- 1 -              Poslovni broj: Usž-1877/23-2

Poslovni broj: Usž-1877/23-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Sanje Štefan, članica vijeća uz višeg sudskog savjetnika – specijalistu Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja D. L., P. P., kojeg zastupa opunomoćenik J. J., odvjetnik u O., protiv tuženog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Drugostupanjskog disciplinskog suda, Z., kojeg zastupa voditeljica službe S. H., radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-788/22-9 od 24. veljače 2023., na sjednici održanoj 29. veljače 2024.

p r e s u d i o   j e

I.              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Osijeku poslovni broj: UsI-788/22-9 od 24. veljače 2023.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.              Presudom prvostupanjskog suda odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj zahtijevao poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-114-04/22-02/52, URBROJ: 511-01-158-22-5, od 25. svibnja 2022. kojim se odbijaju žalbe D. L. i načelnika PU v.-s. izjavljene protiv rješenja Prvostupanjskog disciplinskog suda MUP-a u O. KLASA: UP/I-114-04/21-02/288, URBROJ: 511-01-158-22-20 od 4. siječnja 2022.

2.              Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 66. st. 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS).

3.              Tužitelj u žalbi ponavlja navode tužbe te tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe ZUS-a jer u obrazloženju presude nije dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, da o prigovoru da tuženik nije odgovorio na sve žalbene navode nema ni riječi. Nije mu jasno što je to teža povreda službene dužnosti te tvrdi da se prvostupanjski sud bavio potvrđivanjem, po stajalištu tužitelj, nezakonitih odluka disciplinskih sudova te da presuda posjeduje nedostatke zbog kojih se ne može ispitati te da je nerazumljiva. Navodi da se sud postavio kao branitelj interesa tuženika bez smislenog i pravilnog razmatranja prigovora tužitelja. Navodi da o prigovoru tužitelja da je pojam sukoba, kako je isti uveden u zadnjem činjeničnom opisu terećene povrede, potpuno neodređen jer da se ne zna o kakvom tipu sukoba je riječ, tko ga je započeo, tko je napadač, a tko se brani, prvostupanjski sud nije dao provjerljive razloge iako se radi o odlučnoj činjenici u sporu to u kontekstu u postupku istaknute uporabe sredstava prisile. Navodi da je do sukoba došlo jer mu je P. Č. fizički priječio prolaz do toaleta uz neprestano vrijeđanje te da je u tom događaju tužitelj pretrpio tjelesne ozljede u vidu nekoliko manjih ekskorijacija na obje podlaktice.

4.              Tužitelj nadalje navodi da je u odluci tuženika od 20. srpnja 2021. dana uputa prvostupanjskom disciplinskom sudu da u svrhu utvrđenja razloga, načina i intenziteta uporabe sredstava prisile od strane tužitelja po potrebi provede suočenje tužitelja i P. Č. vezano za te okolnosti. tvrdi da je izreka rješenja kojim se tužitelj oglašava odgovornim za težu povredu službene dužnosti ostala nejasna i nerazumljiva, a da o razlozima zašto je tome tako prvostupanjski sud nije dao jasne razloge. Navodi da sve odlučne činjenice moraju biti navedene isključivo u činjeničnom opisu povrede, a da u predmetnom slučaju činjenični opis teže povrede službene dužnosti ne sadrži protupravno ponašanje prijavljenog. Osporava da je P. Č. malodoban jer da je rođen ..., a da je usmena rasprava na kojoj je saslušan održana 17. prosinca 2021. Navodi da sud nije cijenio prigovor o suprotnosti pisanih iskaza svjedoka M. i Š. s iskazima neposredno saslušanih u disciplinskom postupku te smatra da je nužno omogućiti neposredno saslušanje svjedoka M. i Š.

5.              Tužitelj navodi da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o disciplinskoj odgovornosti tužitelja te da je moralo doći i do pogrešne primjene materijalnog prava, stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i otkloniti nedostatke i presudom riješiti stvar, uz nalog tuženiku na plaćanje troškova prvostupanjskog postupka i troškove žalbenog postupka.

6.              Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužitelj podrobno analizira pojam „sukob“ izbjegavajući se pri tom suočiti s činjenicom da je biće djela koje mu je zahtjevom stavljeno na teret u tome što je kao policijski službenik, izvan službe, pod utjecajem alkohola sudjelovao u sukobu s drugom osobom te se nedolično ponašao izvan službe čime je teško naštetio ugledu policije. Nadalje navodi da tužitelj opetovano spominje uporabu sredstava prisile, iako se u činjeničnom opisu teže povrede službene dužnosti koja je žalitelju stavljena na teret uopće ne spominje uporaba sredstava prisile pa da su ti žalbeni navodi promašeni. Nadalje navodi da iako se tužitelj poziva na članak 6. stavak 2. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, da autori zakona sigurno nisu navedenom odredbom mislili na policijskog službenika koji pod utjecajem alkohola izvan službe sudjeluje u sukobu u lokalnom disco clubu. Tvrdi da tužitelj ponavlja navode iz tužbe koja je odbijena predmetnom presudom te se upućuje na odgovor na tužbu u kojem je odgovorio na iste. Predlaže odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

7.               Žalba je neosnovana.

8.              Po ocjeni ovog suda, nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede pravila sudskog postupka jer je prvostupanjski upravni sud, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno primijenio odredbe ZUS-a. Naime, Upravni sud nije počinio nijednu postupovnu pogrešku do koje bi došlo zbog neprimjenjivanja ili pogrešnog primjenjivanja postupovnih pravila propisanih odredbama ZUS-a.

9.              Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu, uz činjenice koje je sam utvrdio, uzeo u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporavane odluke, a što je u skladu s odredbom članka 33. stavka 2. ZUS-a.

10.              Na osnovi svih izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužiteljevih zahtjeva, a žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud pa je zbog toga i ovaj sud prihvatio tako utvrđeno činjenično stanje.

11.              U postupku je utvrđeno da je tužitelj, zaposlen u MUP-u RH od 23. prosinca 2002., raspoređen u PGP Ž. na radnom mjestu šefa smjene policijske postaje, u zvanju viši policijski narednik počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15.,121/16., 66/19.) opisanu kao „nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije”. Za navedenu povredu službene dužnosti tužitelju je na temelju odredbe članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji izrečena novčana disciplinska kazna u visini 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu na vrijeme od tri mjeseca (3x10%).

12.              Naime, u postupku je utvrđeno da se tužitelj 2. kolovoza 2020. oko 02.50 sati izvan službe u diskoteci K. u Ž., pod utjecajem alkohola u organizmu od 1,00 g/kg predstavio službenom policijskom značkom maloljetnom P. Č. rođenom ... nakon čega se s istim sukobio. Stoga je utvrđeno da je počinio težu povredu službene dužnosti za koju povredu je istom izrečena navedena disciplinska kazna.

13.              U odnosu na navode tužitelja koji se odnose na izvođenje dokaza u upravnom postupku, valja navesti da je tužitelj je isti prigovor isticao tijekom disciplinskog postupka na koji je tuženik jasno i iscrpno odgovorio, a što je pravilno potvrdio i prvostupanjski sud.

14.              Na pitanje tužitelja kako bi se uopće njegovo ponašanje tretiralo u kontekstu „nedoličnog ponašanja kojim se šteti ugledu službe“ navodi se da je obrazloženo utvrđenje prema kojem je tužitelj ostvario obilježje teže povrede službene dužnosti za koju mu je izrečena disciplinska kazna, jer se nedoličnim ponašanjem smatra svako ponašanje koje je propisom utvrđeno kao kažnjivo, kao i svako drugo društveno neprihvatljivo ponašanje kojim se narušava vlastiti ili ugled službe u cjelini. Uz navedeno, policijski službenik se prema članku 31. stavku 2. Zakona o policiji, dužan i izvan službe ponašati tako da ne šteti ugledu službe.

15.              Po ocjeni ovog suda, tužitelju je izrečena primjerena disciplinska kazna, time da su prilikom odmjeravanja vrste kazne uzete u obzir težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti tužitelja, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne okolnosti na strani tužitelja, a sve u skladu s člankom 111. stavkom 1. Zakona o policiji.

16.              Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovog suda, nakon provedenog sudskog postupka pravilno ocijenilo zakonitim odluke disciplinskih sudova, što je razložno i obrazloženo te je pravilno odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao njihovo poništavanje.

17.              Naime, tijekom provedenog dokaznog postupka  u  upravnom postupku, a koji je uzeo u obzir i prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke, utvrđeno je da je tužitelj počinio težu povredu službene dužnosti koja mu se stavlja na teret, a žalbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost provedenog postupka i donesenih odluka.

18.              Kako je ovaj sud utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu je odbio kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu (t. I. izreke).

19.              Kako tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredbe članka 79. ZUS-a, odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 29. veljače 2024.

                                                                                              Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović, dipl. iur., v.r.