOO. Žalitelj smatra da je zbog razloga pravičnosti valjalo utvrditi odgovornost drugotuženika u iznosu od 30% nastale štete. Odredba članka 1060. stavak 1. ZOO se ne može primijeniti jer regulira situaciju kada je štetu prouzročila osoba koja nije odgovorna, a u konkretnom slučaju drugotuženik je odgovoran. Prema stavku 2. članka 1060. ako je štetu prouzročio maloljetnik sposoban za rasuđivanje, koji je ne može nadoknaditi, sud može, kada to pravično zahtijeva, a osobito s obzirom na materijalno stanje roditelja oštećenika, obvezati roditelje da naknade štetu, potpuno ili djelomično, iako za nju nisu krivi. Ovdje je riječ o institutu odgovornosti roditelja za popravljanje štete na temelju pravičnosti. Navedenom odredbom se ne oslobađa štetnik (drugotuženik) naknade štete. Time što je tužitelj fotografirao drugotuženika s pištoljem u ruci nije doprinio nastanku štetnog događaja, pa nema mjesta suodgovornosti ili eventualnom doprinosu tužitelja nastanku štete.

20.6. Činjenica da nije podnesen zahtjev za naknadu štete prema drugotuženiku, ne znači da on (drugotuženik) nije odgovoran za štetu, što žalitelj sugerira u žalbi, ali ta činjenica je bila relevantna za donošenje odluke o tijeku zakonskih zateznih kamata na neimovinsku štetu prema drugotuženiku (točka 18. obrazloženja).

20.7. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ozljede koje je tužitelj zadobio u štetnom događaju, kao i posljedice nastale zbog ozljeđivanja, duljinu trajanja i težinu fizičkih bolova, intezitet pretrpljenog straha, stupanj smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, kao i sve posljedice i neugodnosti koje su nastale zbog ozljeđivanja tijekom liječenja, kao i potrebnu tuđu pomoć i njegu i visinu troškova liječenja, te je osnovano naložio plaćanje naknade drugotuženiku vodeći pri tom računa o Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske koristi Vrhovnog suda Republike Hrvatske prihvaćenim na sjednicama Građanskog odjela od 29. travnja 2002., 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. Pri tom je s pravom, sud otklonio tvrdnju o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP na koju ukazuje žalitelj kada ukazuje na navodne propuste pri utvrđivanju ozljeda kod tužitelja. Prvostupanjski sud je izvedene dokaze pravilno ocijenio, a stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima. S pravom je poklonio vjeru nalazu i mišljenju medicinskih vještaka. Dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP, a isto nisu počinjene ni druge povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u žalbi i na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

21. Prema tome, žalba drugotuženika, osim u dijelu koji se odnosi na dosuđene zakonske zatezne kamate na imovinsku štetu, nema svog opravdanja jer je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

22. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, 22. srpnja 2021.

Predsjednica vijeća

Marija Vetma