1              Poslovni broj: Gž-2564/2023-2

Poslovni broj: Gž-2564/2023-2

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja i Sonje Meštrović, kao člana vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila viša sudska savjetnica Helena Silić Ivanković, u pravnoj stvari tužitelja I. S., OIB: ..., iz Z., kod M., protiv tuženog Grada Z., OIB: ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & L. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2761/2018 od 5. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tužitelja te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2761/2018 od 5. svibnja 2023.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.257,24 kuna/1.228,65 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 9.600,00 kuna/1.274,14 EUR-a za razdoblje od 6. travnja 2016. do 18. listopada 2018.,

b) preinačuje:

b.1.) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.975,00 kuna/1.323,91 EUR-a i u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.323,91 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1.274,14 EUR-a teku od 18. listopada 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a na iznos od 49,77 EUR  od 5. svibnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. "

b.2.) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.115,27 EUR-a/15.937,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i u tom dijelu rješava:

"Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 19.232,24 kuna/2.552,26 EUR-a s osnova naknade imovinske i neimovinske štete, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. izreke). Također, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.115,27 EUR-a/15.937,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj ne navodeći određeno koji od žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP-a).

2.1. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

3. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske oduke iz razloga kako slijedi.

4. Predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 19.232,24 kuna/2.552,26 EUR-a i to 9.600,00 kuna s osnova pravične novčane naknade, 1.000,00 kuna s osnova naknade za tuđu pomoć i njegu, 78,80 kuna s osnova naknade troškova liječenja te 8.553,44 kuna s osnova imovinske štete na vozilu, a sve kao posljedice prometne nezgode koja se dogodila 16. listopada 2015. u dvorišnom prostoru Šubićeve ulice kbr. 42 i to na način da je vozilo kojim je upravljao tužitelj naletjelo na neoznačenu rampu koja je bila otvorena odnosno "uperena" prema prometnom toku kojim se kretao tužitelj.

4.1. Među strankama tijekom postupka nije bio sporan sami nastanak štetnog događaja, ali je bila sporna prvenstveno pasivna legitimacija tuženika, a potom i osnov i visina tužbenog zahtjeva.

5. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke u bitnom je utvrđeno:

-      da se predmetna prometna nezgoda dogodila, dakle, na način da je vozilo kojim je upravljao tužitelj naletjelo na neosvijetljenu rampu koja je bila otvorena prema prometnom toku kojim se kretao tužitelj, a koji je presudom Prekršajnog suda u Zagrebu od 5. siječnja 2018. oslobođen optužbe da bi postupao protivno odredbi članka 51. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj: 67/08., 74/11., 80/13., 82/14., 64/15.) te probila vjetrobransko staklo automobila na mjestu vozača i istog ozlijedila,

-      da je tužitelj kao posljedice predmetne prometne nezgode pretrpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od dva dana, srednjeg intenziteta u trajanju od pet dana te slabijeg intenziteta u trajanju od trideset dana, da je pretrpio kratkotrajni primarni strah jakog intenziteta, potom sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od četiri dana, srednjeg intenziteta u trajanju od osam dana i slabijeg intenziteta u trajanju od dvadeset dana, te da je tužitelju tuđa pomoć i njega prvih pet dana bila potrebna 2 sata dnevno, a narednih pet dana po jedan sat dnevno,

-      da je vozilo kojim je upravljao tužitelj u vlasništvu njegove supruge M. S.,

-      da je tuženik upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine (zemljišta) na kojoj je postavljena opisana rampa i na kojoj se dogodila predmetna prometna nezgoda i to nekretnine zk.č.br. 2154/5, opisane kao oranica, upisane u k.o. G. Z., ali da su na toj nekretnini izgrađene zgrade za koje se sukladno odredbama Pravilnika o povezivanju zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu vlasništva posebnog dijela nekretnine ("Narodne novine", broj 121/13. i 61/18.) vodi postupak povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora koji nije konačno riješen.

6. Nakon prethodno navedenih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je, a kako je već naprijed navedeno, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja i to zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženika, smatrajući da tužitelj, uslijed postojanja Knjige položenih ugovora za zgrade izgrađene na predmetnom zemljištu, nije dokazao da bi tuženik bio vlasnik nekretnine na kojoj je postavljena rampa i na kojoj se dogodila predmetna prometna nezgoda, odnosno da bi upravo tuženik bio pasivno legitimiran u ovom postupku.

7. Takvo shvaćanje prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća i to iz razloga kako slijedi.

7.1 Odredbom članka 221.a ZPP-a propisano je da će sud, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, u okolnostima u kojima je tužitelj u spis dostavio zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg proizlazi da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine na kojoj je postavljena neosvijetljena rampa, na tuženika je prešao teret dokazivanja i to ne negativne činjenice da on ne bi bio (su)vlasnik predmetne nekretnine i rampe postavljene na istoj, nego činjenice da su druge osobe, različite od tuženika, upisom u Knjigu položenih ugovora stekle pravo (su)vlasništva predmetne nekretnine. Napominje se i da je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu od 15. listopada 2019. (list 51.-52. spisa) pozvao upravo tuženika na dostavu dokaza kojima bi potkrijepio svoje navode da su druge osobe (su)vlasnici predmetne nekretnine i na njoj postavljene rampe, a čemu tuženik nije udovoljio.

7.2. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, sukladno odredbi članka 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.; dalje: ZOO-a) prema kojoj za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a neosvijetljena rampa uperena prema prometnom toku može se definirati kao opasna stvar, upravo je tuženik odgovoran tužitelju za nastalu štetu. Naime, u slučaju štete nastale u vezi s opasnom stvari, uzročnost se predmnijeva, pa je na oštećeniku samo teret dokazivanja da je stvar sudjelovala u štetnom događaju, a što je u konkretnom slučaju nesporno. U tom trenutku teret dokazivanja prelazi na vlasnika opasne stvari koji, da bi se oslobodio odgovornosti, mora dokazati da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti, a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

8. Kako tijekom postupka nije dokazano ni da je tužitelj na bilo koji način pridonio nastanku štete, a što bi moglo dovesti do razmjernog sniženja naknade u smislu odredbe članka 1106. ZOO-a u vezi s odredbom članka 1092. ZOO-a, tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju pravičnu novčanu naknadu u traženom iznosu od 9.600,00 kuna/1.274,14 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe odnosno 18. listopada 2018., a to sukladno odredbi članka 1103. ZOO-a. Za napomenuti je da tužitelju zakonske zatezne kamate na navedeni iznos ne pripadaju od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, jer je odštetni zahtjev bio podnesen Croatia osiguranju d.d. kao osiguratelju Zagrebačkog holdinga d.d., a ne tuženika.

8.1. Naime, odredbom članka 19. stavka 2. ZOO-a propisano je da se pod pravima osobnosti u smislu tog Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., dok je odredbom članka 1100. istog Zakona propisano da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

8.2. Po ocjeni ovog suda, tužitelju bi, uvažavajući brojnost povreda i njihov lokalitet, tijek liječenja, fizičke bolove, strah i sve kvalifikatorne okolnosti koje utječu na težinu povrede i visinu naknade, s osnova pravične novčane naknade pripadao i veći iznos, međutim, kako sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP-a), a kako je tužitelj u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu s tog osnova zahtijevao upravo 9.600,00 kuna, taj mu je iznos valjalo i dosuditi.

9. Nadalje, s obzirom da je tijekom prvostupanjskog postupka, a kako je to već ranije navedeno, utvrđeno i to da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od ukupno 15 sati te da je cijena sata tuđe njege i pomoći u vrijeme donošenja prvostupanjske presude iznosila 25,00 kuna, to tužitelju s navedenog osnova pripada pravo na naknadu u iznosu od 375,00 kuna/49,77 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 5. svibnja 2023. (kao dana donošenja prvostupanjske odluke), dok nema pravo na više zatraženo, a to uslijed okolnosti da tijekom prvostupanjskog postupka nije predložio dokaze koji bi opravdali veću cijenu sata tuđe pomoći i njege od one utvrđene od strane prvostupanjskog suda.

10.              Nadalje, tužitelj tijekom postupka nije dokazao opravdanost svog zahtjeva za isplatu iznosa od 78,80 kuna s osnova naknade troškova liječenja u smislu prilaganja računa ili slično, a nije dokazao ni svoje pravo na naknadu imovinske štete na automobilu u iznosu od 8.553,44 kuna.

10.1. Naime, a kako to pravilno navodi i prvostupanjski sud, pored nesporne činjenice da je kao vlasnica automobila u službenim evidencijama upisana supruga tužitelja, tužitelj je trebao dokazati da vozilo predstavlja njihovu bračnu stečevinu, a u kojem bi slučaju imao pravo na naknadu polovine štete nastale na istom, međutim, tužitelj navedeno nije s uspjehom dokazao. Spisu priloženi izvadak iz matice vjenčanih sam po sebi, bez primjerice kupoprodajnog ili darovnog ugovora u odnosu na predmetni automobil iz kojeg bi bio vidljiv datum stjecanja prava vlasništva nad istim, ne dokazuje da je automobil na kojem je nastala imovinska šteta bračna stečevina tužitelja i njegove supruge.

11. Imajući u vidu uspjeh stranaka u parnici kako u pogledu osnove tako i visine tužbenog zahtjeva, razvidno je da su stranke u parnici uspjele u približno jednakim dijelovima, zbog čega je, primjenom ovlaštenja iz članka 154. stavka 4. ZPP-a, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

12. Slijedom svega navedenog, trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Split, 29. veljače 2024.