1

                            Posl. br. Gž R-920/2020-3

Poslovni broj Gž R-920/2020-3

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Z., OIB:…., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu L. i p. iz Z., protiv tuženika H. m. d.d. u stečaju, OIB:…, iz Z., kao pravnog sljednika H. n. d.d. Z., zastupanog po stečajnom upravitelju D. M., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1405/19-67 od 16. srpnja 2019., na sjednici vijeća 29. veljače 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1405/19-67 od 16. srpnja 2019. u točkama I. i III. izreke.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

             

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku na ime razlike neisplaćene bruto plaće isplatiti tužiteljici iznos od 44.273,87 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu razlike plaće. Točkom III. izreke  naloženo je tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 10.172,38 kn kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude (toč. I. i III. izreke) zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike neisplaćenih plaća za razdoblje od srpnja 2011. do srpnja 2014.

              5.1. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno sljedeće:             

-da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu od 2. veljače 2005. na radnom mjestu ugostiteljski radnik/kuhar s koeficijentom 1,02,

-da je čl. 8. ugovora o radu regulirano da se osnovna plaća radnika, dodaci na plaću, stimulativni dio plaće, naknada plaće i materijalna prava radnika utvrđuju Pravilnikom o plaćama, Kolektivnim ugovorom za graditeljstvom, Pravilnikom o organizaciji rukovođenju i sistematizaciji radnih mjesta.,

- da je čl. čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama određeno da generalni direktor tuženika može razmjerno smanjiti masu plaća bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu,

- da je Odlukama generalnog direktora tuženik zaposlenicima smanjio bruto plaće i materijalna prava i prema tim odlukama tužitelju je isplaćivao plaću u utuženom razdoblju, a da su navedene odluke donesene zbog stanja u gospodarstvu odnosno smanjenja investicija i obujma poslova u graditeljstvu, a u cilju racionalizacije troškova i održavanja financijske stabilnosti društva,

- da iz isplatnih lista za sporno razdoblje proizlazi da je tužitelju isplaćivana
s koeficijentom 1,29 i da je bila umanjivana na mjesečnoj bazi za 10 %, što je naznačeno u platnoj listi kao korekcija,

- da je tuženik obračunavao plaću tužiteljice u utuženom razdoblju na način da je za visinu najniže osnovne plaće uzeo iznos od 2.400,00 kn,

- da tužiteljica u razdoblju od 1. prosinca 2013. do 31. srpnja 2014. nije radila,

- da je Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo (pročišćeni tekst-KU) od 31.01.2008. u čl. 40. određeno je da se najniža osnovna plaća za najjednostavnije poslove utvrđuje u mjesečnom iznosu od 2.400,00 kuna do 31.12.2007., a od 01.01.2008. u visini iznosa koji je određen kao najniža osnovica za obračunavanje i plaćanje doprinosa; da je u čl. 38 st. 2. KU određeno da je poslodavac dužan isplatiti plaću najkasnije 15 dana nakon obavljenog rada za razdoblje za koje se plaća isplaćuje; da je u čl. 53. KU određeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme kada ne radi zbog prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran u visini osnovne plaće; da je šestom izmjenom i dopunom KU-a od 26.06.2013. određeno da se najniža osnovna plaća za najjednostavnije poslove utvrđuje od 01.06.2013. u iznosu od 2.825,00 kuna,

- da je prema Pravilniku o radu tuženika od 21.06.2010. poslodavac dužan radniku za njegov rad isplatiti plaću koja se sastoji od osnovne plaće utvrđene po osnovi složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i dodatka na plaću po osnovi radnog staža, te da je u čl. 34. određeno da se osnovna plaća određenog radnog mjesta utvrđuje tako da se osnovna plaća najnižeg stupnja složenosti množi s koeficijentom složenosti.

5.2. U odnosu na sporno pitanje u vezi zahtjeva za isplatu razlike plaće po osnovi umanjenja plaće, prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da tuženik odlukama generalnog direktora nije mogao u utuženom razdoblju jednostrano smanjiti plaću radnicima, bez obzira iz kojih razloga je to učinjeno. Nadalje, što se tiče koeficijenta složenosti posla po kojem treba izvršiti izračun razlike bruto plaće za tužiteljicu u utuženom razdoblju, prvostupanjski sud cijeni da je u obračunima plaće tužiteljice naveden koeficijent složenosti posla 1,29 i da je taj koeficijent u utuženom razdoblju služio kao koeficijent za obračun plaće, slijedom čega zaključuje da je u utuženom razdoblju na temelju sporazuma tuženika, kao poslodavca i tužiteljice, kao radnika došlo do uvećanja koeficijenta na 1,29 odnosno da je uz suglasnost stranaka Ugovor o radu iz 2003. godine izmijenjen u pogledu visine koeficijenta.

5.3. U odnosu na obračun razlike plaće tužiteljice prema čl. 40. KU, prvostupanjski sud utvrđuje da je Zajednički organ za tumačenje Kolektivnog ugovora za graditeljstvo (pročišćeni tekst- „Narodne novine“ br. 12/08) u 2012. godini dao dva tumačenja. Prvo tumačenje vezano za čl. 40. i 41. KU-a, odnosno potrebu usklađivanja najniže plaće prema tadašnjoj minimalnoj plaći od 2.814,00 kn, dano je 22.03.2012. godine i u istome je navedeno: "Sukladno čl. 40. i 41. KU tarifna osnovica je najniža osnovna plaća. Visina najniže osnovne plaće se usklađuje s najnižom osnovicom za obračunavanje i plaćanje doprinosa na plaću tj. s minimalnom plaćom. Osnovne plaće za svaku grupu složenosti poslova iz Tarifnih stavaka moraju se uskladiti s visinom najniže osnovne plaće tj. proporcionalno uvećavati. Drugo tumačenje Organa za tumačenje KU-a dano je 27.06.2012. godine, a odnosi se na tumačenje čl. 40. i 41. KU za razdoblje od 01.06.2012. do 31.05.2013. s obzirom da je Državni zavod za statistiku dana 30.05.2012. u „Narodnim novinama“ br. 60/12 objavio da minimalna plaća za razdoblje od 01.06.2012. do 31.05.2013. i nadalje iznosi 2.814,00 kn te odgovor Organa za tumačenje KU-a je bio da se odluka toga tijela od 22.03.2012.. o usklađivanju visine najniže osnovne plaže i osnovnih plaća iz Tarifnih stavki iz čl. 40. i 41. KU s minimalnom plaćom u iznosu od 2.814,00 kn nastavlja primjenjivati u razdoblju od 01.06.2012. do 31.05.2013., ako stranke KU, drugačije ne ugovore.

5.4. S obzirom na izloženo, prvostupanjski sud smatra da je tuženik prilikom obračuna plaće tužiteljice trebao primijeniti osnovcu u iznosu od 2.814,14 kuna u razdoblju od 01.07.2011. do 31.05.2013., dok je od 01.06.2013. Izmjenama i dopunama KU za graditeljstvo utvrđena osnovna plaća u iznosu od 2.825,00 kuna, a kraj činjenice da tužiteljica u razdoblju od  01.12.2013. do 31.07.2014. nije radila, prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica u tom razdoblju imala pravo na naknadu plaće u visini osnovne plaće od 2.825,00 kuna (čl. 53. KU).

5.5. Stoga prvostupanjski sud visinu tužbenog zahtjeva utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka prema varijanti u kojoj je vještak izvršio obračun razlike plaće tužiteljice na način da je imao u vidu iznose plaće koje je tuženik isplatio tužiteljici za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju i iznose koje je tuženik trebao tužiteljici isplatiti za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju primjenom koeficijenta složenosti posla 1.29 i primjenom  osnovice za izračun plaće za razdoblje od 01.07.2011. do 31.05.2013. u visini tadašnje minimalne plaće u RH od 2.814,00 kuna, a od 01.06.2013. pa nadalje u visini osnovne plaće u iznosu od 2.825,00 kuna, te prema kojem obračunata razlika plaće tužiteljice iznosi 44.273,87 kuna, pa dosuđuje tužiteljici naznačeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa razlike plaće, najkasnije 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec, prema čl. 38. KU.

6. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

7.1. Pobijajući prednja utvrđenja i ocjenu prvostupanjskog suda u odnosu na tražbinu razlike plaće s osnove tzv. korekcije (umanjenja), tuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik neosnovano i jednostrano umanjivao plaću tužiteljice.

              7.2. Međutim, suprotno shvaćanju tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik na temelju odluka generalnog direktora nije mogao jednostrano umanjiti bruto plaću tužiteljice jer se radi o jednostranoj odluci na koju tužiteljica nije pristala, te i po ocjeni ovoga suda, bez obzira što je takvo ovlaštenje generalnom direktoru pripadalo prema čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama, tuženik nije imao pravo jednostranom odlukom umanjivati plaću tužiteljice jer Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 4/02, 91/03, 93/04, 97/05, 133/06, 11/08–dalje KU) takvo pravo tuženika nije predviđeno.

 

7.3. Pored toga, budući da je odredbom čl. 93. st. 2. KU propisano da ako je pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca neko pravo utvrđeno u manjem opsegu od prava koje proizlazi iz KU-a, primjenjuju se odredbe KU-a. Dakle, i primjenom te odredbe Kolektivnog ugovora tuženik nije imao pravo jednostrano umanjiti plaću tužiteljice.

 

7.4. Daljnjim žalbenim navodima tuženik neosnovano osporava pravilni zaključak prvostupanjskog suda da je uz suglasnost stranaka ugovor o radu iz 2003. godine izmijenjen u pogledu visine koeficijenta. Pri tom je pravilno prvostupanjski sud cijenio da iz priloženih obračunskih isprava za isplatu plaće u utuženom periodu proizlazi da je u istima naveden koeficijent 1,29. S obzirom da se u ugovoru o radu koji je 2003. godine tužiteljica zaključila s tuženikom u čl.2. navodi koeficijent 1,02, slijedom čega je osnovano za zaključiti da je u utuženom razdoblju na temelju sporazuma tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnika došlo do uvećanja koeficijenta na 1,29. Time je dakle i prema ocjeni ovog žalbenog vijeća uz suglasnost stranaka ugovor o radu iz 2003. godine izmijenjen u pogledu visine koeficijenta. Okolnost da u vezi toga nije sačinjen pisani dodatak – aneks ugovora o radu, bez utjecaja je na drugačiji zaključak kraj činjenice da je tuženik u utuženom razdoblju trebao isplatiti plaću tužiteljici primjenom koeficijenta 1,29. Stoga tvrdnje tuženika da je taj koeficijent mogao smanjiti nisu osnovane, a uz to trebao navesti da tuženik nije smanjio koeficijent, već je umanjio bruto plaću obračunatu na temelju tog koeficijenta i to u kategoriji tzv. "korekcije". Naime, predmet ove parnice nije iznos koeficijenta, već smanjenja iznosa bruto plaće u kategoriji korekcije na temelju odluka generalnog direktora tuženika.

7.4. Tuženik neosnovano u žalbi prigovara i visini utvrđene razlike plaće tužiteljice prema obračunu vještaka financijske struke u odnosu na korištenu osnovicu za obračun razlike plaće ukazujući da je razliku plaće trebalo utvrditi prema petim izmjenama i dopunama KU-a ("Narodne novine" br. 11/08), koje ga obvezuju na temelju Odluke ministra gospodarstva, rada i poduzetništva o proširenoj primjeni KU-a od 6. veljače 2008., primjenom osnovice za obračun plaće tužitelja u iznosu najnižih mjesečnih osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja koje su propisane Naredbama o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja i da sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da se visina plaće treba izračunati prema iznosu minimalne plaće, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je Zajednički organ za tumačenje odredbi i praćenje primjene KU-a u skladu s čl. 91. KU Odlukom od 18. srpnja 2008., 22. ožujka 2012. i 27. lipnja 2012. uskladio iznos najniže osnovne plaće iz odredbe čl. 40. st. 1. KU (pete izmjene) s iznosom minimalne plaće pa je pravilno stajalište suda prvog stupnja da se osnovna plaća tužiteljice u smislu odredbi KU-a obračunava primjenom osnovice u visini minimalne plaće. Naime, sukladno Zakonu o minimalnoj plaći („Narodne novine“ br. 67/08, 39/13) i relevantnim propisima o načinu obračuna doprinosa za obvezna osiguranja, minimalna plaća predstavlja osnovicu za obračun tih doprinosa kada je radnik radio, a samo izuzetno za obračun doprinosa koriste se (niže) osnovice propisane citiranom Naredbom.

8. Slijedom toga, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio dani nalaz i mišljenje vještaka i sukladno tome pravilnom primjenom čl. 38., 39., 40. i 53.. KU utvrdio osnovanim potraživanje tužiteljice po osnovi razlike pripadajuće plaće u iznosu od 44.273,87 kn.

9. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja odlučio o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,107/15-dalje:Tarifa).

10. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

11. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

 

 

12. Presuda suda prvog stupnja u toč. II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci 29. veljače 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

                                                                                                                                           

Dubravka Butković Brljačić