Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 50 Gž-2000/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Antonete Valentić kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Ž. iz M. P., R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u V., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-653/2019-28 od 17. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2021. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-653/2019-28 od 17. ožujka 2021., u točki I izreke, u dijelu točke II izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.896,93 kn sa pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu točke III izreke kojom je prihvaćen zahtjev za naknadu troška u iznosu od 8.250,00 kn.

II Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u točki III izreke kojom je prihvaćen zahtjev za naknadu troškova preko iznosa od 8.250,00 kn do iznosa od 9.887,50 kn (za iznos od 1.637,50 kn) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u daljnjem iznosu od 1.637,50 kn kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 514026045261000060878/2006, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednikom tuženika kao kreditora (u daljnjem tekstu tuženika), a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu N. B., dana 9. veljače 2006. pod brojem: OU- 80/2006, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula vezana za CHF (točka I izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.896,93 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže opisano pod točkom II izreke dok je za iznos od 0,02 kn zahtjev tužitelja kao neosnovan odbijen (točka II izreke). Nadalje naloženo je tuženom da tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 9.887,50 kn sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III izreke).

2. Protiv ove presude sadržajno u dosuđujućem dijelu žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška sastava žalbe ili istu ukine i predmet vratit sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode žalbe tuženika te predlaže da sud drugog stupnja istu kao neosnovanu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa iz sklopljenog ugovora o kreditu uslijed ništetnosti istih.

6. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi. Činjenica da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno naveo da je odbio dokazne prijedloge stranaka za saslušanjem javnog bilježnika iako stranke nisu tijekom postupka predložile provođenje takvog dokaza ne čini prvostupanjsku presudu nerazumljivom. Radi se očito u greški u pisanju koja se u svakom doba može ispraviti.

7. Neosnovano tuženik smatra da bi sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo time što je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je povisio svoj tužbeni zahtjev podneskom od 15. veljače 2021., a po kojem je sud sudio, budući je odredbom čl. 190. st. 2. ZPP, koji se ima primijeniti sukladno odredbi čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 70/19) propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što je u ovoj pravnoj stvari ostvareno, jer je tužitelj visinu svog potraživanja saznao tek po provedenom vještačenju nakon čega je konačno specificirao svoj zahtjev.

8. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.

9. Tako je u bitnom utvrđeno da je zaključen Ugovor o kreditu broj 514026045261000060878/2006, sklopljen 9. veljače 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednikom tuženika kao kreditora, da su stranke ugovorile kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.661,00 CHF na rok otplate 84 mjeseca, s redovnom kamatnom stopom od 5,25% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 4.). Da je odredbom čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora te da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete te da iz stvarnog otplatnog plana po predmetnom Ugovoru o kreditu proizlazi da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a niti su utvrdili na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita pa da je uslijed toga došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na jednostranom povećavanju kamatnih stopa i na primjeni valutne klauzule, kako u odnosu na glavnicu kredita, tako i u odnosu na zateznu kamatu, da odredbe o primjeni valutne klauzule za tužitelja nisu bile razumljive iz razloga što nije obaviješten o pravom značenju švicarskog franka kao „sigurne valute“ za ulaganje banke, a ne korisnika kredita, kao ni o odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi jer je formulacija te ugovorne odredbe u Ugovoru takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa.

10. Nadalje da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđena razlika u iznosu od 9.319,68 kuna kao posljedica promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora a s osnova razlike početno ugovorenih i naknadno mijenjanih kamatnih stopa je utvrđena razlika u iznosu od 2.577,27 kuna. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pozivajući se na odluke sudova donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača kao i na odredbe čl. 502c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07., dalje u tekstu ZZP) prvostupanjski sud djelomično je prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 11.896,95 kn. 11. Sa ovakvim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

12. Na žalbene navode tuženika valja reći da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine (koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. godine) utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna.

13. Nadalje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (u odnosu na koju je odbijena revizija tuženika presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine) potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem Pž-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku u tom postupku i utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora.

14. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Stoga su u tom pogledu neodlučna opširna razmatranja žalbe tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi.

16. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa jednostranom odlukom tuženika - o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, na sadržaj kojih tužitelj nije mogao utjecati, a kojima su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao korisniku kredita nametnute obveze koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i koje su kao takve nerazumljive - prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita kao jedne ugovorne strane, u odnosu na tuženu banku kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje da su iste ništetne sukladno čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. ZZP, temeljem odredbe čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/94, 7/96 , 112/99 i 88/01 u daljnjem tekstu: ZOO/91) koji je identičan čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 41/08, 125/11 i 78/15 dalje u tekstu: ZOO/05) prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatu.

17. S obzirom na navedeno valja reći da je tuženik bez pravne osnove stekao iznose ugovorene kamate koje je tužitelj platio u anuitetima otplate kredita preko iznosa kamatne stope od 5,25% godišnje kao i više isplaćene iznose kao posljedicu promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu prvostupanjski sud temeljem provedenog financijskog vještačenja pravilno utvrdio visinu anuiteta na isplaćeni iznos kredita s ugovorenom kamatnom stopom od 5,25% godišnje i ugovornim rokom otplate od 84 mjeseci a uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi. Pravilno je sud prvog stupnja i utvrdio da su, a s obzirom da tuženik na zadatak koji je sud dao vještaku nije prigovorio a da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa danim zadatkom te s obzirom na činjenicu da tuženik u ovoj pravnoj stvari nije niti potraživao od tužitelja povrat „negativne razlike“ anuiteta, prigovori tuženika kojim osporava valjanost nalaza i mišljenja vještaka jer da je isti uzeo u obzir samo više plaćene iznose razlike anuiteta a ne i negativne, a koje je i vještak u svom očitovanju otklonio, nisu osnovani.

18. Kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom ugovorom propisane kamatne stope i promjene tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 11.896,93 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

19. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je isti plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.

20. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare imajući u vidu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravo shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pravilno ocijenio prigovor tuženika o zastari neosnovanim.

21. Slijedom navedenog valjalo je u pogledu glavne stvari, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, prvostupanjsku presudu potvrditi.

22. Osnovana je međutim tvrdnja tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao trošak odštetnog zahtjeva i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu. Naime, trošak odštetnog zahtjeva podnesen prije pokretanja ovog sudskog postupka ne predstavlja trošak potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, pa tužitelj nema pravo na isti, a iz stanja spisa ne proizlazi da bi pristojbu na tužbu i presudu u ovoj pravnoj stvari platio, posljedično čemu nema pravo niti na naknadu istih.

23. Stoga je valjalo odluku o trošku djelomično preinačiti, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, te odbiti tužitelja sa troškom za daljnji iznos od 1.637,50 kn, a u preostalom dijelu odluku o trošku, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP, potvrditi.

U Zagrebu 6. srpnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Antoneta Valentić, v.r.