Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-3947/23-2
Poslovni broj: Usž-3947/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda, Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Sanje Štefan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja P. S. iz J., i B. G. iz J., obojica zastupani po M. P., odvjetniku u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda O., Službe za nadzor, Odjela za inspekcijski nadzor u području koncesija, O., kojeg zastupa B. L., pročelnik, radi utvrđivanja obveze naknade za koncesiju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1404/22-10 od 20. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-1404/22-10 od 20. listopada 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-471-01/22-11/38, urbroj: 513-02-7005/4-22-8 od 3. studenog 2022., kao i zahtjev za naknadom troškova upravnog spora.
2. Protiv označene presude tužitelji su podnijeli žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS).
Tužitelji u žalbi navode da je sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka, jer je postupio suprotno temeljnoj obvezi iz članka 3. stavak 1. točka 1. ZUS-a, te su tužitelji stava da je ocjena zakonitosti pojedinačne odluke, kojom je javnopravno tijelo odlučilo na nepravilan i nezakonit način, o pravu ili pravnom interesu tužitelja, arbitrarna. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud kod ocjene činjenica i dokaza uz činjenice postupio oprečno temeljnim načelima upravnog spora. Presuda je u opreci sa samim ciljem Zakona o upravnim sporovima, jer je cilj zakona osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranka povrijeđenim pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela. Tužitelji su tijekom spora iznosili činjenicu da su u periodu od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2021. platili iznos od 85.100,00 kuna na ime koncesijske naknade, radi čega nije bilo osnova da im se ponovno utvrdi koncesijska obveza, kao što je to učinilo prvostupanjsko tijelo. Sud je pogrešno utvrdio da tužitelji u kritičnom periodu nisu ništa platili iz naslova koncesijske naknade i pri tom su pogrešnom primjenom materijalnog prava iz članka 58. Zakona o koncesijama pogrešno utvrdili da su tužitelji svojim uplatama u navedenom periodu platili zapravo dug na ime troškova, kamata i glavnice iz razdoblja od prije 1. siječnja 2018., a da pri tome uopće nije utvrđeno postoji li takav dug, i ako postoji koliko on iznosi. Stoga drže osporenu presudu nezakonitom, te predlažu da Visoki upravni sud uvaži žalbene razloge, sud ukine presudu Upravnog suda u Osijeku i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz jasne naputke oko pravilnog postupanja po kojima se mora vrednovati postupanje Upravnog suda u Osijeku, te da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova upravnog spora, kao i troškova podnošenja žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tuženik u bitnom ističe i ponavlja navode date tijekom upravnog spora, te upire na članak 58. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", 69/17. i 107/20.) koji propisuje da je koncesionar dužan plaćati novčanu naknadu za koncesiju u iznosu i na način kako je to uređeno ugovorom o koncesiji u skladu s odredbama posebnog zakona. Ukoliko koncesionar ne plati naknadu za koncesiju u roku određenom ugovorom o koncesiji, svakom sljedećom uplatom, neovisno o tome što je koncesionar označio da se tom uplatom plaća, smatra se da se najprije podmiruje zaostali dug po redoslijedu dospijeća, i to tako da se prvo podmiruju troškovi, zatim obračunate zakonske zatezne kamate i iznos dosjele naknade za koncesiju. Slijedom navedenog, tužitelju je utvrđena koncesijska naknada kao što je to i učinjeno, radi čega tuženik drži osporenu prvostupanjsku presudu zakonitom, te predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno tvrdnji tužitelja, upravni sud je u tijeku spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, stoga nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka. Upravni sud nije počinio ni jednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a. U obrazloženju svoje presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim odredbom članka 60. stavka 4. ZUS-a, radi čega je ovaj prigovor kao neosnovan valjalo odbiti.
6. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava te odbio tužbeni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje s kojim je i ovaj Sud suglasan.
7. Naime, prvostupanjski sud je u točci 18. obrazloženja presude raspravio prigovor koji tužitelji iznose tijekom upravnog spora, a i u ovoj žalbi, a odnosi se na uplatu u ukupnom iznosu od 85.100,00 kuna, a u vidu odredbe članka 58. Zakona o koncesijama, te je sud utvrdio da se dugovi tužitelja s osnova godišnjih koncesijskih naknada za razdoblje 2010. do 2014., kao i za koncesijske naknade od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2017. odnose na različita razdoblja od razdoblja obuhvaćenog osporavanim rješenjem, te nije prihvatio njihov navod da je navedenom uplatom podmiren dio koncesijskog zaostalog duga, kao što to tužitelji tijekom postupka tvrde.
8. Stoga je prigovore iznijete u žalbi kao neosnovane valjalo odbiti, jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, a osporena presuda sadrži jasne, dostatne i obrazložene razloge rješavanja tužbenog zahtjeva tužitelja, koji ima svoje uporište u činjenicama utvrđenim tijekom postupka, te logično i racionalno utemeljenje u materijalnom propisu, koji opravdavaju njezino donošenje i otklanjaju sumnju da bi ta odluka mogla biti produkt arbitrarnog postupanja, odnosno sudske samovolje.
9. Stoga, kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu, kao niti razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 73. stavak 1. ZUS-a) na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
10. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 79. stavak 4. ZUS-a s obzirom na činjenicu da su tužitelji upravni spor izgubili u cijelosti.
U Zagrebu 29. veljače 2024.
Predsjednica vijeća