Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 9 P-2478/19-27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: A. P. M., K. K., OIB: ., koju zastupa opunomoćenik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika: A. B. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju opunomoćenici iz O. d. K. i P. d.o.o., Z., radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 8. lipnja 2021. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 15. srpnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, kao povrat stečenog bez osnove, iznos 4.334,49 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

- 30,35 kn od 1. travnja 2008. do isplate, - 29,40 kn od 6. svibnja 2008. do isplate,

- 29,31 kn od 1. lipnja 2008. do isplate,

- 29,68 kn od 1. srpnja 2008. do isplate,

- 29,07 kn od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 29,17 kn od 2. rujna 2008. do isplate,

- 29,57 kn od 2. listopada 2008. do isplate,

- 32,13 kn od 4. studenoga 2008. do isplate,

- 30,28 kn od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 42,05 kn od 3. siječnja 2009. do isplate,

- 42,32 kn od 3. veljače 2009. do isplate,

- 42,51 kn od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 42,08 kn od 2. travnja 2009. do isplate,

- 57,16 kn od 5. svibnja 2009. do isplate,

- 56,26 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 55,48 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 55,76 kn od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 55,91 kn od 2. listopada 2009. do isplate,

- 55,65 kn od 3. studenoga 2009. do isplate,

- 56,41 kn od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 57,05 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 57,73 kn od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 59,16 kn od 2. travnja 2010. do isplate,

- 58,79 kn od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 60,12 kn od 8. lipnja 2010. do isplate,

- 63,00 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 61,60 kn od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 65,31 kn od 2. rujna 2010. do isplate,

- 63,05 kn od 5. listopada 2010. do isplate,

- 62,11 kn od 4. studenoga 2010. do isplate,

- 65,54 kn od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 68,58 kn od 4. siječnja 2011. do isplate,

- 66,53 kn od 5. veljače 2011. do isplate,

- 66,92 kn od 3. ožujka 2011. do isplate, -

65,31 kn od 6. travnja 2011. do isplate, -

66,79 kn od 5. svibnja 2011. do isplate, -

70,99 kn od 4. lipnja 2011. do isplate,

- 74,03 kn od 14. srpnja 2011. do isplate,

- 71,65 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

- 70,30 kn od 12. listopada 2011. do isplate,

- 70,30 kn od 15. studenoga 2011. do isplate,

- 70,46 kn od 10. prosinca 2011. do isplate,

- 71,87 kn od 10. siječnja 2012. do isplate,

- 72,79 kn od 14. veljače 2012. do isplate,

- 72,30 kn od 20. ožujka 2012. do isplate,

- 72,24 kn od 17. travnja 2012. do isplate,

- 72,50 kn od 15. svibnja 2012. do isplate,

- 72,71 kn od 4. srpnja 2012. do isplate,

- 72,50 kn od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- 71,05 kn od 15. rujna 2012. do isplate,

- 71,73 kn od 12. listopada 2012. do isplate,

- 72,57 kn od 14. studenoga 2012. do isplate,

- 72,87 kn od 29. studenoga 2012. do isplate,

- 72,15 kn od 13. prosinca 2012. do isplate,

- 71,62 kn od 12. veljače 2013. do isplate,

- 71,29 kn od 13. ožujka 2013. do isplate,

- 72,55 kn od 13. travnja 2013. do isplate,

- 71,33 kn od 10. svibnja 2013. do isplate,

- 71,05 kn od 11. lipnja 2013. do isplate,

- 70,68 kn od 17. srpnja 2013. do isplate,

- 70,73 kn od 13. kolovoza 2013. do isplate,

- 71,91 kn od 28. rujna 2013. do isplate,

- 72,00 kn od 12. studenoga 2013. do isplate,

- 71,78 kn od 16. siječnja 2014. do isplate,

- 72,97 kn od 25. veljače 2014. do isplate i

- 74,69 kn od 2. ožujka 2014. do isplate

sve po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici, kao povrat stečenog bez osnove, iznos 19.030,61 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

- 18,79 kn od 1. travnja 2008. do isplate,

- 88,27 kn od 4. studenoga 2008. do isplate,

- 15,74 kn od 2. prosinca 2008. do isplate,

- 99,56 kn od 3. siječnja 2009. do isplate,

- 107,85 kn od 3. veljače 2009. do isplate,

- 113,40 kn od 3. ožujka 2009. do isplate, -

100,72 kn od 2. travnja 2009. do isplate,

- 97,76 kn od 5. svibnja 2009. do isplate,

- 77,67 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 60,47 kn od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 66,71 kn od 4. kolovoza 2009. do isplate,

- 70,05 kn od 2. listopada 2009. do isplate,

- 64,15 kn od 3. studenoga 2009. do isplate,

- 81,08 kn od 2. prosinca 2009. do isplate,

- 95,15 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 110,27 kn od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 141,90 kn od 2. travnja 2010. do isplate,

- 133,69 kn od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 163,20 kn od 8. lipnja 2010. do isplate,

- 226,93 kn od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 195,79 kn od 4. kolovoza 2010. do isplate,

- 277,90 kn od 2. rujna 2010. do isplate,

- 227,87 kn od 5. listopada 2010. do isplate,

- 207,08 kn od 4. studenoga 2010. do isplate,

- 283,04 kn od 7. prosinca 2010. do isplate,

- 350,27 kn od 4. siječnja 2011. do isplate,

- 304,85 kn od 5. veljače 2011. do isplate,

- 313,57 kn od 3. ožujka 2011. do isplate,

- 277,90 kn od 6. travnja 2011. do isplate,

- 310,69 kn od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 403,66 kn od 4. lipnja 2011. do isplate,

- 470,78 kn od 14. srpnja 2011. do isplate,

- 418,31 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

- 388,24 kn od 12. listopada 2011. do isplate,

- 388,31 kn od 15. studenoga 2011. do isplate,

- 391,96 kn od 10. prosinca 2011. do isplate,

- 422,98 kn od 10. siječnja 2012. do isplate,

- 443,36 kn od 14. veljače 2012. do isplate,

- 432,51 kn od 20. ožujka 2012. do isplate,

- 431,24 kn od 17. travnja 2012. do isplate,

- 437,04 kn od 15. svibnja 2012. do isplate,

- 441,74 kn od 4. srpnja 2012. do isplate,

- 437,01 kn od 11. kolovoza 2012. do isplate,

- 404,97 kn od 15. rujna 2012. do isplate,

- 419,89 kn od 12. listopada 2012. do isplate,

- 438,50 kn od 14. studenoga 2012. do isplate,

- 445,13 kn od 29. studenoga 2012. do isplate,

- 429,20 kn od 13. prosinca 2012. do isplate,

- 417,54 kn od 12. veljače 2013. do isplate,

- 410,20 kn od 13. ožujka 2013. do isplate, -

438,03 kn od 13. travnja 2013. do isplate, -

411,03 kn od 10. svibnja 2013. do isplate, -

404,82 kn od 11. lipnja 2013. do isplate,

- 396,83 kn od 17. srpnja 2013. do isplate,

- 397,93 kn od 13. kolovoza 2013. do isplate,

- 423,89 kn od 28. rujna 2013. do isplate,

- 426,05 kn od 12. studenoga 2013. do isplate,

- 421,09 kn od 16. siječnja 2014. do isplate,

- 447,31 kn od 25. veljače 2014. do isplate i,

- 449,18 kn od 2. ožujka 2014. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 8.684,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2021. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu neposredno 7. svibnja 2019. (list 1), u kojoj se navodi da je 16. siječnja 2008. tužiteljica s prednikom tuženika H. A. -A.-

B. d.d., Z., sklopila Ugovor o kreditu broj: …, kojim Ugovorom je tuženik odobrio i isplatio kredit tužiteljici u iznosu 15.661,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate. Predmetnim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita na 6 godina (72 mjeseca). Anuiteti otplate su ugovoreni u iznosu od 256,61 CHF mjesečno uz kamatnu stopu od 5,60% godišnje, koja je čl. 6. Ugovora ugovorena kao promjenjiva, pri čemu uopće nije navedeno u kojim slučajevima, na koji način i kojim parametrima se uopće utvrđuje ili mijenja kamatna stopa. Tužiteljica ovom tužbom upire na to da se kamatna stopa navedena u Ugovoru, ima smatrati kamatnom stopom za cijelo vrijeme trajanja kredita. Naime, ništetna je odredba koja se odnosi na način promjenjivosti kamatne stope, iz razloga što je ista nepoštena, nerazumljiva, odnosno protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu posl. br. P-1401/12 u sporu tužitelja P.-H.

s. u. za … protiv osam tuženih banaka, među inima i ovdje

tuženika, koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna istih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09 i 133/03.) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Povodom istaknutih revizija tužitelja i tuženika je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika i potvrdio pobijanu presudu. U Ugovoru tužiteljice s tuženikom su očigledni navodi tužbe, budući nigdje u Ugovoru nisu navedeni parametri i metodologija izračuna kamatne stope, a niti je tužiteljica o promjeni kamatne stope pregovarala i dogovarala promjenu kamatne stope, već je ista mijenjana jednostrano, također bez ikakvog navoda o metodologiji izračuna kamatne stope, dakle kamatna stopa nije niti određena niti odrediva. Štoviše, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju navodi kako su tužitelji u odnosu na banke bili u ovisnom položaju pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebitih sredstava, izvan kredita koji su odobravale banke pod uvjetima koje su one diktirale, dakle položaj "uzmi ili ostavi". Kamatna stopa po Ugovoru mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te je takvim tuženikovim postupanjem oštećena tužiteljica i stekla pravo na povrat iznosa koji je preplatila zbog jednostrane promjene kamatne stope, a koje preplate je tužiteljica izvršila u razdoblju otplate kredita. Slijedom navedenog, tužiteljica zahtijeva isplatu iznosa 3.000,00 kn, zbog promjene kamatne stope i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

2. Podneskom od 3. lipnja 2020. (list 76-84) je tužiteljica uredila tužbu na način da istu preinačuje i proširuje i na zahtjev za isplatu zbog preplaćenog tečaja, a s obzirom na činjenicu da je valutna klauzula CHF također ništetna. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu posl. br. P-1401/12 u sporu tužitelja P.-H. s. u. … protiv osam tuženih banaka,

između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, nije u cijelosti informirao korisnika kredita, kao potrošača, o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09 i 133/03.) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 je obvezujuća za nižestupanjske sudove. Nadalje, tužiteljica ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske (kuna) u odnosu prema stranoj valuti, tj. u ovom slučaju vrijednosti CHF, ali tužiteljica osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama kako tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o obveznim odnosima. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužiteljici kao "sigurna valuta", te ona nije bila upozoren na rizike koji su postoji u odnosu na nju, kao potrošača, tj. nije joj spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku, kao banci. Budući da navedene odredbe nisi bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne. Slijedom navedenog, tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu iznosa 4.117,68 kn zbog promjene kamatne stope i iznosa 21.304,96 kn zbog promjene tečaja, dakle u ukupnom iznosu 25.422,64 kn, kao i naknadu parničnih troškova, sve sa zateznim kamatama.

3. Podneskom predanim 16. travnja 2021. (list 276-282) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, zahtijevajući isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, iznosa 4.334,49 kn zbog jednostrane promjene kamatne stope i iznosa 19.030,61 kn zbog promjene tečaja CHF (valutne klauzule), dakle ukupno u iznosu 23.365,10 kn, sa zateznim kamatama na pojedine iznose od dana nakon plaćanja te naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, sve do isplate.

4. Sud je raspravnim rješenjem od 8. lipnja 2021. (list 303) dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom predanim 16. travnja 2021., premda se je tuženik protivio istom. To stoga što je tužiteljica istim podneskom konačno postavila tužbeni zahtjev, uskladivši ga s pisanim nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla isto učiniti do zaključenja prethodnog postupka, već je isto iz objektivnih razloga mogla učiniti tek po izvedenom financijskom vještačenju na okolnost visine tužiteljičine tražbine, to tim više što je isto raspolaganje tužiteljice svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, imajući na umu odredbe čl. 190. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP).

5. U odgovoru na tužbu se navodi da tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog postupka, s obzirom na to da se počevši od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23% godišnje, sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 142/13, dalje: ZPK). Dakle, tuženik je nakon stupanja na snagu ZPK-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražava na način određen čl. 11.a citiranog Zakona. Tuženik uvodno ističe kako se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Revt-249/14 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Naime, u skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., 46/07. i 79/07.) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 1. siječnja 2014. tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje aneksa u svezi konverzije kredita). Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP iz 2003. g., odnosno čl. 99. ZZP iz 2007. g., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužiteljica dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužiteljica u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u svezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Naime, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, točan i nedvojben način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužiteljice, tuženik ističe i prigovor zastare za tužiteljičine tražbine na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Slijedom navedenoga, predlaže se odbiti tuženi zahtjev kao neosnovan, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Podneskom od 2. srpnja 2020. (list 85-97) tuženik navodi da sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, predlaže se prvenstveno odlučiti o preinaci tužbe, a konačno po zaključenju glavne rasprave predlaže se odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužiteljicu na naknadu tuženiku troškova postupka sa zateznim kamatama.

7. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu broj: …., od ….. i ponudu br.: …., od …. te

odnosne isprave, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 5-14), otplatni plan od 16. siječnja 2008. (list 15 i 16, 57 i 58), izvadak po kreditu (list 17-20), tuženikovu poruku-odgovor na prigovor od 13. ožujka 2019. (list 21), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.-A.-B. d.d., s primjenom od 1. siječnja 2011. (list 39 i poleđina), tuženikov pregled prometa za klijenta (list 59-68), Tablicu G1, Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 69-72, 110-113), Ugovor o kreditu od 15. travnja 2004. uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od 20. travnja 2004. i kreditni prijedlog (list 99-105), random walk model kretanja tečaja, povijesno kretanje forecasta EUR/CHF (list 115-117), presudu Suda EU u predmetu br. C-186/16 od 20. rujna 2017. uz mišljenje nezavisnog odvjetnika (list 119-143), izvadak iz Biltena HNB- a br. 238 (list 177 i 178), članke i transkripte izjava u svezi kredita uz valutnu klauzulu u CHF i EUR (list 179-195), ), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. P. koji je 18. veljače 2021. predao pisani nalaz i mišljenje (list 218-229) uz po istom vještaku naknadno pribavljene isprave od tuženika (list 230-270).

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede promjene kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i valutne klauzule.

Nije sporno da su ovdje parnične stranke u Z. …. sklopile

Ugovor o kreditu broj: ….

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta, zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF za kn, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Ujedno je istaknut prigovor zastare.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: …., od …. i

ponudu br.: …, od …. te odnosne isprave, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 5-14) utvrđeno je da je isti sklopljen u Z. između H. A.-A.-B. d.d., Z., kao banke i ovdje tužiteljice, kao korisnice kredita i fiducijarnog dužnika, u svezi potrošačkog kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa 15.661,00 CHF po srednjem tečaju za CHF iste banke koji je vrijedio na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima, odnosno određena je namjena te je kredit odobren za kupovinu novog motornog vozila (čl. 2.), zatim je glede kamatne stope ugovoreno da se na navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,60% dekurzivno godišnje te se kamate obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete (čl. 3.), zatim je glede otplate kredita određen rok otplate od šest godina od dana stavljanja kredita u otplatu, s time da se kredit stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, te se kredit otplaćuje u 72 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa 256,61 CHF obračunatih po srednjem tečaju po CHF iste banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, dok anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4.). Naposljetku, glede promjenjivosti kamatne stope je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iste banke ili drugog akta banke, dok korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest iste banke o visini kamatne stope i visini anuiteta (čl. 6.).

11. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka D. P., od 18. veljače 2021. (list 218-229), utvrđeno je da je isti vještak nakon uvida u raspoložive isprave, kao i u isprave koje je isti naknadno pribavio (list 230-270), mišljenja kako slijedi:

- Ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 766,26 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 4.334,49 kn, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u 1. tablici mišljenja- zaključka (list 227 i 228);

- Ukupna razlika s osnove valutne kluzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke koji je vrijedio na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke koji je vrijedio na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 19.030,61 kn, kako je to pobliže sa svakom pojedinačnom uplatom iskazano u 2. tablici mišljenja-zaključka (list 228 i 229).

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka prihvaćen je u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

13. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta od 27. listopada 2020. (list 213) prihvaćeni su dokazni prijedlozi koji su mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su odbijeni ostali dokazni prijedlozi, jer isti nisu potrebiti (toč. II.), pa stoga nisu niti posebno cijenjene ostale isprave koje dostavlja tuženik u prilog svojih tvrdnji niti je izveden tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka: D. D., I. K. C., I. G. i Ž. H. P., kao i tuženikov

prijedlog zadaće financijskog vještaka.

Naposljetku, sud nije izvodio daljnje dokaze, poglavito tuženikov dokazni prijedlog za izvođenjem dopunskog financijskog vještačenja na istaknute okolnosti (podneskom predanim 26. svibnja 2021.), jer isto nije potrebito, to stoga što tuženik nije zbog istog postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo prigovor radi prebijanja te je na ročištu 8. lipnja 2021. (list 303 i 304) zaključena glavna rasprava, dok je predmet dovoljno raspravljen za donošenje odluke, ujedno imajući na umu odredbu čl. 10. st. 1. ZPP kojom je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Dakle, tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.) Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojm se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP).

14. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, tj. od 14. lipnja 2014. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. svibnja 2019. (list 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, neosnovan je prigovor zastare glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 16. travnja 2021. (list 276-282), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

15. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljice, kao potrošača-korisnika kredita, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Naime, visina kamatne stope je bitan element ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora, potrebno sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice.

16. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP.

17. Naime, odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, te pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i ništetnim odluke o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, dok tuženik suprotno nije dokazao, te posljedično primjenom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), proizlazila bi ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''.

Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-Banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, temeljem čl. 322. i 324. ZOO.

18. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, u ukupnom iznosu 23.365,10 kn više plaćenih anuiteta, a uslijed više plaćenih ugovornih kamata u iznosu 4.334,49 kn uslijed tuženikovog jednostranog povećanja kamatne stope i iznos 19.030,61 kn razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 16. travnja 2021. (list 276-282), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., dalje: OT), uzimajući u obzir da vrijednost boda iznosi 10,00 kn (Tbr. 50. OT), te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. OT).

20. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 31. siječnja 2020. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 12. veljače 2020. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 500,00 kn, dakle ukupno u iznosu 1.500,00 kn, te sastava podnesaka od 3. lipnja 2020., 24. srpnja 2020. i 16. travnja 2021. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 8. lipnja 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 1.000,00 kn, dakle ukupno u iznosu 4.000,00 kn, kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 100,00 kn i za presudu u iznosu 584,00 kn. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak predujma financijskog vještačenja u iznosu 2.500,00 kn, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Međutim, nije priznat trošak sastava podneska od 28. listopada 2020. u zahtijevanom iznosu 1.000,00 kn, jer istim dostavlja dokaz o pologu predujma. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 8.684,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem podredne primjene čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17.), kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude.

21. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 12. veljače 2020. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 500,00 kn i sastava podneska od 13. ožujka 2020. u zahtijevanom iznosu 250,00 kn (Tbr. 8./3. OT), te sastava podneska od 2. srpnja 2020. (Tbr. 8./1. OT) i zastupanja na ročištu 8. lipnja 2021. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 1.000,00 kn, te sastava podneska od 14. svibnja 2021. u iznosu 250,00 kn (Tbr. 8./3. OT), dakle ukupno u iznosu 3.500,00 kn, uvećanog za PDV 25% (875,00 kn). Međutim, nije priznat trošak zastupanja na ročištu 27. listopada 2021. u iznosu 1.000,00 kn jer isto nije održano i sastava podneska od 26. svibnja 2020. u iznosu 1.000,00 kn jer isti ne prileži spisu predmeta, sve uvećano za PDV 25%. No, ovako odmjereni parnični troškovi u iznosu 4.375,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 15. srpnja 2021.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u tri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 584,00 kn i - opun. tuženika.

Rj.

- presuda nepravomoćna,

- vidi upisnik "P",

- kal. 30 dana.

U Zagrebu 15. srpnja 2021.

Sudac: Mario Klarić

Broj zapisa: eb2fd-daaff

Kontrolni broj: 07c14-f84ed-6edf7

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MARIO KLARIĆ, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU,

C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte