REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2957/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Hrastinski Jurčec predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. D. iz Đ., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. B. , odvjetnik iz Đ., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. B. , odvjetnica u Odvjetničkom društvu L. p. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1376/2020-2 od 17. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu broj P-252/2019-32 od 27. srpnja 2020., u sjednici održanoj 15. srpnja 2021.,
r i j e š i o j e :
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1376/2020-2 od 17. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu broj P-252/2019-32 od 27. srpnja 2020. pod točkom I., II., III. i V. izreke, radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje nije podnesen.
3. Postupajući po odredbi članka 385.a i članka 387. stavak 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije.
4. Pobijanom presudom je odlučeno o tužbenom zahtjevu za povrat preplaćenog iznosa po osnovi ugovorenih kamata obračunatih primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci Banke iz Ugovora o kreditu broj ..., sklopljenog između stranaka 12. rujna 2005., a tim ugovorom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.
5. Prvo pitanje kojim tuženik pita: „Može li se odredba čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa, o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača?“ Odnosno pita: “Je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, vezan pravnim utvrđenjima iz takve parnice ako se u individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a. ZPP-a?“, nije važno za rješenje ovog spora jer se u ovom slučaju predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom vezanom uz CHF), o kojima pravnim odnosima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
6. Drugim pitanjem, kojim tuženik pita: „Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (i kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a?“, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., i dr.), a o kojemu je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
7. Trećim pitanjem kojim tuženik pita: „Smatra li se promjenjiva kamatna stopa nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?“ nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem postoji jedinstvena praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt-249/2013 od 9. travnja 2015. i dr.), a odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda.
8. Slijedom navedenoga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom članka 385.a stavak 1. ZPP i dopuštenje revizije, valjalo je, na temelju odredbe članka 392. stavak 1. i 6. u vezi s člankom 387. stavak 5. ZPP, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 15. srpnja 2021.
Predsjednica vijeća:
Ljiljana Hrastinski Jurčec, v.r.
