1              Poslovni broj: 9 Gž-871/2022-3

Poslovni broj: 9 Gž-871/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz J., OIB:... zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. & R. & C. C. d.o.o. iz G., protiv tuženice R. A. d.d. iz Z., OIB:..., zastupane po punomoćniku B. I., odvjetniku iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P-443/2021-18 od 13. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 29. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini broj P-443/2021-18 od 13. svibnja 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

             

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 27.004,11 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom opisanoj u toj točki izreke, a pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 5.817,40 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. svibnja 2022. pa do isplate.

 

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da preinači istu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju plaćanje troškova prvostupanjskog postupka, a podredno da pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba tuženice je neosnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita od 27.004,11 kn, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj 528-50-4185155 od 14. lipnja 2007. zaključenog između stranaka kojim je toč. 7. ugovorena isplata mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećih na dan dospijeća.

 

6. Svoje stajalište o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud temelji na slijedećim utvrđenjima:

 

- da su stranke 14. lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 538-50-4185155 za kupnju novog vozila kojim se banka (tuženica) obvezala korisniku kredita (tužitelju) staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 24.238,82 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci,

 

- da su povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane udruge Potrošač protiv više banaka (i ovdje tuženice) donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. u kojima je utvrđeno da je tuženica od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima, koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

 

- da se tužitelj pozvao na primjenu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19) i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) pa te presude povodom kolektivne tužbe imaju obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF iz predmetnog ugovora,

 

- da je tužitelj iskazivao da su mu u banci pročitali Ugovor, ali mu ga nisu posebno objašnjavali, pa je potpisao Ugovor koji je bio pripremljen,

 

- da prema nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka T. V. razlika u anuitetima određenim prema početnom tečaju na dan korištenja kredita i uplaćenih anuiteta tijekom otplate kredita zbog tečajne razlike u CHF iznosi 27.004,11 kn,

 

iz čega prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu 14. travnja 2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) te je obvezao tuženicu tužitelju isplatiti tečajnu razliku po tečaju CHF na dan korištenja kredita u CHF za svaki anuitet na dan plaćanja do otplate kredita, sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

 

7. Tuženica u žalbi prigovara na primjenu pravnog stajališta iz odluke u predmetu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013, smatrajući da sud nije utvrdio istovjetnost ugovora o kreditu. Nadalje, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva te da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer sud nije proveo dokazne prijedloge tuženice. Navodi da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 295. ZOO-a jer nisu primijenjeni opći akti tuženice koji se sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu primjenjuju, a dodatno ističe da je Ugovor o kreditu solemniziran i objašnjen tužitelju od strane javnog bilježnika. Tuženica napominje da stranke nisu imale namjeru sklapanja kunskog kredita pa je presuda suprotna volji stranaka i naglašava da vještak nije pravilno utvrdio iznos eventualne pretplate jer mu je pogrešno formuliran zadatak usmjeren na razliku između iznosa prije i poslije kamatne stope. Tuženica još u bitnom prigovara da je prvostupanjski sud napravio propust jer nije oduzeo iznose koje je tuženica preplatila u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog i prigovara svojstvu potrošača tužitelja. Konačno, tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare i to posebno u pogledu zastare na zateznu kamatu.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 190. istog Zakona na koji razlog upire tuženica sadržajno u žalbi, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio preinaku tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da ista nije ostvarena. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev u iznosu 32.060,24 kn (list 1-5 spisa), a nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja podneskom od 28. ožujka 2022. (list 88-91 spisa) smanjio je tužbeni zahtjev na 27.004,11 kn. Slijedom navedenog, tužitelj specifikacijom tužbenog zahtjeva nije preinačio tužbu već ju je djelomično povukao time što je smanjio tužbeni zahtjev. Kako je sukladno čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok prema st. 3. istog članka tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, svi žalbeni navodi tuženice kojima prigovara da je prvostupanjski sud neosnovano dopustio preinaku tužbe su pogrešni.

 

9. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju ističe tuženica, tvrdeći da prvostupanjski sud nije proveo dokazne prijedloge koje je predložila, konkretno javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu i tužitelja, čime da je onemogućena u raspravljanju. Naime, prema sadržaju spisa, tuženica je u odgovoru na tužbu predlagala saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu na okolnost da je tužitelju protumačena valutna klauzula ugovora te saslušanje zaposlenika tuženice, a na ročištu održanom 18. siječnja 2024. odustala je od potonjeg dokaznog prijedloga saslušanja zaposlenika tuženice.

 

9.1. Tuženica nije predlagala saslušanje tužitelja, već je taj dokaz predlagao tužitelj, koji je, suprotno žalbenim navodima tuženice i saslušan na ročištu za glavnu raspravu 5. travnja 2022. (zapisnik s lista 92-94 spisa) te je u svom iskazu naveo da mu je u banci predočen pripremljeni Ugovor o kreditu koji je potpisao, time da prethodno nije o tome  pregovarao sa djelatnikom banke niti mu je bilo ponuđen ugovor drugog sadržaja niti objašnjeni učinci takvog ugovora u pogledu variranja tečaja CHF-a i činjenice da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF-a, a kako je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio, između ostalog i na iskazu tužitelja, što proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, žalbeni navodi tuženice da joj nije dana mogućnost raspravljanja pred sudom ukazuju se neosnovanim.

 

9.2. Isto tako, prema stajalištu ovoga suda, prvostupanjski sud je opravdano odbio dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu. Naime, suprotno tvrdnjama tuženice javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije ovlašten tumačiti pojedine odredbe Ugovora pa tako niti odredbu kojom je propisana valutna klauzula u CHF jer i sam nije dovoljno upućen u sve aspekte takve odredbe, već je isti tom prilikom dužan objasniti strankama učinak solemnizirane isprave između ostalog s aspekta ovršnosti. Slijedom navedenoga, saslušanje javnog bilježnika u konkretnom slučaju nije potrebno jer se time ne mogu utvrditi relevantne činjenice za ovaj postupak, obzirom da se na taj način ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog Ugovora, s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji Ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru, pa tuženica nije onemogućena u raspravljanju time što javni bilježnik nije saslušan (isti stav proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.br. U-III-4223/2021 od 5. prosinca 2021. i U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

 

10. Nisu ostvarene ni zakonski žalbeni razlozi iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. istog Zakona te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

11. Naime, obzirom da je predmet ovog spora restitucijski zahtjev tužitelja zbog ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, a ne restitucijski zahtjev zbog ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci kreditora, a koji postupak je tužitelj protiv tuženice već vodio u predmetu broj P-331/2019, za ovaj postupak nije relevantno pozivanje prvostupanjskog suda u pobijanoj odluci niti tuženice u žalbi na odluku Visokog trgovačkog suda RH u predmetu broj Pž-7129/2013, kao ni svi navodi tuženice vezani za ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te prigovora u pogledu nalaza i mišljenja vještaka u kojem nisu uzete u obzir promjenjive kamatne stope.

 

12. Žalbeni navodi tuženice kojima upire na žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 295. ZOO-a, odnosno da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir opće uvjete poslovanja tuženice koji su dio predmetnog Ugovora o kreditu kao ni to da stranke nisu imale namjeru sklapanja kunskog ugovora nejasni su i paušalni. Imajući u vidu predmet spora, pogrešno je upiranje tuženice u primjenu općih uvjeta poslovanja iste jer isto nije bilo od utjecaja na ugovaranje valutne klauzule u CHF, niti je tužitelj time bio obaviješten o riziku sklapanja Ugovora s valutnom klauzulom u CHF-u, jer iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo ni o jednoj odredbi ugovora pa tako ni o odredbi valutne klauzule u CHF, već da mu je u poslovnici tuženice predan unaprijed pripremljen tipski ugovor.

13. Budući da tuženica nije tijekom čitavog postupka osporavala tužitelju status potrošača, na temelju čl. 352. st. 2. ZPP-a, taj prigovor ne može isticati u žalbenoj fazi slijedom čega ovaj sud isti ne može cijeniti u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

14. Neosnovan je i žalbeni navod tuženice kojim tvrdi da je prvostupanjski sud napravio propust jer nije oduzeo iznose koje je tuženica preplatila u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog.

 

15. Prije svega valja istači da ovaj sud smatra da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane Ugovora koji je djelomično ništetan da je potrebno da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku, da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, a također je moguće da se postavi i materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu čl. 195. i čl. 196. ZOO-a u kojem slučaju sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Osim toga valja istači da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave s time da se sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP-a radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a.

 

16. Kako prigovor radi prebijanja u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navodi koju tražbinu stavlja u prijeboj, s time da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena, a jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a, s obzirom na navedeno, a kako tuženica u ovom postupku samo općenito stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, pravilno sud nije umanjio potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate (isti stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).                                                                                                                   

 

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa, a polazeći od Objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzela je stajalište kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj  klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 19. studenoga 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a.

 

18. Osim toga neosnovano tuženica prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata jer imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavila tuženica i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženice) kako je to pravilno dosuđeno pobijanom odlukom.

19. Kako ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka dok je, suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud u svojoj odluci o troškovima uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev te je u skladu s time i dosudio troškove postupka na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a, i ti žalbeni navodi ukazuju se potpuno neosnovanim.

 

20. Slijedom navedenoga, a obzirom da tuženica žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku.

 

21. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer ista nije uspjela sa žalbom.

 

U Varaždinu 29. veljače 2024.