Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-1414/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Mileni Frankić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. B., iz Z., ¸…, OIB: …, zastupan po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika P. banka Z. d.d., Z., …, OIB: …, zastupan po punomoćnici Ž. Z., odvjetnici iz O. društva L. i partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2379/19-25 od 26. veljače 2021., dana 5. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika P. banka d.d. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2379/19-25 od 26. veljače 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 9.754,32 kn sa zateznim kamatama koje ne svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate, sve to po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. I izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 8.862,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2021. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. II izreke).

2. Protiv navedene presude se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19-dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je neosnovana.

4. U ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 kuna, pa se primjenjuju odredbe čl. 457.-467. ZPP, koje se odnose na spor male vrijednosti. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, žalba protiv presude u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Stoga ovaj sud drugog stupnja nije ispitivao presudu suda prvog stupnja povodom žalbe tuženika u dijelu koji se odnosi na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer presudu u sporu male vrijednosti nije dopušteno žalbom pobijati zbog tog žalbenog razloga (čl. 467. st. 2. ZPP).

6. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Pobijana presuda je sastavljena sukladno odredbi čl. 338. ZPP, izreka je jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječe izvedenim dokazima tako da je istu, suprotno žalbenim navodima tuženika, moguće ispitati i nije počinjena posebno istaknuta bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.754,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, po osnovi preplaćenih iznosa kamata.

9. Sud prvog stupnja ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 29. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) u valuti švicarskog franka, da se radilo o Ugovoru o kreditu s ugovorenom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,99%godišnje, niti da je tijekom otplate kredita početne ugovorena kamatna stopa izmijenjena u više navrata, o čemu je tuženik izvještavao tužitelja

-da ugovorna odredba čl. 4. Ugovora kojom se promjenjiva kamatna stopa čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, a tako određena odredba ne može se smatrati ni određenom ni odredivom jer je očito da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluke tuženika bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja Ugovora) biti kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.

-da iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi što takvo bilo precizirano u aktima tuženika, odnosno tuženikovom Odlukom o izmjenama kamatnih stopa ili drugom aktu tuženika

-da prema čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranka proizašlim iz ugovora, a po čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo

-da navedena odredba Ugovora koja promjenjivu kamatnu stopu čini ovisnom o jednostrani odluci kreditora, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija

-da su banke kao visokospecijalizirane ustanove, čiji je predmet poslovanja novac koji plasiraju potrošačima u vidu novčarskih proizvoda dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o kamatnoj stopi što one nisu na valjan način učinile u spornom razdoblju nedorečenim i nerazumljivim formulacijama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je potrošačima nerazumljiva

-da je primjenom navedene odredbe tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-u daljnjem tekstu ZOO), a takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojega klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena,

-predmetna ugovorna odredba je unesena u ugovor samo od strane tuženika na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a ni u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja.

10. Tužitelj se u tužbi pozvao na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, a u kojima je, između ostalog utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81. i 87. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03-dalje ZZP/03) i kasnije (od 7. kolovoza 2007.) odredbama čl. 97. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09-dalje ZZP/07).

11. Takvu odredbu u čl. 4. Ugovora sadrži predmetni ugovor o kreditu sklopljen između parničnih stranaka.

12. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na osnovi provedenog financijskog vještačenja.

13. Polazeći od iznesenog utvrđenog činjeničnog stanja (koje ovaj sud nije ovlašten ispitivati) pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i time ništave u smislu čl. 322. ZOO.

14. Odredbom čl. 118. ZZP/14 je propisano da odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Također je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izraženo pravo shvaćanje da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 502. a i čl. 502. b ZPP primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP jer bi u drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača.

16. Neosnovano stoga tuženik prigovara, da nije utvrđeno jesu li navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama čl. 81. i 87. ZZP/03) i kasnije odredbama čl. 97. i 97. ZZP/07, pa posljedično tome sud prvog stupnja nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost zakonskih odredbi, s obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

17. U pogledu tvrdnje tuženika iz žalbe o tome da je trebalo primijeniti njegove Opće akte jer je to tužitelj potvrdio svojim potpisom u predmetnom ugovoru o kreditu koji je solemniziran, valja navesti da solemnizacija pravnog posla ne utječe na pravo tužitelja da zahtjeva uvrđenje ništetnosti takvog pravnog posla.

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO, te se stoga primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO.

20. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tuženikov prigovor zastare.

21. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredaba, dakle od dana donošenje presude kojima utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa i u slučaju kada je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 12. ZPP).

22. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.- "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

23. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07, te ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (a ne od dana utvrđenja ništetnost, kako prigovara u žalbi).

24. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako u pogledu osnova (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i glede visine opravdanih parničnih troškova tužitelja (čl. 155. ZPP).

25. Zbog navedenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti, potvrditi presudu suda prvog stupnja i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u toč. I. izreke.

26. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe nije osnovan, jer nije uspio u žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je taj zahtjev valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. II. izreke.

U Zagrebu 5. srpnja 2021.

Sutkinja:

Milena Frankić