REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

Pn 562/17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja L. H., O.: …, iz S., zastupanog

po pun. M. M., odvj. iz S. protiv tuženika J. O.

d.d. Z., O.: zastupanog po pun. iz OD

GiP. u S., radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2021. g. u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 5. srpnja 2021. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 6.250,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 26. travnja 2017. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 29.260,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev iz ovog osnova odbija kao neosnovan.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime tuđe njege i pomoći iznos od 56,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 5. srpnja 2021. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu iznosa od 1.944,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev iz ovog osnova odbija kao neosnovan.

III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime troškova postupka iznos od 3.560,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 22. studenog 2017. g. u kojoj je naveo da je dana 3. rujna 2015. g., kao vozač motocikla Y. teško ozlijeđen u prometnoj nesreći na način da ga je, dok je vozio glavnom cestom iz pravca S.

prema S. kod broja 40 oborio osobni automobil marke

R. C., registarske oznake … kojim je upravljala M. E. koja da se

nepropisno uključivala u promet na navedenu ulicu vršeći preko pune crte na kolniku radnju skretanja ulijevo prema S. iako se na tom križanju može skrenuti samo desno i to isključivo kad se propuste sva vozila koja se kreću glavnom cestom, a u odnosu na izlazni parking kod zgrade I. d.d. u S.. Vozilo kojim je upravljala M. E. da je

u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženika policom broj …, pa da je

tuženik odgovoran za nezgodu. Tužitelj da je dana 26. travnja 2017. g. podnio tuženiku pisani zahtjev te ga pozvao na ispunjenje obveze, a tuženik je dana 24. svibnja 2017. g. donio odluku broj 1780 1050 0654 u kojoj je zahtjev tužitelja ocijenjen djelomično osnovanim te mu je ponuđena naknada u iznosu od 7.490,00 kn. Dostavljen Sporazum o izvansudskoj nagodbi tužitelj da nije prihvatio. Dana 27. lipnja 2016. g. tuženik da je tužitelju isplatio iznos od 7.490,00 kn na ime djelomično osnovanog dijela neimovinske štete. Tužitelj da je u nezgodi zadobio duboke opekotine desne noge te prijelom palca desne noge te razne psihičke smetnje i fobije povezane s navedenim događajem te i dalje trpi posljedice radi otežanog sagibanja noge. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na isplatu iznosa od 35.510,00 kn na ime naknade neimovinske štete te iznosa od 2.000,00 kn na ime tuđe njege i pomoći, sve s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik je priznao pasivnu legitimaciju i osnov odgovornosti za štetu te istakao prigovor suodgovornosti tužitelja koji da je kritične prigode upravljao vozilom bez valjane vozačke dozvole te tako postupio suprotno odredbama čl. 43. i 196. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Prije podnošenja tužbe tužitelju da je na ime naknade štete isplaćen ukupan iznos od 7.490,00 kn od čega za neimovinsku štetu 7.350,00 kn te za imovinsku štetu s naslova tuđe njege i pomoći iznos od 140,00 kn. Okolnosti slučaja i težina povrede prava osobnosti da ne opravdavaju dosuđenje naknade iznad isplaćenog iznosa. Osporen je i zatraženi tijek zateznih kamata.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužitelja, zapisnika o očevidu broj … od 9.

studenog 2015. g., zahtjeva tužitelja od 24. travnja 2017. g. s potvrdom o primitku, odgovora tuženika od 24. svibnja 2017. g. s prijedlogom Sporazuma o izvansudskoj nagodbi, fotografija dostavljenih uz tužbu, nalaza i mišljenja cenzora tuženika od 15. svibnja 2017. g., dopisa DZS od 4. travnja 2013. g. i potvrde o

plaći U. za zdravstvenu njegu i rehabilitaciju V.. Sud je u dokazne svrhe saslušao svjedoke K. T., J. L. i M. E. i tužitelja u svojstvu

parnične stranke te je izveden dokaz vješačenjem po vještacima medicinske struke: dr. D. T., spec. ortopedije, i dr. S. B., spec. psihijatrije.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te naknade imovinske štete koju je tužitelj pretrpio radi toga što je ozlijeđen u nezgodi od 3. rujna 2015. g. U nezgodi je tužitelj sudjelovao kao vozač motocikla marke Y. registarske oznake …, dok je

osobni automobil koji je sudjelovao u nezgodi marke R. C., registarske oznake …, kojim je upravljala M. E., bilo osigurano kod tuženika.

Prema odredbi čl. 1072. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NNbroj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) koji u ovoj pravnoj stvari treba

primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona, kada je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj, a ako postoji obostrana krivnja svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

Među strankama nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika, ali je tuženik istakao prigovor suodgovornosti tužitelja navodeći da je tužitelj upravljao vozilom bez valjane vozačke dozvole te tako postupio suprotno odredbama čl. 43. i 196. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Nakon provođenja dokaza saslušanjem svjedoka i tužitelja sud je na ročištu od 5. prosinca 2018. g., dakle nakon što je na ročištu od 6. lipnja 2018. g. zaključen prethodni postupak, postavio pitanje pun. tuženika ustraje li u prigovoru podijeljene odgovornosti i iz kojih razloga pa je pun. tuženika odgovorio potvrdno i to iz razloga ''što je tužitelj pretjecao kolonu vozila'', potvrdio je da takav prigovor zaista nije pobliže formulirao u odgovoru na tužbu ali da se pozvao na relevantnu odredbu Zakona (čl. 43.). Nadalje, na inzistiranja suda, a iz razloga što se taj prigovor nije na jasan način formulirao u odgovoru na tužbu, predlažu li, i nakon zaključenja prethodnog postupka, provođenje dokaza kojim bi se razjasnila dinamika nastanka prometne nezgode, brzine kretnja sudionika, položaji vozila na kolniku neposredno prije i u trenutku sudara, pun. stranaka izjasnili su se kako ne predlažu niti jedan dokaz osim onih predloženih do trenutka zaključenja prethodnog postupka.

Stoga je sud, radi ocjene osnovanosti prigovora podijeljene odgovornosti koji je istaknuo tuženik, mogao samo protumačiti dokaze koji su predloženi i koje je sud izveo: iskaze sudionika prometne nezgode: tužitelja i vozačice osobnog automobila R.

C. M. E., očevidaca nezgode K. T. i J. L. i zapisnika o očevidu broj … od 9. studenog 2015. g.

Odredbe na koje se pozvao tuženik u odgovoru na tužbu uz navod da ih je tužitelj prekršio i time postao suodgovoran za nastanak prometne nezgode su:

-odredba čl. 43. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN broj

67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje ZSPC), koji se primjenjuje u konkretnoj pravnoj stvari jer je bio na snazi u vrijeme nastanka prometne nezgode, prema kojoj vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom (uključiti se u promet, prestrojiti, odnosno mijenjati prometnu traku, pretjecati, obilaziti, zaustavljati se, skretati udesno ili ulijevo, okretati se polukružno, voziti unatrag i sl.) ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu. Prema st. 2. ove odredbe prije započinjanja radnji iz st. 1., vozač je dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja,

-odredba čl.196. ZSPC-a prema kojoj motornim vozilom i tramvajem u prometu na cesti može samostalno upravljati samo osoba koja ima važeću vozačku dozvolu izdanu u R. H., inozemnu vozačku dozvolu ili međunarodnu vozačku

dozvolu, za onu kategoriju vozila kojom upravlja u prometu na cesti.

Prema navodima tužitelja iz njegovog iskaza konkretne prilike vozila su se kretala u koloni iz pravca trgovačkog centra M. kroz cijeli S. i to toliko malom brzinom da je izgledalo kao da se ni ne kreću. Kad se približio mjestu parkinga zgrade I. da nije uočio da je jedno vozilo propustilo vozilo kojim je upravljala M. E., osigurano kod tuženika, jer se to nije moglo vidjeti kad se kolona sporo kreće. U tom trenutku da je taman prošao vozilo za koje se tvrdi da je propustio vozilo M. E. jer da se na takav način kretao trakom prema K., bez da prelazi u suprotni kolnički trak i jako malom brzinom. U tom trenutku da je s parkinga s njegove desne strane velikom brzinom izletjelo vozilo R. C. kojim je upravljala M. E., a budući da je uočila prolaz za skretanje u lijevo. Objektivno da se nije radilo o velikoj brzini nego se radilo o tome da vozilo iz mirovanja naglo krene dodavanjem gasa da bi se ta dionica što brže savladala tako da je ga je automobil R. C. pogodio prednjim dijelom po sredini motora pa je pao. Motor da nije klizio po kolniku nego da je pao na mjestu udarca jer se kretao zaista malom brzinom. U odnosu na upravljanje motociklom bez valjane vozačke dozvole naveo je da mu je vozačka dozvola za upravljanje motociklom istekla dok je bio na brodu i da je za taj prekršaj dobio poprilično veliku kaznu, s tim da je u trenutku nezgode imao položen ispit za upravljanje motociklom i to još od kad je bio mlad odnosno još od 2002. g.

Svjedokinja M. E., koja je upravljala vozilom osiguranim kod tuženika,

kazala je u svom iskazu kako je svjesna da je prekršila zabranu skretanja ulijevo, da se uključivala u promet s parkirališta ispred zgrade I. i da ju je jedno vozilo koje se kretalo iz S. prema K. propustilo i da se u tom trenutku, kad je već poduzela radnju skretanja ulijevo prema S., stvorio motor i došlo je do sudara. Nije se mogla izjasniti s koje se strane vozila koje ju je propustilo nalazio motocikl, ali se nalazio u istoj traci kao i vozilo koje je propustilo njeno vozilo. Potvrdila je da se iza vozila koje ju je propustilo nalazio velik broj vozila jer je bila velika gužva i kolona.

Svjedokinja J. L. navela je da je vidjela prometnu nezgodu kao

pješakinja, da se sudar dogodio pored zgrade I. na velikoj cesti S.-K., da se vozačica E. uključivala u promet i namjeravala s parkinga ispred zgrade I. skrenuti prema S., da je tog dana promet bio jako gust u oba smjera i da je netko iz kolone vozila koja se kretala iz S. prema K. toj vozačici stao i propustio je, što da je dobro vidjela. Motocikl kojim je upravljao tužitelj da nije vidjela, ali da može navesti da se to vozilo isto kretalo smjerom iz S. prema K. i nalazio se u traci gdje je bilo vozilo koje je propustilo vozilo kojim je upravljala vozačica E..

Svjedokinja K. T., iako se prema zapisniku o očevidu sama prijavila kao očevidac, sudu nije znala o spornom događaju bilo što navesti.

Iz zapisnika o očevidu broj 511-12-36-03-977/15 od 9. studenog 2015. g. sud je utvrdio:

-da se nezgoda dogodila 3. rujna 2015. g. oko 20.15 sati odnosno noću na osvijetljenom kolniku na mjestu gdje se s istočne strane kolnika

nalazi izlaz s parkirališta ispred zgrade I.-e gdje je ograničenje brzine regulirano prometnim znakom i iznosi 50 km/h te da se uz zapadni rub na izlasku s parkirališta nalazi i znak ''zabrane skretanja ulijevo'',

-da je vozačica M. E., po vlastitim riječima, koristila sigurnosni pojas, a tužitelj zaštitnu kacigu,

-da su prilikom pregleda vozila R. C. uočena oštećenja prednjeg branika lijevo, a pregledom motocikla Y. oštećenja prednjeg oklopa desno, donjeg desnog oklopa, ispušnog lonca, prednjeg lijevog oklopa, zadnjeg lijevog oklopa, parkirne nogare i lijeve štipalice,

-da su, osim oštećenja na vozilima, pregledom mjesta događaja zatečeni i tragovi kočenja motocikla Y. na kolniku te tragovi struganja metalnih dijelova motocikla na kolniku,

-da su mjesto događaja kao i tragovi fiksirani situacijskim planom mjesta događaja u mjerilu 1:200 te fotografijom,

-da se na mjestu događaja kao očevidac javila K. T., s kojom je obavljen obavijesni razgovor,

-da je izvršeno alkotestiranje sudionika prometne nezgode alkometrom drager te da je za vozačicu E. nalaz bio negativan, a za tužitelja 0,13 g/kg, te da je tužitelju uzeta i krv i mokraća te je pokazano da je bio trijezan,

-da je protiv vozačice E. napisan prekršajni nalog radi počinjenih prekršaja iz odredbe čl. 45. i 12. ZSPC-a, a protiv vozača H. radi počinjenih prekršaja iz odredbe čl. 43., 12. i 196. ZSPC-a.

Osim što nisu predložiti provođenje dokaza prometno-tehničkim vještačenjem nitko od stranaka nije smatrao potrebnim ni predložiti pribavljanje i pregled skice lica mjesta koju su sačinili radnici policije niti fotografije/a, a niti pribavljanje i pregled eventualno pokrenutih prekršajnih postupaka protiv sudionika nezgode.

Odmah treba primijetiti da se podaci iz zapisnika o očevidu o uočenim tragovima kočenja motocikla i tragovima struganja metalnih dijelova motocikla na kolniku ne slažu s iskazom tužitelja prema čijoj priči je motocikl u sudaru bio samo oboren na kolnik na mjestu sudara bez da je došlo do klizanja po kolniku.

Time je dovedena u sumnju tvrdnja tužitelja da se kretao zaista malom brzinom jer pri takvim brzinama (naveo je da je kolona praktički stajala) ne bi uopće došlo do kočenja niti bi na kolniku bili uočeni tragovi struganja metalnim dijelovima motocikla. Dakle, materijalni tragovi na kolniku obaraju vjerodostojnost iskaza tužitelja u ovom dijelu. Nije višak napomenuti da je i svjedokinja E. kazala da se motor, u trenutku kad je već poduzela, nesporno nedopuštenu radnju skretanja ulijevo prema S.,

stvorio i da je došlo do sudara.

Stoga je, iako tuženik, koji je istakao prigovor podijeljene odgovornosti tužitelja za nastanak štetnog događaja, nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se na precizan način mogla utvrditi dinamika nastanka prometne nezgode i položaj i kretanje vozila pred sudar, ovaj sud ocijenio da se tužitelj motociklom pred sudar kretao brzinom većom nego što je to naveo u svom iskazu o čemu svjedoče tragovi kočenja i struganja na kolniku, da se kretao kolničkom trakom u smjeru S.-K. paralelno s kolonom vozila većom brzinom nego što je to bila brzina kretanja vozila u koloni.

Prema tumačenju iz odredbe čl. 2. st. 1. t. 74. ZOSP-a takva radnja odnosno prolaženje vozilom pokraj drugog vozila koje se kreće u istom smjeru naziva se pretjecanje dok je obilaženje prolaženje vozilom pokraj zaustavljenog ili parkiranog vozila ili drugog objekta koji se nalazi na prometnoj traci kojom se vozilo kreće (isti čl. t. 75.). Nadalje, prema odredbi čl. 70. st. 1. t. 1. ZOSP-a vozač ne smije vozilom početi pretjecati ili obilaziti kolonu vozila.

Stoga proizlazi da je opisana radnja koju je poduzeo tužitelj zabranjena citiranom odredbom čl. 70. ZOSP-a. Osim toga, sve da se i nije radilo o radnji pretjecanja vozila u koloni, tužitelj je postupio protivno odredbi čl. 43. ZSPC-a jer je, obavljajući opisanu radnju, doveo u opasnost druge sudionike u prometu jer se nije na dovoljan način uvjerio da opisanu radnju može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila, a posebno vozila u koloni, te o smjeru i brzini kretanja. Drugim riječima, tužitelj je ovakvu radnju morao obavljati s povećanom pažnjom jer je prometna situacija i to točnije njegovo kretanje brže od brzine vozila u koloni, to zahtijevala, a tužitelj takvu pažnju nije uložio. Tužitelj, po vlastitom priznanju, nije ni primijetio da je vozilo koje se kretalo istom trakom paralelno s njegovim motociklom upravo propustilo vozilo R. C. koje je izlazilo s parkirališta, a da je upotrijebio povećanu pažnju to mu ne bi promaklo.

Stoga je takvom vožnjom koju sud prvenstveno ocjenjuje nedopuštenom radnjom pretjecanja kolone vozila, po ocjeni ovog suda, tužitelj doprinio nastanku štetnog događaja u visini od 20%. Za preostalih 80% sud odgovornom smatra vozačicu vozila osiguranog kod tuženika koja je prekršila zabranu skretanja ulijevo prilikom izlaska s parkirališta propisanu postavljenim prometnim znakom te time ugrozila sigurnost ostalih sudionika u prometu.

Što se tiče prigovora tuženika da je tužitelj upravljao motociklom bez odgovarajuće vozačke dozvole treba navesti da je tužitelj ovu nezgodu doživio u dobi od 36 godina te da je, po vlastitim riječima, imao položen odgovarajući vozački ispit za upravljanje motociklom koji je položio u mladosti. Stoga sud smatra da činjenica da tužitelj u vrijeme nezgode nije imao važeću vozačku dozvolu za upravljanjem motociklom nije od utjecaja na nastanak prometne nezgode, jer se nezgoda ne može dovesti u vezu s neiskustvom ili neznanjem tužitelja kojeg je sud ocijenio iskusnim vozačem.

-u odnosu na naknadu neimovinske štete

Što se tiče koncepcije neimovinske štete, potrebno je primijeniti odredbe novog ZOO-a koji je uveo objektivnu koncepciju štete, navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.

Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

Prema riječima vještakinje spec. ortopedije dr. D. T. tužitelj je nakon nezgode zaprimljen na H. kirurški prijem K. S. gdje su mu utvrđene opekline na području desne noge i to na dva mjesta u stražnjem dijelu potkoljenice i stražnjem dijelu natkoljenice, oba mjesta veličine dlana koje su tretirane na uobičajeni način, tužitelj je cijepljen protiv tetanusa i upućen na kontrolu u ambulanti plastične kirurgije, gdje je i vršio kontrole. Dva dana nakon ozljede tužitelj se javio i traumatologu i to zbog bolova u predjelu palca desnog stopala te je nakon RTG pretrage utvrđen prijelom gornjeg članka na palcu i napravljena imobilizacija flasterom. Vršio je i redovite kontrole kod traumatologa koji je 14. rujna 2015. g. preporučio nošenje imobilizacije još jedan tjedan i kontrolu po potrebi. Vještakinja je nakon pregleda zdravstvenog kartona tužitelja navela kako nije pronašla sličnih ozljeda. Opekotine koje je zadobio tužitelj (i koje su zabilježene na fotografijama koje je pregledala) da su bile kvalificirane kao duboke opekline pa da je za pretpostaviti da je došlo do zategnutosti kože i potkožnog tkiva na tom mjestu, što da može u budućnosti stvarati neke manje probleme u vidu zatezanja kod jačih napora. Prijelom članka palca isto da može stvarati manje probleme kod dužeg hodanja i svih težih napora. Ipak, da se radi o lakšim tjelesnim ozljedama radi kojih da je došlo do umanjenja životnih aktivnosti od 2% u kojem iznosu će tužitelj morati ulagati dodatne napore u svakodnevnom životu pri obavljanju poslova i radnji koje je precizirala vještakinja.

Nadalje, radi opisanih ozljeda tužitelj da je morao trpjeti bolove jakog intenziteta koji su trajali pola dana, zatim srednjeg intenziteta daljnjih pet dana, te slabog intenziteta još dva tjedna. Ovakvoj je procjeni prigovorio tužitelj i to na ročištu od 2. rujna 2020. g. smatrajući da je vještakinja pogriješila prilikom procjene duljine trajanja jakih bolova, a budući da tužitelj nakon nezgode nije mogao danima spavati radi bolova koje je trpio.

Na ročištu od 7. prosinca 2020. g. sud je dopunski saslušao vještakinju koja je pozvana odgovoriti na prigovore tužitelja, a temeljem odredbe čl. 261. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,

84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), koja je navela kako je spremna korigirati procjenu trajanja jakih bolova na jedan i pol dan, jer je uzela u obzir da opekotine drugog stupnja mogu boliti u jakom intenzitetu pogotovo kada se ne tretiraju sa analgeticima kao i navod tužitelja da nije spavao noću zbog bolova.

Vještakinja je procijenila i da je kod tužitelja ostala i naruženost lakšeg stupnja zbog ožiljka desne noge koji je vidljiv u ljetnom periodu kada tužitelj nosi kratke hlače i za vrijeme kupanja. I na ovu je procjenu tužitelj imao primjedbi uz navod da se radilo o dubokim opekotinama koje se kasnije nikako ne mogu ocijeniti ozljedama lakog stupnja. U dopunskom saslušanju vještakinja je ponovila da se iz dostavljenih fotografija vidi promjena pigmentacije na opečenom mjestu koja da s vremenom nestaje odnosno samo se nadzire i s vremenom postaje manje uočljiva radi čega je i dalje ostala pri procjeni da se radi o lakšoj naruženosti.

U dopunskom saslušanju vještakinja je dopunila svoju procjenu vezano za potrebu tuđe njege i pomoć koja je u prvom nalazu i mišljenju ostala očitom omaškom nedovršena te je navela da je tužitelju ta pomoć i njega bila potrebna prvi tjedan nakon nezgode u trajanju od jedan sat dnevno. Radilo se o pomoći pri obavljanju higijene dok mu je noga s opekotinama bila zavijena i dok je trpio bolove te o pomoći kod odlaženja na previjanje i kontrole.

U odnosu na prigovor tužitelja vezano za procijenjeno umanjenje životnih aktivnosti navela je da ostaje pri procijenjenih 2%, a u odnosu na nemogućnost sagibanja, što je istakao tužitelj kao svoju glavnu primjedbu, navela je da se radi o nemogućnosti fleksije ekstremiteta što se s vremenom kod opečenosti ekstremiteta također trebalo popraviti. Naime, koža da s vremenom postaje elastična.

Proveden je i dokaz vještačenjem po vještakinji spec. psihijatrije dr. S. B. koja je, nakon pregleda zdravstvenog kartona tužitelja, izjavila kako tužitelj prije štetnog događaja nije imao problema psihijatrijske naravi. Procijenila je da je tužitelj tijekom odvijanja nezgode trpio primarni strah jakog intenziteta u trajanju od 1 min, da je nakon toga uslijedio sekundarni strah u trajanju od pet do šest dana. Tužitelj da je trpio strah srednjeg intenziteta u trajanju od deset dana, a taj strah da je i uzrok što se tužitelj javio psihijatru na pregled. Nakon toga da se nastavio strah s blažim intenzitetom u različitim intervalima u trajanju od tri do četiri tjedna bez da su zaostale trajne posljedice pretrpljenog straha. Potvrda duševnog integriteta tužitelja da se očituje u bolovima, potištenosti, napetosti i strahu kao i patnji radi preostale naruženosti lakšeg stupnja.

Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužitelju sud je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, jer su to upravo osnovne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina novčane satisfakcije.

Tako je sud vodio računa o duljini i intenzitetu fizičkih bolova kojima je bio izložen tužitelj, o tome da je doživio pad s motora i duboke opekotine koje su ostavile i naruženost i umanjenje životnih aktivnosti u ukupnom postotku od 2%, dakle, u manjem stupnju, što obuhvaća i posljedice radi pretrpljenog prijeloma palca desnog stopala radi koje ozljede će tužitelj uvijek osjećati napore kod dužeg hodanja i svih težih napora te da je radi nezgode morao trpjeti i strah koji je procijenila vještakinja B..

Radi svega navedenog tužitelju je trebalo priznati iznos od 17.000,00 kn kao iznos novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50%. Ovaj iznos trebalo je, nadalje, umanjiti za utvrđeni doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja od 10% i ocijeniti da se radi o iznosu od 13.600,00 kn koji je trebalo priznati tužitelju.

Kako je tužitelj već u tužbi naveo da mu je tuženik prije podnošenja tužbe isplatio iznos od 7.490,00 kn od čega 7.350,00 kn na ime naknade neimovinske štete, kako je to specificirao tuženik u odgovoru na tužbu i što među strankama nije bilo sporno, proizlazi da je tužitelju trebalo dosuditi daljnjih 6.250,00 kn na ime naknade štete radi povrede prava osobnosti, a u preostalom dijelu, za zatraženih 29.260,00 kn iz ovog osnova tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Tužitelj je na zatraženi iznos naknade neimovinske štete zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od 26. travnja 2017. g., a kao dana podnošenja zahtjeva tuženiku prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj je uz tužbu priložio potvrdu o predaji zahtjeva za mirno rješenje spora tuženiku preporučenom pošiljkom pošti dana 26. travnja 2017. g.

Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je tužitelju došlo do nastanka štete nakon podnošenja zahtjeva tuženiku, trebalo je prihvatiti zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice na ime naknade neimovinske štete radi povrede prava osobnosti na fizičko i duševno zdravlje koju je pretrpio tužitelj koja teče od podnošenja pisanog zahtjeva pa do isplate.

Tužitelju je zatezna kamata priznata temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

-u odnosu na naknadu imovinske štete

Tužitelj je naknadu imovinske štete zatražio radi toga što mu je bila potrebna tuđa njega i pomoć, o čemu se izjasnila vještakinja spec. ortopedije.

Kako je tužitelju bila potrebna tuđa njega i pomoć opisanog trajanja od ukupno 7 sati neposredno nakon nezgode trebalo mu je dosuditi naknadu štete iz ovog osnova. Prema stajalištu sudske prakse cijenu nemedicinske kućne pomoći potrebno je utvrditi pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći trećima, primjerice od ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je takva pomoć potrebna i to ponajprije na području na kojem oštećenik živi.

Prema podacima D. za starije i nemoćne osobe L. cijena pružanja tuđe njege i pomoći nemedicinskog karaktera u kući u spornom razdoblju iznosila je 35,00 kn.

Dakle, tužitelju je trebala tuđa njega i pomoć u trajanju od ukupno 7 sati, što uz cijenu sata od 35,00 kn iznosi 245,00 kn. Ovaj je iznos trebalo umanjiti za utvrđeni doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja od 20% i ocijeniti da se radi o iznosu od 196,00 kn koji je trebalo priznati tužitelju. Kako je tuženik iz ovog osnova u mirnom postupku isplatio tužitelju iznos od 140,00 kn proizlazi da je tužitelju trebalo dosuditi daljnji iznos od 56,00 kn iz ovog osnova, a u a u preostalom dijelu, za zatraženih 1.944,00 kn iz ovog osnova tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Na ovaj iznos tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate, što tužitelju u svakom slučaju pripada jer je radi potrebe tuđe njege i pomoći imao troškove kojima je bio izložen još 2015. g. od kada mu je pripadalo pravo na zateznu kamatu, a po shvaćanju ovog suda.

Stopu zatezne kamate tužitelj je zatražio prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, što je u cijelosti u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici vezano za osnov i visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužitelj uspio u dijelu od 58%, a tuženik u dijelu od 42%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužitelju je od troška postupka koji će sud utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela troškova koji odgovara postotku od 16%.

Tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 23. listopada i 5. prosinca 2018. g. i 5. veljače, 2. rujna i 7. prosinca 2020. g. po 100 bodova (ukupno 600 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 6. lipnja 2018. g., 26. veljače i 23. listopada 2019. g. i 19. svibnja 2021. g. po 25 bodova (ukupno 100 bodova).

Ukupan broj bodova od 700 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se tim postupkom dobije (7.000,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženu pristojbu tužbe i presude od ukupno 1.000,00 kn koliko je tužitelj zatražio i tako dobiti iznos od 9.750,00 kn. Taj je iznos trebalo umanjiti te ocijeniti da tužitelju, u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pripada 16% ovog iznosa odnosno 1.560,00 kn, koji je bilo potrebno uvećati za zatraženi trošak plaćen od strane tužitelja za vještačenje (2.000,00 kn) te tako dobiti iznos od 3.560,00 kn što predstavlja trošak koji je trebalo priznati tužitelju i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

U S., 5. srpnja 2021. g.

S U D A C :

SANDI PETRIČIĆ v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom žpanijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).