Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-2053/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz Z., (sada na izdržavanju kazne u Kaznionici L.), OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republika Hrvatska, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, OIB: 51634238587, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2624/16-31 od 23. prosinca 2020., dana 5. srpnja 2021.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2624/16-31 od 23. prosinca 2020. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povreda prava osobnosti isplati iznos od 27.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. prosinaca 2012. do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. I. izreke). Nadalje, tužitelj je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 27.500,00 kn (toč. II izreke). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. III izreke).

2. Protiv presude u dijelu pod toč. II i III izreke se žali tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP). Predlaže u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv presude, sadržajni u dijelu pod toč. I i III izreke se žali tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalbe tužitelja i tuženice su osnovane.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesni, psihički i duševni integritet te povrede prava na dostojanstvo-sve to zbog neodgovarajućih i nehumanih uvjeta izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Z., Kaznionici u L., te Zatvorskoj bolnici.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio u Zatvoru R. u Zagrebu u razdoblju od 11. rujna 2009. do 1. veljače 2011. u Zatvorskoj bolnici u Z., u vremenskom razdoblju od 1. veljače 2011. do 26. travnja 2011., dok je tužitelj od 26. travnja 2011. smještenu Kaznionicu u L. gdje se i danas nalazi i izdržava kaznu zatvora na koju je osuđen.

7. Polazeći od utvrđenja iz Izvješća Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju Kaznionice u L., utvrđenja iz Izvješća Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav i probaciju Zatvora u Z., te cijeneći iskaz tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje:

-da je prihvaćajući iskaz tužitelja te utvrđenja iz Izvješća uprave za zatvorski sustav i probaciju Zatvora u Z., utvrđeno da je u vrijeme dok je tužitelj bio u navedenim prostorijama u istima bilo najmanje 6 ljudi

-da prema odredbi 74. st. 3 Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", br: 128/1999, 55/2000, 99/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 190/2003, 76/2007, 27/2008, 83/2009 i 18/2011-dalje: ZIKZ), u prostorijama u kojima borave zatvorenici za svakog zatvorenika mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, pa u navedenoj prostoriji spavaonici, nisu zadovoljeni navedeni kriteriji jer je za svakog zatvorenika bio prostor manje od 4m2

-da iz rješenja Županijskog suda u Varaždinu proizlazi da je prihvaćen zahtjev za sudsku zaštitu ovdje tužitelja u odnosu na primjenu čl. 74 st. 3. ZIKZ jer spavaonica u kojoj se je nalazio tužitelj nije propisane kvadrature i kubikaže

-da se tužitelj i dalje nalazi u zatvoru i kaznionici L., te su navedeni uvjeti promijenjeni nakon 2013., što proizlazi iz iskaza tužitelja kao i izvješća Uprave za zatvorski sustav i probaciju Kaznionice L.

-da nije prihvaćen dio iskaza tužitelja koji se odnosi na zatvor u R. da WC nije bio ograđen jer je razvidno iz Izvješća zatvorskog sustava za R. da je WC bio ograđen, odijeljen sa zidom od 180 cm visine, tako da zatvorska soba ima odijeljen sanitarni čvor i zatvorenici imaju pristup istome u kojem je omogućeno obavljanje fizioloških potreba u primjerenim uvjetima te osigurana privatnost

-da prema Izvješću zatvorskog sustava R. dezinsekcija objekta se obavljala 4 puta godišnje koja uključuje i dezinsekciju zatvoreničkih soba, pa ne stoji iskaz tužitelja da su po sobi hodali miševi

-da je nesporno je da je tužitelj dok je bio u zatvoru R. mogao biti na svježem zraku 2 sata dnevno, dok je u Kaznionici u L. mogao ići van spavaonice i baviti se sportskim aktivnostima i radom, a u ćeliji je morao biti od 17,30 do jutra

-da tuširanje tužitelja jednom tjedno zimi a po ljeti dva puta je sasvim dovoljno za odražavanje higijena tijela

-da nije prihvaćen iskaz tužitelja da je tijekom zime bilo hladno u spavaonici jer je iz izvješća razvidno da se temperatura zraka u zatvoreničkim sobama zimi regulira centralnim grijanjem sa automatikom

-da je tužitelj tijekom postupka dokazao da nije imao adekvatne uvjete u spavaonicama u kojim je boravio, jer moraju biti najmanje 4 m2 i 10m3 prostora, a niti je mogao normalno konzumirati hranu, prostor je bio skučen između kreveta i stola i nije bio namijenjen za boravak šestorice zatvorenika

-da je za potraživanje tužitelja za razdoblje boravka u Zatvoru u R. od 11. rujna 2009. do 28. studenog 2012. nastupila zastara temeljem čl. 230 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) jer je prošlo više od 3 godine od kada je tužitelj doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila

-da je tužitelju tijekom izdržavanje kazne zatvora u Z. i Kaznionici L., povrijeđeno pravo na smještaj koji je primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, te tužitelju taj nedostatak nije nadoknađen kretanjem izvan zatvorske sobe dok je boravio u zatvoru u R. (kretanje izvan sobe 2 sata), slijedom čega je povrijeđena odredbe čl. 3 Konvencije

-da je utvrđena prekapaciranost prostorija u navedenim zatvorskim ustanovama, uz činjenicu da je tužitelj tijekom boravka u zatvoru u R. imao pravo na šetnju od 2 sata i da je morao boraviti u spavaonicama neprimjerenih dimenzija i zajedno s ostalim zatvorenicima konzumirao hranu u sobi, dok je u Kaznionici L. imao mogućnost kompenzacije slobodnog kretanja

-da prilikom odlučivanja o visini štete sud nije uzeo u obzir provedeno vrijeme za koje je utvrđena zastara, u zatvorskoj bolnici za razdoblje od 1. veljače 2011. do 26. travnja 2011. te u vremenskom periodu nakon 2013., kada su se popravili uvjeti u Kaznionici L.

8. Slijedom naprijed navedenog, sud prvog stupnja imajući u vidu odredbu čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine- Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 14/02, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija) i odredbu čl. 9. st. 1., čl. 14. i čl. 74. ZIKZ, čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, te čl. 19. i čl. 1100. ZOO dosuđuje tužitelju pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo u iznosu od 27.500,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (tj. od 5. prosinca 2012.), primjenom odredbe čl. 1103. ZOO, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

9. Odluka suda prvog stupnja ne može se, barem za sada prihvatiti.

10. Pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva valja voditi računa o tome je li riječ o nečovječnom i ponižavajućem postupanju koje predstavlja takvu povredu, koja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. u svezi čl. 19. st. 1. ZOO, te se moraju uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu na kvalitetu života zatvorenika u određenoj zatvorskoj ustanovi. Pri tome, treba uzeti u obzir i pravna shvaćanja izražena u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj: 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.).

11. Relevantne pravne norme o kojima sud mora voditi računa pri odlučivanju o navedenom zahtjevu jesu, prije svega odredba čl. 3. Konvencije, kojom je propisano da nitko ne može biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, a onda i odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora, među kojima su od posebnog značaja:

-odredba čl. 3. kojom je propisano da se izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom tim zakonom (st. 2.) i da ograničenja temeljnih prava zatvorenika iz ovoga zakona moraju biti razmjerna razlozima radi kojih se primjenjuju (st. 4.),

-odredba čl. 9. st. 1. kojom je propisano da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva te da su zabranjeni i kažnjivi postupci kojima se zatvorenika podvrgava bilo kakvu obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja, te liječničkim ili znanstvenim pokusima,

-odredba čl. 14. kojom je propisano pravo zatvorenika na boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora najmanje dva sata dnevno,

-odredba čl. 74. kojom je propisano da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, da slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak, da prostorije u kojima zatvorenici borave moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane sa umjetnim i dnevnim svjetlom te da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, da svakom zatvoreniku uvijek mora biti dostupna pitka voda i da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele,

-odredba čl. 76. prema kojoj se zatvorenicima mora omogućiti svakodnevno pranje tijela te održavanje osobne higijene, u koju svrhu im se mora osigurati vodu i toaletni pribor za održavanje osobne higijene i čistoće rublja, odjeće, obuće i posteljine

-odredba čl. 78. prema kojoj se zatvoreniku mora u pravilnim razmacima osigurati odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, i

-odredba čl. 96. prema kojoj se zatvoreniku mora osigurati prostor i opremu za svrhovito korištenje slobodnog vremena, organiziranje različite vrsta aktivnosti za zadovoljavanje tjelesnih, duhovnih i kulturnih potreba zatvorenika.

12. U skladu sa pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava izraženim u navedenom predmetu Muršić protiv Hrvatske, koje moraju respektirati i domaći sudovi pri odlučivanju o zahtjevima za naknadu neimovinske šteke, ukoliko raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke o povredi članka 3. Konvencije, koju tužena strana može oboriti samo u slučaju kumulativnog ispunjenja tri uvjeta: da je smanjenje minimalnog prostora ispod 3 m2 kratkog trajanja i povremeno; da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan zatvoreničke sobe; i da ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta boravka u zatvoru. Ukoliko se pak radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku-prostorni čimbenik i nadalje ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru, no u takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na mogućnost vježbanja i bavljenja sportskim aktivnostima na otvorenom, dotok prirodnog svjetla i svježeg zraka, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

13. Osnovano tužitelj ističe da su razlozi presude suda prvog stupnja o odlučnim činjenicama nejasni i međusobno proturječe stanju spisa, zbog čega ih ovaj sud ne može ispitati, čime je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

14. To stoga jer je sud prvog stupnja ocijenio da je za potraživanje tužitelja za razdoblje boravka u R. od 11. rujna 2009. do 28. studenog 2012. nastupila zastara (čl. 230. ZOO), iako je tuženica zastari prigovorila samo za vremensko razdoblje koje prethodi danu 28. studenog 2009. Kako sud prvog stupnja na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti, to nije bio ovlašten utvrditi osnovanim prigovor zastare i za razdoblje nakon 28. studenog 2009.

15. Pored toga, iako je sud prvog stupnja ocijenio osnovanim prigovor zastare za razdoblje od 11. rujna 2009. do 28. studenog 2012., i u obrazloženju presude (str. 12.) naveo da prilikom odlučivanja o visini štete nije uzeo u obzir provedeno vrijeme za koje je utvrđena zastara, očito je, da je prilikom odlučivanja o osnovanosti i visini zahtjeva za naknadu štete glede zatvorskih uvjeta uzeo u obzir i navedeno razdoblje (tužitelj se od 26. travnja 2011. ne nalazi na izdržavanju kazne u Zatvoru u Z.-R. već je smješten u Kaznionicu u L.).

16. Jednako tako, iz obrazloženja presude proizlazi da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir vremenski period nakon 2013. kada su se popravili uvjeti u Kaznionici L., iako ne navodi o kojem periodu je riječ, pri čemu, kako bi to proizlazilo iz činjeničnih navoda u tužbi tužitelj tužbom potražuje naknadu neimovinske štete kroz vremenski period izvršavanja mjere pritvora i zatvorske kazne (od 11. rujna 2009.) do 30. ožujka 2013. (kao dana podnošenje tužbe), na što tužitelj ukazuje i u žalbi, pa nije jasno za koje točno vremensko razdoblje je tužitelju dosuđena naknada štete.

17. Već je iz navedenih razloga presudu suda prvog stupnja, kako u dosuđujućem tako i odbijajućem dijelu, a posljedično tome i u pogledu odluke o troškovima postupka valjalo ukinuti, sukladno odredbi čl. 369. st. 1. ZPP i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

18. U ponovnom postupku sud prvog stupnja će prvenstveno ukloniti počinjenu bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, time što će vodeći računa o gore iznesenom, te uvažavajući i iznesene žalbene navode tužitelja i tuženice ponovno ocijeniti osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja tužitelja, ocijeniti (ne)osnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti glede zatvorskih uvjeta za svaku pojedinu zatvorsku ustanovu, i to u Zatvoru u Z., u kojem je tužitelj boravio od 11. rujna 2009. do 1. veljače 2011., u Zatvorskoj bolnici od 1. veljače 2011. do 26. travnja 2011., te potom u Kaznionici u L. od 26. travnja 2011. pa nadalje, i za svoja utvrđenja glede osnovanosti i visine zatražene naknade štete dati jasne i obrazložene razloge, kako bi se pravilnost odluke mogla ispitati.

19. Odluka o troškovima žalbenog postupka se temelji na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 5. srpnja 2021.

Sutkinja:

Milena Frankić, v.r.