REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 386/2019-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. G. H., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. siječnja 2019. broj K-47/15, u sjednici održanoj 8. srpnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu opt. G. H. i njezinog branitelja, odvjetnika T. H.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. G. H. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, opt. G. H. proglašena je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., za koje joj je utvrđena kazna zatvora od jedne godine, kaznenog djela iz čl. 279. st. 1. KZ/11., za koje joj je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci i jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. u vezi s čl. 52. KZ/11., za koje joj je utvrđena kazna zatvora od jedne godine te je uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine.

1.1. Na temelju čl. 77. KZ/11. i čl. 560. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 8.000.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženica ostvarila kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11.; da je novčani iznos od 8.000.000,00 kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo opt. G. H. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 8.000.000,00 kuna u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe. Na temelju čl. 560. st. 3.

I Kž 386/2019-7

ZKP/08. odbijen je prijedlog Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu za oduzimanje imovinske koristi od opt. G. H. u iznosu od 4.100.000,00 kuna.

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08. naloženo je opt. G. H. da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati ošt. Republici Hrvatskoj iznos od 2.942.222,35 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08. upućena je ošt. Republika Hrvatska da preostali dio imovinskopravnog zahtjeva do iznosa od 3.203.362,05 kuna može ostvarivati u parnici.

1.3. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. određeno je da je opt. G. H. dužna podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08. i to za financijsko-knjigovodstveno vještačenje iznos od 9.793,44 kune, za grafološko vještačenje 1.867,00 kuna, troškove svjedoka R. D. 194,00 kune te s osnova paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, odnosno sveukupno 12.863,44 kune, kao i troškove nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, koji će troškovi biti određeni posebnim rješenjem, na temelju čl. 148. st. 4. ZKP/08., kada se pribave podaci o njihovoj visini.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženici za svako pojedino djelo utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju te da se ista osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

2.1. Žalbu je protiv prvostupanjske presude podnijela i opt. G. H. po branitelju T. H., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o oduzimanju imovinske koristi. Žalbom predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicu "oslobodi bilo kakve krivnje", podredno, da se ta presuda ukine i predmet "vrati na ponovno suđenje". U žalbi je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

2.2. Optuženica je ujedno po branitelju T. H. odgovorila na žalbu državnog odvjetnika predlažući da se ta žalba odbije kao neosnovana.

3. Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Sukladno čl. 475. st. 2. i 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-VIII) sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti opt. G. H. i njezinog branitelja, odvjetnika T. H., a u odsutnosti uredno pozvanog državnog odvjetnika.

5. Žalbe državnog odvjetnika i opt. G. H. nisu osnovane.

6. Optuženica u žalbi ističe da joj je u prvostupanjskom postupku "bitno povrijeđeno pravo na pravedno suđenje" time što je na raspravi odbijen njezin prijedlog za pribavom originala računa od 31. prosinca 2007., s obrazloženjem da se

I Kž 386/2019-7

radi o odugovlačećem dokaznom prijedlogu. Međutim, iz stanja cjelokupne dokazne građe je razvidno da originale spornih računa (iako su uredno proknjiženi u poslovnim knjigama i po njima izvršene uplate) nije bilo moguće pribaviti budući da je od strane vještaka za potrebe provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja pribavljena cjelokupna raspoloživa poslovna dokumentacija trgovačkog društva S. d.o.o., među kojom su bile samo preslike tih računa. Stoga je prvostupanjski sud osnovano i sukladno ovlasti iz čl. 421. ZKP/08. odbio taj dokazni prijedlog optuženice. Nadalje, kada se ima na umu da je optuženica tijekom postupka imala mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze, poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, a iz prvostupanjske presude je jasno razvidno koji su dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju njene kaznene odgovornosti, prigovor na račun odbijanja dokaznog prijedloga obrane ne dovodi u sumnju pravičnost postupanja pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. na koju se upire žalbenim navodima.

6.1. Nisu osnovani niti žalbeni navodi o povredi kaznenog zakona, odnosno, da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari (povreda iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08.) jer da je cjelokupna inkriminacija sadržana u izreci Prekršajnog naloga od 24. travnja 2015. (list 1331-1332 spisa). Naime, u točkama III. i IV. Prekršajnog naloga na koje se poziva žaliteljica, protiv nje je kao odgovorne osobe obustavljen prekršajni postupak pa se stoga ni u kojem slučaju ne može raditi o presuđenoj stvari budući da ona u tom dijelu nije proglašena krivom za porezne prekršaje koji su joj se stavljali na teret.

7. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2., ZKP/08.-VIII, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile ostvarene ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Glavnina žalbenih prigovora odnosi se na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu optuženica ponavlja navode svoje obrane da ona nije počinila niti jedno od kaznenih djela za koja se tereti. Međutim, prvostupanjski je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, kako samih za sebe tako i tih dokaza u svojoj ukupnosti, pravilno utvrdio da je opt. G. H. počinila sva kaznena djela stavljena joj na teret te je osnovano proglasio krivom za svako od tih djela.

8.1. Žalbeni navod optuženice da je unijela u trgovačko društvo S. d.o.o. iznos od 15.000.000,00 kuna kao "neupisani temeljni kapital" koji je dijelom kroz isplatu od 8.000.000,00 kuna vraćen njoj kao osnivaču, opovrgnut je s više dokaza izvedenih tijekom postupka, na koje se u pobijanoj presudi poziva prvostupanjski sud. Prije svega, u samoj poslovnoj dokumentaciji trgovačkog društva S. d.o.o. nema podataka o unosu navedenog iznosa od strane optuženice u njezino trgovačko društvo niti je dopunom provedenog financijskog vještačenja, tijekom kojeg su pribavljeni svi poslovni računi trgovačkog društva S. d.o.o. od njegovog osnivanja, takav podatak pronađen. Također, niti ispitani svjedoci Z. R. i N. D., nisu potvrdili navode optuženice da su joj upravo oni isplatili iznos od 15.000.000,00 kuna na ime ustupanja udjela trgovačkog društva O. d.o.o. Budući da o unosu 15.000.000,00

I Kž 386/2019-7

kuna u novcu u trgovačko društvo S. d.o.o. nema nikakvog traga, osim samih navoda optuženice koja se poziva na dokumentaciju u spisu a koja, međutim, njezine navode ne potvrđuje, to ista neosnovano žalbom upire da je isplata iznosa od 8.000.000,00 kuna u njenu korist predstavljala samo "ispravak knjiženja". Osim toga, pojam "neupisani temeljni kapital" kao takav u materiji trgovačkih društava uopće ne postoji, što je potvrdio i knjigovodstveno-financijski vještak, pa je očito da je takav izričaj samo konstrukcija optuženice kako bi opravdala svoje protupravne radnje.

8.2. Optuženica pri tome, s obzirom da tijekom postupka nije željela odgovarati na ničija pitanja pa ju tako nije bilo moguće ispitati o brojnoj dokumentaciji u spisu o kojoj se sama nije izjašnjavala, uopće ne spominje okolnosti sklapanja Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 31. prosinca 2007. i njegovog ubrzog raskida, a po kojoj osnovi je od odvjetnika D. G. primila na ruke isplatu iznosa od 8.000.000,00 kuna. No, prvostupanjski je sud potpuno pravilno i osnovano zaključio da su svi pravni poslovi koje je optuženica činila netom prije i nakon primanja sporne isplate, a koji su uključivali sklapanje ugovora o prodaji nekretnine koja nije bila u njezinom vlasništvu trgovačkom društvu S. d.o.o., knjiženje 8.000.000,00 kuna na konto "investicije u tijeku" za izgradnju Eko sela Ž. po Ugovoru o ortakluku između nje i trgovačkog društva S. d.o.o., iako stvarne investicije nije bilo, dok iznos od 8.000.000,00 kuna koji je po odredbama Ugovora o ortakluku primila od svog trgovačkog društva, nije bio vraćen društvu nakon što investicija nije realizirana, bili samo paravan za izuzimanje novca iz društva za svoje potrebe.

8.3. U odnosu na djelo iz toč. 2. izreke presude (izdavanje računa agenciji P. n.), optuženica u bitnom ostaje na liniji obrane, da je cjelokupan iznos PDV-a iz poslovnog odnosa s agencijom P. n. bio plaćen i da proračun nije oštećen, što da je sve vidljivo iz porezne prijave za 2009. godinu, jer "poslovni događaj po zakonu može trajati tri godine". Međutim, iz pribavljene dokumentacije potpuno je jasno da je trgovačko društvo S. d.o.o. tijekom 2007. izdalo dva računa agenciji P. n., jedan na iznos od 522.160,00 kuna i drugi na iznos od 646.600,00 kuna, na kojima je iskazan iznos poreza na dodanu vrijednost. Ti su računi uredno proknjiženi u poslovnim knjigama agencije P. n. i naplaćeni od strane njihovog izdavatelja – trgovačkog društva S. d.o.o., no optuženica, obavljajući poslove vođenja poslovnih knjiga trgovačkog društva S. d.o.o., iste račune nije navela u poreznoj prijavi za 2007. godinu niti je u proračun uplatila dužni iznos PDV-a.

8.4. Optuženica žalbenim navodima ove činjenice uopće ne opovrgava, već ističe da je sav dužan iznos plaćen 2009. kada je došlo do svojevrsnog "poravnavanja" ranije izdanih računa agenciji P. n. u vezi sa stvarno obavljenim uslugama od strane trgovačkog društva S. d.o.o. Predmetni su navodi u potpunosti promašeni budući da je optuženici kao odgovornoj osobi koja je vodila poslovne knjige trgovačkog društva nedvojbeno bilo poznato da se porezna prijava podnosi za svaku poslovnu godinu, koja odgovara kalendarskoj godini, i u kojoj je u obvezi navesti sve izdane račune u toj godini, što ona nije učinila, pa njezino tumačenje o duljini trajanja nekog poslovnog događaja u konkretnoj situaciji pokušaj otklona kaznene odgovornosti. Djelomično storniranje navedenih računa, o čemu njihov primatelj nije obaviješten, te navođenje u poreznoj prijavi samo iznosa umanjenih računa, iako su naplaćeni prvotno izdani računi na veće iznose, očito je provedeno s

I Kž 386/2019-7

ciljem da se prikrije trag stvarno naplaćenih iznosa uz izbjegavanje plaćanja dužne porezne obveze, što je sve pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

8.5. U odnosu na račune od 31. prosinca 2007. (toč. 2. al.2. izreke), svaki na iznos od 3.029.440,07 kuna, s iskazanim PDV-om od 546.292,47 kuna, optuženica tijekom postupka tvrdi, a u žalbi ponavlja, da ona te račune nikada nije izdala te da su isti falsifikat, pri čemu ističe da se radi o preslikama i da je ona inzistirala da se dostave originali tih računa, čemu nije udovoljeno.

8.6. Kako je prethodno već navedeno, u spisu ne postoje originali računa s datumom 31. prosinca 2007., ali je za potrebe vještačenja pribavljena sva raspoloživa dokumentacija trgovačkog društva S. d.o.o. do koje se moglo doći, u kojoj su se nalazile samo preslike računa. S obzirom na tu činjenicu, provedeno je grafološko vještačenje potpisa optuženice na spornim računima, a nalazi tog vještačenja govore u prilog tome da je ona potpisnik istih. Osim toga, iz pribavljene dokumentacije proizlazi da su predmetni računi uredno proknjiženi u poslovnim knjigama društava primatelja i da ih je trgovačko društvo S. d.o.o. naplatilo putem ugovora o asignaciji. Imajući u vidu sve navedeno, okolnost da u spisu nema originala računa od 31. prosinca 2007. nije dovela u sumnju njihovu vjerodostojnost, pa su istaknuti žalbeni navodi neosnovani. Jednako tako, u odnosu na prigovor da ugovori o asignaciji nisu potpisani od strane trgovačkog društva S. d.o.o. kao vjerovnika, valja reći da je iz izvoda žiro računa S. d.o.o. nesporno da su predmetni računi naplaćeni putem asignacije pa formalni nedostatak samog ugovora također nije od utjecaja na kaznenu odgovornost optuženice.

8.7. Daljnjim navodima žaliteljica nastoji dovesti u sumnju okolnost da je njezino trgovačko društvo S. d.o.o. uopće imalo potrebu za izdavanjem tih računa. Tvrdi da tvrtka S. d.o.o. uopće nije poslovala od 19. prosinca 2007., a što je u suprotnosti s njezinim prethodnim navodima o poslovnoj suradnji s agencijom P. n. tijekom 2009., za koju godinu je podnijela poreznu prijavu s iskazanom dobiti. Potom navodi da su sva poduzeća kojima su računi izdani bila u dugotrajnoj blokadi te im nije bilo dozvoljeno vršiti plaćanja tolikih iznosa, što, međutim, nema nikakav značaj budući da je iz dokumentacije nesporno da su plaćanja provedena.

8.8. Optuženica također upire i na okolnost da sama osnova izdavanja računa nije postojala jer Ugovor o posredovanju za kupoprodaju kč.br. 7080/2 k.o. G. Z., koji se navodi na računima kao temelj njihovog izdavanja, trgovačko društvo S. d.o.o. nikada nije sklopilo, a poslove posredovanja oko kupoprodaje tog zemljišta je obavilo trgovačko društvo A. d.o.o. U spisu doista postoje dva ugovora o posredovanju u kupoprodaji istog zemljišta, jedno je kao posrednik zaključilo trgovačko društvo A. d.o.o., a drugo trgovačko društvo optuženice, S. d.o.o. Koji od ta dva ugovora je zapravo realiziran i je li trgovačko društvo S. d.o.o. stvarno obavilo poslove posredovanja za pet trgovačkih društava kojima su potom izdani računi, također nije od značaja uslijed činjenice da su plaćanja po računima izvršena u iznosima koji su na tim računima navedeni.

8.9. Prema tome, svi izneseni navodi žaliteljice kojima je nastojala prikazati kako njezino trgovačko društvo S. d.o.o. nije imalo potrebu i valjani temelj za

I Kž 386/2019-7

izdavanjem spornih računa te da su računi falsifikat, nisu s uspjehom doveli u sumnju pravilnost utvrđenja činjenice da je optuženica račune izdala budući da su isti, prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka i izvodu iz žiro računa, naplaćeni.

8.10. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio utvrđene otegotne okolnosti na strani optuženice, naročito u pogledu visine pribavljene imovinske koristi i počinjenje štete za državni proračun, koji iznosi višestruko premašuju zakonska obilježja djela, držeći da je optuženici trebalo izreći kaznu zatvora u duljem trajanju.

9. 1. Žalba optuženice zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

9.2. Razmotrivši odluku o kazni ovaj sud nalazi da su okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne (neosuđivanost, obiteljske prilike i protek vremena od djela kao olakotne, a visina koristi i počinjene štete za državni proračun kao otegotne), primjereno vrednovane, kako u odnosu na utvrđenje pojedinačnih kazni zatvora, tako i glede odmjerene jedinstvene kazne zatvora. Stoga, će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda upravo izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora od dvije godine u potpunosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

10. Budući da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice sadržane u izreci pobijane presude o kojima ovisi primjena zakonskih normi, to je i odluka o oduzimanju imovinske koristi pravilna i zakonita pa ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženice.

11. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbama državnog odvjetnika i optuženice, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08.-VIII koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 8. srpnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v. r.