Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž R-1136/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sabine Dugonjić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. H. iz Z., OIB…, zastupane po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. b. c., Z., OIB…, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1373/2019-48 od 15. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 6. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1373/2019-48 od 15. travnja 2021., u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih plaća bruto iznos od 111.401,27 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.125,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. travnja 2021. do isplate (toč. II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa (toč. III. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude pod toč. I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu dodatka na plaću zbog otežanih uvjeta rada i iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, te naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad koje bi ostvarila da su joj u prosjek plaće uračunati i utuženi dodaci na plaću za razdoblje od 1. travnja 2014. do 30. travnja 2019.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik. Presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine – liječnika specijaliste i da joj je tuženik u spornom razdoblju isplatio umanjene plaće na način:

- da nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, a na koji bi imao pravo sukladno odredbi čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, br. 143/2013, 96/2015 – dalje: KU/13 ) i čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, br. 29/18 – dalje: KU/18);

- da nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila kao liječnik, te imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi imao pravo na temelju odredbe čl. 59.a KU/13 i čl. 57.a KU/18;

- da je tuženik pogrešno obračunao naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad na koje tužiteljica ima pravo, utvrđujući prosjek prethodno isplaćenih plaća od plaća koje su već umanjene po prethodnim osnovama;

- da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku ukupnom iznosu od 111.401,27 kn bruto.

7. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravna osnova zahtjeva u dijelu načina obračuna gore nabrojanih dodataka imajući u vidu da tuženik u žalbi u bitnome navodi da je pogrešno sud prvog stupnja utemeljio svoju presudu na obračunu dodataka i naknade plaće uvećanog za dodatak za prekovremeni rad, umjesto na osnovnu plaću.

8. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo ocijenivši da tužiteljica, kada joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama iz čl. 57. i čl. 59.a KU/13 i čl. 55. i čl. 57.a KU/18 zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka po osnovama iz čl. 57. i čl. 59. KU/13 i čl. 55. i čl. 57. KU/18, kao i čl. 60. KU/13 budući da tužiteljica i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada te u svojstvu radnika s položajnim dodatkom.

9. U tom smislu, tužiteljica ima pravo na isplatu dodataka u odnosu na sve odrađene sate, uključujući i one izvan mjesečnog broja radnih sati. S time da se navedeni dodaci kumuliraju razmjerno.

10. Pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbe čl. 91. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad.

11. Prema odredbi čl. 94. Zakona o radu radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo za rad koji je ostvarila u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužiteljica također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o radu.

12. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je, u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, primijenio odredbu čl. 36. KU/13, a u svezi s čl. 81. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 i 127/17). U odnosu na naknadu plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad valja reći da je prvostupanjski sud pravilno zaključio i da s navedene osnove tužiteljici pripada razlika plaće primjenom čl. 59. st. 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj: 141/12, dalje: TKU/12 i „Narodne novine“, broj: 128/17, dalje: TKU/17), odnosno čl. 58. st. 2. TKU/17.

13. Kako žalitelj u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda bila dovedena u sumnju, to njegova žalba nije osnovana.

14. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (čl. 155. ZPP).

15. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 6. srpnja 2021.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić, v.r.