REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-5464/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. K. Š., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 2. travnja 2021., broj: Pp-1/2020-14, u sjednici vijeća održanoj 7. srpnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. K. Š. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. K. Š. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 2. travnja 2021., broj: Pp-1/2020-14, proglašen je krivim okr. K. Š. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 3.600,00 kuna, u koju se lišenje slobode 13. i 14. prosinca 2020. uračunava kao 600,00 kuna novčane kazne, pa je okrivljeniku preostala novčana kazna u iznosu 3.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u iznosu 250,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik putem branitelja odvjetnika G. M., ne naznačujući žalbenu osnovu, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe odnosno da mu se izrekne novčana kazna u nižem iznosu, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da su, nakon inkriminiranog događaja, odnosi između njega i žrtve nasilja poboljšani, da surađuju u pogledu dogovora oko razvoda braka i djece, pa je, uz činjenicu da je žrtva nasilja izričito izjavila da ne želi da se on kazni, trebalo uzeti u obzir da se radi o manjoj svađi osoba koje su u procesu razvoda braka, jer da takvih sukoba nema, ne bi niti došlo do razvoda braka, te da njegovo ponašanje nema takvu težinu da zahtjeva intervenciju organa progona.

5.1. Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Prije svega, okolnost da su odnosi između okrivljenika i žrtve nasilja poboljšani i sada funkcionalni je hvalevrijedna, ali ista nema nikakvog utjecaja na odluku o krivnji, nego eventualno, a u ovom konkretnom predmetu je očito i imala, na odluku o prekršajnopravnoj sankciji. Isto tako, okolnost da je žrtva nasilja izjavila da ne želi da se okrivljenik ne kažnjava nema nikakvog utjecaja na odluku o krivnji, jer se odluka o krivnji ne donosi s obzirom na želje žrtve nasilja. Ovo tim više što Sandra Šarić, žrtva nasilja, nije izjavila da je okrivljenika lažno prijavila, nego dapače izjavila je da ju je inkriminirano ponašanje okrivljenika uznemirilo, zbog čega je i zvala policijske službenike.

5.2. Ne može se prihvatiti osnovanom tvrdnja žalitelja da se radilo o „manjoj svađi osoba koje su u procesu razvoda braka“, jer je svađa sukob dviju ravnopravnih osoba, a iz dinamike događaja utvrđene provedenim dokaznim postupkom, pa već i iz obrane okrivljenika, proizlazi da žrtva nasilja inkriminirane prilike nije uopće ništa govorila, a kamoli žustrim i pojačanim tonom koji bi asocirao na svađu, a niti je bilo kakvom konkludentnom radnjom sudjelovala u komunikaciji s okrivljenikom, nego je okrivljenik svojim ponašanjem („prišao dok je glačala rublje, unio joj se u lice i prigovarao da ništa ne radi, istrgao joj košulju iz ruku i istu potrgao“), i po stavu ovog suda, nedvojbeno iskazivao svoju moć i jakost te žrtvi nasilja nastojao nametnuti svoje stavove i interese, zbog čega se u takvom njegovom ponašanju ne stječu obilježja „manje svađe“, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. Inkriminirano ponašanje okrivljenika, po svom sadržaju, nedvojbeno su radnje kojima je jedina svrha, smisao i cilj da uvrijedi, ponizi i omalovaži osobu kojoj su upućene i ne može se smatrati i ocijeniti prihvatljivim načinom komuniciranja uopće pa tako ni između članova obitelji. Iz navedenih razloga, ponašanjem okr. K. Š. ostvarena su sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim.

5.3. U odnosu na žalbene navode kojima se tvrdi da „da takvih sukoba nema, ne bi niti došlo do razvoda braka“, treba navesti da se radi o doista neosnovanom i neprihvatljivom stavu, jer je notorno da to nije istina, a niti bi takvu vrstu agresije trebalo smatrati „normalnom i uobičajenom“ komunikacijom među članovima obitelji koji imaju probleme u zajedničkom životu.

5.4. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

6. U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, okrivljenik navodi da je izrečena kazna prestroga iako je ispod zakonskog minimuma, tim više što je on, nakon faktičnog prestanke bračne zajednice, obvezan plaćati uzdržavanje. Pritom ističe i činjenicu da je njegov odnos sa žrtvom nasilja poboljšan te da žrtva nasilja ne želi njegovo kažnjavanja, zbog čega smatra da je svrsishodnije da mu se izrekne opomena ili novčana kazna u nižem iznosu.

6.1. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od najmanje 6.000,00 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana pa izrečena novčana kazna 3.600,00 kuna predstavlja, prije svega, blažu vrstu kazne, a osim toga i novčanu kaznu daleko ispod zakonom propisanog minimuma. Osim toga, iz obrazloženja prvostupanjske presude, jasno proizlazi da je prvostupanjski sud cijenio kao olakotno činjenicu okrivljenikovog prihvatljivog ponašanja nakon inkriminiranog događaja, a po ocjeni ovog suda ta okolnost je i više nego dostatno cijenjena, jer je okrivljeniku izrečena novčana kazna vrlo blizu čak polovine zakonom propisanog posebnog minimuma. Imajući na umu prethodno navedeno te cijeneći da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom slučaju nema osnove za daljnje ublažavanje izrečene novčane kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

6.2. U odnosu na žalbeni prijedlog da se izrekne opomena, okrivljeniku se pojašnjava da se, sukladno odredbi čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona, opomena može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna i to u iznosu do 5.000,00 kuna. Budući da je za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim pobijanom presudom propisana, osim novčane kazne, i kazna zatvora, to u konkretnom slučaju nema zakonskih uvjeta za primjenu mjere upozorenja opomene.

6.3. Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

7. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, prema podacima u spisu, okrivljenik ima redovna mjesečna primanja u iznosu 7.500,00 kuna, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle doista vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

8. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. srpnja 2021.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.