Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 50. Gž R-1400/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Antonete Valentić kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. N. iz K., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. U., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika A. media Z. d.o.o., Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz O. društva P. i P. u Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 8153/2020-99 od 21. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 6. srpnja 2021.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-8153/2020-99 od 21. travnja 2021.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 202.461,84 kn sa zatraženim zateznim kamatama i za naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za pripadajuće zatezne kamate (točka I izreke) te je naloženo tužitelju da tuženom naknadi parnični trošak u iznosu od 61.406,25 kn (točka II izreke).
2. Presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga pogotovo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da sud drugog stupnja prvostupanjsku presudu preinači na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja odnosno podredno da provede raspravu i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.
3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava navode iste te predlaže da sud drugog stupnja istu kao neosnovanu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.
4. Žalba tužitelja je neosnovana.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće od tuženika kao poslodavca za neplaćeni prekovremeni rad u periodu od svibnja 2008. do prosinca 2010.
6. Tužitelj tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tužitelj u utuženom razdoblju radio prekovremeno što mu tuženik nije obračunavao i isplatio dodatke za navedeni rad izvan radnog vremena.
7. Pošavši od utvrđenja da je kod tuženika u utuženom razdoblju postojala potreba za radom izvan redovnog radnog vremena u određene dane i to kada se radio pregled stranica i prijelom za izdanja dok se na posao dolazilo kasnije u dane kada nije bilo pregleda i prijeloma odnosno da se radila preraspodjela radnog vremena, da je tužitelj u dane kada se radio pregled stranica i prijelom za izdanja povodio na radnom mjestu vrijeme duže od redovnog radnog vremena međutim da u naprijed opisanim okolnostima takav rad nije imao obilježja prekovremenog rada u smislu odredbe čl. 45. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14, 127/17 i 98/19, u daljnjem tekstu: ZR), da je kod tuženika vođena evidencija radnog vremena iz koje ne proizlazi da bi tužitelj po nalogu poslodavca radio prekovremeno, da iz dnevne evidencije radnog vremena za određene mjesece utuženog razdoblja tuženika i evidencije prekovremenih sati tužitelja dostavljenih uz tužbu proizlazi da tužitelj potražuje razliku plaće i za navodne prekovremene sate za dane kada se nalazio na godišnjem odmoru i bolovanju sud prvog stupnja ocijenio je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće sa naslova neplaćenog prekovremenog rada neosnovanim.
8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi. Pogrešno tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjska presuda proturječna jer da je sud prvog stupnja prvotno utvrdio da je postojala potreba za prekovremenim radom kod tuženika a da bi nakon toga utvrdio da tužitelj nije dokazao da je postojala potreba za njegovim radom dužim od redovitog radnog vremena jer to ne proizlazi iz obrazloženja pobijane presude. Naime sud prvog stupnja utvrdio je kod tuženika u utuženom razdoblju postojala potreba za radom izvan redovnog radnog vremena samo u određene dane i to kada se radio pregled stranica i prijelom za izdanja dok u ostale dane, kada nije bilo pregleda i prijeloma, je tužitelj na posao dolazio kasnije odnosno odrađivao manji broj radnih sati od redovnog radnog vremena odnosno da se u tom pogledu kod tuženika radila preraspodjela radnog vremena. Nadalje žalbeni navodi kojim tužitelj osporava ocjene suda o iskazima saslušanih stranaka i svjedoka (jer ih uredujući sudac nije ponovno saslušao) nisu osnovani imajući u vidu da su obje stranke, pa tako i tužitelj, na ročištu održanom 16. ožujka 2021. na kojem je zaključena glavna rasprava izjavile da ne stavljaju daljnje dokazne prijedloge (pa tako niti dopunska saslušanja).
9. Isto tako neosnovano tužitelj tvrdi da prvostupanjskom presudom ne bi bilo odlučeno o njegovom zahtjevu za isplatu razlike plaće zbog rada neradnim danima budući je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
10. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju raspoloživih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja.
11. Na žalbene navode tužitelja valja reći da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične tvrdnje (čl. 219. ZPP). Pri tome je tužitelj dužan dokazati istinitost navoda o postojanju i visini svojeg potraživanja, a ako u tome ne uspije njegov zahtjev za pružanje pravne zaštite treba odbiti. Kako istinitost određene tvrdnje treba dokazati ona stranka koja tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje u konkretnom slučaju teret dokaza činjenice o postojanju utužene tražbine tužitelja je na tužitelju. Tužitelj tijekom postupka nije dokazao odnosno predložio provođenje relevantnih dokaza iz kojih bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da je u utuženom razdoblju tužitelj radio prekovremeno u smislu odredbe čl. 45. ZR odnosno koliko je eventualno tužitelj takvih radnih sati odradio u utuženom periodu. Tužitelj je te tvrdnje dokazivao tijekom postupka isključivo svojim stranačkim iskazom odnosno na okolnost obima odrađenog prekovremenog rada priložio samo vlastitu evidenciju, koja ne predstavlja dokumentaciju iz koje bi sud takvu činjenicu mogao utvrditi.
12. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja niti iz jednog iskaza saslušanih svjedoka nije mogao utvrditi da bi u konkretnom slučaju postojala odluka tuženika kao poslodavca u smislu odredbe čl. 28. Pravilnika o radu tuženika odnosno da bi postojao zahtjev direktora izdanja ili glavnog urednika o prekovremenom radu tužitelja u utuženom razdoblju (sukladno odluci direktora tuženika od 1. siječnja 2007.) odnosno da je isti po nalogu poslodavca obavljao prekovremeni dakle rad preko redovnog radnog vremena određenog radi više sile, izvanrednog povećanja opsega poslovanja ili radi nekog drugog slučaja prijeke potrebe. U prilog takvom utvrđenju ide i činjenica da tužitelj nikada, dok je bio u radnom odnosu kod tuženika, s time da se radi o utuženom razdoblju od tri godine, nije od tuženika kao poslodavca zatražio plaćanje eventualno prekovremenog rada niti je ulagao eventualne zahtjeve za zaštitu prava vezano za eventualno nepravilno ili netočno vođenu evidenciju prisutnosti na radu kod tuženika, koju evidenciju je tuženik vodio i istu dostavio u spis niti eventualno isticao prigovor vezano za neprimjenu odredbe čl. 28. toč. 3. Pravilnika o radu tuženika kojom je propisano da se prekovremeni rad uređuje odlukom o radnom vremenu koju donosi Uprava društva. Naime, životno bi i logično bilo da je tužitelj u utuženom razdoblju radio po nalogu poslodavca prekovremeno da bi u slučaju ne plaćanja uvećane plaće istu od poslodavca i zahtijevao.
13. Međutim sve da je sud i utvrdio (za što, suprotno žalbenim navodima, nije imao elemenata) da se rad koji je tužitelj odrađivao preko redovnog radnog vremena u danima kada je postojao povećani obim poslova radi pregleda stranica odnosno prijeloma za izdanja ima smatrati prekovremenim radom s obzirom da tijekom postupka nije uspio dokazati u kojem je točno obimu radio prekovremeno zahtjev tužitelja bi i rada, primjenom pravila o teretu dokazivanja, valjalo je odbiti.
14. Kako žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, to nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
15. Prema izloženom, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.
16. Kako presudom niti u postupku koji je prethodio donošenju presude sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu odredba parničnog postupka na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju čl. 368. st 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 6. srpnja 2021.
Predsjednik vijeća:
Antoneta Valentić
