Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 21 Gž-547/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Darije Horvat predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. D. iz M., …, OIB: .., kojeg zastupa punomoćnik S. Č., odvjetnik u P., protiv tuženika M. D. iz M., …, OIB: .., kojeg zastupa punomoćnica V. Ć., odvjetnica u S., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 5842/2016 od 18. srpnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. srpnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5842/2016 od 18. srpnja 2019.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je tužitelj vlasnik odvojenog dijela čest. zem. 1171/102, zk.u. 997 k.o. M. u nalazu vještaka P. Č. „S., 2. srpnja 2018.“ u predmetu Općinskog suda u Splitu P- 5842/2016 označenog slovima A-B-C-D-E-F-A, pa da se isti ovlašćuje temeljem ove presude postići uknjižbu tog prava vlasništva uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika (točka I.I. izreke) kao i zahtjev tužitelja da se utvrdi da je time što je tuženik na odvojenom dijelu čest. zem. 1171/102, ZU 997 k.o. M. u nalazu vještaka P. Č. „S., 2. srpnja 2018.“ u predmetu Općinskog suda u Splitu P-5842/2016 označeno slovima A-B-C-D-E-F-A postavio dvije palete betonskih blokova te je nasuo građevinski otpad, uznemirio tužitelja u njegovom pravu vlasništva, pa da se naloži tuženiku uspostavu ranije stanja na način da ukloni dvije palete betonskih blokova te građevinski otpad, te da mu se zabrani takvo ili slično uznemiravanje (toč. I.II. izreke), te zahtjev da je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (toč. I.III. izreke).

Nadalje je odbijen kao neosnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao pravni osnov stjecanja prava vlasništva za cijelo i to: odvojenog dijela čest. zem. 1171/102, zk.u. 997 k.o. M. u nalazu vještaka P. Č. „S., 2. srpnja 2018.“ u predmetu Općinskog suda u Splitu P-5842/2016 označen slovima A- B-C-D-E-F-A pa da je dužan tuženik izdati tužitelju ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva za cijelo te nekretnine, u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, jer će, u suprotnosti, tu ispravu zamijeniti ova presuda (toč. II. izreke), drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužitelj suvlasnik s 55/106 dijela čest. zem. 1171/102 zk. u. 997 k.o. M. pa se isti ovlašćuje temeljem ove presude postići uknjižbu tog prava suvlasništva uz istodobno brisanje toga prava s imena tuženika (točka III. izreke) te treći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužitelj stekao pravni osnov stjecanja prava suvlasništva od 55/106 dijela čest. zem. 1171/102, zk.u. 997 k.o. M. pa je dužan tuženik izdati tužitelju ispravu podobnu za uknjižbu tog prava suvlasništva u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, jer će u suprotnosti tu ispravu zamijeniti ova presuda (toč. IV. izreke, omaškom ponovo navedena točka III.)

Ujedno je naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.000,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate (točka V. izreke, omaškom navedena točka IV.).

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3.Žalba je neosnovana.

4.Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik odvojenog dijela čest. zem 1171/102 zk.u. 997 k.o. M. označenog u nalazu vještaka P. Č. od 2. srpnja 2018. sa slovima A-B-C-D-E-F-A sa zahtjevom na uknjižbu prava vlasništva tog dijela uz istovremeno brisanje s imena tuženika te na utvrđenje da je postavljanjem na tom dijelu dviju paleta betonskih blokova te građevinskog materijala, tuženik uznemirio tužitelja u njegovom pravu vlasništva, uspostavu u prijašnje stanje i zabranu daljnjeg smetanja, te eventualno kumulirani zahtjevi i to prvi na utvrđenje stjecanja pravnog osnova za upis prava vlasništva spomenutog fizičkog dijela i izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu, drugog na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik s 55/106 dijela čest. zem. 1171/102 uz ovlaštenje na uknjižbu prava suvlasništva u tom opsegu na njegovo ime i trećeg zahtjeva na utvrđenje da je tužitelj stekao pravni osnov stjecanja prava suvlasništva 55/106 dijela čest. zem. 1171/102 k.o. M. uz obvezu tuženika na izdavanje tabularne isprave za upis tog prava koju bi u protivnom zamijenila presuda (list 71 spisa).

5.Ispitujući prvostupanjsku presudu te postupak koji im je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6.Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u žalbi.

7.Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su važne za odlučivanje i valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju presude pa prema tome nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.Pri tome je utvrdio:

- da je tuženik Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 14. svibnja 2004. sklopljenim s Gradom S. kao prodavateljem stekao pravni osnov za upis na svoje ime nekretnina označenih s čest. zem. 184/8 u površini od 38 m[2] , čest. zem. 1171/102 u površini od 106 m[2] i čest. zem. 1253/2 u površini od 9 m , sve k.o. M. koje su nastale Parcelacijskim elaboratom PR-58/04 izrađenom od M. d.o.o. za cijenu od 35.190,00 kn,

- da je na temelju tog Ugovora u zemljišnim knjigama u njegovu korist izvršen upis prava vlasništva čest. zem. 1171/102, u naravi neplodno, dvor, površine 106 m[2] ,

- da su stranke kao braća u posjedu preostalih nespornih nekretnina koje su dobili darovanjem od roditelja i za iste ishodili upis prava vlasništva na svoje ime,

- da je tuženik bio pisac Sporazuma „U M., 29.03.2005.“ kojega su obje stranke vlastoručno potpisale,

- da površina upisana kao predmet Sporazuma, a prikazana u skici kao njegovom prilogu, odgovara spornoj površini utvrđenoj na licu mjesta po vještaku Č. (s razlikom površine od 2 m),

- da je u Sporazumu „U M., 29.03.2005.“ stipulirano kako je tuženik kupio od Grada S. nakon javnog natječaja zemljište označeno kao čest. zem. 184/8 površine 38 m[2] , č. zem. 1171/102 površine 102 m čest. zem. 1253/2 površine 9 m k.o. M. koje nekretnine čine okućnicu gore spomenute braće, da Š. D. (tužitelj) koristi dio tzv. okućnice kao prilaz garaži i parkiralište cca 53 m[2] odnosno dio čest. zem. 1171/102, a na skici u prilogu označeno točkama C-F-G-H-L-C, da su braća Š. i M. D. (tužitelj i tuženik) suglasni da Š. (tužitelj) može i nadalje spomenuti dio koristiti nesmetano kao prilaz garaži i parkiralište, a da za to sudjeluje u kupnji spomenute okućnice sa 2.000,00 EUR, da su stranke suglasne da se taj Sporazum dogovorno može ukinuti odnosno staviti izvan snage pri čemu M. (tuženik) mora Š. (tužitelju) isplatiti 2.000,00 EUR, utvrdivši prilogom Sporazuma Situacioni plan (skicu) spomenute okućnice s vidljivo označenim dijelom koji je predmet Sporazuma (list 6 spisa),

- da se u Sporazumu ne govori da tuženik prodaje, a tužitelj kupuje opisani dio nekretnine, ali je navedeno da tuženik sudjeluje u kupnji spomenute okućnice s 2.000,00 EUR pri čemu nije navedeno da će steći vlasništvo ili služnost prolaza, provoza i slično, već se govori isključivo o korištenju za svrhu prilaza garaži i parkiranja.

9.Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da ispravom „Sporazum“ stranke nisu ugovorile promet nekretnine prodajom od strane tuženika spornog prostora tužitelju kao kupcu, već su u korist potonjeg ugovorili pravo služnosti prolaza i parkiranja pa da tužitelju ne pripada zatražena pravna zaštita prema postavljenom tužbenom zahtjevu jer nije došlo do stjecanja pravnim poslom u smislu odredbe čl. 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 114/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14- dalje: ZV) niti dosjelošću (čl. 159. i 160. ZV) budući za to nisu ispunjene propisane pretpostavke, da u rezultatima provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da je među strankama zaključen ugovor o ortaštvu iz odredbe čl. 637. do 660. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) koji bi tužitelju priskrbio prava čiju zaštitu traži tužbom niti su na tu okolnost ponuđeni dokazi, da tužitelj nije stekao ni suvlasnički dio, kako iz razloga koji su već navedeni, tako i stoga što predmet ugovaranja nisu bili suvlasnički dijelovi kako je to određeno u čl. 36. i 37. ZV, već fizički dio. 10.Nadalje, ocjenjujući glavni tužbeni zahtjev pod točkom prvom neosnovanim kao i prvi, drugi i treći podredni tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je ocijenio i da je neosnovan glavni tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke kojim se traži utvrđenje da je tuženik time što je na sporni prostor označen slovima A-B-C-D-E-F-A postavio dvije palete betonskih blokova te nasuo građevinski otpad uznemirio tužitelja u njegovom pravu vlasništva s nalogom da uspostavi prijašnje stanje uklanjanjem navedenog te da mu se zabrani takvo ili slično uznemiravanje jer se radi o vlasničkoj tužbi-actio negatoria iz odredbe čl. 167. ZV koju podiže vlasnik posjednik protiv treće osobe koja ga u posjedu uznemirava ili suvlasnik protiv drugog suvlasnika koji ga bitno ograničava u dogovorenom načinu obavljanja faktične vlasti i suvlasničkih ovlaštenja, a utvrđeno je da tužitelj nije vlasnik niti suvlasnik, a niti zaštitu može tražiti kao predmnijevani vlasnik jer za to nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 167. st. 4. ZV. 11.Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tužitelj u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio glavne i eventualno kumulirane zahtjeve tužitelja neosnovanima, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

12.Odredbom čl. 114. ZV propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

13.Sporno je, po žalbi tužitelja, da li predmetni Sporazum predstavlja očitovanje volje tuženika usmjerene da njegovo vlasništvo prijeđe na tužitelja u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZV (stjecanje na temelju pravnog posla).

14.Odredbom čl. 119. st. 1. ZV propisano je da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije.

15.Prvostupanjski sud je argumentirano obrazložio zašto ne prihvaća tvrdnje tužitelja da je predmetni Sporazum očitovanje volje tuženika na prijenos prava vlasništva pa ponovljeni žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju takav zaključak prvostupanjskog suda.

16.Žalbeni navodi tužitelja svode se, u bitnome, na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza prvostupanjskog suda, a koji navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

17.Stoga u odnosu na iscrpne žalbene navode tužitelja kojima ponavlja tvrdnje koji su isticani u postupku, vezano za sklapanje predmetnog Sporazuma kao osnovu za stjecanje prava vlasništva, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i obrazloženo odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

18.Žalbeni navodi tužitelja da su svjedoci N. V., A. M., M. J. i N. K. iskazivali da su prije i poslije otkupa spornog dijela zemljišta od Grada S. parkirali na tom dijelu kada su dolazili tužitelju u goste i da su smatrali da parkiraju na prostoru koji je u diobi pripao tužitelja, nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda jer nije niti sporno da je predmetnim Sporazumom tužitelju omogućeno da taj dio koristi nego je sporno (ne)postojanje volje na prijenos prava vlasništva.

19.Žalbeni navodi kojima preocjenjuje iskaze svjedoka Ć. S. i L. R. koji su iskazivali o kupnji puta/pristupa koji su im bili potrebni radi pristupi do njihovih parcela nisu od značaja za odlučivanje s obzirom da isti svjedoci niti nemaju neposrednih saznanja o sadržaju sporazumu među strankama.

20.Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev da se tužitelj utvrdi vlasnikom (glavni zahtjev), odnosno da se utvrdi da je stekao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva (eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi) jer je utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki niti za originarno stjecanje prava vlasništva (izvanredna dosjelost) u smislu odredbe čl. 159. st. 3. ZV vezano za odredbu čl. 18. st. 1. ZV s obzirom da nije dokazao zakonitost posjeda (posjed koji se temelji na valjanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva), niti za derivatno stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZV.

21.Pri tome je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da fizički (materijalno) odijeljeni dio nekretnine faktično već predstavlja pojedinačno određenu stvar – species (čl. 5. st. 1. ZV), faktično je individualiziran, pa u svakom slučaju ne predstavlja suvlasnički dio nekretnine iz koje je individualiziran.

22.Nadalje, nije sporno da je tuženik na dijelu predmetne nekretnine nasuo građevinski otpad i postavio palete betonskih blokova. Budući da tužitelj traži da se utvrdi da ga je tuženik uznemiravao u njegovom pravu vlasništva te da navedeni materijal ukloni i prestane s uznemiravanjem po svom sadržaju takav tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za zaštitu od uznemiravanja iz odredbe čl. 167. ZV.

23.Prema odredbi čl. 167. st. 1. ZV ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane, a prema st. 2. istog članka, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz st. 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

24.Tužba za pružanje zaštite od uznemiravanja se podnosi onda kada je vlasnik nekretnine uznemiravan u vršenju svojih ovlasti u pogledu te njegove nekretnine, a što ovdje nije slučaj, s obzirom da tužitelj nije dokazao da je predmetna nekretnina njegovo vlasništvo. Tuženik nije uznemiravao tužitelja u vršenju njegovih ovlasti u pogledu njegove nekretnine, već ga je eventualno, ukoliko tužitelj ima pravo služnosti, uznemiravao u vršenju njegovih ovlasti na tuženikovoj nekretnini. U takvom slučaju se ne primjenjuje odredba čl. 167. ZV, već eventualno odredbe čl. 233. i 234. ZV kojima je uređen zahtjev za poštovanje prava služnosti, u kojem pravcu tužitelj niti pravno niti sadržajno nije postavio tužbeni zahtjev.

25.Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26.Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP), time da tužitelj određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tuženiku dosuđen trošak.

27.Kako tužitelj nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 9. srpnja 2021.

Predsjednica vijeća

Darija Horvat