REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 7 P-9541/19-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. G., G., (ranije na adresi G.,), OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnica iz Z. protivtuženika R. A. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik iz Z.,radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 09. lipnja 2021. godine,

održane u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja M. G., odvjetnice iz Z. te u nazočnosti F. M. odvjetnice iz Z. i zz za

odvjetnika B. I. iz Z. kao punomoćnika tuženika, dana 08.

srpnja 2021. godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Zagreb, da tužitelju Ž. G., OIB: …, isplati iznos od 8.162,40 kn, zajedno sa

zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, a koja kamata je za period do 31. prosinca 2007. utvrđena u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. godine sukladno čl. 29.st.2 ZOO-a prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

na iznos od 41,34 kn od 30.11.2007. godine do isplate

na iznos od 41,12 kn od 31.12.2007. godine do isplate

na iznos od 41,87 kn od 31.01.2008. godine do isplate

na iznos od 42,28 kn od 29.02.2008. godine do isplate

na iznos od 42,99 kn od 31.03.2008. godine do isplate

na iznos od 41,93 kn od 30.04.2008. godine do isplate

na iznos od 63,11 kn od 31.05.2008. godine do isplate

na iznos od 63,90 kn od 30.06.2008. godine do isplate

na iznos od 62,74 kn od 31.07.2008. godine do isplate

na iznos od 62,80 kn od 31.08.2008. godine do isplate

na iznos od 63,48 kn od 30.09.2008. godine do isplate

na iznos od 68,65 kn od 31.10.2008. godine do isplate

na iznos od 65,19 kn od 30.11.2008. godine do isplate

na iznos od 69,59 kn od 31.12.2008. godine do isplate

na iznos od 70,27 kn od 31.01.2009. godine do isplate

na iznos od 70,57 kn od 28.02.2009. godine do isplate

na iznos od 108,11 kn od 31.03.2009. godine do isplate

na iznos od 108,13 kn od 04.05.2009. godine do isplate

na iznos od 106,56 kn od 02.06.2009. godine do isplate

na iznos od 104,81 kn od 01.07.2009. godine do isplate

na iznos od 105,29 kn od 31.07.2009. godine do isplate

na iznos od 106,06 kn od 31.08.2009. godine do isplate

na iznos od 105,99 kn od 30.09.2009. godine do isplate

na iznos od 105,21 kn od 31.10.2009. godine do isplate

na iznos od 106,68 kn od 30.11.2009. godine do isplate

na iznos od 107,86 kn od 31.12.2009. godine do isplate

na iznos od 109,54 kn od 31.01.2010. godine do isplate

na iznos od 109,15 kn od 28.02.2010. godine do isplate

na iznos od 111,43 kn od 31.03.2010. godine do isplate

na iznos od 111,00 kn od 30.04.2010. godine do isplate

na iznos od 111,84 kn od 31.05.2010. godine do isplate

na iznos od 119,12 kn od 30.06.2010. godine do isplate

na iznos od 117,62 kn od 31.07.2010. godine do isplate

na iznos od 122,20 kn od 31.08.2010. godine do isplate

na iznos od 120,62 kn od 30.09.2010. godine do isplate

na iznos od 118,08 kn od 31.10.2010. godine do isplate

na iznos od 123,45 kn od 30.11.2010. godine do isplate

na iznos od 130,28 kn od 31.12.2010. godine do isplate

na iznos od 125,44 kn od 31.01.2011. godine do isplate

na iznos od 127,14 kn od 28.02.2011. godine do isplate

na iznos od 124,98 kn od 31.03.2011. godine do isplate

na iznos od 125,37 kn od 30.04.2011. godine do isplate

na iznos od 134,53 kn od 31.05.2011. godine do isplate

na iznos od 135,42 kn od 30.06.2011. godine do isplate

na iznos od 135,59 kn od 31.07.2011. godine do isplate

na iznos od 131,86 kn od 31.08.2011. godine do isplate

na iznos od 127,78 kn od 30.09.2011. godine do isplate

na iznos od 107,89 kn od 31.10.2011. godine do isplate

na iznos od 107,63 kn od 30.11.2011. godine do isplate

na iznos od 109,28 kn od 31.12.2011. godine do isplate

na iznos od 110,71 kn od 31.01.2012. godine do isplate

na iznos od 110,91 kn od 29.02.2012. godine do isplate

na iznos od 109,91 kn od 31.03.2012. godine do isplate

na iznos od 110,58 kn od 30.04.2012. godine do isplate

na iznos od 111,04 kn od 31.05.2012. godine do isplate

na iznos od 110,27 kn od 02.07.2012. godine do isplate

na iznos od 110,47 kn od 31.07.2012. godine do isplate

na iznos od 109,73 kn od 03.09.2012. godine do isplate

na iznos od 108,64 kn od 30.09.2012. godine do isplate

na iznos od 109,98 kn od 31.10.2012. godine do isplate

na iznos od 110,62 kn od 30.11.2012. godine do isplate

na iznos od 110,17 kn od 31.12.2012. godine do isplate

na iznos od 107,65 kn od 31.01.2013. godine do isplate

na iznos od 109,79 kn od 28.02.2013. godine do isplate

na iznos od 109,98 kn od 31.03.2013. godine do isplate

na iznos od 109,14 kn od 30.04.2013. godine do isplate

na iznos od 106,53 kn od 31.05.2013. godine do isplate

na iznos od 106,47 kn od 30.06.2013. godine do isplate

na iznos od 107,11 kn od 31.07.2013. godine do isplate

na iznos od 108,13 kn od 31.08.2013. godine do isplate

na iznos od 109,55 kn od 30.09.2013. godine do isplate

na iznos od 108,82 kn od 31.10.2013. godine do isplate

na iznos od 109,34 kn od 30.11.2013. godine do isplate

na iznos od 109,93 kn od 31.12.2013. godine do isplate

na iznos od 110,29 kn od 31.01.2014. godine do isplate

na iznos od 111,07 kn od 28.02.2014. godine do isplate

na iznos od 110,81 kn od 31.03.2014. godine do isplate

na iznos od 109,96 kn od 30.04.2014. godine do isplate

na iznos od 109,68 kn od 31.05.2014. godine do isplate

na iznos od 111,35 kn od 16.06.2014. godine do isplate, te se nalaže tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Z., da tužitelju Ž. G., G. OIB:… nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.725,00 kn,

zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 08. srpnja 2021. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. godine preporučenom poštanskom pošiljkom podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 14.6.2007. godine s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. … (dalje u tekstu: Ugovor). Tužitelj u tužbi navodi da je kredit tuženiku u cijelosti otplaćen dana 16.6.2014. godine. Predmetnim Ugovorom i to u čl. 2. određeno je da se na iznos kredita obračunava redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje čl. 4. predmetnog Ugovora, određeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca, dok je u čl. 7. predmetnog Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku, tužitelj je u cijelosti ispunio.

2. Za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamata stopa je jednostranom odlukom tuženika s početnih 5,20% godišnje, više puta mijenjana bez pregovaranja i to na štetu tužitelja.

3. Tužitelj smatra kako su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu te odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak (CHF).

4. Tužitelj u tužbi napominje da prilikom ugovaranja kredita, tuženik ni na koji način nije informirao ni objasnio tužitelju što znači promjenjiva kamatna stopa, niti ga informirao o rizicima ugovaranja, već je naprotiv, prije sklapanja Ugovora, tuženik tužitelju ponudio samo ovaj ugovor o kreditu stoga tužitelj nije ni imao prilike mijenjati ugovorne odredbe, već je doveden u situaciju da ukoliko ne prihvati ponuđene mu odredbe, može samo odustati od predloženog ugovora. Sam Ugovor o kreditu nema navedene razloge ni kriterije na temelju kojih bi tužitelj, kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze, a ukoliko bi tuženik informirao i na razumljiv način obavijestio tužitelja o svim bitnim razlozima i rizicima, tužitelj u tužbi navodi da on zasigurno ne bi pristao na sklapanje takvog pravnog posla. Tužitelj je, u trenutku sklapanja ugovora, jedino mogao znati da ugovorna kamatna stopa iznosi 5,20 % godišnje u odnosu na iznos kredita.

5. Presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine u toč. 11. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7., izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-249/14-02 od 09.04.2015. godine.

6. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7. U konkretnom slučaju, odredba čl. 2. Ugovora kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke ili dugog akta banke, ovdje tuženika je temeljem odredbe čl. 322. ZOO-a ništetna. Nadalje, ništetnost ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81., 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Tužitelj u tužbi navodi da također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

8. Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a da se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio, jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj.

9. Na dan sklapanja Ugovora o kreditu kamatna stopa je iznosila 5,20 % godišnje, a tuženik je za vrijeme trajanja ugovora jednostrano, protivno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno svojoj internoj odluci mijenjao kamatnu stopu, čime je mijenjao i visinu mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita, te je time suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Tužitelj navodi da je člankom 247. ZOO-a propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku. Promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a kojim je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva.

11. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

12. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,20 % za redovnu kamatu.

13. Tužitelj u tužbi navodi da je na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj izvršio izračun kojima je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o kamatnoj stopi, od tužitelja stekao iznos 8.051,75 kn, a da je člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Nadalje, stavkom 3. istog čl. Zakona propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, dok odredba čl. 1115. ZOO-a propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbi predlaže se naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu:

15. "1. Nalaže se tuženiku R. A. d.d.,

Z., OIB: … da tužitelju Ž. G., G. OIB: … u roku od 15 dana, isplati iznos od 8.051,75 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. pa do 31.07.2015. godine sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, na iznos od:

16. 41,34 kn od 1.12.2007. godine do isplate

17. 41,12 kn od 1.1.2008. godine do isplate

18. 41,87 kn od 1.2.2008. godine do isplate

19. 42,28 kn od 1.3.2008. godine do isplate

20. 42,99 kn od 1.4.2008. godine do isplate

21. 41,93 kn od 1.5.2008. godine do isplate

22. 63,11 kn od 1.6.2008. godine do isplate

23. 63,90 kn od 1.7.2008. godine do isplate

24. 62,74 kn od 1.8.2008. godine do isplate

25. 62,80 kn od 1.9.2008. godine do isplate

26. 63,48 kn od 1.10.2008. godine do isplate

27. 68,65 kn od 1.11.2008. godine do isplate

28. 65,19 kn od 1.12.2008. godine do isplate

29. 69,59 kn od 1.1.2009. godine do isplate

30. 70,27 kn od 1.2.2009. godine do isplate

31. 70,57 kn od 1.3.2009. godine do isplate

32. 108,11 kn od 1.4.2009. godine do isplate

33. 108,36 kn od 1.5.2009. godine do isplate

34. 106,37 kn od 1.6.2009. godine do isplate

35. 104,89 kn od 1.7.2009. godine do isplate

36. 105,68 kn od 1.8.2009. godine do isplate

37. 106,06 kn od 1.9.2009. godine do isplate

38. 105,99 kn od 1.10.2009. godine do isplate

39. 105,21 kn od 1.11.2009. godine do isplate

40. 106,68 kn od 1.12.2009. godine do isplate

41. 107,86 kn od 1.1.2010. godine do isplate

42. 109,54 kn od 1.2.2010. godine do isplate

43. 109,15 kn od 1.3.2010. godine do isplate

44. 111,43 kn od 1.4.2010. godine do isplate

45. 111,00 kn od 1.5.2010. godine do isplate

46. 111,84 kn od 1.6.2010. godine do isplate

47. 119,12 kn od 1.7.2010. godine do isplate

48. 117,62 kn od 1.8.2010. godine do isplate

49. 122,20 kn od 1.9.2010. godine do isplate

50. 120,62 kn od 1.10.2010. godine do isplate

51. 118,08 kn od 1.11.2010. godine do isplate

52. 123,45 kn od 1.12.2010. godine do isplate

53. 130,28 kn od 1.1.2011. godine do isplate

54. 125,44 kn od 1.2.2011. godine do isplate

55. 127,14 kn od 1.3.2011. godine do isplate

56. 124,98 kn od 1.4.2011. godine do isplate

57. 125,37 kn od 1.5.2011. godine do isplate

58. 134,53 kn od 1.6.2011. godine do isplate

59. 135,42 kn od 1.7.2011. godine do isplate

60. 135,59 kn od 1.8.2011. godine do isplate

61. 131,86 kn od 1.9.2011. godine do isplate

62. 127,78 kn od 1.10.2011. godine do isplate

63. 107,89 kn od 1.11.2011. godine do isplate

64. 107,63 kn od 1.12.2011. godine do isplate

65. 109,28 kn od 1.1.2012. godine do isplate

66. 110,71 kn od 1.2.2012. godine do isplate

67. 110,91 kn od 1.3.2012. godine do isplate

68. 109,91 kn od 1.4.2012. godine do isplate

69. 110,58 kn od 1.5.2012. godine do isplate

70. 111,04 kn od 1.6.2012. godine do isplate

71. 110,27 kn od 1.7.2012. godine do isplate

72. 110,47 kn od 1.8.2012. godine do isplate

73. 109,89 kn od 1.9.2012. godine do isplate

74. 108,64 kn od 1.10.2012. godine do isplate

75. 109,98 kn od 1.11.2012. godine do isplate

76. 110,62 kn od 1.12.2012. godine do isplate

77. 110,17 kn od 1.1.2013. godine do isplate

78. 107,65 kn od 1.2.2013. godine do isplate

79. 109,79 kn od 1.3.2013. godine do isplate

80. 109,98 kn od 1.4.2013. godine do isplate

81. 109,14 kn od 1.5.2013. godine do isplate

82. 106,53 kn od 1.6.2013. godine do isplate

83. 106,47 kn od 1.7.2013. godine do isplate

84. 107,11 kn od 1.8.2013. godine do isplate

85. 108,13 kn od 1.9.2013. godine do isplate

86. 109,55 kn od 1.10.2013. godine do isplate

87. 108,82 kn od 1.11.2013. godine do isplate

88. 109,34 kn od 1.12.2013. godine do isplate

89. 109,93 kn od 1.1.2014. godine do isplate

90. 110,29 kn od 1.2.2014. godine do isplate

91. 111,07 kn od 1.3.2014. godine do isplate 92. 110,81 kn od 1.4.2014. godine do isplate

93. 109,96 kn od 1.5.2014. godine do isplate

94. 109,68 kn od 1.6.2014. godine do isplate

95. 2. Nalaže se tuženiku R. A. d.d.,

Z., OIB: … da tužitelju Ž. G., G. OIB: … nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

96. Tužitelj se u tijeku postupka, svojim podneskom od 04.11.2019. godine očituje na tuženikov odgovor na tužbu, u kojem tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva uz obrazloženje kako tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog. Nadalje, u svom odgovoru na tužbu, tuženik navodi kako tužitelj ne dostavlja podatak o uplatama na kojima temelji tužbeni zahtjev što smatra neprimjerenim s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja, a tuženik smatra kako ne postoje pretpostavke za stupnjevitu tužbu, jer da tužitelj nije dokazao da je na odgovarajući način i pravovremeno pokušao doći do dokumentacije.

97. Tužitelj ovim postupkom ističe kako se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi, već kondemnatornoj tužbi kojom tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa na ime ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji iznos je obračunao vještak na zahtjev tužitelja i na temelju dostupne mu dokumentacije, a kao dokaz na visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je već u tužbi predložio financijsko vještačenje. Prema tome, tužitelj napominje da će točna visina preplaćenih iznosa s osnove jednostrano mijenjane kamatne stope od strane tuženika, biti utvrđena nakon izvođenja dokaza vještačenja koji je predložio tužitelj, kao i da će detaljna specifikacija tužbenog zahtjeva biti sačinjena nakon izrade vještačkog nalaza.

98. Tuženik u odgovoru na tužbu, a vezano za promjenjivu kamatnu stopu, navodi kako se u ovom postupku tek treba utvrditi i dokazati nalazi li se nepoštena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u samom Ugovoru o kreditu te jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a tužitelj ovim svojim očitovanjem ističe da činjenica o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uopće ne bi trebala biti sporna.

99. Ovaj svoj stav, tužitelj obrazlaže na način da navodi da prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje : ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13), pa se tako prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. 100. Uz navedeno, tužitelj naglašava da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, te da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, pa se konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

101. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

102. Tužitelj navodi da prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, da prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

103. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

104. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. 105. U ovom konkretnom slučaju, u čl. 2 Ugovora o kreditu od 14.06.2007. godine izričito se navodi kako je se na iznos kredita obračunava redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, odnosno ovdje tuženika, pa tako, predmetna ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke odnosno ovdje tuženika. Tužitelj navodi da u konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

106. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivno je načelu savjesnosti i poštenja.

107. Tužitelj je na dan sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje je došlo, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između stranaka već jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP.

108. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a koja je djelomično potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2, pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača s tim da je zaključak te sudske odluke da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.

109. Dakle, odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno odredbama iz čl. 81. st. 1. ZZP-a u svezi odredbi iz čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2I gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 5,20 % koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora. 110. Slijedom svega navedenog, razvidno je kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO- a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl. 7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

111. Odlukom VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. izneseno je stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, bez obzira na namjenu kredita. Tako tužitelj smatra kako nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača i bilo bi u suprotnosti s odredbama ZPP-a (čl. 502.a-502.c) i ZZP-a (čl. 106. st. 1, čl. 118.). 112. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

113. Tužitelj navodi da je uplatom svakog povišenog mjesečnog anuiteta preplatio razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj ugovorenoj stopi od 5,20 % za redovnu kamatu, što prema izračunu tužitelja ukupno iznosi 8.051,75 kn, pa kako je zbog nezakonite primjene odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik na štetu tužitelja nepripadno stekao utuženi iznos, a koji iznos tuženik osporava, to tužitelj predlaže da se u nastavku postupka odredi financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja visine preplaćenih iznosa. 114. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.godine vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", odnosno da li je podnošenjem one ranije spomenute tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od 4. travnja 2012., prekinuta zastara i u konkretnoj pravnoj stvari, zauzeo stav koji stav je obvezujući i za ovaj sud, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe, pa tako u konkretnom slučaju, do 04.04.2012. godine kada je pokrenuta kolektivna tužba, tužitelju nije nastupila zastara za pokretanje tužbe, a isto tako, budući da je zastarni rok za pokretanje tužbe bio prekinut sve do dana pravomoćnosti presude po kolektivnoj tužbi (13.06.2014.) to je isti nakon toga počeo teći ispočetka, što znači da do dana pokretanja ove tužbe (12.06.2019.) tužitelju također nije nastupila zastara. Na osnovi navedenog, tužitelj ističe da tuženikov prigovor u odnosu na zastaru, tužitelj u cijelosti osporava kao neosnovan. 115. Slijedom navedenog, tužitelj u cijelosti ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te predlaže da sud nakon provedenog postupka, tužbu tužitelja usvoji u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju.

116. Tužitelj u tijeku postupka, nakon što je zaprimio nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 19.08.2020. ističe da na isti nema primjedbe, te da slijedom navedenog, tužitelj specificira tužbeni zahtjev i predlaže da sud nakon provedenog postupka donese sljedeću presudu: 117. "I. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …,

Z., da tužitelju Ž. G., G.

OIB: …, u roku od 15 dana isplati iznos od 8.162,40 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31.12.2007. u visini određenoj čl. 1.Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. pa do 31.07. 2015. godine sukladno čl. 292.st.2 ZOO-a prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

118. na iznos od 41,34 kn od 30.11.2007. godine do isplate 119. na iznos od 41,12 kn od 31.12.2007. godine do isplate 120. na iznos od 41,87 kn od 31.01.2008. godine do isplate 121. na iznos od 42,28 kn od 29.02.2008. godine do isplate 122. na iznos od 42,99 kn od 31.03.2008. godine do isplate 123. na iznos od 41,93 kn od 30.04.2008. godine do isplate 124. na iznos od 63,11 kn od 31.05.2008. godine do isplate 125. na iznos od 63,90 kn od 30.06.2008. godine do isplate 126. na iznos od 62,74 kn od 31.07.2008. godine do isplate 127. na iznos od 62,80 kn od 31.08.2008. godine do isplate 128. na iznos od 63,48 kn od 30.09.2008. godine do isplate 129. na iznos od 68,65 kn od 31.10.2008. godine do isplate 130. na iznos od 65,19 kn od 30.11.2008. godine do isplate 131. na iznos od 69,59 kn od 31.12.2008. godine do isplate 132. na iznos od 70,27 kn od 31.01.2009. godine do isplate 133. na iznos od 70,57 kn od 28.02.2009. godine do isplate 134. na iznos od 108,11 kn od 31.03.2009. godine do isplate 135. na iznos od 108,13 kn od 04.05.2009. godine do isplate 136. na iznos od 106,56 kn od 02.06.2009. godine do isplate 137. na iznos od 104,81 kn od 01.07.2009. godine do isplate 138. na iznos od 105,29 kn od 31.07.2009. godine do isplate 139. na iznos od 106,06 kn od 31.08.2009. godine do isplate 140. na iznos od 105,99 kn od 30.09.2009. godine do isplate 141. na iznos od 105,21 kn od 31.10.2009. godine do isplate 142. na iznos od 106,68 kn od 30.11.2009. godine do isplate 143. na iznos od 107,86 kn od 31.12.2009. godine do isplate 144. na iznos od 109,54 kn od 31.01.2010. godine do isplate 145. na iznos od 109,15 kn od 28.02.2010. godine do isplate 146. na iznos od 111,43 kn od 31.03.2010. godine do isplate 147. na iznos od 111,00 kn od 30.04.2010. godine do isplate 148. na iznos od 111,84 kn od 31.05.2010. godine do isplate 149. na iznos od 119,12 kn od 30.06.2010. godine do isplate 150. na iznos od 117,62 kn od 31.07.2010. godine do isplate 151. na iznos od 122,20 kn od 31.08.2010. godine do isplate 152. na iznos od 120,62 kn od 30.09.2010. godine do isplate 153. na iznos od 118,08 kn od 31.10.2010. godine do isplate 154. na iznos od 123,45 kn od 30.11.2010. godine do isplate 155. na iznos od 130,28 kn od 31.12.2010. godine do isplate 156. na iznos od 125,44 kn od 31.01.2011. godine do isplate 157. na iznos od 127,14 kn od 28.02.2011. godine do isplate 158. na iznos od 124,98 kn od 31.03.2011. godine do isplate 159. na iznos od 125,37 kn od 30.04.2011. godine do isplate 160. na iznos od 134,53 kn od 31.05.2011. godine do isplate 161. na iznos od 135,42 kn od 30.06.2011. godine do isplate 162. na iznos od 135,59 kn od 31.07.2011. godine do isplate 163. na iznos od 131,86 kn od 31.08.2011. godine do isplate 164. na iznos od 127,78 kn od 30.09.2011. godine do isplate 165. na iznos od 107,89 kn od 31.10.2011. godine do isplate 166. na iznos od 107,63 kn od 30.11.2011. godine do isplate 167. na iznos od 109,28 kn od 31.12.2011. godine do isplate 168. na iznos od 110,71 kn od 31.01.2012. godine do isplate 169. na iznos od 110,91 kn od 29.02.2012. godine do isplate 170. na iznos od 109,91 kn od 31.03.2012. godine do isplate 171. na iznos od 110,58 kn od 30.04.2012. godine do isplate 172. na iznos od 111,04 kn od 31.05.2012. godine do isplate 173. na iznos od 110,27 kn od 02.07.2012. godine do isplate 174. na iznos od 110,47 kn od 31.07.2012. godine do isplate 175. na iznos od 109,73 kn od 03.09.2012. godine do isplate 176. na iznos od 108,64 kn od 30.09.2012. godine do isplate 177. na iznos od 109,98 kn od 31.10.2012. godine do isplate 178. na iznos od 110,62 kn od 30.11.2012. godine do isplate 179. na iznos od 110,17 kn od 31.12.2012. godine do isplate 180. na iznos od 107,65 kn od 31.01.2013. godine do isplate 181. na iznos od 109,79 kn od 28.02.2013. godine do isplate 182. na iznos od 109,98 kn od 31.03.2013. godine do isplate 183. na iznos od 109,14 kn od 30.04.2013. godine do isplate 184. na iznos od 106,53 kn od 31.05.2013. godine do isplate 185. na iznos od 106,47 kn od 30.06.2013. godine do isplate 186. na iznos od 107,11 kn od 31.07.2013. godine do isplate 187. na iznos od 108,13 kn od 31.08.2013. godine do isplate 188. na iznos od 109,55 kn od 30.09.2013. godine do isplate 189. na iznos od 108,82 kn od 31.10.2013. godine do isplate 190. na iznos od 109,34 kn od 30.11.2013. godine do isplate 191. na iznos od 109,93 kn od 31.12.2013. godine do isplate 192. na iznos od 110,29 kn od 31.01.2014. godine do isplate 193. na iznos od 111,07 kn od 28.02.2014. godine do isplate 194. na iznos od 110,81 kn od 31.03.2014. godine do isplate 195. na iznos od 109,96 kn od 30.04.2014. godine do isplate 196. na iznos od 109,68 kn od 31.05.2014. godine do isplate 197. na iznos od 111,35 kn od 16.06.2014. godine do isplate 198. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., OIB: …, Zagreb, da tužitelju Ž. G., OIB: … nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

199. U daljnjem tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod svog konačno specificiranog tužbenog zahtjeva, kao u podnesku od 22.09.2020. godine, te predlaže da sud temeljem stanja spisa, bez izvođenja daljnjih dokaza donese presudu kojom se usvaja njegov tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova tuženiku prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis.

200. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj … (dalje: "Ugovor o kreditu"), te da se tuženik protivi tužbenom zahtjevu iz tužbe u cijelosti te osporava tužiteljeve navode iz tužbe kako slijedi. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužitelj u svom tužbenom zahtjevu traži isplatu u cijelosti paušalnog iznosa koji nije ničim preciziran ili obrazložen, te da tužitelj ne dostavlja nikakve isprave na temelju kojih bi se mogla utvrditi visina i osnova predmetnog tužbenog zahtjeva niti na pravilan način specificira visinu istog.

201. Tužitelj cijeli svoj tužbeni zahtjev iz tužbe temelji isključivo na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, s time da u isto vrijeme propušta predložiti sve potrebne dokaze i činjenice koji su po samoj toj presudi bitni da bi se takav zahtjev mogao usvojiti. Navedeno se, između ostalog, odnosi na utvrđenje razloga povećanja rate kredita kako je to gore opisano. 202. Tužitelj navodi da upravo Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž- 7129/13 jasno navodi kako je ovdje "(...) riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa i prava svih potencijalnih potrošača koja nema kompenzacijski karakter, a ne o zaštiti pojedinačnog interesa pojedinog potrošača. Te činjenice ispitivat će se u postupku kojeg potrošač može osobno pokrenuti radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem banke (...)". 203. Tuženik napominje da tužitelj u konkretnom slučaju uopće niti ne dostavlja podatak o uplatama koje je vršio tuženiku i na kojima temelji predmetni tužbeni zahtjev, što je u cijelosti neprimjereno s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja, a teret dokaza u pogledu visine tužbenog zahtjeva je u cijelosti na tužitelju, a isti to u konkretnom slučaju propušta dokazati. 204. Opreza radi, premda tužitelj to niti ne radi na pravilan način, tuženik ističe i kako nema nikakvih osnova za donošenje rješenja kojim bi se tuženiku nalagalo dostaviti dokumentaciju, budući da je teret dokaza u tom smislu upravo na tužitelju koji bi sam trebao znati kada i u kojim iznosima je izvršavao uplate. Osim toga, ne postoje niti pretpostavke za stupnjevitu tužbu jer tužitelj nije dokazao da je na odgovarajući način i pravovremeno pokušao doći do dokumentacije postojanje koje je njegov teret dokazivanja. 205. Tuženik navodi da je netočna tvrdnja tužitelja da se u pogledu kamatne stope iz Ugovora o kreditu nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku Tuženika o promjeni kamatne stope, odnosno, da činidba u tom smislu nije bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Tuženik ističe da su kriteriji bili jasno definirani, a što i sam Tužitelj priznaje kada navodi da je kamata bila definirana kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta.

206. Tuženik pojašnjava da su kriteriji o promjenama kamatne stope utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju Opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (dalje: "ZOO") i kao takvi obvezuju ugovorne strane na isti način kao i same ugovorne odredbe.

207. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 potvrđen dio izreke prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 (na koje se tužitelj poziva u tužbi), utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Izrekom navedene presude utvrđeno je da su takve odredbe potrošačkih kredita ništetne.

208. Tuženik navodi da iako se u čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 do 56/13 (dalje: "ZZP") navodi kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a da to niti u kojem slučaju ne znači da se gore navede izreka presude poslovni broj P-1401/12 može automatski i izravno primijeniti na Ugovor o kreditu.

209. Naime, premda se u izreci gore navedene presude navodi kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine koristio nepoštene odredbe u pogledu izmjene kamatne stope, takva izreka je apstraktna i ne može se izravno odnositi na sve ugovore koji su sklapani u tom vremenskom razdoblju, pa tuženik smatra da slijedom navedenog, u konkretnom se slučaju tek treba utvrditi i dokazati nalaze li se nepoštene odredbe u tom smislu i u samom Ugovoru o kreditu, a da tužitelj na ovdje navedene okolnosti ne predlaže nikakve dokaze niti dostavlja potrebnu dokumentaciju.

210. Osim toga, gore navedenom presudom P-1401/12, nije utvrđena ništetnost cijele odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, već ništetnost odredbe o pravu na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja kriterija za promjenu stope.

211. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da s obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, u ovom postupku bi trebalo utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ili ne. Tuženik smatra da kada bi se tužbeni zahtjev iz tužbe prihvatio na način kako je isti postavljen, da bi se time u cijelosti stavila izvan snage odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, što ni u kojem slučaju nije u skladu s zaključcima i obrazloženjima, kako gore navedenih presuda tako i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14, kojom je isti potvrdio gore navedenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

212. Tuženik naglašava da uz navedeno, nije uopće sporno da tužitelj i tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu imali namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu istu mogao ugovoriti pod financijskim uvjetima koji bi nastupili kao posljedica poništavanja promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, a kako je to zatraženo u petitu tužbe, te kada bi se uvažio predmetni tužbeni zahtjev, tužitelj bi za razdoblje na koje bi se odnosila presuda imao pravo na fiksnu kamatnu stopu, koja bi bila uvelike povoljnija od fiksne kamatne stope koju su u tom razdoblju imali drugi klijenti banaka koji su se inicijalno odlučivali za kreditne aranžmane s fiksnim kamatnim stopama u vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu. Slijedom iznesenog, tuženik navodi da je očito da tužbeni zahtjev ne može biti usvojen na način kako je postavljen u tužbi, budući je isti u suprotnosti kako s voljom tužitelja i tuženika prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu, tako i sa samom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, kako je to niže detaljnije objašnjeno.

213. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i zakonito dostupnim općim aktima, te je tuženik u svojim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom, kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u točki VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima.

214. Tako se tuženik prilikom promjena kamatnih stopa iz Ugovora o kreditu vodio jasnim i preciznim kriterijima, uzimajući u obzir promjene tržišta troškova financiranja banaka, a koje su u potpunosti neovisne o odlukama samog tužitelja i njegovoj poslovnoj politici, a da te promjene tuženik nije ni u kojem slučaju mogao niti predviđati, niti je mogao na iste utjecati jer su potpuno neovisni o njegovoj volji.

215. Tuženik u odgovoru na tužbu nabraja i navodi kriterije koji su utjecali na promjenu kamatne stope, što su:

- kretanje tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem međunarodnom financijskom tržištu;

- kretanje premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva;

- svoj položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. 216. Ove navedene kriterije, tuženik je primjenjivao na način da je koristio sljedeće parametre koje je uzimao u obzir prilikom promjena kamatne stope, pa tako i između ostalog vezano i za Ugovor o kreditu:

- 6-mjesečnog Libor-a za CHF;

- 10-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (CDS) ;

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Tuženik napominje da su ove navedene promjene kamatne stope vršene u cijelosti u skladu s promjenama gore navedenih tržišnih parametara, što se u konkretnom slučaju može lako utvrditi i ispitati, a nastavno na sve navedeno u točki 1. i točki 2. ovog odgovora na tužbu, da je u konkretnom slučaju potpuno jasno kako promjenjiva kamatna stopa u Ugovoru o kreditu i općim aktima tuženika nije određena na način da se radilo o nejasnim parametrima. U odgovoru na tužbu, tuženik navodi da su sama primjena i promjene kamatne stope, izvršavane u cijelosti sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da su se primjenjivali jasni i opravdani parametri koji su bili jasno izraženi i objašnjeni i koji su u konkretnom slučaju u potpunosti ovisili o jasnim kriterijima koji se na jednostavan način mogu ispitati, a da je tome tako, jasno govori i obrazloženje gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. Tuženik naglašava da je on jasno i precizno odredio kriterije i parametre – samo ne u Ugovoru o kreditu, nego u svojim općim aktima koji su izjednačeni s Ugovorom o kreditu – jasno je kako je promjena kamatne stope bila ugovorena na jasan i jasno izražen način, pa kada bi sud bio drugačijeg stajališta, ispalo bi da opći uvjeti nemaju istu pravnu snagu kao i sam ugovor, a što bi bilo očito suprotno čl. 295. ZOO-a.

217. Nadalje, u odgovoru na tužbu, tuženik opreza radi, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja u dijelu koji se odnosi na razdoblje prije 3 godina od podnošenja predmetne tužbe, te obrazlaže da sukladno odredbi iz čl. 230. st. 1. ZOO-a, tražbine s osnove naknade štete zastarijevaju u roku od tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je tu štetu počinila.

218. Budući da se u konkretnom slučaju tužiteljev zahtjev referira na presude koje se odnose na zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pa stoga isti predstavlja zahtjev za naknadu štete prema prethodno navedenoj odredbi čl. 138.a ZZP, nesporno je da je gore navedeni dio potraživanja u zastari, slijedom čega tuženik predlaže da sud odbije tužbu u tom dijelu.

219. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare po općem zastarnom roku na dio potraživanja koji se odnosi na razdoblje prije 5 godina od podnošenja predmetne tužbe, te navodi da kada bi se i uzeo u obzir neosnovani stav da tužba u predmetu potrošač prekida zastaru, tužitelj je svejedno u zakašnjenju s podnošenjem tužbe, budući da je protekao rok od 5 godina od dana kad 12. lipnja 2014. kada je presuda u predmetu potrošač postala pravomoćna.

220. S obzirom na sve navedeno u ovom odgovoru na tužbu, tuženik predlaže da sud presudom odbije tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan, a tužitelju naloži da tuženiku naknadi parnične troškove ovog postupka, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom roku od 15 dana.

221. U daljnjem tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tuženik navodi da se protivi i objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva kako to u podnesku specificira tužitelj (podnesak od 22.09.2020. godine), te isto obrazlaže navodeći da je prvotni tužbeni zahtjev glasio na iznos HRK 8.162.40, slijedom čega nije dozvoljena objektivna preinaka kako to u svom podnesku pokušava napraviti tužitelj ističući veći iznos po istoj osnovi. Tuženik u ovom svom podnesku od 12.01.2021. godine ističe već istaknuti prigovor zastare od 3 godine u pogledu kamata kako na razdoblje koje je prethodilo navodnom prekidu zastare podnošenjem tužbe u predmetu potrošač, tako i na cjelokupno razdoblje unutar kojeg tužitelj potražuje utužene iznose, kao što uz navedeno, tuženi opetovano ponavlja prigovor zastare na cjelokupno potraživanje.

222. Tuženik, nadalje, ističe da nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utužena potraživanja budući da tuženik nije povrijedio nikakav zakon ili propis koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je cijelo vrijeme postupao po uputama HNB- a, pa obzirom da je tuženik u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio u dobroj vjeri te nije imao namjeru oštetiti tužitelja, nema mjesta kažnjavanju istog u pogledu zatezne kamate od dana isplate svake rate kako to predlaže tužitelj (prema čl. 1115. ZOO). U konačnici, imajući u vidu sve po tuženiku navedeno u tijeku ovog postupka, tuženik predlaže da naslovni sud odbije predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan i da mu dosudi trošak predmetnog postupka.

223. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom i čitanjem cjelokupne spisu priležeće dokumentacije dostavljene po strankama u spis, te uvidom i čitanjem dokumentacije koja je dostavljena po tuženiku na traženje financijskog vještaka, a za potrebe vještačenja, provedeno je financijsko vještačenje po D. d.o.o. iz Zagreba, saslušao tužitelja osobno kao stranku, nakon kojeg dokaznog postupka su stranke suglasno izjavile da predlažu da sud donese presudu temeljem stanja spisa, nakon čega je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

224. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

225. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita, a tuženik kreditor u potrošačkom kreditu sklopljenom 14.6.2007. godine, što je bio ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. … (dalje u tekstu: Ugovor), da je predmetnim Ugovorom i

to u čl. 2. određeno da se na iznos kredita obračunava redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, da je u čl. 4. predmetnog Ugovora, određeno da je rok otplate kredita 84 mjeseca, dok je u čl. 7. predmetnog Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, nije sporno da je prvotno naznačena redovna kamata iznosila 5,20% godišnje, te da se u više navrata za vrijeme trajanja kredita, ta kamata mijenjala.

226. U bitnome, sporno je među strankama, da li se ima primijeniti na ovaj ugovorni odnos zastrani rok od 3 godine, kao na povremena potraživanja i naknadu štete, ili se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, da li se direktno na ovaj spor ima primijeniti pravomoćna presuda donesena u sporu kolektivne zaštite potrošača vezano uz ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem samostalne odluke tuženika, tj. banke, da li se uopće na ovaj slučaj ima primijeniti direktni učinak pravomoćnog dijela presude ako se u ovom slučaju ne radi o naknadi štete, nego o potraživanju neosnovano stečenog, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme ugovaranja, da li je tužitelj imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja, od kada teku zatezne kamate, u slučaju osnovanosti potraživanja tužitelja, da li je tužitelj imao mogućnost odabira, te da li je bio pravilno i potpuno informiran o ovdje spornim dijelovima predmetnog ugovora, te da li su pojedinim dijelovima ugovora povrijeđena tužiteljeva prava kao potrošača, kao i osnov, visina i dospjelost tužbenog zahtjeva.

227. U odnosu na prigovor tuženika da se radi u konkretnom slučaju o neurednoj stupnjevitoj tužbi, sud je utvrdio da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev od podnošenja tužbe, te da se ne radi o stupnjevitoj tužbi, te da tužitelj od tuženika ne traži dostavu bilo kakve dokumentacije ili sl. te da je tuženik ovaj prigovor, najvjerojatnije stavio slučajno, jer je isti u suprotnosti sa stanjem spisa i sud ga je utvrdio neosnovanim, kao i prijedlog tuženika za odbačajem tužbe.

228. Sud je iz spisu priležeće dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja po financijskom vještaku D. d.o.o. iz Zagreba, utvrdio da vještak u svom nalazu navodi kako je zadatak vještaka slijedeći: vještačiti okolnosti predložene po tužitelju u tužbi kao pod točkom 6 te u podnesku tužitelja od 04.11.2019. pod točkom II pod nazivom dokaz: na listu 81 spisa s time da se treba utvrditi razlika između kamatne stope koju je tužitelj plaćao tuženiku o one koja je bila navedena u samom kreditu, te na okolnost predloženu po tuženiku u odgovoru na tužbu po točkom trećom na stranici petoj odgovora na tužbu a što je okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje Ugovora o kreditu u kontekstu promjene kamatne stope.

229. Sud je utvrdio da financijski vještak nakon provedenog financijskog vještačenja dostupne dokumentacije daje nalaz u kojem navodi da tužitelj u tužbi podnesenoj u ovoj pravnoj stvari, navodi da za vrijeme trajanja otplate kredita po predmetnom Ugovoru, redovna kamatna stopa je jednostranom odlukom tuženika s početnih 5,20% godišnje, više puta mijenjana bez pregovaranja i to na štetu tužitelja. Nadalje, da tužitelj u tužbi navodi da je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kamatna stopa iznosila 5,20% godišnje, a da je tuženik za vrijeme trajanja ugovora jednostrano, protivno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno svojoj internoj odluci mijenjao kamatnu stopu, čime je mijenjao i visinu mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Također, tužitelj u tužbi navodi da temeljem nepoštenih odredaba o kamatnoj stopi tuženik je bez osnove od tužitelja stekao iznos 8.051,75 kn.

230. Sud je utvrdio da se u nalazu financijski vještak referira na sam Ugovor o kreditu, koji su R. A. d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i Ž. G. (u daljnjem tekstu:

Korisnik kredita) zaključili dana 14.06.2007. godine, što je Ugovor o kreditu broj … (list 8-11 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos kunske protuvrijednosti CHF 20.483,18 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Iz nalaza financijskog vještaka sud je utvrdio da on navodi kako je č lankom 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, dok je člankom 4. Ugovora ugovoren rok otplate kredita i iznosi 84 mjeseca. Istim Ugovorom o kreditu u čl. 7. ugovorena je otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa Banke.

231. U odnosu na otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 31.05.2014. godine, izrađen je na temelju naknadno dostavljene dokumentacije na zahtjev vještaka od punomoćnika tuženika, što je prijepis knjigovodstvene kartice na dan 24.07.2020.g. Imajući u vidu navedeno i uzimajući u obzir prijevremenu otplatu kredita izvršenom uplatom 16.06.2014. godine, vještak je dao prikaz otplatnog plana u CHF prema obračunu banke temeljem izmijenjenih kamatnih stopa, kao u Tablici na listu spisa 105-106. Sud je utvrdio kako financijski vještak navodi da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 25.937,56 CHF od čega je otplata glavnice 20.483,18 CHF i kamata 5.454,38 CHF.

232. Vezano uz početni otplatni plan u CHF prema Ugovoru o kreditu za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 31.05.2014. godine, izrađen na temelju dokumentacije, što je: Ugovor o kreditu broj … (list 8-11 spisa), Otplatni plan (list 17-20 spisa), pa uzimajući u obzir prijevremenu otplatu kredita izvršenom uplatom 16.06.2014. godine, financijski vještak je isto prikazao kao u Tablici na listovima spisa 107- 108. Sud je utvrdio da vještak u nalazu navodi da sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 24.479,96 CHF od čega je otplata glavnice 20.483,18 CHF i kamata 3.996,78 CHF. Sud je utvrdio da financijski vještak u nalazu navodi da je iz tužbe razvidno da tužitelj potražuje razliku u kamatama do koje je došlo zbog promjene kamatne stope u odnosu na tzv. početni otplatni plan primjenom kamatne stope ugovorene u ugovoru o kreditu, te da ovdje vještak financijske struke želi pojasniti da načelno zbroj promjene kamate daje veću razliku nego je razlika u plaćanju korisnika kredita prema obračunu banke u odnosu na tzv. početni otplatni plan, a da je tome razlog to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice (posuđena sredstva kredita), kada je ugovorena primjena valutne klauzule zaduženje korisnika kredita je u valuti a trenutkom dospijeća obveze ili plaćanjem vrši se preračun iznosa anuiteta iz valute (npr. CHF, EUR) u kune odnosno izračunava se kunska protuvrijednost obveze korisnika kredita. Nadalje, vještak navodi da se promjenom kamatne stope mijenja iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Dakle, jedna promjena – promjena kamatne stope – mijenja tri varijable. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje novi povećani iznos kamate, ali plaća manju otplatu glavnice od otplate glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu pa se ne može zaključiti da je platio više samo zbog promjene kamate, korisnik kredita plaća povećani anuitet koji je rezultat povećane kamate i umanjene otplate glavnice.

233. Financijski vještak navodi da iz navedenog slijedi da ono što korisnik kredita plaća prilikom povećanja kamatne stope je povećani anuitet koji se sastoji od dvije varijable, stoga izdvajanje promjene po kamati ne odražava stvarnu razliku više plaćenog, jer se izostavlja druga varijabla – otplata glavnice – koja se podmiruje u manjem iznosu nego po tzv. početnom otplatnom planu. Financijski vještak pojašnjava da plaćanjem korisnik kredita plaća povećanu kamatu, ali ne bi podmirio otplatu glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu i posljedično preostala bi veća neotplaćena glavnica nego što je prema tzv. početnom otplatnom planu pa se može zaključiti da stvarno plaćanje korisnika kredita ne bi podmirilo otplatu glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu.

234. Nadalje, vještak naglašava da ove promjene nisu trajnog predznaka tijekom otplate kredita, odnosno, tijekom otplata kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema tzv. početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se potiru (netiraju) u CHF što znači da korisnik kredita vraća točno ugovorenu glavnicu kredita prema oba obračuna u CHF, ali ne i u kunama radi primjene različitih tečajeva CHF/KN na dane otplate anuiteta. Zaključno, svaki pojedini anuitet koji plaća korisnik kredita na određeni dan plaćanja rezultat je tri varijable – iznosa kamate u CHF i iznosa otplate glavnice u CHF koji se kao zbroj (iznos anuiteta u CHF) množi tečajem koji vrijedi na dan dospijeća ili dan plaćanja.

235. Iz ovako argumentiranog stajališta vještaka proizlazi da je razliku više plaćenog zbog promjene kamatne stope potrebno izračunati na način utvrđenja koliko je više plaćen iznos anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pa će tako njegovim Nalazom biti obuhvaćen takav izračun.

236. Vještak daje u svom nalazu primjer otplate kredita vezano na promjenu kamatne stope, prilikom prve promjene kamatne stope, a kao u Tablici na listu spisa 109. 237. Sud je iz nalaza financijskog vještaka utvrdio da on navodi da razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 31.07.2007. do 31.05.2014. godine, uzimajući u obzir prijevremenu konačnu otplatu kredita izvršenom uplatom 16.06.2014.g, kao što to vještak prikazuje u Tablici na listovima spisa 109-111 spisa, pa da tako ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope iznosi 1.457,60 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 8.162,40 kn.

238. Sud je utvrdio da se financijski vještak D. d.o.o. u svom nalazu posebno očituje na zadatke koje je kao predmet njegova vještačenja predložio tuženik, pa tako navodi da se tuženik u odgovoru na tužbu, između ostalog, očitovao kako promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti te navodi parametre koje je koristio, odnosno uzimao u obzir prilikom promjena kamatne stope između ostalog vezano i za predmetni Ugovor o kreditu i to:

- 6-mjesečni LIBOR za CHF

- 10-godišnja premija rizika za hrvatsko tržište (CDS)

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Nadalje, financijski vještak D. d.o.o. navodi da je na njegov zahtjev punomoćnik tuženika dostavio pregled parametara na temelju kojih je tuženik određivao visinu kamatne stope za predmetni Ugovor o kreditu i to:

- 6-mjesečni LIBOR za CHF

- 3-godišnja premija rizika za hrvatsko tržište (CDS)

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima.

b. Iz nalaza financijskog vještaka u odnosu na usporedbu tržišnih parametara uvećanih za maržu s kamatnom stopom tuženika primijenjenu na kredit tužitelja, vještak daje prikaz u Tablici na listovima spisa 111-112. Nakon ovako provedenog financijskog vještačenja, te nalaza financijskog vještaka sud je utvrdio da financijski vještak daje zaključak, tj. mišljenje, da razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u utuženom razdoblju i za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos je prikazana po financijskom vještaku kao u Tablici na listovima spisa 113-114, te da Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u utuženom razdoblju i za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.457,60 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 8.162,40 kn. Sud je utvrdio da je financijski vještak D. d.o.o. iznio svoj zaključak, tj. mišljenje i u odnosu na okolnosti predložene po tuženiku u odgovoru na tužbu (list 27-28 spisa), te da vještak navodi da u odgovoru na tužbu, tuženik se između ostalog, očitovao kako promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, nego objektivnih tržišnih okolnosti te navodi parametre koje je koristio, odnosno uzimao u obzir prilikom promjena kamatne stope između ostalog vezano i za predmetni Ugovor o kreditu i to:

- 6-mjesečni LIBOR za CHF

- 10-godišnja premija rizika za hrvatsko tržište (CDS)

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima. Na zahtjev vještaka punomoćnik tuženika dostavio je pregled parametara na temelju kojih je tuženik određivao visinu kamatne stope za predmetni Ugovor o kreditu i to:

- 6-mjesečni LIBOR za CHF

- 3-godišnja premija rizika za hrvatsko tržište (CDS)

- 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima, pa tako da financijski vještak D. d.o.o. daje usporedbu tržišnih parametara uvećanih za maržu s kamatnom stopom tuženika primijenjenu na kredit tužitelja kao u Tablici na listovima spisa 115-116. Sud je utvrdio da financijski vještak navodi u svom zaključku, tj. mišljenju, da usporedbom zbroja parametara povijesnog kretanja 6-to mjesečnog LIBOR-a na CHF, 3-o godišnje premije rizika za hrvatsko tržište i 6-to mjesečnog troška regulacija u razdoblju od 2007. do 2013. godine s promjenom i visinom promijenjene kamatne stope iz tužiteljevog kredita, je razvidno da:

- je zbroj nekada veći nego početni, a kamatna stopa se ne mijenja

- je zbroj nekada manji nego početni, a kamatna stopa se ne mijenja

- se kamatna stopa povećala nakon porasta zbroja sa određenim vremenskim odmakom

- se kamatna stopa nije promijenila nakon porasta zbroja -

se kamatna stopa nije promijenila nakon pada zbroja.

239. Tužitelj na ovakvo financijsko vještačenje, te nalaz i mišljenje financijskog vještaka D. d.o.o. ne stavlja nikakvih primjedbi, već prema istom usklađuje svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 22.09.2020. godine, dok tuženik ostaje kod svojih ranijih navoda, stavova i prigovora, ali ih ne stavlja neposredno na provedeno financijsko vještačenje, niti stavlja vezano uz isto bilo kakvih dokaznih prijedloga, a posebno prigovora zastare, te se prije svega, protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 12.01.2021. godine. Tuženik navodi da nema prigovora na matematičku točnost provedenog financijskog vještačenja, ali smatra da je zadatak koji je dan vještaku prikazao odnos između stranaka kao da je između stranaka bila ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bio slučaj u ovom ugovornom odnosu.

240. Sud je u cijelosti prihvatio financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka D. d.o.o., jer sačinjen na osnovi relevantne dokumentacije, te dan objektivno, detaljno obrazloženo i u cijelosti u skladu s pravilima znanosti i struke.

241. Sud je u tijeku postupka, proveo i dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu kod ovog suda dana 09.06.2021. godine iz koje iskaza tužitelja sud je utvrdio da tužitelj u svom iskazu navodi da je on 2007. godine imao jedan stari polovni auto i odlučio je kupiti novi auto za svoje osobne potrebe, te pojašnjava da on uopće nije bio u banci nego mu je autokuća kod koje sam uzimao auto pripremila ugovor o kreditu za financiranje kupnje. Kupnju osobnog vozila tužitelj odlučio izvršiti u autokući „M.“ u V. te je tamo rekao da bi auto kupio kreditom, jer nije imao gotovinu. U autokući su tužitelju rekli da nema problema te se tužitelj odlučio za auto marke Kia Rio, i rekli su mu (u autokući) da će sve to oni riješiti i pripremiti da kreditom kupi auto kod njih.

242. Kada je tužitelj drugi puta došao na njihov poziv tužitelja je čekao već pripremljen ugovor o kreditu te su mu tada prodavači rekli da je ugovor vezan uz švicarske franke, a da je tužitelj pitao da li može dobiti ugovor o kreditu u kunama, a oni su mu rekli da ne može dobiti kunski kredit, već samo ovaj koji je tužitelju dan na potpis te da mora ići radi ovjere kod javnog bilježnika, a što je tužitelj i učinio. Tužitelj u svom iskazu navodi da je on znao da je ugovor vezan uz švicarski franak, ali da nije znao kakva bi bila razlika kredita koji bi bio vezan uz neku drugu valutu osim uz domaću kunu, ali su mu u autokući objasnili da je ovaj u švicarskim francima najpovoljniji. U svom iskazu tužitelj pojašnjava da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da će se ona mijenjati, ali tužitelj navodi da on nije znao da će mu anuitet kredita sa početnih 1.200,00 i nešto kuna skočiti preko 2.100,00 kn, te naglašava da on nije uopće bio u banci niti kontaktirao s bankom.

243. Sud je utvrdio da iz spisu priležeće dokumentacije nije razvidno da tužitelj nije niti pristupio tuženiku radi sklapanja kredita, već da je umjesto tužitelja, sve potrebno za sklapanje predmetnog kredita i kupnju vozila je „odradila“ autokuća kod koje je tužitelj odlučio kreditom kupiti vozilo, ali je isti iskaz životan, te se poklapa sa iskustvima drugih korisnika takvih kredita radi kupnje osobnih vozila iz ovog istog vremenskog razdoblja. Ovaj iskaz tužitelja je dokaz tužiteljevoj tvrdnji da tužitelj nije bio u pojedinačnim pregovorima s tuženikom oko visine, valutne klauzule ili kamatne stope, već mu je dostavljen na potpis u ovjeru već po tuženiku koncipiran tipski ugovor, u koji su samo umetnuti podaci o tužitelju, sudužniku, cijeni vozila (visini kredita), kao i kamatnoj stopi i načinu i vremenu otplate. O ovakvim kreditima govore upravo više puta citirane pravomoćno okončani postupci pred Visokim trgovačkim sudom vezano uz kolektivnu tužbu radi zaštite potrošača, a sud iskazu tužitelja poklanja vjeru kao istinitom, a iz već ranije navedenih i obrazloženih razloga. Na osnovi ovako provedenog postupka, sud je utvrdio da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12.06.2019. godine preporučenom poštanskom pošiljkom, da je podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite potrošača prekinuta zastara dana 04.04.2012. godine, da je zastara ponovno počela teći donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu i to vezano uz utvrđenje nišetnosti ugovorne promjenjive kamate o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta kredita, kao i otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika (Kreditora) za švicarski franak, a to na temelju presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. 06. 2018. godine i broj Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. godine. 244. Tako je za potraživanje neosnovano stečenog po osnovi jednostrane promjene kamatne stope zastarni rok počeo ponovo teći 13.06.2014., a u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe vezanjem valute kredita uz CHF, počela iznova teći od 14.06.2018. godine, pa kako je prema utvrđenju ovog suda podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari dana 12.06.2019. godine prekinut novo započeti tijek zastare, a niti jedno niti u tužbi traženo, kao niti konačno specificirano potraživanje tužitelja nije bilo u zastari prije prekida koji je nastupio dana 04.04.2012. godine, a time nije bilo u zastari niti u vrijeme podnošenja tužbe, tj. na dan 12.06.2019.godine. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da niti najstarije glavno niti najstarije sporedno potraživanje tužitelja temeljem neosnovanog stjecanja tuženika temeljem ništetnih odredbi ugovora nisu u zastari, te da se, u slučaju da bi bilo izmjene vezano uz pojedine mjesečne visine potraživanja, ima primijeniti pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane dana 30. siječnja 2020. godine u kojem je zauzet slijedeći stav: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja nišetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, pa je slijedom iznesenog, sud utvrdio neosnovanim prigovor zastare cijelog konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. potraživanja tužitelja na isplatu glavnog i sporednog potraživanja. Tužitelj je zatražio isplatu na temelju ništetnih dijelova ugovornih odredbi, koju ništetnost je sud utvrdio kao prethodno pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari, te na koje utvrđenje ništetnosti se odnosi direktan učinak kolektivne presude pravomoćne donesene u predmetu P., a koje je sud već citirao, te je sud vezano uz način promjene kamatne stope i vezanje obveze tužitelja uz valutu CHF utvrdio da su slijedom iznesenog, iste odredbe ugovora ništetne. Sud je, dakle, utvrdio da su te odredbe Ugovora na koje se poziva tužitelj u historijatu tužbe, a što je dio odredbe čl. 2. Ugovora gdje je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim Odlukama tuženika, kao nepoštena i ništetna, a kao što je utvrđeno pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu. Tako je sud utvrdio pazeći na ništetnost po službenoj dužnosti, a ne samo na tvrdnje stranaka o istoj, da je odredba članka 2. Ugovora u dijelu u kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna (…“promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“), a što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine donesenom u postupku pokrenutom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je jedan od tuženika bio i ovdje tuženik, a koja presuda je u revizijskom postupku potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine.

245. Sud je, nadalje utvrdio da tužitelj točno tvrdi da je ništetna i odredba članka 7. Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta otplate kredita i sama glavnica švicarski franak (“valutna klauzula u CHF“) je također nepoštena i ništetna, kako to točno tvrdi i poziva se tužitelj u tužbi u ovoj pravnoj stvari i tijeku ovog postupka, a što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine donesene u istom, ali ponovljenom, postupku iz kojeg potječe i presuda istog suda posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Samim time su nepoštene i ništetne i odredbe Ugovora prema kojima se anuiteti obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a sud je utvrdio pazeći na ništetnost po službenoj dužnosti, pa ja tako sud utvrdio da je ništetan dio ugovornih odredbi gdje banka, tj. tuženik sam svojom Odlukom mijenja visinu kamatne stope, kao i u dijelu gdje je visina isplate po kreditu tužitelju, kao i tužiteljeva obveza povrata kredita, te plaćanja kamate vezana uz srednji tečaj za CHF tuženika na dan korištenja kredita, tj. na dan plaćanja anuiteta i kamate (dijelovi članaka 1. i čl. 7. Ugovora uz utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2. Ugovora vezano uz način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika kao Kreditora), vodeći računa da je sud dužan na ništetnost paziti po službenoj dužnosti, što je sud i učinio u ovoj pravnoj stvari. Sud je utvrdio da temeljem odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/09, 79/09), u vezi s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle obvezuje i naslovni sud u ovom postupku. Sud je u ovom parničnom postupku, utvrdio da tuženik nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile različite od onih o kojima je kao ništetnima već pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu P., tj. F.. Imajući u vidu izneseno, sud je odlučio o tužbenom zahtjevu, ocijenivši da se primjenjuje direktni učinak pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu i tamo utvrđena ništetnost odredbi iz kojih tužitelj zasniva svoje novčano potraživanje od tuženika, tražeći da mu tuženik vrati stečeno bez pravne osnove. Iz navedenih razloga, sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ništetnim dijelovima ugovornih odredbi, temeljem kojih je tuženik stekao utužena novčana sredstva bez pravne osnove, te da je neosnovan prigovor tuženika da se ovdje ne može raditi o stjecanju bez pravne osnove, već da bi se radilo o naknadi štete. Sud je odlučujući o tome da li je nastupila zastara primjenom ovog načela i načina utvrđivanja, utvrdio da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja u odnosu na cijeli tužbeni zahtjev tužitelja, niti zatražena u tužbi, u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva. Sud je utvrdio da se u ovom konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za naknadu štete, kao niti za platež kamata, niti o povremenim potraživanjima, već da se u ovom konkretnom slučaju, radi o zahtjevu tužitelja za povrat onog što je tuženik od tužitelja stekao temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi, a što znači bez pravnog osnova, čime se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, a u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a.), a sud je utvrdio da je netočna i neosnovana tvrdnja tuženika da se na konkretan slučaj ne bi mogle direktno primjenjivati pravomoćne odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa u predmetu P., jer da bi se ista mogla primjenjivati samo na zahtjev oštećenog potrošača u odnosu na zahtjev za naknadu štete. Nadalje, sud je utvrdio da tužitelj potražuje od tuženika s naslova povrata onoga što je bez pravne osnove (po ništetnim odredbama) tuženik stekao od tužitelja i to u ovoj parnici samo s naslova jednostrane promjene kamatne stope po tuženiku, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, gdje je tužitelj naveo i iznose pojedinih mjesečnih iznosa, kao i tijek zatezne kamate, i to na način da tužitelj na najstarije potraživanje potražuje kamatu tekuću 01.12.2007. godine, kao u petitu tužbenoj zahtjeva, a na najmlađe počev od dana 01.06.2014. godine, dok u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva, kao u podnesku tužitelja od 22.09.2020. godine, na najstarije potraživanje tužitelj potražuje zateznu kamatu tekuću od 30.11.2007. godine, a na najmlađe tekuću od 16.06.2014. godine.

246. Treba naglasiti, da nije sporno među strankama da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF i kunskoj protuvrijednosti iste prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF, kao da su Odluke, pravilnici i drugi opći akti (podzakonski akti tuženika) sastavni dio ugovora primjenom odredbe čl. 295. ZOO-a. Način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, ugovoreno u tipskom ugovoru, kao i vezanje visine kreditne obveze tužitelja uz valutu CHF, je ništeno, a kako je to utvrđeno u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu zaštite potrošača. Ništetan način ugovaranja promjenjive kamatne stope jednostranim odlukama tuženika bez jasno izraženih i potrošaču poznatih kriterija, je nišetetan, bez obzira da li se radilo o kreditu za stan, nenamjenskom ili kreditu za kupnju vozila, te je irelevanta namjena istog kredita u odnosu na utvrđenje ništetnosti predmetnih dijelova ugovornih odredbi, kao i tvrdnje o izboru tužitelja upravo predmetnog kredita u upravo predmetnoj valuti, obzirom da je način njegova ugovaranja u odnosu na sporne dijelove utvrđen ništetnim. Sud je utvrdio da je tužitelj savjesno ispunjavao svoje ugovorom preuzet obveze, a rezultat je vidljiv u ovom sporu i neosnovano po tuženiku stečenim iznosima kao što ih je sud dosudio tužitelju u izreci ove presude. Sud je utvrdio, da se na sporne dijelove ugovornih odredbi koje tužitelj iznosi u historijatu tužbe, a tuženik u odgovoru na tužbu, i to predmetnog u ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi odluke banke tj. promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta kredita, kao i otplata kredita (glavnica i kamata) u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan važećom na dan korištenja kredita, kao i na dan dospijeća obveze tužitelja spram tuženika (anuiteti i u njima uračunati iznosi glavnice kao i redovne kamate), direktno primjenjuju presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. 06. 2018. godine i broj Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. godine, u kojima su ti dijelovi potrošačkih ugovora utvrđeni ništetnima. Ovo utvrđenje suda je zasnovano na sadržaju predmetnih ugovornih odredbi u ovom ugovornom odnosu stranaka iz kojeg je nastao spor, činjenicama, značenju i načinu sklapanja ovih dijelova ugovornih odredbi koje je sastavio u tipskom ugovoru sam tuženik i dao na potpis tužitelju, bez da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, a o čemu je istovjetnu odluku donio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u povodu žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača korisnika kredita u CHF sa promjenjivom kamatnom stopom koja se mijenja po samostalnoj odluci tuženika kao banke, u presudama tog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine vezano uz nepoštenost i ništetnost odredbi dijela ugovora gdje se ugovara da se redovna kamatna stopa mijenja jednostranim odlukama banaka, među kojima je i tuženik, te u presudi broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.godine vezano uz ugovaranje valute vezane uz švicarski franak, a sve vezano uz žalbe protiv citirane presude donesene u kolektivnom sporu P., tj. F..

247. Sud je utvrdio da su sporne odredbe bile sastavni dio ugovora, a posebno vodeći računa o odredba o načinu promjene kamatne stope, obzirom na osnov postavljanja kondemnatornog tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari, da je tuženik sam sastavio tipski ugovor, da tužitelj nije mogao niti trebao znati o rizicima u koje se upušta, a da ga tuženik na to nije niti upozorio, a rizici koji su bili poznati tuženiku i njegovim djelatnicima, ne znači da su automatski bili poznati i tužitelju, kao i drugim korisnicima, tj. potrošačima tih kreditnih linija. Sud je utvrdio da je tuženik dužan vratiti ono što mu je temeljem ništetnih ugovornih odredbi tužitelj definitivno platio, a tuženik isto stekao bez pravne osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Sud je utvrdio da je upravo tuženik taj koji je sačinjavao tipske ugovore, podešene svojim interesima, kršeći pri tome osnovne postulate ZOO-a o jednakovrijednosti davanja, nenanošenju štete drugoj ugovornoj strani, savjesnosti, poštenju i sl. u sklapanju obveznopravnih ugovora, te je sud utvrdio da nije točna tvrdnja tuženika o navodnoj upoznatosti i informiranosti tužitelja sa specifičnostima ovog ugovora i rizika koji isti donosi u odnosu na sporne odredbe, tj. dijelove ugovornih odredbi. Ne može se prihvatiti kao točna niti tvrdnja tuženika da se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo, jer isto tuženik ničim ne dokazuje u ovoj pravnoj stvari, dok upravo iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, sud je utvrdio suprotno tvrdnjama tuženika, a time utvrdio i te tvrdnje i prigovore tuženika neosnovanima, a posebno vezano uz to što znači promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, bez jasno navedenih uvjeta pod kojima i u kojima, kao i na koji način će doći do istih promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud je utvrdio iz financijskog vještačenja da kriteriji na koje se poziva tuženik vezano uz promjenu kamatne stope, u stvari nisu bili od značaja za kretanje visine kamatne stope, jer je sud utvrdio da usporedbom zbroja parametara povijesnog kretanja 6-to mjesečnog LIBOR-a na CHF, 3-o godišnje premije rizika za hrvatsko tržište i 6-to mjesečnog troška regulacija u razdoblju od 2007. do 2013. godine s promjenom i visinom promijenjene kamatne stope iz tužiteljevog kredita, je razvidno da:

- je zbroj nekada veći nego početni, a kamatna stopa se ne mijenja

- je zbroj nekada manji nego početni, a kamatna stopa se ne mijenja

- se kamatna stopa povećala nakon porasta zbroja sa određenim vremenskim odmakom

- se kamatna stopa nije promijenila nakon porasta zbroja

- se kamatna stopa nije promijenila nakon pada zbroja.

248. Na ovaj način sud je utvrdio, da kada bi tuženikov prigovor da je osnovano mijenjao kamatnu stopu u ovom Ugovoru o kreditu bio relevantan za odluku suda, a nije, tuženik ne bi mogao dokazati da je upravo opravdano, temeljem objektivnih kriterija i vršio promjene kamatne stope, jer iz financijskog nalaza i mišljenja, sud je utvrdio upravo suprotno. Treba naglasiti da za odluku suda o ništetnosti načina promjene kamatne stope nije od značaja da li su te promjene bile opravdane, već da je to tuženik činio svojim jednostranim odlukama bez ikakvog utjecaja tužitelja na isto, a niti objektivnosti i predvidivost tih promjena, na koje upire tuženik, tuženik nije dokazao prema utvrđenju ovog suda. Sud je utvrdio da je predmet ovog parničnog postupka zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita koja svoj temelj nalazi u ništetnosti dijela odredbi ranije u obrazloženju ove presude već citiranih članaka predmetnog Ugovora o kreditu koji je solmeniziran po Javnom bilježniku, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (dalje: „Ugovor o kreditu“), kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da je banka tj. tuženik, ovlaštena izvršiti promjenu kamatne sukladno vlastitoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora (tuženika), te je sud utvrdio da direktnom primjenom ranije citiranih presuda VTS RH su predmetne ugovorne odredbe i njihovi dijelovi ništetni, a gdje vežu obvezu tužitelja po ovom kreditu uz CHF, kao i gdje je ugovoreno da tuženik kao banka sam svojom odlukom mijenja stopu redovne kamate za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, te kako tužitelj u ovoj parnici potražuje povrat onoga što je tuženik stekao temeljem tih jednostranih odluka o promjeni kamatne stope kao stečeno bez pravne osnove. Sud je utvrdio, kao što je već navedeno, da je nesporno da se u ovoj pravnoj stvari radi o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik, i o kojem se nije pregovaralo, a posebno o spornim dijelovima pojedinih već navedenih članaka ugovora, ugovorio s tužiteljem promjenjivu kamatnu stopu koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, koja je imala za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

249. Sud je utvrdio da osnovanost ovog tužbenog zahtjeva vezano uz prethodno pitanje u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora i potraživanja tužitelja temeljem istih ništetnih dijelova, zbog stečenog po tuženiku bez osnove, utvrđeno je i u kolektivnoj presudi Trgovački sud u Zagrebu u presudi poslovni broj P-1401/2012, potvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7129/13, u konačnici i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Revt-249/14-2, kao što je to utvrđeno u tijeku ovog parničnog postupka. Tako je ovim odlukama utvrđeno da to što je nepoštena i ništetna promjena kamatne stope kako je ista ugovorena tipskim ugovorom, prema utvrđenju i ovo suda, ne znači da je ništetna i ugovorena početna kamatna stopa, a to znači da je za vrijeme otplate kredita primjenjiva ta početno ugovorena kamatna stopa, ali nije primjenjiva niti jedna uvećana kamatna stopa koju je banka kasnije svojevoljno vanugovorno mijenjala. Sud je utvrdio da je ovakva promjena kamatne stope nepoštena i ništetna na temelju propisa o zaštiti potrošača, ali i da je ona također i neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima (ZOO-a), jer je sud utvrdio da predmetnim ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala, a ta neodredivost za posljedicu ima ništetnost tako ugovorene kamatne stope, a prema odredbama čl. 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sud je utvrdio da na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva, a tužitelj ovim svojim očitovanjem navodi kako mu sadržaj takvih ugovornih odredbi nije bio razumljiv. Sud je utvrdio da nije od značaja za ovo utvrđenje o ništetnosti ovog suda vezano uz način ugovaranja promjene redovne kamatne stope to da je tek 10. siječnja 2013. počela primjena odredaba iz Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojima je detaljno propisano kako kamatna stopa mora biti formirana, a to zato što je tuženik i prije toga mogao i morao ugovarati podatke koji su egzaktni i neovisni o volji ijedne ugovorne strane, na temelju kojih bi se mijenjala kamatna stopa, te je do 10. siječnja 2013. tuženik imao veću slobodu ponude, jer je tuženik mogao nuditi bilo koji parametar koji je tržišno provjerljiv, no umjesto toga da je tuženik ugovarao da se kamatna stopa mijenja na temelju odluke tuženika, a ta odluka nije utemeljena na matematičkim egzaktnim elementima, već je utemeljena na volji banke da utvrđuje kamatnu stopu kako njoj u određenom trenutku odgovara, a to sve na štetu tužitelja. Osim navedenog, razlozi za ništetnost propisani ZOO-om su postojali i u vrijeme samog sklapanja predmetnog Ugovora, a nisu kasnije niti nastali niti su kasnije otklonjeni, prema utvrđenju ovog suda, kao što je to sud utvrdio odlučujući o ništetnosti već ranije navedenih dijelova ugovora i ugovornih odredbi, kao o prethodnom pravnom pitanju, uz napomenu da sud na ništetnot pazi i po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom čl. 327. st. 1. ZOO-a, a na ova utvrđenja suda nije od značaja kasnije donošenje daljnjih općih akata tuženika na koje se poziva u tijeku ovog postupka. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, sud je utvrdio da se treba osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom, te da tako prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Sud je utvrdio cijeneći sve navedeno, kao i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, da je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a sve primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, jer je sud utvrdio da je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Sud je utvrdio da je nesporno da tužitelj potražuje iznos od tuženika, jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, te se, prema utvrđenju ovog suda, ovdje zasigurno ne radi o naknadi štete, kao niti o potraživanju kamata, niti povremenog potraživanja, već se definitivno radi o pravu tužitelja da potražuje ono što je tuženik od njega stekao temeljem ništetnog dijela ugovornih odredbi, pa iz svih tih razloga, sud je utvrdio da obzirom da je i ovaj sud kao i Trgovački sud u Zagrebu, kao i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio da je ugovorna odredba o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke, nepoštena i ništetna te zbog toga tuženik mora vratiti tužitelju sav iznos preplaćene kamate koji je stečen bez osnove što je ukupna razlika s osnova promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorne kamatne stope za koje je nalazom financijskog vještaka utvrđen više plaćen iznos za u ovoj parnici utuženom periodu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate kojom je tužitelj izvršio preplatu tuženiku po ovom osnovu, obzirom da je tužitelj dokazao da je tuženik u vrijeme neosnovanog stjecanja svake pojedine uplate bio nesavjestan, a sve u smislu odredbe čl. 1115 ZOO-a, obzirom da je tuženik sam sačinio predmetne ugovorne odredbe i propisao uvjete za koje je sud utvrdio ništetnost i nepoštenost, te je sud ovaj dio potraživanja tužitelja usvojio kao u izreci ove presude.

250. Nadalje, sud je utvrdio da je nastala razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope iznosi 1.457,60 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 8.162,40 kn, što je i predmet potraživanja tužitelja zajedno sa zateznim kamatama od svake pojedino izvršene takve uplate po tužitelju tuženiku.

251. Sud je, odlučujući u ovoj pravnoj stvari, kako je to već i ranije navedeno u obrazloženju ove presude, utvrdio da tužitelj ne mora izričito tražiti petitom tužbenog zahtjeva, utvrđenje ništetnosti već ranije navedenih pojedinih dijelova ugovornih odredbi i pojedinih ugovornih odredbi, već se može, kako je to i učiniti, pozvati na direktnu primjenu i pravni učinak i efekt koji pravomoćna presuda donesene u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite potrošača ima na pojedinačne parnice, pokrenute po potrošačima, radi traženja povrata isplata koje su izvršili po ništetnim dijelovima ugovora o potrošačkom kreditu. Neovisno o ovom efektu pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, sud je utvrdio i sam u ovoj parnici, kako je to već i obrazloženo, da su ništetni dijelovi ugovora o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzuli u CHF, a kao što je presuđeno i u presudama u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača u potrošačkim kreditima. Treba opetovano napomenuti da se ništetnost utvrđuje i na istu sud treba paziti po službenoj dužnosti, da je ništetnost nastala u vrijeme sklapanja samog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st.1. ZOO-a) ( osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, a što u predmetnom pitanju nije slučaj). Dakle, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj imao pravo i bez da petitom tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih dijelova, tražiti da sud upravo zbog njihove nesporno utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, dosudi tužitelju zatraženu isplatu zbog tuženikova stjecanja bez pravne osnove po ništetnim dijelovima ugovora po ništetnom dijelu ugovora vezano uz jednostranu promenu kamatne stope po tuženiku. Sud neće posebno u ovoj pravnoj stvari, obzirom na vrstu novčanog potraživanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari (ništetost načina ugovaranja promjena kamatne stope jednostranom odlukom Kreditora), obrazlagati stavove Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, kao niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano uz ugovaranje kredita vezanjem uz CHF, obzirom da tužitelj ne traži ovdje isplatu temeljem ništetne odredbe o ugovaranju kredita vezanjem glavnice i otplate uz CHF). Sud je u ovom parničnom postupku utvrdio da je točno da je tuženik s tužiteljem namjerno i svjesno ugovorio ovakav kredit koji ima uz promjenjivu kamatnu stopu po odluci tuženika, ugovorenu istovremeno i ugovorenu nepoštenu i ništetnu odredbu o vezanju valute uz CHF, te je tuženik, prema utvrđenju suda na temelju spisu priležeće dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja, tužitelj dokazao da mu je tuženik naplaćivao povećanu kamatnu stopu pa je tako opteretio tužitelja znatno većim od početnih iznosa anuiteta iz početnoga otplatnog plana, a da tužitelj prema zdravoj logici kao prosječan čovjek i prosječan potrošač, tako nešto nije mogao niti predvidjeti kao ishod takvih ugovornih odredbi, a koje je sud utvrdio u ovom postupku kao što je već navedeno (utvrđena razlika s osnova uplata zbog jednostrane promjene kamatne stope po tuženiku kao ništetnog dijela ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora.

252. Sud ne nalazi nikakve krivnje ili odgovornosti tužitelja što se našao u nezavidnoj situaciji kao rezultata plasirane mu ponude ugovora od strane tuženika u kombinaciji promjenjive kamatne stope koja se mijenja isključivo prema odlukama tuženika, tj. kreditora, bez jasno naznačenih kriterija, niti u ugovoru niti u općim aktima koji su sastavni dio ugovora, a primjenom odredbe čl. 295. ZOO-a, gdje je tuženik cjelokupni rizik ugovornog odnosa prebacio na tužitelja, bez da je obveza tužitelja takvim odredbama bila određena ili jasno odrediva, imajući u vidu da su iste ugovorne odredbe nepoštene, da ne osiguravaju ravnopravnost ugovornih stranaka, ne osiguravajući ispunjenje osnovnih postulata ZOO-a, te je prema utvrđenju ovog suda, jedina „krivnja“ tužitelja u tome što je neopravdano i neosnovano ukazao povjerenje tuženiku u ovom ugovornom odnosu, te pristupio sklapanju i izvršenju ovog ugovora u dobroj vjeri, koja očito nije postojala kod tuženika. 253. Sud je utvrdio da se ovom predmetu ne može primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok, naveden u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata stečenih po tuženiku bez pravnog osnova, a ne na povrat samih kamata, te se ovdje ne radi o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, kao što se ovdje ne radi niti o trogodišnjem zastarnom roku za povremena davanja, već isključivo i jedno o stjecanju tuženika bez pravnog osnova, tj. temeljem ništetnog dijela ugovornih odredbi, te je sud utvrdio da se definitivno ne radi o naknadi štete prema ZOO-u, kao niti odredba čl. 230. ZOO-a koja se odnosi na naknadu štete, te da potraživanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari zasigurno nije potraživanje naknade štete, već je potraživanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari potraživanje od tuženika povrata onoga što je tužitelj od tuženika stekao bez pravne osnove.

254. Sud je utvrdio da se ovdje direktno primjenjuju pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH, vezano uz utvrđenu ništetnost te tijek zatezne kamate kako je utvrđeno po Vrhovnom sudu RH, kao i da valja primijeniti pravni stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske vezano uz restitucijski zahtjev u vezi ništetnosti ugovora, tj. analogno, pojedinih ugovornih odredbi. Sud je utvrdio da tuženik neosnovano prigovara neposrednoj, tj. direktnoj primjeni pravomoćnih presuda, već više puta citiranih, donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite potrošačkih interesa u ugovorima o potrošačkom kreditu, a kao što to višestruko ponovljeno u ovoj pravnoj stvari i obrazloženju presude, jer je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio da nije potrebno provoditi daljnje dokaze, tj. personalne dokaze, na kojima stranke nisu više niti ustrajale do zaključenja glavne rasprave, a radi utvrđenja uvjeta pod kojima je tužitelj sklapao predmetni ugovor, te da li je tužitelj bio upozoren po javnom bilježniku i/ili službeniku banke, na značenje promjenjivosti kamatne stope i značenje tog pojma, jer o istome govori revizijska odluka Vrhovnog suda broj Rev-3142/2018, od dana 19.03.2019.godine, u kojoj je jasno istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te je opisan način i izneseni razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim izvođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom su povrijeđeni interesi i prava potrošača, a u istoj odluci je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s odredbama čl. 502.a ZPP-a i čl. 118. ZZP-a kojima se propisuje direktan učinak utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke, te citira: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP- a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ (str. 6 odluke VSRH). Na osnovi ovih utvrđenja, ovaj sud nije niti provodio personalne dokaze, ranije predložene po tuženiku, a posebno i iz razloga što na provođenju istih stranke nisu niti inzistirale nakon već opisanog provedenog dokaznog postupka. Sud je temeljem ranije navedenih utvrđenja vezano uz početak, prekid, nastavak i vrijeme utuženja i vrstu utuženja u ovoj pravnoj stvari, cijeneći i pravno shvaćanje VSRH, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, te je time neosnovan prigovor zastare koji ističe tuženik u ovoj pravnoj stvari, a u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. – sve ZOO-a, te primjenom i čl. 502.c ZPP-a, utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika o nastupanju zastare bilo kojeg dijela potraživanja tužitelja, da je cijelo utuženje tužitelja unutar općeg zastarnog roka od pet godina, koji se promjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a, pa je sud takav tuženikov prigovor zastare sud je utvrdio neosnovanim u cijelosti u odnosu na potraživanja tužitelja koja su bila obuhvaćena već samom tužbom, kao i konačnom specifikacijom tužbenog zahtjeva. Nesporno je sud utvrdio temeljem provedenih dokaza da je cijeli tužbeni zahtjev tužitelja upravo usmjeren na povrat i isplatu onoga što je tuženik od njega stekao bez pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne zastarijeva i sud je isto ovlašten činiti i po službenoj dužnosti (čl. 327. St. 1. ZOO-a) kao i prema odredbama ZOO-a, i to čl. 328, pa je sud tako na ranije opisani način utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari niti u odnosu na glavno, niti na sporedna novčana potraživanja, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjenom odredbi u smislu odredbi čl. 1111, te u vezi odredbe čl. 225, kao i odredbe čl. 223, čl. 214., čl. 215., 216, 241., kao i odredbe čl. 1115. - sve ZOO-a. 255. Slijedom svega iznesenog, sud je prihvatio konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao potrebnu i dopuštenu za rješavanje ukupnih odnosa između stranaka, učinjenu nakon provedenog financijskog vještačenja po DARFIN d.o.o., te je sud utvrdio prigovor tuženika vezano uz zastaru, neosnovanim u cijelosti, a kao što je to sud već obrazložio i utvrdio temeljem svega iznesenog. Na osnovi ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a kao u izreci ove presude. U odnosu na dosuđene zatezne kamate na potraživanje tužitelja vezano uz povrat od tuženika stečenog bez osnove, sud je utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme sačinjavanja i sklapanja ovog ugovora, kao i njegove nepoštenog i ništetnih dijelova odredbi ugovora, kako je to sud već ranije obrazložio svoje utvrđenje, a po kojim dijelovima ugovornih odredbi tuženik u svom tipskom ugovoru stavlja odredbu po kojoj će se kamatna stopa mijenjati jednostranom odlukom tuženika kao kreditora, (kao što je sud utvrdio ništetnim i dijelove ugovornih odredbi gdje je valuta ugovora vezana uz CHF), pa je primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, te je slijedom iznesenog, sud dosudio tužitelju na glavna potraživanja s naslova povrata novčanih sredstava koje je tužitelj tuženik platio prema ništetnom dijelu ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope po tuženiku kao kreditora, zateznu kamatu od pojedinih izvršenih stjecanja bez osnove po tuženiku, a kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je tuženik temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi stekao bez pravnog osnova određeni novčani iznos, a da tuženik pri tome nije bio savjestan stjecalac bez osnove, jer je upravo tuženik bio banka, koja je sama sastavljala i pripremala ugovore i ugovorne odredbe, te sama nametala u neravnopravnom odnosu sklop ovu ugovornu odredbu koja nije išla na štetu tuženiku, već tužitelju, te su tako obvezu tužitelja u vrijeme koje je prethodilo sklapanju ugovora i u vrijeme sklapanje ugovora, učinile za tužitelja neodređenom i nepoznatom u visini i obimu, te time tužitelja nepošteno doveli u nezavidan položaj. Sud je, tako utvrdio, da tuženik nije bio pošten od trenutka naplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa, jer je tuženik sam sastavio predmetni Ugovor o kreditu i sačinio sve ugovorne odredbe, pa i one za koje je sud utvrdio ništetnost, a zbog čega tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na svaki dio svog preplaćenog iznosa od preplate pa do dospjelosti, jer je sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja i naplate svakog od tih pojedinih iznosa, a sve prema odredbi čl. 1115. ZOO-a u vezi odredbe čl. 1111 ZOO-a, te odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da su tuženikova tvrdnja o njegovoj savjesnosti, a time i tijek zatezne kamate na pojedine mjesečne iznose preplaćenih iznosa, tj. stečenih po tuženiku bez osnova, neosnovani u cijelosti.

256. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio ništetnost spornih dijelova ugovornih odredbi, kao i obvezu tuženika da izvrši povrat tužitelju stečenog bez osnove, počev od svake pojedine isplate koju je tužitelj temeljem ništetnih odredbi izvršio tužitelju preplativši time svoju obvezu spram tuženika, te je končano specificiran tužbeni zahtjev tužitelja valjalo usvojiti iz svih već ranije činjenično i pravno utvrđenih i obrazloženih razloga.

257. Dakle, nije sporno da je zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao valutne klauzule, ali način na koji je to učinio tuženik u svom tipskom ugovoru obuhvaćenom ovom parnicom je ništetan, neovisno o kriterijima na koje se tuženik poziva pri određivanju promjene kamatne stope, obzirom da oni nisu bili tužitelju jasno predočeni i da bi s njima i pravilima po kojima će se te promjene vršiti i kada, pod kojim uvjetima, bio upoznat. 258. Sud je utvrdio, da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije ništetno, ali je ništetan način na koji je tuženik u konkretnom slučaju ugovorio da se ista mijenja njegovim jednostranim odlukama. Zaključno, sud utvrdio, da tvrdnja tuženika o nemogućnosti djelovanja direktnog učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i tamo donesene pravomoćne presude, na pojedinačne sporove potrošača, kao što je ovaj konkretno, nije točna niti pravno i činjenično, te je taj, kao i ostale prigovore tuženika vezano uz zastaru, dospjelost, ništetnost ugovaranja promjenjivosti kamatne stope na nčain kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, sud utvrdio neosnovanima, kao što je to obrazloženo u ovoj presudi, te je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao u izreci ove presude.

259. Odluka suda o zateznim kamatama donesena je primjenom propisa čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. godine, za period od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), a za period od 01.08.2015. godine pa nadalje prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a kao u izreci ove presude.

260. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja te troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu.

261. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 25.10.2019., ročište 09.03.2020., podnesak 22.09.2020., ročište 18.03.2021., ročište 09.06.2021. - svaka od ovih parničnih radnji po 75 bodova što čini ukupno 450 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 10,00 kn, što čini 4.500,00 kn, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 1.125,00 kn, te čini zbir od 5.625,00 kn, čemu je valjalo dodati trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 1.500,00 kn te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 300,00 kn te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 300,00 kn, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 7.725,00 kn i dosuđen kao u izreci ove presude.

262. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 08. srpnja 2021. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

263. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. srpnja 2021. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za tužbu u iznosu od 300,00 kn te na presudu u iznosu od 300,00 kn

2. pun. tuženika