Poslovni broj: Gž-273/2020-2
Republika Hrvatska
Poslovni broj: Gž-273/2020-2
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu po sudcu tog suda Marku Pribisaliću, kao sudcu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja K. M. iz K., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. F., B. P. V. i A. F. u V., protiv tuženika E & S. b., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 5 P-437/19-4 od 11. listopada 2019., dana 5. srpnja 2021.,
r i j e š i o j e
I. Uvažava se tužiteljeva žalba, ukida se rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj 5 P-437/19-4 od 11. listopada 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
II. Odluka o tužiteljevu zahtjevu za naknadu troška žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je kako slijedi:
"1. Ovaj sud se proglašava mjesno nenadležnim.
2. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci."
2. Protiv prvostupanjskog rješenja žali se tužitelj pobijajući to rješenje u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 132/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba je osnovana.
5. Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje žalba jer se rješenje ne može ispitati jer ne sadrži utvrđenja o svim odlučnim činjenicama.
6. Predmet odlučivanja u ovom žalbenom stadiju postupka je prvostupanjska odluka kojom je prihvaćen tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu za postupanje u predmetnom postupku radi isplate. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi kako je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, navodeći kako su stranke Ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno tuženika, a koje mjesto je Rijeka te je predložio donijeti rješenje kojim će se taj sud oglasiti mjesno nenadležnim i dostaviti predmet Općinskom sudu u Rijeci na daljnje postupanje kao mjesno nadležnom sudu.
7. Prema stanju u spisu predmeta proizlazi kako su tužitelj i tužena banka dana 14. ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je, pored ostaloga, ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke. Prvostupanjski sud je zaključio kako su ispunjeni zakonski razlozi iz članka 70. stavak 1. ZPP-a te se proglasio mjesno nenadležnim za suđenje i odlučio po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.
8. Međutim, navedeni zaključak i pravno stajalište prvostupanjskog suda ova sud ne može prihvatiti kao pravilne i to posebno stoga jer se prvostupanjski sud nije izjasnio je li predmetna ugovorna klauzula o mjesnoj nadležnosti nepoštena I uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
9. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je svakom 3. istoga članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavkom 4. određeno je da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.
10. Prvostupanjski sud je pobijanu odluku donio s pozivom na citirane odredbe ZPP-a, a ne cijeneći uopće odredbe članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojim odredbama se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se i da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim što je, sukladno članku 87 st. 1. tog Zakona, nepoštena ugovorna odredba ništava. Osim toga, prvostupanjskom sudu se ukazuje i kako Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) u članku 49. i članku 55. st. 1. sadrže identične odredbe kao i citirani ZZP, a ti propisi usklađeni su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
11. Pobijana odluka, međutim, ne sadrži bilo kakva utvrđenja o tomu je li Ugovor o kreditu od 14. ožujka 2006. unaprijed formulirani ugovor ni utvrđenja o tomu je li se o predmetnoj odredbi iz točke 16. tog Ugovora posebno pregovaralo i slijedom toga nije jasno je li tužitelj mogao utjecati na sadržaj odredbe o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora, a od tih utvrđenja ovisi i zaključak je li ta odredba, suprotno načelo savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača koji bi, budući da prebiva u Kotoribi, radi zaštite svojih prava bio izložen dodatnim troškovima i morao bi uložiti dodatno vrijeme, ako bi se parnica vodila pred sudom u Rijeci.
12. Naime, već je Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003) u hrvatski pravni sustav implementirana Direktiva 93/13 EEZ Vijeća (dalje u tekstu: Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača koja je sada na snazi i koja se sadržajno ne razlikuje od propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim što se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP-a). Nadalje, člankom 50. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijekom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu.
13. Dakle, pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 50. stavku 1. ZZP-a te je određeno kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja je, po svemu sudeći, bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužitelj možebitno nije imao utjecaj na njezin sadržaj i o njoj se nije posebno pregovaralo, a ta odredba očito uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući bi, kako je već rečeno, radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužitelj bila u obvezi putovati u Rijeku, a što bi iziskivalo za tužitelja dodatan trošak i potrebno vrijeme.
14. Pritom treba navesti i kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju "questio facti". Prorogracijska klauzula (o mjesnoj nenadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ako putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata.
15. Zbog navedenoga, utemeljeno i tužitelj u žalbi navodi kako pobijana odluka ne sadrži utvrđenja niti sadrži razloge o svim navedenim odličnim činjenicama te je počinjena navedena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.
16. Stoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a valjalo uvažiti žalbu, rješenje ukinuti i premet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano, nadopuniti postupak i utvrditi je li predmetna ugovorna klauzula o mjesnoj nadležnosti nepoštena i uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te pravilnom primjenom materijalnog prava ponovno odlučiti o prigovoru.
17. Odluka o troškovima povodom žalbe ostavljena je za konačnu odluku temeljem odredbe članka 166. stavak 3. ZPP-a.
18. Zbog navedenog je odlučeno kao u izrijeci ovog drugostupanjskog rješenja.
Split, 5. srpnja 2021.
Sudac:
Marko Pribisalić, v. r.
