REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-2731/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. R., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik H. H., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika G. d.d. Z., OIB ..., 2. tuženika S. masa M.-G. d.o.o. u stečaju, V., OIB ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj V. P. iz Z. i 3. tuženika S. L., S., OIB ..., (kao nasljednika iza pokojnog I. L., V., OIB ...), kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi prvotuženika G. d.d. protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1771/20 od 31. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba prvotuženika Gramat d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1771/20 od 31. ožujka 2021. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Zagrebu je presudom poslovni broj P-1771/20 od 31. ožujka 2021. proglasio nedopuštenom ovrhu u predmetu toga suda poslovni broj Ovr-80/10 od 20. siječnja 2010. (kasnije pod oznakama Ovr-352/15 i Ovr- 399/16), u odnosu na predmet ovrhe: nekretninu upisanu u zk.ul.br. ..., broj poduloška ..., k.o. G. V., č.br. ... koja se sastoji od Kuća br... i dvorište Š. p., pov. 304 m2 povezano s vlasništvom 32/100 dijela nekretnine u A, 4 Etaža – dvoetažni trosobni stan na 1. Katu pov. 43,91 čm i potkrovlje pov. 25,28 čm s pripadajućom garažom površine 15,28 čm (g2) odnosno ukupne površine 84,47 čm, u nacrtu označen oznakom D, i pripadajućim kućnim vrtom u površini od 10,88 čm u nacrtu označen oznakom v2 (dalje: predmetna nekretnina) (točka I. izreke), naložio prvo i drugotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.202,50 kn (točka II. izreke), dok je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.625,00 kn, kao neosnovan (točka III. izreke).

2. Prvotuženik G. d.d. (dalje: prvotuženik) je podnio žalbu kojom pobija navedenu presudu u točkama I. i II. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ona preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Presuda je u pobijanom dijelu (točke I. i II. izreke) ispitana na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-80/10 od 20. siječnja 2010. (dalje: rješenje o ovrsi). Naime, tužitelj kao treća osoba je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-80/10 od 27. siječnja 2011. (dalje: rješenje od 27. siječnja 2011.) upućen na parnicu protiv prvotuženika kao ovrhovoditelja te drugotuženika i trećetuženika, odnosno njegovih pravnih prednika kao ovršenika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u skladu s odredbama članaka 55. i 56. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 i 139/10; dalje: OZ). Odredbama članka 55. OZ-a je propisano da osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom (stavak 1.). Prigovor se može podnijeti do dovršetka ovršnoga postupka. Podnošenje prigovora ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje ovrhovoditeljeve tražbine (stavak 2.). Sud će prigovor dostaviti ovrhovoditelju i ovršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana očituju o prigovoru (stavak 3.). Ako se ovrhovoditelj u propisanom roku ne očituje o prigovoru ili ako se jedna stranka usprotivi prigovoru, sud će podnositelja prigovora rješenjem uputiti da protiv stranaka u roku od 15 dana pokrene parnicu radi proglašenja da ovrha na predmetu ovrhe nije dopuštena, osim ako podnositelj ne dokaže opravdanost svoga prigovora pravomoćnom presudom ili drugom javnom ispravom, ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom, odnosno ako činjenice na kojima se temelji prigovor treće osobe nisu općepoznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmnijevama (članak 56. stavak 1. OZ-a).

7. Dakle, prema izričitoj zakonskoj odredbi, treća osoba je dužna svojom tužbom obuhvatiti i ovrhovoditelja i ovršenika(e), te protiv njih zatražiti da se ovrha u odnosu na određeni predmet proglasi nedopuštenom. U tom smislu tuženici u ovoj izlučnoj parnici u vezi s tim zahtjevom imaju položaj nužnih suparničara jer zakon nalaže da oni budu zajednički tuženi. Oni su svakako i jedinstveni suparničari u smislu odredbe članka 201. ZPP-a jer se u odnosu na njih mora istaknuti isti zahtjev o kojemu sud ne bi mogao donijeti sadržajno različitu odluku – određena bi ovrha po prirodi stvari u odnosu na oba tuženika mogla biti proglašena ili nedopuštenom, ili bi zahtjev kojim bi se to tražilo u odnosu na obje stranke morao biti odbijen. Budući da se u smislu odredbe članka 201. ZPP-a, tuženici smatraju kao jedna parnična stranka, dok drugotuženik i trećetuženik nisu podnijeli žalbu protiv citirane presude, to se, u skladu s odredbom članka 201. ZPP- a, učinak prvotuženikove žalbe proteže i na drugotuženika i trećetuženika.

8. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kao niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva i žalitelj.

9. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

10. U konkretnom slučaju nisu sporne sljedeće odlučne činjenice:

- da je drugotuženikov pravni prednik društvo M.-G. d.o.o. uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine;

- da predmetna nekretnina nije ušla u stečajnu masu drugotuženika M.- G. d.o.o. u stečaju kao stečajnog dužnika;

- da je tužitelj kao kupac sklopio Ugovor o kupoprodaji stana od 23. kolovoza 2006. s drugotuženikovim pravnim prednikom društvom M.-G. d.o.o. kao prodavateljem (dalje: Ugovor);

- da je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu na temelju Ugovora o kreditu od 13. listopada 2006. ovjerenog kod javnog bilježnika pod poslovnim brojem OU-880/06, sklopljenog s P. b. d.d. Z. (dalje: Ugovor o kreditu);

- da je 16. listopada 2006. u zemljišnim knjigama upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini u korist P. b. d.d. Z. na temelju Ugovora o kreditu pod poslovnim brojem Z-66324/06;

- da je 30. listopada 2006. prodavatelj izdao tužitelju tabularnu izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika pod poslovnim brojem Ov-30522/06;

- da je 3. studenoga 2006. obavljena primopredaja stana i da se od tog trenutka tužitelj nalazi u posjedu predmetne nekretnine;

- da je rješenjima Ministarstva, Uprave od 11. veljače 2009. tužitelj kao kupac obvezan na plaćanje poreza na promet na predmetnu nekretninu;

- da se tužitelj nije upisao kao vlasnik predmetne nekretnine;

- da je rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-80/10 od 20. siječnja 2010. određena ovrha na predmetnoj nekretnini;

- da je 3. rujna 2010. u zemljišnim knjigama zabilježena ovrha na predmetnoj nekretnini na temelju rješenja o ovrsi pod poslovnim brojem Z-42198/10;

- da je rješenjem od 27. siječnja 2011. tužitelj kao treća osoba upućen na parnicu protiv prvotuženika kao ovrhovoditelja te drugotuženika i trećetuženika, odnosno njegovih pravnih prednika kao ovršenika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom;

- da je 11. svibnja 2015. u zemljišnim knjigama zabilježeno odbijanje tužiteljevog prijedloga radi upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini pod poslovnim brojem Z-19456/15.

11. Dakle, u konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine jer se nije upisao u zemljišnu knjigu kao njezin vlasnik (argument iz članaka 115. i 119. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV). No, to samo po sebi ne znači da tužitelj nema pravo koje sprečava ovrhu, kao što je to, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

12. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 22. veljače 2018. zauzeto je pravno shvaćanje da predmnijevani vlasnik može uspješno štititi svoje pravo na predmetu ovrhe kada u postupku dokaže da je ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

13. Stoga, suprotno žalbenim navodima, sama činjenica što se tužitelj nije upisao kao vlasnik predmetne nekretnine ne utječe na njegovo pravo tražiti nedopuštenost ovrhe jer je u konkretnom slučaju tužitelj predmnijevani ili pretpostavljeni vlasnik predmetne nekretnine u smislu odredbe članka 166. stavka 1. ZV-a koji ima pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredaba članka 55. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 i 139/10; dalje: OZ) kao što je to, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio prvostupanjski sud. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj kao kupac je kupio predmetnu nekretninu 23. kolovoza 2006. od drugotuženikovog pravnog prednika kao prodavatelja koji je uknjižen kao njezin vlasnik, na temelju valjanog Ugovora, te je u cijelosti platio cijenu za predmetnu nekretninu kreditom poslovne banke u čiju korist je, 16. listopada 2006., u zemljišnim knjigama upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini pod poslovnim brojem Z-66324/06. Osim toga, drugotuženikov pravni prednik kao prodavatelj je, 30. listopada 2006., izdao tužitelju kao kupcu valjanu tabularnu izjavu, a tužitelj kao kupac je obvezan na plaćanje poreza na promet na predmetnu nekretninu. Konačno, tužitelj se od 3. studenoga 2006. nalazi u samostalnom i neposrednom posjedu predmetne nekretnine. Sve navedene odlučne činjenice su se nesporno dogodile prije pokretanja ovršnog postupka 11. siječnja 2010. Dakle, prije tog trenutka tužitelj je već imao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u smislu odredbe članka 115. stavka 1. ZV-a, u cijelosti je ispunio svoju obvezu plaćanja cijene za predmetnu nekretninu prema drugotuženiku (ovršeniku) te se nalazi u njezinom samostalnom i neposrednom posjedu.

14. Međutim, žalitelj osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je prvotuženik kao ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo. Odredbama članka 122. ZV-a je propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (stavak 1.). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (stavak 2.). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (stavak 3.). Odredbama članka 8. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19; dalje: ZZK) je propisano da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta (stavak 2.). Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo zato što nije istraživao izvanknjižno stanje (stavak 3.). Zemljišna knjiga je javna i može se zahtijevati uvid u zemljišnu knjigu (članak 7. stavak 1. ZV-a). Iz zemljišne knjige izdaju se izvaci iz glavne knjige i preslike ili ispisi iz zbirke isprava (članak 7. stavak 2. ZV-a).

15. U smislu citiranih odredaba članka 122. stavka 1. ZV-a članka 8. stavka 3. ZZK-a zakon pruža pravnu zaštitu stjecatelju koji je postupao s povjerenjem u zemljišnu knjigu, ako isti nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja, kao i da se nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Dakle, zaštitu svojeg povjerenja u zemljišne knjige može uživati isključivo onaj tko je prigodom stjecanja prava na nekretnini u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Dobra vjera je neskrivljeno neznanje da se izvanknjižno stanje razlikuje od zemljišnoknjižnog. Pri tome valja reći da je stjecatelj postupao u dobroj vjeri ako ni u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kada je stavio prijedlog za upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Međutim, stjecatelj nije postupao u dobroj vjeri, pa njegovo povjerenje u zemljišne knjige ne uživa zaštitu, ako je makar i u jednom od ta dva trenutka znao da je izvanknjižno stanje drukčije od zemljišnoknjižnog, ili ako je, da nije postupao nemarno, s obzirom na okolnosti morao posumnjati da postoji ta razlika.

16. U konkretnom slučaju nije sporna činjenica da je u trenutku pokretanja ovršnog postupka 11. siječnja 2010. i zabilježbe predmetne ovrhe u zemljišnim knjigama 3. rujna 2010., u zemljišnoj knjizi već bilo upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini u korist P. b. d.d. Z. za kredit u iznosu od 176.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s ugovorenim naknadama i troškovima i kamatom u visini od 4,25% promjenjiva s rokom otplate od 360 mjeseci i druge uvjete u skladu s Ugovorom, pod poslovnim brojem Z-66324/06., koja činjenica proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige. Navedeno založno pravo je nesporno upisano još 16. listopada 2006. na temelju Ugovora o kreditu koji je tužitelj kao kupac i korisnik kredita nesporno sklopio s navedenom bankom upravo radi ispunjenja svoje obveze plaćanja cijene po Ugovoru sklopljenim s drugotuženikom, odnosno njegovim pravnim prednikom kao prodavateljem. Međutim, navedena odlučna činjenica ne proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige i nije upisana u glavnoj knjizi zemljišne knjige, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao da je prvotuženik znao za navedenu odlučnu činjenicu, odnosno da je imao dovoljno razloga posumnjati u njezino postojanje. Stoga, suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, navedeni upis založnog prava u korist banke sam za sebe ne znači da prvotuženik nije postupao u dobroj vjeri. Naime, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, samo zbog navedenog upisa založnog prava prvotuženik nije morao posumnjati u točnost zemljišnoknjižnog stanja jer je, kao što to prvostupanjski sud navodi u obrazloženju pobijane presude, logično i uvjerljivo da je teret založnog prava radi osiguranja kredita upisan u zemljišnu knjigu zato što je netko kupio predmetnu nekretninu. Osim toga, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, prvotuženik nije morao posumnjati niti je morao provjeriti radi čijeg kredita je upisan teret pa sama činjenica što prvotuženik nije provjerio tko je ishodio kredit i radi čijeg kredita je upisan teret u zemljišnoj knjizi ne znači da prvotuženik nije postupao u dobroj vjeri, kao što je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Naime, zemljišnoknjižni upisi provode se samo u glavnoj knjizi

(članak

15.

stavak

1.

ZZK-a).

Kad je zakonom određeno da je za stjecanje, prenošenje, ograničenje i ukidanje prava nužan upis u zemljišnu knjigu, ta se pretpostavka ispunjava samo upisom u glavnu knjigu (članak 15. stavak 2. ZZK-a). U glavnu knjigu upisuje se bitni sadržaj prava za koja je ovim Zakonom ili drugim zakonom određeno da mogu biti predmet zemljišnoknjižnoga upisa (dalje: knjižna prava) (članak 16. stavak 1. ZZK- a). Ako se bitni sadržaj knjižnoga prava ne može ukratko izraziti, u glavnoj će se knjizi pozvati na točno označena mjesta u ispravama na kojima se temelji upis, i to s učinkom kao da su upisana u samoj glavnoj knjizi (članak 16. stavak 2. ZZK-a). U konkretnom slučaju je u glavnoj knjizi zemljišne knjige bilo upisano navedeno založno pravo, ali osim imena založnog vjerovnika i iznosa osigurane tražbine, iz takvog upisa nije vidljivo radi čijeg kredita je upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini i u koju svrhu, a pogotovo nije vidljivo da je taj kredit odobren upravo tužitelju, i to upravo radi kupnje predmetne nekretnine. Stoga, po ocjeni ovoga suda, samo zbog navedenog upisa založnog prava prvotuženik kao ovrhovoditelj nije imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišnim knjigama nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. Konačno, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, prvotuženik kao ovrhovoditelj nije bio dužan razgledati predmetnu nekretninu u kojem slučaju bi primijetio da u predmetnoj nekretnini živi osoba različita od odgovorne osobe ili zaposlenika prodavatelja, niti je navedeno bilo logično očekivati od prvotuženika kao ovrhovoditelja, kao što to prvostupanjski sud pogrešno zaključuje u obrazloženju pobijane presude. To iz razloga što se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (članak 122. stavak 3. ZV-a). Uzevši u obzir navedeno, ovaj sud je utvrdio kako, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao da je prvotuženik kao ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

17. Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je prvotuženik kao ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo, tužitelj kao treća osoba u konkretnom slučaju ima pravo koje sprječava ovrhu u smislu odredaba članaka 55. i 56. OZ-a. Naime, odredbama članka 79. OZ-a je propisano da čim sud donese rješenje o ovrsi, zatražit će da se u zemljišnim knjigama upiše zabilježba ovrhe (stavak 1.), a tom zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj (ovdje prvotuženik) stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje) i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine (stavak 2.). Dakle, da bi ovrhovoditelj mogao ostvariti svoje pravo na namirenje nužno je da na nekretnini koja je predmet ovrhe nije došlo do promjena prava vlasništva prije nego što je došlo do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama što ovdje nije slučaj.

18. U konkretnom slučaju ovršni postupak je pokrenut prijedlogom prvotuženika kao ovrhovoditelja od 11. siječnja 2010. povodom kojeg je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi od 20. siječnja 2010. koja ovrha je u zemljišnim knjigama zabilježena 3. rujna 2010. Drugotuženikov pravni prednik društvo M.-G. d.o.o. kao prodavatelj je na temelju pravnog posla prenio pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom Ugovorom sklopljenim 23. kolovoza 2006. pa tužitelj u konkretnom slučaju ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva. Osim toga, tužitelj je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu te je obvezan na plaćanje poreza

na

promet

na

predmetnu

nekretninu.

Konačno, 3. studenoga 2006. je obavljena primopredaja stana i od tog trenutka tužitelj se nalazi u posjedu predmetne nekretnine koja u naravi predstavlja Kuću br... i dvorište Š. p., pov. 304 m2 povezano s vlasništvom 32/100 dijela nekretnine u A, 4 Etaža – dvoetažni trosobni stan na 1. Katu pov. 43,91 čm i potkrovlje pov. 25,28 čm s pripadajućom garažom površine 15,28 čm (g2) odnosno ukupne površine 84,47 čm, u nacrtu označen oznakom D, i pripadajućim kućnim vrtom u površini od 10,88 čm u nacrtu označen oznakom v2. Dakle, sve navedene činjenice su se nesporne dogodile prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka zbog čega je, kao što je prethodno obrazloženo tužitelj predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine.

19. U slučaju kada bi u ovršnom postupku radi namirenja novčane tražbine ovrhom na nekretnini došlo do provedbe ovrhe tužitelj bi u konačnici slijedom postupanja suda i slijedom donošenja odluka koje će ovršni sud donijeti tijekom tog postupka bio lišen svog prava na mirno uživanje vlasništva jer bi nekretnina bila prodana na javnoj dražbi, dosudila bi se najboljem ponuditelju koji bi se upisao kao vlasnik u zemljišnim knjigama i kupac bi imao pravo umjesto ovrhovoditelja tražiti iseljenje tužitelja i predaju u posjed nekretnine kupcu, sve sukladno odredbama članka 74. do članka 126. OZ-a.

20. Stoga se, u konkretnom slučaju kada je tužitelj predmnijevani vlasnik predmetne nekretnine, a uzevši u obzir nespornu činjenicu da se od 3. studenoga 2006. tužitelj nalazi u njezinom posjedu kao i narav predmetne nekretnine, po ocjeni ovoga suda, provođenjem ovrhe protiv osobe koja je samo formalni vlasnik predmetne nekretnine, zadire u pravo na mirno uživanje dobara tužitelja kao treće osobe. Zbog toga tužitelj ima pravo na zaštitu tog svog prava sukladno odredbama članka 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 1/06 i 2/10) kojima je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava (stavak 1.) (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Revt 219/13-2 od 14. lipnja 2016. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6931/2016 od 10. srpnja 2019.). Prema ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju treba dati prednost u zaštiti navedenog prava na mirno uživanje dobara tužitelja kao treće osobe pred pravom prvotuženika kao ovrhovoditelja da u ovršnom postupku namiri svoju tražbinu prema drugotuženiku kao formalnom vlasniku predmetne nekretnine (koji je učinio nespornom da predmetna nekretnina nije ušla u njegovu stečajnu masu jer nije dio njegove imovine) unatoč tome što tužitelj nije dokazao da je prvotuženik kao ovrhovoditelj bio nesavjestan, nepošten odnosno da je zloupotrijebio svoje pravo.

21. Uzevši u obzir navedeno, ovaj sud je utvrdio kako tužitelj ima pravo koje sprječava ovrhu zbog čega je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

22. Pravilna je i zakonita i odluka o troškovima, kako po pravnoj osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a), što žalitelj niti ne dovodi u pitanje.

23. Uzevši u obzir navedeno, žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog dijela presude navedenog u izreci ove presude. Zbog toga je u odnosu na taj dio valjalo, na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

Zagreb, 7. srpnja 2021.

Predsjednik vijeća

Ivica Omazić