Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: 22 Gž R-590/2021-2

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G., iz G., OIB: ..., zastupane po punomoćnici N. Đ. T., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. d.d. sa sjedištem u R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici u R., radi utvrđenja nezakonitosti odluke o premještaju, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću broj 13 Pr-14/2020-31 od 30. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 22. srpnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću broj 13 Pr-14/2020-31 od 30. travnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđeno je da je nezakonita, nedopuštena i ništetna Obavijest o premještaju radnika koju je tuženik donio 17. ožujka 2020. kojom se tužiteljica premješta na radno mjesto prodavača u supermarketu P. d.d. u S., (točka I. izreke). Ujedno je tuženica obvezana vratiti tužiteljicu u radni odnos kod tuženika na radno mjesto prodavačice u supermarketu P. d.d. u G., (točka II. izreke), sve uz naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.500,00 kn s pripadajućom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je neosnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvđenje nezakonitosti Obavijesti o premještaju radnika od 17. ožujka 2020. kojom se tužiteljica premješta na radno mjesto prodavača u supermarketu P. d.d. u S. te vraćanje na rad u G.

3.1. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev pri čemu se pozvao na odredbe članka 15. i članka 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19; dalje: ZR).

3.2. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

3.3. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je pravilno primijenio materijalno pravo.

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme od 1. kolovoza 2013. na poslovima prodavača i da je u članku 3. ugovora određeno da će radnik poslove obavljati u poslovnim prostorijama poslodavca na području Republike Hrvatske u skladu s potrebama poslodavca a da radnik započinje s radom u objektu - 034 Supermarket G. (isto je ugovoreno i u njenom prethodnom ugovoru o radu od 14. svibnja 2011.) te je u ugovoru o radu navedena adresa tužiteljice G., ... (dalje: Ugovor o radu);

- da je tuženik utemeljio Obavijest o premještaju radnika od 17. ožujka 2020. na potrebama posla a jer da se u supermarketu u S. pokazala potreba za prodavačem, i da radnica počinje s radom u S. 25. ožujka 2020. u 07,00 sati (dalje: Obavijest);

- da se tužiteljica prijavila u prosincu 2019. godine, s ostalim radnicama, za rad u sezoni tj. lipanj - srpanj 2020. u marketu u S. a na izboru su im bili marketi S., N. V. i C.;

- da je u periodu kada je tužiteljica bila raspoređena na rad u S. postojala jedna autobusna linija G. - R. koja je prolazila kroz S. a polazila je iz G. u 06,25 a povratak iz R. je bio u 16,15 sati, ali da su zbog epidemioloških mjera ukinute sve međumjesne linije;

- da se dana 12. ožujka 2020. dogodilo da je kupac A. P. izgubila novčanik i mobitel u trgovini P. u G., da je isto nađeno pod blagajnom za kojom je radila tužiteljica te da je kupac tvrdila da je iz novčanika nestalo 500,00 kn;

- da iz iskaza svjedokinje S. B. proizlazi da je tužiteljici nakon prethodnog događaja zbog gubitka povjerenja nuđen sporazumni raskid ugovora o radu iako se iz snimke videonadzora ne vidi da je tužiteljica uzimala novac iz novčanika ali se vidi da je ona pronašla novčanik i mobitel, isto stavila ispod svoje blagajne i o tome nikoga nije obavijestila dok su druge radnice tražile novčanik i mobitel; da je kod tuženika uobičajen sezonski premještaj o čemu se radnici izjašnjavaju i u kojoj situaciji je radnicima osiguran i smještaj; da je tužiteljica po privremenoj mjeri vraćena na posao i da je prvotno radila na odjelu voća i povrća a potom i na blagajni;

- da iz iskaza svjedoka L. D., u kritičnom razdoblju regionalni voditelj tuženika za G. i O., proizlazi da je tužiteljica odbila potpisati sporazumni raskid ugovora o radu, da je premještaj tužiteljice bio samo privremen, da je isti određen zbog situacije koja se dogodila s novčanikom i kako bi se situacija smirila;

- da iz stranačkog iskaza tužiteljice proizlazi da je njoj drugi kupac rekla da je na pultu nečiji novčanik i mobitel pa je ona to otišla preuzeti i stavila je to ispod blagajne jer je bila korona i velika gužva, da je ona kupcu čak nudila 500,00 kn ako misli da je tužiteljica uzela taj novac ali da to kupac nije uzela;

- da iz iskaza zz tuženika M. P. K. proizlazi da se u pravilu s radnikom razgovara o premještaju dok se s tužiteljicom nije o tome razgovaralo;

- da je tužiteljica u zakonskom roku podnijela zahtjev za zaštitu prava, te potom tužbu.

5. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja zaključio da tuženik nije dokazao da je u supermarketu u G. prestala potreba za radom tužiteljice i da nije dokazao da su kod tuženika postojale takve okolnosti koje su nalagale određene organizacijske i personalne promjene u smislu premještaja tužiteljice posebice jer je kod tuženika bio uobičajen samo sezonski premještaj. Osim toga, da su u ožujku 2020. godine bile na snazi epidemiološke mjere zbog pandemije koronavirusa što je općepoznata činjenica i zbog kojih okolnosti je bio ukinut međumjesni prijevoz (a tužiteljica nema položen vozački ispit), ograničen je bio rad trgovačkih centara i uvedene su e-propusnice te i da nije obavljen nikakav razgovor s tužiteljicom iako je to uobičajeno prije premještaja radnika.

5.1. Nadalje, da u Obavijesti nije navedeno vrijeme trajanja premještaja što da se ima smatrati trajnim premještajem u kojoj situaciji da se poslodavac morao savjetovati s radničkim vijećem jer se radi o odluci važnoj za položaj radnika u poslovnom i privatnom aspektu. Smatra i da iz iskaza regionalnog voditelja jasno proizlazi da je Obavijest uslijedila nakon događaja s novčanikom i nakon što je tužiteljica odbila potpisati sporazumni raskid ugovora o radu. Konačno, da je zahtjev za zaštitu prava upućen po nalogu tužiteljice od strane njene punomoćnice pa okolnost da uz isti nije dostavljena i punomoć u izvorniku (posebice kada se ima u vidu vrijeme korone) nije razlog za odbacivanje tužbe.

6. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prema odredbi članka 7. stavak 2. ZR, poslodavac ima pravo pobliže odrediti mjesto i način obavljanja rada poštujući pritom sva prava i dostojanstvo radnika. U konkretnom slučaju, nedvojbeno je da je u Ugovoru o radu tužiteljice predviđena mogućnost rada u bilo kojoj trgovini tuženika; međutim, za raspoređivanje trebaju postojati opravdani razlozi koji su transparentni, provjerljivi, i nadasve opravdani. Po ocjeni ovog suda u takvom nekom slučaju ne treba suglasnost radnika za tzv. raspoređivanje na drugo radno mjesto (a radi se ovdje o istom radnom mjestu ali drugom mjestu rada); međutim, poslodavac mora valjano elaborirati takvu svoju odluku kako bi bilo razvidno da ista nije šikanozna ni diskriminirajuća.

7. U okolnostima konkretnog slučaja tužiteljica nije ni činjeničnim supstratom ukazala na vjerojatnost diskriminacije, niti je dokazala povredu dostojanstva ali jeste dokazala da tuženik nije u Obavijesti iznio dostatan razlog raspoređivanja koji bi tako dugoročno utjecao na tužiteljicu i njen položaj kao radnice. Pritom, formalno nije od značaja eventualni događaj od 12. ožujka 2020. jer to nije formalni razlog raspoređivanja tužiteljice na drugo radno mjesto i to zaista samo može biti razlogom izvanrednog otkaza ugovora o radu a ne premještaja. Međutim, iz iskaza zz tuženika, te iskaza regionalnog voditelja kao i iskaza svjedokinje nadređene tužiteljici proizlazi da je Obavijest upravo i jedino produkt događaja od 12. ožujka 2020. pri čemu izuzev iskaza regionalnog voditelja nije ničim dokazano da bi ga telefonom kontaktirao poslovođa iz S. da mu treba radnik kao što izuzev iskaza zz tuženika nije ničim dokazano da je neki drugi radnik raspoređen u S. nakon što je tužiteljica otvorila bolovanje zbog stresa kojega je doživjela dostavom sporne obavijesti.

8. Stoga se otklanjaju svi žalbeni navodi u kojima se lamentira o pravu poslodavca da jednostranom odlukom i bez suvislog i objektiviziranog obrazloženja raspoređuje radnike gdjegod želi na području Republike Hrvatske što je nonsens i to nije smisao odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 423/2018 od 20. ožujka 2019. na koju se tuženik poziva.

9. Osim toga, tužiteljica je radila kod tuženika od 2008. godine; dakle, do spornog događaja 12 godina i za to vrijeme iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da bi bilo nekih problema pa je nedokazana okolnost da je tuženik izgubio u tužiteljicu povjerenje samo zbog tvrdnje nekog kupca da je ona uzela novce a i sankcija za to nije raspoređivanje radnika na isto radno mjesto u drugom gradu već upozorenje na obveze iz radnog odnosa ili otkaz ugovora o radu.

10. Općepoznato je da je u ožujku 2020. godine proglašena epidemija zbog koronavirusa i da su trgovine bile pod „opsadom kupaca“ i da je doista u tim uvjetima radnicima u trgovinama bilo otežano raditi, općepoznato je da su uvedena ograničenja kretanja i u toj situaciji rasporediti radnika na radno mjesto u drugi grad zasigurno nije opravdana poslovna odluka poslodavca već očito predstavlja sankciju tužiteljici zbog događaja od 12. ožujka 2020. Tvrdnja tuženika da bi on ishodio e- propusnicu za tužiteljicu kako bi ista mogla raditi u S., da bi on plaćao troškove prijevoza te da tužiteljica ako već nema položen vozački ispit nije ni trebala potpisati Ugovor o radu sa člankom 3., predstavlja minoriziranje propusta poslodavca koji je neadekvatnom odlukom - Obaviješću reagirao na događaj od 12. ožujka 2020. a istodobno nije dokazao da bi uvjet zapošljavanja tužiteljice bio položen vozački ispit pa takvo lamentiranje ustvari ukazuje da glede odredbe članka 3. Ugovora o radu uopće nije bilo suglasne volje ugovornih strana i da se radi o odredbi koja je radniku nametnuta i o kojoj se nije razgovaralo ni pregovaralo.

11. Naravno, poslodavac je taj koji organizira proces rada, poslodavac je taj koji i bez takove ugovorne odredbe može „rasporediti“ radnika u drugu organizacijsku jedinicu ali tome prethodi postupak savjetovanja s radničkim vijećem ili sindikatom koje savjetovanje prema odredbi članka 150. ZR mora biti takvo da se radničkom vijeću dostave podaci važni i dostatni za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a što je tuženik ovdje propustio.

12. Radnici kada zasnivaju radni odnos su u jednoj životnoj situaciji i nije, po redovnom tijeku stvari, za očekivati da ta situacija bude nepromijenjena čitav život. Ustavno je pravo izbora mjesta stanovanja, ustavno je pravo na dom i obitelj pa stoga jednostrana odluka poslodavca utemeljena na ugovornoj odredbi prema kojoj bi isti u svakom trenutku mogao donijeti odluku o premještaju radnika iz jednog mjesta u bilo koje drugo mjesto u Hrvatskoj, zasigurno predstavlja ograničenje tih ustavnih prava što treba imati u vidu kod svakog konkretnog slučaja a ne olako držati da je radnik potpisom ugovora o radu pristao na premještaj bez opravdanih razloga koji razlozi u situaciji kada se preispituju ograničenja ustavnih prava moraju biti jasni i opravdani. Čak štoviše, potrebno je provesti test razmjernosti između zaštite navedenih ustavnih prava i prava poslodavca na organizaciju poslovanja. Kako u konkretnom slučaju tuženik uopće nije iznio nikakve a kamoli dostatne razloge za svoju odluku, to nema mjesta provođenju testa razmjernosti u ovom slučaju. Stoga, sud je prvog stupnja pravilno zaključio da je poslodavac morao objektivnim razlozima opravdati svoju odluku a što je isti propustio učiniti.

13. Neosnovani su žalbeni navodi o nevaljanosti zahtjeva za zaštitu prava jer isti nije potpisan niti je priložena punomoć odvjetnice, kod okolnosti da je tužiteljica izjavila da je ona telefonom kontaktirala odvjetnicu i naložila joj da uputi zahtjev za zaštitu prava pa je tako razvidno njeno odobrenje za poduzimanje te radnje.

14. U odnosu na žalbene navode dodatno je opširnim ali i argumentiranim razlozima prvostupanjske presude za navesti da ti žalbeni navodi nisu našli potkrjepu u rezultatima dokaznog postupka.

15. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

16. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika u cijelosti te potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Split, 22. srpnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča, v. r.