P-10954/15

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ, Dračevac

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. i k. d.o.o. S., H. ., OIB:…

, protiv tuženika pod 1. B. d.o.o. OIB: … , Z.,

G. 20, pod 2. A. M., OIB: … , S., U. I. P. Z.

18, pod 3. D. M., OIB:…, S., U. I. P. Z. 18, pod

4. M. F., OIB:…, S., P. c. 1 A, pod 5. Z.

D., OIB: … , S., P. c. 1, pod 6. W. d.o.o., OIB:…

, S., V. 82, pod 7. D. – D. M. d.o.o. OIB:…

, Z., K. 5 A, kojeg zastupa punomoćnik D. M.,

odvjetnik iz Z., P. H. 10, pod 8. K. B. Đ., OIB:… ,

S., P. A. R. 7, pod 9. D. d.o.o., OIB:…, S., V. 148, kojeg zastupa punomoćnik M. J., odvjetnik iz S., K. 29 i pod 10. S. d.o.o., OIB: … , S., D. L. K. 66, tuženici pod 1., pod

4., 5. i 6., pod 8. i pod 10. zastupani po punomoćniku I. Č., odvjetniku iz S., O. 8, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 12. svibnja 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. A., diplomiranog pravnika zaposlenog kod tužitelja (generalna punomoć pod Su-3295/17), zamjenika punomoćnika tuženika pod 1., od 4. do 6., pod 8. i pod 10. F. B., odvjetničkog vježbenika kod I. Č., dana 9. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja spram tuženika koji glasi: "1.Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti na jednake dijelove tužitelju ukupan iznos od 5.155,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. studenog 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na broj IBAN računa HR 8923300031500089424 koji se vodi kod O. banke d.d. pozivom na broj odobrenja 1577991-18257-15.

2. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti na jednake dijelove tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana isplatiti tuženicima pod 1., 4., 5., 6. 8. i 10. parnični trošak u iznosu od po 625,00 kn svakome sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 10. studenog 2015. protiv 17 tuženika, između ostalih i sadašnjih tuženika, tužitelj je naveo kako su tuženici suvlasnici zgrade u S., anagrafske oznake S. 2 B. Svi ti tuženici da nisu tužitelju podmirili ukupan iznos od 8.764,64 kuna za uslugu isporuke pitke vode i odvodnju i to po osnovi 6 računa tamo pobliže citiranih. Tužitelj da je kao komunalni upravitelj v. i o. zbog zakonodavnih izmjena pozvao suvlasnike zgrada kao

potrošače službama tužitelja dostaviti svoje osobne podatke radi individualizacije obračuna utroška vode i odvodnje putem svoje web stranice i to 24. travnja 2008. te je poziv ponovio i putem oglasa u dnevnom listu S. D. od 4. prosinca 2008.

Pozivom na odredbe čl. 84. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, čl. 20. Zakona o komunalnom gospodarstvu, čl. 9. Zakona o obveznim odnosima i čl. 11. Odluke o vodoopskrbi grada S., a kod činjenice što tuženici nisu postigli dogovor o načinu plaćanja ove usluge, niti su tužitelja obavijestili o načinu raspodjele zajedničkog računa ili pak taj utrošak podmirili, za isplatu odgovaraju svi suvlasnici na jednake dijelove kako je određeno čl. 41. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, radi čega je traženo donošenje presude kojom bi se tuženici obvezali isplatiti tužitelju na jednake dijelove iznos od 8.764,64 kn s kamatom od podnošenja tužbe i parničnim troškom.

2.U odgovoru na tužbu tuženici pod 10. S. d.o.o., pod 6. W. d.o.o.,

pod 1. B. d.o.o. protivili su se tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor zastare i prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda.

2.1.U odgovoru na tužbu tuženik pod 7. D. – D. M. d.o.o. protivio se tužbi i zahtjevu ističući prigovor promašene pasivne legitimacije te navodeći kako nije suvlasnik predmetne zgrade već istu koristi kao zakupnik. Ujedno je istaknuo i prigovor zastare.

2.2.U odgovoru na tužbu tuženici pod 2. i pod 3. A. i D. M. ističu kako su vlasnici poslovnog prostora broj 18, kako računi tužitelja nisu ispostavljeni na njihovo ime te da imaju svoj vlastiti vodomjer.

2.3.U odgovoru na tužbu tuženik pod 9. D. d.o.o. protivio se tužbi i zahtjevu ističući prigovor stvarne nenadležnosti. Poriče da bi mu tužitelj ispostavljao račune. Navodi kako je ovaj tuženik vlasnik posebnog dijela nekretnine sagrađene na pravu građenja čest. zem. 820/1 z.u. 15817 k.o. S. za 78/26946 dijela koji je suvlasnički povezan sa cjelinom uredskog prostora broj 7 na I. katu površine 77,79 m2 koji je uknjižen kao 151. etaža. Na predmetnoj nekretnini nije upisano samo 18 vlasnika koliko ih je označeno u tužbi već na toj nekretnini imaju 174 etažne jedinice, što znači da i u slučaju kada bi se moglo raspodijeliti troškove kao djeljive obveze, što ovdje nije slučaj bi se moralo voditi računa o suvlasničkim udjelima u cjelini nekretnine.

Citirajući odredbe članka 84. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ovaj tuženik smatra kako ih tužitelj pogrešno tumači te da nije dokazao visinu obveze svakog pojedinog suvlasnika.

2.4.U odgovoru na tužbu tuženik M. F., premda svoju obvezu ne dovodi u sumnju, navodi kako je nejasno na koji način i u kojem iznosu bi bio obveznik plaćanja jer kao suvlasnik nije upoznat sa brojem ostalih suvlasnika čiji su suvlasnički dijelovi priključeni na potrošno mjesto pri čemu ističe kako svi tuženici nisu vlasnici poslovnih prostora a pojedini su suvlasnici na većem broju poslovnih prostora. Zbog navedenog smatra kako treba biti obaviješten o stvarnom broju poslovnih prostora i nosiocima vlasničkog prava prostora priključenih na potrošno mjesto-poslovna zgrada (P.) kako bi se utrošak vode pravedno podmirio ili relativnim udjelom veličine poslovnog prostora u odnosu na sveukupnu površinu ili podjelom troška na jednake dijelove prema potrošnom mjestu a sve sukladno čl. 41. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

3.U tijeku postupka doneseno je više procesnih rješenja u odnosu na određene tuženike kojih je izvorno bilo 17.

Tako je u odnosu na tuženika u tužbi označenog pod 2. Š. g. d.o.o. na ročištu od 9. veljače 2021. doneseno rješenje o prekidu budući je utvrđeno da je taj tuženik prestao postojati.

U odnosu na tuženika u tužbi označenog pod 3. A. S. d.o.o. je dana 17. ožujka 2017. postupak prekinut zbog otvaranja stečajnog postupka.

U odnosu na tuženika u tužbi označenog pod 6. S. B. je na ročištu od 9. veljače 2021. doneseno i objavljeno rješenje o prekidu budući je utvrđeno da je taj tuženik preminuo 20. srpnja 2020.

U odnosu na tuženika u tužbi označenog pod 8. "H." P.T.O. vlasnik I. H., Š. u. 42“, tužba je bila neuredna u pogledu označavanja tuženika radi čega je ista tužitelju rješenjem od 9. veljače 2021. vraćena s nalogom da označi pravnu, odnosno fizičku osobu tog tuženika, OIB tog tuženika, a sve to uz upozorenja na pravne posljedice neudovoljenja, sukladno članku 109. ZPP-a, što je učinjeno i glede tuženika u tužbi označenog pod 15. "G.O. B. – D. P., vl. B. R. pa kako to tužitelj u ostavljenom roku nije postupio po citiranom rješenju je 12. svibnja 2021. doneseno rješenje o povlačenju tužbe prema tim tuženicima.

U odnosu na tuženika u tužbi označenog pod 14. T. C. d.o.o. odbačena je tužba rješenjem od 9. veljače 2021. budući je utvrđeno da je ovaj tuženik brisan iz sudskog registra 10. listopada 2014., dakle prije podnošenja tužbe. U odnosu na tuženika u tužbi označenog pod 17. G. R. N.

d.o.o. postupak je obustavljen rješenje od 17. ožujka 2017. budući je ovaj tuženik brisan iz sudskog registra.

Slijedom citiranih odluka u postupku je valjalo raspraviti o zahtjevu tužitelja spram tuženika označenih u uvodnom dijelu presude.

5.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom računa tužitelja broj 1410616138, 1410706574, 1410792499, 1410901964, 1410971258, 1510017280, djelomičnog izvoda iz otvorenih stavki na dan 9. 11. 2015. , ugovora o zakupu poslovnog prostora od 17. srpnja 2009., rješenja zk odjela ovog suda broj Z-6676/10 od 23.kolovoza 2010., ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora između A. S.d.o.o. i A. te D. M. od 31. srpnja 2012. , Uporabne dozvole

SDŽ od 26. srpnja 2013. mail korespondencije –list 127132 spisa, uplatnica-list 139- 140 spisa, time da je sud odustao od izvođenja dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke što je predložio tuženik D. d.o.o. jer kraj postignutih činjeničnih utvrđenja izvođenje tog dokaza je smatrao suvišnim, dok stranke nisu

6.Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7.Budući je tužbenim podneskom od 10. studenog 2015. tužitelj zatražio isplatu iznosa od 8.764,64 kuna na jednake dijelove od ukupno 17 tuženika, to bi proizlazilo kako tužitelj od svakog tuženika potražuje 515,56 kuna za razdoblje potrošnje vode prema računima koji se odnose na razdoblje od srpnja 2014. do 9. siječnja 2015. u kojima je kao platitelj označena "P. g. (P.)

S. 2 B, P. 20 A i 20 B, S.", šifra priključka 261703, pri čemu tužitelj u tužbi navodi kako su tuženici suvlasnici zgrade u S. S. 2B.

8.Ovdje je tuženicima koji su istaknuli prigovor zastare odgovoriti kako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba iz članka 232. stavak 1. točka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. dalje ZOO) o jednogodišnjem roku zastare jer isporuka nije obavljena za potrebe kućanstva. Budući se tužbom potražuje naknada za isporučenu vodu za poslovne prostore, to je u konkretnom slučaju primijeniti trogodišnji zastrani rok iz čl. 226. ZOO koji, obzirom prvi račun dospijeva 11. rujna 2014., do podnošenja tužbe 10. studenog 2015. nije protekao.

9.Nije sporno da je tužitelj isporučitelj vodne usluge, a u smislu odredbe čl. 205. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09., 63/11., 130/11. i 56/13.; dalje: Zakon o vodama) je propisano kako je cijena vodnih usluga prihod isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik).

Odredbom čl. 11. st. 1. i 2. Odluke o vodoopskrbi G. S. (Sl. g. G. S. br. 6/00; dalje: OVGS) propisano je: Ukoliko se plaćanje usluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge. Ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu stavka 1. ovog članka cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednakom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom.

10.Glede tuženika A. i D. M., M. F. i D. d.o.o. je reći kako nije sporno da su vlasnici poslovnih prostora grade u S. u kojoj je tužitelj isporučitelj vodne usluge.

Naime, tuženici A. i D. M. priložili su kupoprodajni ugovor od 31.

srpnja 2012. iz kojeg proizlazi kako su od A. S. d.o.o. kupili 25/26946

dijela zgrade na pravu građenja na čest. zem. 820/1 F. L. koji suvlasnički dio je povezan sa cjelinom prodajnog prostora broj 18 u podrumu površine 24,84 m2; tuženik M. F. priložio je rješenje zk odjela ovog suda Z-6676/10 od 23.

kolovoza 2010. čijim pregledom je utvrđeno kako je istim dozvoljena uknjižba prava vlasništva posebnog dijela zgrade i baš 36/26946 dijela zgrade sagrađene na pravu građenja na čest. zem. 820/1 F. L. koji suvlasnički dio je povezan sa cjelinom prodajnog prostora broj 22 u podrumu 1 ukupne površine 35,63 m2 na njegovo ime, a tuženik D. d.o.o. u podnesku od 17. veljače 2021. sam tvrdi kako je vlasnik posebnog dijela nekretnine sagrađene na pravu građenja na čest. zem. 820/1 ZU 15817 KO S. za 78/26946 dijela koji dio je suvlasnički povezan sa cjelinom uredskog prostora broj 7 na prvom katu površine 77,79 m2 koji je uknjižen kao 151. etaža; slijedom čega bi ovi tuženici kao vlasnici bili obveznici plaćanja usluga pruženih po tuženiku.

Što se tiče tuženika D.-d. m. d.o.o. koji smatra kako ne bi bio obveznik plaćanja reći je kako upravo suprotno proizlazi iz po istom priloženog ugovora o zakupu kojeg je ovaj tuženik kao zakupnik sklopio sa A. S.

d.o.o. kao zakupodavcem a predmet kojega je zakup tamo opisanih poslovnih prostora ("ugao S. i P. ceste u S.) gdje u čl. 2. stipulirana obveza zakupnika plaćanja, između ostalog i utroška vode.

Ostali tuženici istaknuli su prigovor promašene pasivne legitimacije, a tužitelj na kojem je teret dokaza (jer ti tuženici ne mogu dokazivati negativnu činjenicu) priloženim računima kao jedinim ponuđenim dokaznim sredstvom nije dokazao da bi tuženici B. d.o.o., Z. D., W. d.o.o., K. B. Đ. i

S. d.o.o. bili vlasnici prostora za kojeg potražuje naknadu.

11.Kao što je uvodno rečeno, tužitelj drži kako se ukupna potrošnja vode za cijelu zgradu dijeli u omjeru 1/17, odnosno među sudužnicima na jednake dijelove. Odredbom čl. 41. st. 1. ZOO-a je propisano da je obveza djeljiva ako ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i cijela činidba i ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti, inače je obveza nedjeljiva.

Međutim, dug za isporučenu vodu odnosi se na suvlasničke dijelove na kojima je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela nekretnine u smislu odredbe čl. 66. ZVDSP-a (proizlazi iz činjeničnih navoda iz tužbe), slijedom čega bi svaki tuženik bio obvezan za dio koji otpada na njegovu etažnu jedinicu o svom trošku održavati i snositi sve javne obveze i terete u svezi s vlasništvom tog dijela (čl. 84. st. 1. ZVDSP- a), dakle ne radi se o dugu koji su u obvezi platiti sve etažni vlasnici u smislu odredbe čl. 41. st. 1. ZOO-a.

Kod činjenice da je tužitelj od dokaznih sredstava priložio samo račune koji svi glase na "P. g. /P./ S. 2B i P. 20 A i 20 B S."

koja očito zbog više anagrafskih oznaka predstavlja kompleksnu građevinu u kojoj su pojedini tuženici (M., F., D. d.o.o.) samo neki od suvlasnika kojih je

izvjesno sasvim sigurno više od izvorno utuženih 17, a to stoga što je primjerice prostor u vlasništvu tuženika D. d.o.o. uknjižen kao 151. etaža, to je zaključivati kako navedena zgrada ima znatno više vlasnika od izvorno utuženih 17 tuženika pa nije jasno kako je tužitelj kao tuženike označio samo one u tužbenom podnesku od 10. studenog 2015. Ovome je dodati kako i sam tužitelj u svojoj mail korespondenciji (priložena na listu 127-132) neovisno od toga što datira iz 2019. glede razlike u potrošnji vode spominje 49 suvlasnika u tabelarnom prikazu.

Odredbom čl. 206. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11 i 56/13) je propisano da visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave (st. 1.), a takva odluka sadržava: vrstu vodne usluge, visinu cijene (tarifa vodne usluge), način obračuna i plaćanja usluge i iskaz javnih davanja koja se obračunavaju i naplaćuju uz cijenu usluge (st. 3.). Odluka o cijenama je interni akt sukladno kojem je isporučitelj javne usluge dužan obračunati cijenu u slučaju kad je zgrada priključena na glavni vodomjer u vlasništvu javnog isporučitelja, a očitanja prema internim vodomjerima nisu moguća, kao u konkretnom slučaju.

Tužitelj ima pravo potraživati od tuženika koji bi bili etažni vlasnici udio u ukupnoj potrošnji vode koji se odnosi na njihovu poslovnu jedinicu ali samo prema obračunu koji je sastavljen na način koji je propisan odlukom o cijenama javnih isporučitelja.

Upravo zakon propisuje da se tom odlukom detaljno razrađuje na koji način se obračunava i dijeli potrošnja, odnosno vrši li se to prema broju prijavljenih članova kućanstva, razmjerno veličini suvlasničkog dijela na kojem je uspostavljeno i proizlazi vlasništvo posebnog dijela nekretnine i slično.

12.S obzirom na to da je tužitelj prema očitanju glavnog vodomjera izračunao potrošnju vode za cijelu poslovnu zgradu, dakle ukupan utrošak za sve etažne jedinice, a nije naveo na koji način se sukladno odluci o cijenama vrši raspodjela potrošnje među vlasnicima etažnih dijelova, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a trebalo uzeti da tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja i slijedom toga odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP-a).

Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke pa predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici.

Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a koja u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

Dakle, tužitelj je dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, pa kako to isti nije učinio, to u konkretnom slučaju primjena pravila o teretu dokazivanja opravdava ocjenu da te činjenice nisu dokazane.

Naime, istinitost određene tvrdnje treba dokazati onaj koji tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njezino postojanje, pa je tužitelj bio dužan dokazati istinitost tvrdnje o tome da se jednaki utuženi iznos odnosi na svakog tuženika koji mu to nije podmirio, što je u konkretnom slučaju izostalo, radi čega je zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

Glede po tuženicima pod 1., 6., 9. i 10. (p. o.) istaknutog prigovora stvarne nenadležnosti ovog suda reći je kako su se ostali tuženici upustili u raspravljanje prije tog prigovora.

13.Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1., 155. i 164. ZPP-a.

Tuženicima pod 1., 4., 5., 6, 8. i 10. koji su zastupani po punomoćniku sukladno Tarifnom broju 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. dalje: Tarifa) je svakome odmjeren trošak u visini jednokratne nagrade od 50 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 10,00 kn daje iznos od 500,00 kn, čemu je s naslova PDV-a valjalo dodati iznos od 125,00 kn što je ukupno 625,00 kn za svakog od spomenutih tuženika.

Ostali tuženici nisu popisali trošak određeno ni razvrstano u smislu odredbi ZPP-a i OT-a radi čega im isti nije odmjeren.

U Splitu, 9. srpnja 2021.

S U T K I N J A:

Mirjana Rubić,v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka. Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- t.

- p. t. pod 1. 4., 5., 6, 8. i 10.

- t. pod 2. i 3.

- p. t. pod 7.

- p. t. pod 9.

- u spis

.