Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 4 Gž-1368/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Andrine Raspor Flis, predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vlaho Duplančić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3390/17-10 od 17. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 20. srpnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja TJ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3390/17-10 od 17. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom III. i IV. izreke.
II. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3390/17- 10 od 17. prosinca 2020. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke.
r i j e š i o j e
Odbacuje se dopuna žalbe tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. od 3. veljače 2021. kao nepravovremena.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:
"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 4.2., članku 9.2. i članku 9.3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5301675473 od dana 16.ožujka 2006.godine, ovjerenog u potpisu kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika broj OV-5619/06 od dana 25.travnja 2006.godine.
II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 4.2., članku 9.2. i članku 9.3. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5301927581 od dana 6.travnja 2007.godine, ovjerenog u potpisu kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika broj OV-5861/07 od dana 3.travnja 2007.godine.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 4. 1., članku 6. 2. i članku 9.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5301675473 od dana 16.ožujka 2006.godine, ovjerenog u potpisu kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika broj OV-5619/06 od dana 25.travnja 2006.godine.
II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 4. 1., članku 6. 2. i članku 9.1.Ugovora o namjenskom kreditu broj 5301927581 od dana 6.travnja 2007.godine, ovjerenog u potpisu kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika broj OV-5861/07 od dana 3.travnja 2007.godine."
IV. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka."
2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom III. i IV. izreke žali se tužitelj zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, presudu u pobijanom dijelu preinačiti a podredno, ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
3. Tuženik se žali protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu odnosno ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
4. Tuženik se u odgovoru na žalbu tužitelja protivi njegovim navodima i žalbu tužitelja predlaže odbiti kao neosnovanu.
5. Tuženik 3. veljače 2021. podnosi dopunu žalbe u kojoj ne označuje žalbene razloge niti prijedloge.
6. Žalbe stranaka su neosnovane a dopuna žalbe tuženika je nepravovremena.
7. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
8. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.
9. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 4.1., 4.2., 6.2., 9.1., 9.2. i 9.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 5301675473 od 16. ožujka 2006. za svotu od 200.000,00 Eur te Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 5301927581 od 6. travnja 2007. za svotu od 150.000,00 Eur kojega su nesporno zaključili tužitelj kao komitent a tuženik kao banka zbog toga, što je označenim odredbama tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu gdje je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% iznosa kredita, plaćanje mjesečnih anuiteta u Eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Eur tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja odnosno, kojom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena obveza tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita platiti naknadu u visini utvrđenoj Odlukom o naknadama važećoj na dan prijevremene otplate kredita a koja na dan sklapanja oba Ugovora iznosi 1,25%.
10. Između stranaka nije sporno da su 16. ožujka 2006. sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju 200.000,00 Eur u protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za Eur važeće na dan korištenja kredita sa rokom otplate od 240 mjeseci kao i Ugovor o nenamjenskom kreditu od 4. travnja 2007. kojim je tuženik dao tužitelju na raspolaganje 150.000,00 Eur u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za Eur važeće na dan korištenja kredita sa rokom otplate također od 240 mjeseci (dalje: Ugovori o nenamjenskom kreditu).
11. Također je prvostupanjski sud utvrdio, uvidom u Obavijest o otkazu kredita i zahtjev za povrat cjelokupnog dospjelog duga (list 59 spisa), da su predmetni Ugovori o nenamjenskom kreditu otkazani 1. lipnja 2011. zbog neizvršavanja preuzetih obveza tužitelja.
12. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrditi ništetnom odredbu čl. 4.1. oba Ugovora o nenamjenskom kreditu a gdje je propisano da se tužitelj obvezuje platiti tuženiku kamatu na kredit u otplati po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci o odobravanju nenamjenskih kredita u kunama građanima uz valutnu klauzulu temeljem prijenosa vlasništva nekretnine, a koja na dan zaključenja Ugovora iznosi 8,99% s time, da se kamata obračunava u Eur mjesečno komformnom metodom a sadržana je u anuitetima i dospjela na naplatu zajedno s dijelom glavnice.
13. Ovaj dio tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud odbija utvrđujući kako ta odredba kojom je promjena kamatne stope zavisna o odluci tuženika nerazumljiva no unatoč tome što tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ocjenjuje, da se ona ne može smatrati nepoštenom. Naime, tužitelj nije dokazao da je sporna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno, tužitelja a ispunjenje koje pretpostavke je neophodno za utvrđenje nepoštenom predmetne odredbe u smislu odredbe čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 76/07 i 79/07 – dalje: ZZP) budući da je prema specifikaciji kamatnih stopa po ovim kreditima utvrđeno kako je za njih redovna kamatna stopa od 3. travnja 2007. do 31. svibnja 2011. iznosila početno ugovorenih 8,99% što proizlazi i iz analize otplate kredita čime je utvrđeno da tuženik tijekom trajanja predmetnih ugovora nije mijenjao kamatnu stopu.
14. Zato zaključuje da tužitelj nije dokazao kako je sporna ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se ne može smatrati nepoštenom, kako u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, tako i u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.
15. Donoseći ovaj dio odluke prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo propisano odredbom čl. 81. ZZP jer je prema njegovoj odredbi st. 1., uz potrebu utvrđenja činjenice da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nužna pretpostavka uzrokovanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i kada bi se tek mogla primijeniti odredba čl. 87. st. 1. ZZP.
16. Kako je tuženik jednaku kamatnu stopu primjenjivao za vrijeme važenja oba Ugovora o nenamjenskom kreditu odnosno, do trenutka njegova otkaza zbog neizvršavanja obveza po tužitelju a postupio je sukladno odredbi čl. 26. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO), prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja valjano ocijenio ovaj dio zahtjeva tužitelja neosnovanim.
17. Naime, ovom je odredbom propisano da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, uvećane za polovinu te stope pa suprotno navodima žalbe tužitelja, budući da tijekom parnice nije utvrđeno da bi tuženik postupio suprotno odredbi čl. 26. st. 1. ZOO, prvostupanjski sud se donoseći ovaj dio odluke nije "vodio okolnošću da li se ta odredba primjenjivala ili ne" već je pravilno primijenio točno određeno materijalno pravo propisano odredbom čl. 81. st. 1. ZZP te nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja kojima upućuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i potrebu primjene pojedinačno označenih presuda suda Europske unije.
18. Kako odredba čl. 4.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu nije uzrokovala označenu posljedicu utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja.
19. Prvostupanjski sud nadalje odbija tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrditi ništetnom odredbu čl. 6.2. Ugovora o nenamjenskom kreditu kojom je ugovoreno da se kredit i pripadajuća kamata otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima dok mjesečni anuitet po prvom kreditu iznosi 1.753,35 Eur a po drugom kreditu 1.315,01 Eur, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Eur tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
20. Ovo stoga, jer unatoč tome što tuženik nije dokazao da se radi o odredbi Ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo, tužitelj nije dokazao da je sporna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s obzirom da tužitelj nije dokazao da je i ako je, koje svote platio tuženiku tijekom otplate predmetnog kredita s osnove promjene tečaja da bi se moglo ocijeniti je li promjena tečaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
21. Glede žalbenih razloga tužitelja kojima upućuje na nepoštenost ove odredbe jer nije ugovoren tečaj HNB odnosno, nekog neovisnog tijela a tuženik je mijenjao svoj srednji tečaj Eur za kune i to u pravilu na više, valja reći da je odredbom čl. 22. st. 1. ZOO propisano kako je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti dok je odredbom st. 2. istog članka ZOO propisano da se u tom slučaju obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza odnosno, Hrvatska narodna banka i koja vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja.
22. Označenom odredbom je dakle dopušteno ugovaranje prema kojoj je vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunata na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema Eur uz obvezu ispunjenja prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza i to ona koja vrijedi na dan dospjelosti odnosno, dan plaćanja.
23. Nadalje, prvostupanjski sud je ovaj odbijajući dio svoje odluke donio i pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ocjenom, kako je ugovorna odredba gdje je obveza tužitelja ugovorena u odnosu na srednji tečaj Eur tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja dopuštena s time da tužitelj nije dokazao kako bi ova odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u obvezi tužitelja odnosno na njegovu štetu.
24. I naposlijetku, kako se pravna utvrđenja presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11, kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama tako, da je ugovorena valuta koja je vezana uz glavnicu švicarski franak, a ne uz Eur neosnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i upućivanje tužitelja na obvezujući učinak presuda suda Europske unije na nacionalno pravo.
25. Konačnim odbijajućim dijelom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev u dijelu gdje tužitelj traži utvrditi ništetnom odredbu čl. 9.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu gdje je propisano da komitent može vratiti kredit i prije roka određenog u čl. 6. 1. Ugovora u cijelosti ili djelomično ali je o tome obvezan unaprijed obavijestiti banku pa u tom slučaju ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška kredita koji se sastoji u razlici iznosa kredita na kredit od dana prijevremene otplate do isteka ovim ugovorom utvrđenog roka otplate kredita.
26. Prvostupanjski sud je glede ove odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu pravilno primijenio odredbu čl. 1024. st. 2. ZOO prema kojoj odredbi korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku kao i odredbu čl. 1024. st. 4. ZOO gdje je propisano kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita, do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, kako je to upravo propisano označenom odredbom čl. 9.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu.
27. Pobijanom presudom je nadalje, utvrđena ništetnom ugovorna odredba sadržana u čl. 4.2. Ugovora o nenamjenskom kreditu gdje je propisano da se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti tužitelju naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa kredita kao i odredba čl. 9.2. Ugovora o nenamjenskom kreditu kojom je propisano da se u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj Odlukom o naknadama važećoj na dan prijevremene otplate kredita a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 1,25% iznosa koji se ranije vraća te odredbe čl. 9.3. gdje je ugovoreno da je visina naknade za prijevremeni povrat kredita promjenjiva sukladno Odluci tuženika o naknadama a koja ovisi o promjeni tržišnih uvjeta, promjeni načina izvješćivanja i ostalim promjenama uvjetovanim promjenom zakonskih propisa jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o ovim odredbama predmetnih Ugovora pojedinačno pregovaralo već se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži označene odredbe.
28. U odnosu na ovaj dio prvostupanjske presude kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 187. st. 2. ZPP jer prvostupanjski sud nije odbacio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
29. Drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite u žalbenom postupku odnosno, ispitivati pravni interes tužitelja s obzirom da se postojanje pravnog interesa može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu pa kako ta povreda nije niti pogrešna primjena materijalnog prava, nije ostvaren označeni žalbeni razlog tuženika.
30. Naime, postojanje pravnog interesa se u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP provjerava do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu a provjeravanje nakon donošenja odluke bi bilo suprotno načelu ekonomičnosti postupka s obzirom da postojanje pravnog interesa mora postojati do zaključenja glavne rasprave, do kojeg trenutka je sud ovlašten deklaratornu tužbu zbog eventualnog nedostatka postojanja pravnog interesa odbaciti pa je prvostupanjski sud donošenjem meritorne odluke o glavnoj stvari, tužitelju dao pravni interes za vođenje parnice.
31. Prvostupanjski sud je valjano ocijenio predmetne Ugovore o nenamjenskom kreditu ugovorima sa standardnim stipulacijama koji sadrže odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano, vrijede odredbe općih akata banke odnosno, važeći propisi a ukoliko se u razdoblju u kojem se međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s odredbama Ugovora izmjene, propisi ili opći akti banke te se korisnik kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama iz akata banke i to, od trenutka kada ga banka pismeno obavijesti o njima odnosno, u skladu s važećim propisima te da potpisom ugovora komitent potvrđuje da je upoznat s općim uvjetima poslovanja banke (čl. 13.1.2.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu).
32. Stoga je prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
33. Budući da se o odredbama akata kreditora, tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati znači, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora čime nije ostvaren niti žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na prirodu ugovora.
34. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredbe čl. 4.2., 9.2. i 9.3. predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne.
35. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3% iznosa kredita (čl. 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditiranju) očito prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema kojoj se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.
36. S obzirom da su označene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj a radi se o odredbama koje su nepoštene u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP glede ništetnosti odredbe čl. 9. 2. i 3. Ugovora o potrošačkom kreditu a tuženik nije dokazao, niti to tvrdi u žalbi, da bi se o odredbi točke 4.2. Ugovora o potrošačkom kreditu pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
37. Slijedom svega iznijetog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.
38. Odluka o troškovima postupka donijeta je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP jer su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa kako se omjer uspjeha u parnici, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, pobijana je odluka o parničnom trošku stranaka donijeta pravilnom primjenom označenog materijalnog prava zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima upućuje na preinake i djelomičnog povlačenja tužbe tijekom prvostupanjskog postupka te tužitelja gdje ukazuje na svoj djelomični uspjeh u parnici.
39. Zbog toga su na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijene žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude.
40. Tuženik je pobijanu presudu primio 4. siječnja 2021. dok je dopunu žalbe podnio 3. veljače 2021.
41. Kako je prvostupanjskom presudom tuženiku ukazano da se žalba može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno, sadrži valjanu uputu o pravu na žalbu u smislu odredbe čl. 348. st. 1. ZPP, dopuna žalba tuženika od 3. veljače 2021. podnijeta je izvan roka za njezino podnošenje pa ju je kao nepravovremenu valjalo odbaciti primjenom odredbe čl. 367. st. 1. ZPP, budući da to nije učinio prvostupanjski sud.
U Zagrebu 20. srpnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Andrina Raspor Flis