1

Poslovni broj: Gž-1372/2023-3

 

Poslovni broj: Gž-1372/2023-3

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja B. H., OIB: ..., iz M., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva J. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika S. H. C., OIB: ..., iz M., i G. K., OIB: ..., iz M., oboje zastupani po punomoćniku B. Š., odvjetniku iz R., radi utvrđenja ništetnosti i promjene zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-898/2019 od 26. svibnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. veljače 2024.,

 

presudio je

 

I. Žalbe tužitelja i tuženika se djelomično odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju kao osnovane, te se presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj P-898/2019 od 26. svibnja 2023.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem se utvrđuje da Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 2. siječnja 2014. ne proizvodi pravne učinke; u točki II. izreke u dijelu u kojem se utvrđuje da Očitovanje G. K. od 22. prosinca 2014. kojim je zasnovano pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja na nekretnini označenoj kao kčb. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2 upisne u zk.ul. 3431, k.o. N. za korist S. H. C. ne proizvodi pravne učinke; u točki III., IV. i V. izreke,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem se utvrđuje da je Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 2. siječnja 2014. ništetan, u točki II. izreke u dijelu u kojem se utvrđuje da je ništetno Očitovanje G. K. od 22. prosinca 2014. kojim je zasnovano pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja na nekretnini označenoj kao kčb. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2 upisne u zk.ul. 3431, k.o. N. za korist S. H. C. i u točki VI. izreke, tako da se sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetan ugovor o kupoprodaji nekretnine od 2. siječnja 2014. zaključen između tužitelja B. H. iz M., OIB: ..., kao prodavatelja zastupanog po tuženoj H. C. S. iz M., OIB: ... i tuženog K. G. iz M., OIB: ... kao kupca, ovjeren od strane javnog bilježnika B. R. iz Z. pod brojem OV-17/14, a predmetom kojeg je kupoprodaja ¼ idealnog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama ovoga suda, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski kao k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431, k.o. N..

II Utvrđuje se da je ništetno očitovanje tuženog K. G. iz M., OIB: ... od 22. prosinca 2014. kojim je zasnovano pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja na nekretnini označenoj u zemljišnim knjigama ovoga suda, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski kao k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431, k.o. N. za korist tužene H. C. S. iz M., OIB: ....“

 

II. Nalaže se tuženici S. H. C. da tužitelju B. H. naknadi parnični trošak u iznosu od 3.920,94 eura (slovima: tri tisuće devetsto dvadeset eura i devedeset četiri centa), a tuženiku G. K. da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 11.762,82 eura (slovima: jedanaest tisuća sedamsto šezdeset dva eura i osamdeset dva centa), sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na dosuđene iznose od 29. veljače 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

 

III. Obija se tužitelja i tuženike sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika i zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Utvrđuje se da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke ugovor o kupoprodaji nekretnine od 2. siječnja 2014. zaključen između tužitelja B. H. iz M., OIB: ..., kao prodavatelja zastupanog po tuženoj H. C. S. iz M., OIB: ... i tuženog K. G. iz M., OIB: ... kao kupca, ovjeren od strane javnog bilježnika B. R. iz Z. pod brojem OV-17/14, a predmetom kojeg je kupoprodaja ¼ idealnog dijela nekretnine označene u zemljišnim knjigama ovoga suda, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski kao k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431, k.o. N..

II Utvrđuje se da je ništetno i ne proizvodi pravne učinke očitovanje tuženog K. G. iz M., OIB: ... od 22. prosinca 2014. kojim je zasnovano pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja na nekretnini označenoj u zemljišnim knjigama ovoga suda, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski kao k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431, k.o. N. za korist tužene H. C. S. iz M., OIB: ....

III Nalaže se upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski, posl. br. Z-49/14 od 17. siječnja 2014. na k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431, k.o. N., prema kojem zemljišnoknjižnom stanju je tuženi K. G. iz M., OIB: ... upisan kao suvlasnik na ¼ idealnog dijela nekretnine k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431 k.o. N..

IV Nalaže se upis brisanja zemljišnoknjižnog stanja upisanog rješenjem Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski, posl. br. Z-1269/14 od 22. prosinca 2014. na k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431, k.o. N., prema kojem zemljišnoknjižnom stanju je uknjiženo pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja za korist tužene H. C. S. iz M., OIB: ... .

V Nalaže se istovremeni upis prava suvlasništva u korist tužitelja B. H. iz M., OIB: ..., u ¼ idealnog dijela na nekretnini označenoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Novi Vinodolski kao k.č. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, zk.ul. 3431, k.o. N..

VI Nalaže se tuženima H. C. S. iz M., OIB: ..., i K. G. iz M., OIB: ..., da isplate tužitelju B. H. iz M., OIB: ... prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.015,79 EUR / 135.739,97 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 26. svibnja 2023. kao dana donošenja ove presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

 

2. Protiv točke VI. izreke navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 12. lipnja 2023. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da naloži tuženicima da solidarno naknade tužitelju parnični trošak u iznosu iznad dosuđenog do zatraženog iznosa od 27.343,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 26. svibnja 2023. te da mu naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 2.005,36 eura.

 

2.1. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijeli su tuženici 9. lipnja 2023. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlažu da drugostupanjski sud ukine pobijanu odluku i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili da prvostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja te ga obveže da tuženicima naknadi troškove parničnog postupka i troškove žalbenog postupka.

 

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika 14. rujna 2023., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti te predlaže istu odbiti kao neosnovanu i potražuje trošak odgovora na žalbu tuženika.

 

3.1. Tuženici su podnijeli odgovor na žalbu tužitelja 7. veljače 2024., u kojem osporavaju navode žalbe tužitelja te predlažu istu odbiti kao neosnovanu, a potražuju trošak odgovora na žalbu tužitelja.

 

4. Žalbe tužitelja i tuženika su djelomično osnovane.

 

5. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnosti i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 2. siječnja 2014. (dalje: Ugovor o kupoprodaji) koji je zaključen po S. H. C. kao punomoćnici tužitelja, kojim je tuženiku G. K. prodana ¼ idealnog dijela nekretnine tužitelja, označene u zemljišnim knjigama kao kčbr. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, upisane u zk.ul.br. 3431 k.o. N.. Ovo iz razloga što da potpis na punomoći, a temeljem koje je tuženica S. H. C. potpisala Ugovor o kupoprodaji, nije njegov. Tijekom postupka tužitelj je, a nakon provedenih grafoloških vještačenja u kaznenom postupku koji je vođen u Republici Mađarskoj, a vezano uz krivotvorenje navedene punomoći od 17. studenoga 2010., iznio stav da ako je na taj način utvrđeno da je potpis njegov, da je on potpis stavio na bjanko punomoć na koju je naknadno dodan sadržaj, odnosno ovlaštenje temeljem kojeg je tuženica S. H. C. prodala ¼ njegovog suvlasničkog dijela na predmetnoj nekretnini i zadržala novac od kupoprodaje.

 

5.1. Kako je tuženik G. K. 22. prosinca 2014. svojim očitovanjem zasnovao pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja na predmetnoj nekretnini za korist tuženice S. H. C., to se traži utvrđenje ništetnosti i da ne proizvodi pravne učinke niti navedeno očitovanje tuženika G. K.. Na temelju naprijed traženih utvrđenja postavlja zahtjev i da se naloži u zemljišnoj knjizi brisanje upisa suvlasništva od ¼ dijela upisanog na tuženika G. K. te upis prava suvlasništva u njegovu korist na ¼ dijela kao i upis brisanja uknjiženog prava doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja za korist tuženice S. H. C. na predmetnoj nekretnini.

 

5.2. Tuženici su osporili da tužitelj ne bi potpisao spornu punomoć od 17. studenog 2010. na temelju koje je sklopljen Ugovor o kupoprodaji.

 

5.3. Pored tužitelja B. H. tužbu je podnio i D. K. H., a koji je tražio poništenje Ugovora o darovanju od 23. listopada 2014. kojim Ugovorom je on svoj suvlasnički dio od ¼ na predmetnoj nekretnini darovao majci, odnosno ovdje tuženici S. H. C., ali je on tužbu povukao, pa je prvostupanjski sud raspravljao samo o zahtjevu tužitelja B. H..

 

5.4. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je Ugovor o kupoprodaji od 2. siječnja 2014. zaključen između tužitelja kao prodavatelja, zastupanog po majci ovdje tuženoj S. H. C. i tuženika G. K. kao kupca, te je isti ovjeren od strane javnog bilježnika B. R. iz Z. pod brojem OV-17/14,

- da je predmet kupoprodaje bila ¼ idealnog dijela nekretnine označene kao kčbr. 5847/326 kuća, šupa i dvor, površine 680 m2, upisane u zk.ul.br. 3431 k.o. N., na kojem su do tada kao suvlasnici bili upisani svaki u ¼ dijela tužitelj, tuženici te D. K. H.,

- da je suvlasnički dio tužitelja prodan za iznos od 50.000,00 eura, a koji iznos je isplaćen tuženici S. H. C.,

- da je navedeni Ugovor o kupoprodaji proveden u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-49/14 od 17. siječnja 2014.,

-  da je svoje ovlaštenje na potpisivanje Ugovora o kupoprodaji, kao punomoćnica tužitelja, tuženica S. H. C. dokazivala punomoći zaključenoj 17. studenog 2010. prema čijem sadržaju je tužitelj opunomoćuje da u njegovo ime i umjesto njega potpiše Ugovor o prodaji ¼ dijela predmetne nekretnine te da u njegovo ime i umjesto njega daje i prima pravne izjave u svezi s prijenosom prava vlasništva te da može slobodno raspolagati iznosom kupovnine,

- da su tijekom 2014. zaključeni i ugovori o darovanju i to Ugovor o darovanju bez datuma, ali na kojem su ovjereni potpisi po javnoj bilježnici J. T. u N. V. dana 4. kolovoza 2014., kojim je tuženica S. H. C. svoj suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini darovala tuženiku G. K.,  Ugovor o darovanju bez datuma, a na kojem je javna bilježnica J. T. iz N. V. ovjerila potpise 23. listopada 2014. temeljem kojeg je K. H. svoj suvlasnički dio od ¼ darovao ovdje tuženoj S. H. C. te Ugovor o darovanju od 22. prosinca 2014. na temelju kojeg je tuženica S. H. C. svoj suvlasnički dio, a kojeg je stekla darovanjem od D. K. H. darovala tuženiku G. K., koji je na taj način postao samovlasnik predmetne nekretnine,

- da je na temelju očitovanja tuženika G. K. od 22. prosinca 2014. u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-1269/14 upisano pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja na navedenoj nekretnini, a za korist tuženice S. H. C.,

- da iz pravomoćne presude Županijskog suda u Budimpešti, kao drugostupanjskog suda, broj 23.Bf-7444/2019/21 od 27. studenoga 2019. donesenoj u kaznenom postupku koji je vođen protiv ovdje tuženika radi kaznenog djela krivotvorenja javnih isprava, proizlazi da je potpis tužitelja na punomoći od 17. studenog 2010. njegov, ali da su ovlaštenja koja je tužitelj dao tuženici S. H. C. naknadno upisana pa je ona oglašena krivom za počinjenje kaznenog djela krivotvorenja javnih isprava jer je prilikom potpisivanja Ugovora o kupoprodaji svjesno koristila lažne privatne isprave predstavljajući se pravnim zastupnikom tužitelja, dakle, dovela vlast u zabludu uporabom lažne privatne isprave,

- da je za isto kazneno djelo, ali kao supočinitelj, kazneno odgovornim proglašen i tuženik G. K.,

- da je u navedenom kaznenom postupku provedeno vještačenje po sudskom vještaku za forenzičku kemiju na temelju kojeg je utvrđeno da se na punomoći od 17. studenog 2010. nalazi vlastoručni potpis tužitelja, ali da je tekst ovlaštenja dodan naknadno, dakle, da je prvo stavljen potpis tužitelja, a nakon toga je dodan sadržaj punomoći te su nakon toga stavljeni potpisi ovdje tuženice S. H. C. i odvjetnika dr. D. J..

 

5.5. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetnu nekretninu kupila njegova majka 2001., te je nekretnina upisana kao suvlasništvo njega, njegovog brata, polubrata - ovdje tuženika i majke, svakog u ¼ dijela. U iskazu tvrdi da potpis na punomoći od 17. studenog 2010. nije njegov, ali ako to i je njegov potpis, jer su tako utvrdili vještaci u kaznenom postupku koji se vodio u Mađarskoj, da je on potpisao bjanko punomoć. Za zaključeni Ugovor o kupoprodaji da je saznao u travnju 2015. kada je došao u Republiku Hrvatsku, a nakon čega je u Mađarskoj podnio i kaznenu prijavu protiv ovdje tuženika te kasnije nastavio kazneni progon i ishodio kaznenu presudu. Ostao je kod tvrdnje da majku nije ovlastio na zaključenje Ugovora o kupoprodaji, a da je 2012. razgovarao s tuženikom G. K. o podjeli nekretnina, s obzirom da se radilo ne samo o jednoj nekretnini, ali da dogovor nisu uspjeli postići i da od tada on ne razgovara niti s majkom, odnosno ovdje tuženicom S. H. C., a niti s polubratom, ovdje tuženikom G. K.. Isto tako, da mu nikad nije isplaćen nikakav novac po navedenom Ugovoru o kupoprodaji.

 

5.6. Iz iskaza tuženice S. H. C. proizlazi kako je ona raspolagala s nekretninom, bez obzira na upise u zemljišnoj knjizi, te da je ona željela da se ta nekretnina proda, a nekretninu da je pokušala prodati tri do četiri godine prije nego što je sklopljen Ugovor o kupoprodaji (dakle, 2010. ili 2011.), pri čemu nije uspjela. U vrijeme potpisivanja punomoći od 17. studenog 2010., a u odnosu na koju se ne može detaljnije izjasniti, navodi da je tada s tužiteljem bila u dobrim odnosima, a u vrijeme kad je zaključen Ugovor o kupoprodaji da nisu razgovarali. Spori da bi tužitelj bio pravi suvlasnik predmetne nekretnine jer je ista kupljena njezinim novcem i on ništa nije ulagao u tu nekretninu. Navodi kako je oko 2013. komunicirala s tužiteljem preko SMS poruke iz koje je slijedilo da bi on bio voljan se odreći svog dijela u predmetnoj nekretnini, ali da nije došlo do konačnog dogovora. Ne poriče da je kupoprodajna cijena isplaćena upravo njoj, jer smatra da je to njezin novac, obzirom da je ona svojim novcem kupila tu nekretninu. U vrijeme sklapanja Ugovora o kupoprodaji da ona nije znala da tužitelj ne bi bio suglasan s prodajom jer je mislila da njemu taj dio ne treba, a smatrala je da nekretnina nakon što nije bila prodana stranim ljudima, treba biti prenijeta na onu osobu koja ju može održavati, a to je tuženik G. K..

 

5.7. Iz iskaza tuženika G. K. proizlazi da on nije tražio na uvid, niti vidio spornu punomoć, jer vjeruje majci, a da o Ugovoru o kupoprodaji suvlasničkog dijela tužitelja s istim nije razgovarao jer godinu dana prije te kupoprodaje nisu uopće razgovarali te kako vjeruje majci, nije smatrao potrebnim kontaktirati tužitelja vezano uz navedenu kupoprodaju. Prema njegovom iskazu bila je uhodana praksa u obitelji da majka kupuje i prodaje nekretnine temeljem punomoći koje su joj dala njezina djeca.

 

5.8. Na temelju svega navedenog prvostupanjski sud  zaključuje da je potpis tužitelja stavljen na bjanko punomoć pa da takvim potpisivanjem tužitelj nije izrazio izričitu volju da pristaje na sadržaj predmetne punomoći. Prema članku 312. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO), ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije naknadno odobrio predmetni kupoprodajni ugovor, to se smatra da isti nije niti sklopljen sukladno članku 312. stavak 3. ZOO-a. Kako Ugovor o kupoprodaji nije proizveo pravne učinke, to da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje njegove ništetnosti, kao i ništetnosti očitovanja tuženog G. K. kojim je zasnovao pravo doživotnog plodouživanja, uporabe i stanovanja na predmetnoj nekretnini, a time i za uspostavom zemljišnoknjižnog stanja kakvo je postojalo prije provedbe Ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama.

 

5.9. Mišljenje je prvostupanjskog suda da je u pogledu postojanja kaznenog djela počinjenog od strane tuženika, čiji opis predstavlja činjenične navode tužbe i prethodno pitanje u ovom parničnom postupku, vezan presudom Središnjeg okružnog suda u Budimu broj 16.B.1483/2016/44 od 18. prosinca 2018. i presudom Županijskog suda u Budimpešti kao drugostupanjskog suda, broj 23.Bf.7444/2019/21 od 27. studenog 2019.

 

5.10. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 231. ZPP-a kojim je propisano da inozemne javne isprave koje su propisno ovjerene imaju uz uvjet uzajamnosti istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave te se pozvao na članak 12. ZPP-a kojim je propisano da je sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Zbog toga da je prvostupanjski sud vezan kaznenim presudama donesenim u Republici Mađarskoj.

 

5.11. Prvostupanjski sud se pozvao i na članak 3. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18., 70/19. i 141/20.) kojim je deklarirano načelo uzajamnog priznavanja kaznenih presuda temeljem pravosudne suradnje u Europskoj uniji, a bilateralnim ugovorom između Republike Mađarske i Republike Hrvatske da je ukinuta potreba legalizacija isprava.

 

5.12. U odnosu na upisanu osobnu služnost u korist tuženice S. H. C., da je prema članku 219. stavak 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. i 81/15.-pročišćeni tekst; dalje: ZV) propisano da kada je nekretnina u vlasništvu nekolicine suvlasnika ili zajedničkih vlasnika, samo svi oni suglasno mogu odrediti da se ona optereti služnošću. Kako je bez učinka Ugovor o kupoprodaji u odnosu na ¼ suvlasničkog dijela tužitelja na predmetnoj nekretnini, to da tuženik G. K. nema suglasnost tužitelja da se ta nekretnina optereti navedenim osobnim služnostima, pa je i očitovanje od 22. prosinca 2014. bez učinka i ništetno.

 

5.13. Prema članku 323. stavak 1. ZOO-a, posljedica ništetnosti je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora. Zbog toga je naloženo brisanje zemljišnoknjižnog stanja prema rješenju Zemljišnoknjižnog suda broj Z-49/14 od 17. siječnja 2014. prema kojem je tuženik G. K. upisan kao suvlasnik u ¼ dijela na predmetnoj nekretnini, brisanje upisanog prava osobne služnosti i naloženo je upisati pravo suvlasništva u ¼ dijela na predmetnoj nekretnini, a u korist tužitelja.

 

5.14. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a visina parničnog troška utvrđena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) i materijalnih troškova vezanih uz prevođenje s mađarskog na hrvatski jezik te Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP).

 

6. Žalbe su podnijeli i tužitelj i tuženici, s tim što tuženici osporavaju pobijanu odluku u cijelosti, dok se tužitelj žali protiv točke VI. izreke presude, odnosno protiv odluke o naknadi parničnog troška u dijelu u kojemu određeni troškovi obuhvaćeni njegovim troškovnikom nisu priznati.

 

7. Tuženici žalbu podnose zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 231. i člankom 12. ZPP-a te zbog bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

7.1. Mišljenje je tuženika da se prvostupanjski sud nije mogao  pozvati na članak 12. ZPP-a, odnosno da u pogledu postojanja kaznenog djela nije vezan presudom inozemnog suda te da kaznena odgovornost predstavlja prethodno pitanje u ovom parničnom postupku, kao i da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da navedena presuda ima dokaznu snagu u predmetnom parničnom postupku. Sve ovo zbog toga što je ZPP zakon Republike Hrvatske pa da se članak 12. odnosi samo na pravomoćne presude kaznenog suda Republike Hrvatske, a ne i na odluke koje su donesene u drugim državama članicama Europske unije. Tuženici da nikad nisu dali suglasnost da se u dokazne svrhe čitaju i koriste inozemne isprave pa da je povrijeđeno i načelo neposrednosti. Za primjenu članka 231. ZPP-a da moraju kumulativno biti ispunjene pretpostavke i to da međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, da po tužitelju priložene presude sudova u Mađarskoj imaju svojstvo inozemne javne isprave, da je inozemna javna isprava propisno ovjerena i da postoji uvjet uzajamnosti, a što da prvostupanjski sud nije utvrdio, niti je za svoj stav dao valjano obrazloženje. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije da se ne može primijeniti na konkretne odluke suda u Mađarskoj, jer se tim zakonom uređuju pitanja vezana na izvršenje kaznenih odluka u jednoj državi članici koje su donesene u drugoj državi članici. Kako za primjenu članka 12. stavak 3. ZPP-a i za primjenu članka 231. ZPP-a prvostupanjski sud nije dao valjane razloge, to da pobijanu odluku čini nejasnom i kontradiktornom zbog čega je učinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

7.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede na koje se pozivaju tuženici u svojoj žalbi. Nije sporno između stranaka da je sud u Republici Hrvatskoj stvarno nadležan za konkretan parnični postupak temeljem Uredbe (EU) broj 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima objavljenoj u Službenom listu Europske unije broj L-351/1, kao i da mjerodavno pravo koje se primjenjuje proizlazi iz Uredbe (EU) broj 593/2008 Europskoj parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. (Rim 1). Kako je sud u Republici Hrvatskoj stvarno nadležan i kako se na odnose stranaka primjenjuje materijalno pravo Republike Hrvatske, ali i procesno pravo, to se po ocjeni ovog suda na odluke mađarskih sudova u pogledu kaznene odgovornosti tuženika za krivotvorenje isprave odnosno punomoći od 17. studenog 2010. primjenjuje i odredba članka 231. i odredba članka 12. stavak 3. ZPP-a.

 

7.3. Prema članku 231. ZPP-a, propisano je da ako međunarodnim ugovorom nije što drugo određeno, inozemne javne isprave koje su propisano ovjerene imaju, uz uvjet uzajamnosti, istu dokaznu snagu kao i domaće javne isprave. Uredbom o javnim ispravama (Uredba (EU) 2016/1191), između ostalog, javne isprave (npr. rodni list, vjenčani list, javnobilježnički akt, sudska odluka) i njihove ovjerene preslike koje su izdala tijela jedne države EU-a moraju kao vjerodostojne prihvatiti tijela druge države EU-a bez potrebe za njihovim ovjeravanjem (tzv. apostil). Dakle, i strane sudske odluke kao javne isprave moraju biti prihvaćene kao vjerodostojne pred tijelima druge države članice. Uredba se odnosi na vjerodostojnost javnih isprava, ali ne i na priznavanje njihovih pravnih učinaka u drugoj državi EU-a. Priznavanje pravnih učinaka javnih isprava i dalje je uređeno nacionalnim zakonodavstvom one države EU-a u kojoj ih građani predoče. Upravo je priznanje pravnih učinaka kaznenih odluka donesenih u jednoj državi članici na području druge države članice uređeno Zakonom o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije i to člankom 3. kojim je deklarirano načelo uzajamnog priznavanja kaznenih presuda temeljem pravosudne suradnje u Europskoj uniji. Obzirom na navedeno, i po mišljenju ovog suda, a uvažavajući i činjenicu da se za isto djelo protiv istih počinitelja, sve da i postoji međunarodna nadležnost suda Republike Hrvatske, ne bi mogao ponovo voditi kazneni postupak u Republici Hrvatskoj (članak 12.k Zakona o pravosudnoj suradnji), te u duhu načela uzajamne suradnje na kojem se temelji cijeli pravni poredak utemeljen na pravu Europske unije, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se pravomoćna presuda kaznenog suda Republike Mađarske ima smatrati odlukom iz članka 12. stavak 3. ZPP-a.

 

7.4. Što se tiče tvrdnje tuženika da oni nisu dali suglasnost za izvođenje dokaza čitanjem kaznenih presuda sudova u Mađarskoj, treba reći da su tuženici priznali postojanje pravomoćne kaznene odluke u odnosu na njih u Republici Mađarskoj, da se nisu izričito protivili čitanju navedenih odluka kao dokaza u ovom postupku, te da je na ročištu glavne rasprave na kojoj je ista zaključena sud pročitao sve provedene dokaze i tuženici nisu izrazili izričito neslaganje s čitanjem navedenih odluka na tom ročištu.

 

7.5. Po ocjeni ovog suda, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne razloge i istu je moguće ispitati, a nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

7.6. Tuženici ocjenjuju kako je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno  materijalno pravo jer da ukoliko je ovlaštenje jednom dano i punomoć od 17. studenog 2010. potpisana, pa nikada nije opozvana, iako stranke ne komuniciraju od 2013., da ne znači da tužitelj nije bio suglasan s prodajom. U tom pravcu da je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer da to što stranke nisu bile u dobrim odnosima ne znači da ne postoji suglasnost volja da se kuća proda, a što prvostupanjski sud da nije pravilno utvrdio, već je pretpostavio, a na temelju odluka suda u Republici Mađarskoj, da ne postoji suglasnost volja u odnosu na zaključen Ugovor o kupoprodaji. Pored toga, da prvostupanjski sud ne navodi zbog čega smatra da je tuženik G. K. nepošten stjecatelj jer da je punomoć od 17. studenog 2010. i opozvana da ona ne bi imala učinak prema trećoj osobi, ovdje tuženiku, koja je sklopila ugovor s opunomoćenikom ili obavila drugi pravni posao, a nije znala niti je morala znati da je punomoć opozvana. Tuženik G. K. da je pošteni stjecatelj pa da se smatra da je ugovor sklopljen, a da tužitelj može svoje pravo na naknadu štete ostvariti samo od tuženice S. H. C. u nekoj drugoj parnici. Ukazuje se i na to da očitovanje od 22. prosinca 2014. nije ništetno i da se na isto ne može primijeniti odredba 219. ZV-a s obzirom da je u vrijeme davanja tog očitovanja kao jednostrane izjave volje tuženik G. K. bio samovlasnik cijele nekretnine i time ovlašten da na cijeloj nekretnini zasnuje stvarno pravo plodouživanja, stanovanja i uporabe predmetne nekretnine u korist tuženice S. H. C..

 

7.7. I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu u kojem je utvrdio ništetnim Ugovor o kupoprodaji od 2. siječnja 2014. Ovo stoga što takav ugovor nije ništetan, već je isti nepostojeći s obzirom da prvostupanjski sud utvrđuje kako tužitelj nije ovlastio tuženicu S. H. C. na prodaju njegovog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, pa ne postoji suglasnost volja za zaključenje konkretnog pravnog posla. Takvi pravni poslovi ne proizvode pravne učinke, osim ako bi tužitelj naknadno odobrio zaključenje Ugovora o kupoprodaji, a što tužitelj nije učinio. Zbog toga je u točki I. izreke preinačena odluka prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji ništetan.

 

7.8. U odnosu na utvrđenje da je ništetno i ne proizvodi pravne učinke očitovanje tuženika G. K. od 22. prosinca 2014. kojim je zasnovano pravo doživotnog plodouživanja, stanovanja i uporabe na predmetnoj nekretnini, treba reći da je točno da je u vrijeme sastavljanja navedenog očitovanja, a koje predstavlja jednostranu izjavu volje, tuženik G. K. bio samovlasnik predmetne nekretnine. Međutim, člankom 218. stavak 2.  ZV-a propisano je da se na temelju pravog posla vlasnika poslužne nekretnine osniva pravo osobne služnosti u korist određene osobe na teret određene stvari kao poslužne, a isto vrijedi i za osnivanje nepravilnih služnosti. Stavkom 3. istog članka propisano je da je pravo služnosti osnovano kad se ispune sve pretpostavke određene zakonom.

 

7.9. Iz navedenog proizlazi da se pravo osobne služnosti može zasnovati samo pravnim poslom (ugovorom o osnivanju prava osobne služnosti), a ne i jednostranom izjavom volje vlasnika poslužne nekretnine pa navedeno očitovanje ne bi proizvodilo pravne učinke, bez obzira što je zemljišnoknjižni sud dopustio upis osobne služnosti za korist tuženice S. H. C. u zemljišnoj knjizi. Samo očitovanje kao jednostrana izjava volje nije ništetno, ali se na temelju tog očitovanja nije moglo zasnovati pravo osobne služnosti, zbog čega je i u tom dijelu preinačena pobijana odluka kako je to navedeno u izreci ove presude.

 

8. Kako je utvrđeno da Ugovor o kupoprodaji ne proizvodi pravne učinke u odnosu na prodaju ¼ dijela predmetne nekretnine, to je potvrđena pobijana odluka u točki III. izreke kojom je naloženo brisanje zemljišnoknjižnog stanja prema kojem je tuženik G. K. upisan kao suvlasnik u ¼ dijela nekretnine i u točki V. izreke kojom je naložen upis prava suvlasništva u korist tužitelja u ¼ idealnog dijela predmetne nekretnine.

 

8.1. Točka IV. izreke presude potvrđena je u cijelosti obzirom da je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je utvrđeno da Ugovor o kupoprodaji ne proizvodi pravne učine u odnosu na ¼ dijela suvlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini te je naloženo brisanje upisanog suvlasništva tuženika G. K. u navedenom suvlasničkom dijelu i upis tužitelja kao suvlasnika ne predmetnoj nekretnini i jer je utvrđeno da očitovanje o osnivanju osobne služnosti ne proizvodi pravne učinke. Pored toga, kada bi se navedenim očitovanjem kao jednostranom izjavom volje i moglo zasnovati pravo osobne služnosti, zbog toga što je nekretnina ponovo u suvlasništvu tužitelja i tuženika G. K., to pravo ne bi moglo biti upisano na cijeloj nekretnini bez suglasnosti svih suvlasnika, temeljem članka 219. stavak 5. ZV-a, a ne radi se o nekretnini koja je realno podijeljena između suvlasnika, da bi upis osobne služnosti mogao ostati na dijelu nekretnine koji odgovara suvlasničkom djelu G. K..

 

9. Protiv odluke o naknadi parničnog troška žalbe podnose i tužitelj i tuženici, a kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku u odnosu na glavnu stvar, to je temeljem članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučio o troškovima cjelokupnog postupka.

 

9.1. Polazeći od vrijednosti predmeta spora koja iznosi 99.542,00 eura (750.000,00 kn) tužitelju se priznaje trošak u visini nagrade za rad njegovog punomoćnika i to za sastav tužbe prema Tbr. 7.1. Tarife iznos od 1.492,50 eura, za sastav podneska od 10. veljače 2016. prema Tbr. 8.1. Tarife te za zastupanje na ročištima 9. listopada 2017., 12. travnja 2018. i 27. travnja 2023. prema Tbr. 9.1. Tarife za svaku radnju po 1.492,50 eura, za zastupanje na ročištima 24. svibnja 2017., 18. siječnja 2018. i 29. ožujka 2022. prema Tbr. 9.2. Tarife za svaku radnju po 746,25 eura te za sastav podneska od 18. srpnja 2018. prema Tbr. 8.3. Tarife iznos od 373,13 eura, ili ukupno 8.581,88 eura. Ovaj iznos treba povećati za PDV od 25% ili 2.145,47 eura. Tako dobivenom iznosu od 10.727,35 eura treba dodati trošak prevođenja isprava u iznosu od 4.185,64 eura, trošak tumača u iznosu od 93,89 eura, te pristojbu na tužbu u iznosu od 676,88 eura, ili ukupno 15.683,76 eura. Ovdje treba napomenuti da je tužitelj svoj troškovnik sastavio na bazi vrijednosti boda od 1,99 eura, a ovaj sud je vezan njegovim troškovnikom.

 

9.2. Tužitelju se ne priznaje u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a trošak sastava podneska od 5. listopada 2017. i 20. travnja 2018. jer je time dostavljena dokumentacija, za sastav podnesaka od 3. rujna 2021., 8. rujna 2021. i 7. ožujka 2022. jer podnesci s tim datumom ne postoje, sastav podneska od 16. ožujka 2022. jer je sve što je izneseno u tom podnesku moglo biti izneseno i na ročištu 29. ožujka 2022., pri čemu se ne iznosi ništa novo, te za sastav podneska od 31. kolovoza 2022. u kojemu se iznose pravna stajališta tuženika, kao i za sastav zahtjeva za suđenje u razumnom roku jer Tarifom nije predviđena nagrada za sastav tog zahtjeva.

 

9.3. Kada se sagleda žalba tužitelja, koja se odnosi samo na parnični trošak, treba reći da je tužitelj samo neznatno uspio u odnosu na dosuđeni parnični trošak i to u odnosu na podnesak od 10. veljače 2016. za sastav kojeg mu ovaj sud priznaje puni iznos propisan Tarifom, a ne kako je to učinio prvostupanjski sud.

 

9.4. Nakon što je prvostupanjska presuda djelomično preinačena, proizlazi da tužitelj nije uspio samo sa neznatnim dijelom svog tužbenog zahtjeva, pa bi primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a tuženici tužitelju trebali naknaditi njegov parnični trošak u cijelosti, a što iznosi 15.683,76 eura.

 

9.5. Tuženici nisu u obvezi solidarno tužitelju naknaditi parnični trošak, jer tuženici su jedinstveni suparničarni samo u odnosu na utvrđenje iz točke I. izreke presude, dok se svi ostali tužbeni zahtjevi odnose u pravilu na tuženika G. K.. Zbog toga ovaj sud procjenjuje da bi tuženica S. H. C. trebala naknaditi 25% od priznatog troška tužitelju, a tuženik G. K. 75%. Dakle, tuženica S. H. C. bi trebala tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.920,94 eura, a tuženik G. K. u iznosu od 11.762,82 eura, kako je to i suđeno. Na dosuđeni trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata od donošenja odluke o trošku, tj. od 29. veljače 2024. do isplate.

 

10. Tužitelju i tuženicima se ne dosuđuje trošak žalbe jer su uspjeli samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

 

11. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

12. Tužitelju i tuženicima se ne dosuđuje trošak odgovara na žalbe jer taj trošak nije bio potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

Koprivnica, 29. veljače 2024.