Broj: Jž-946/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca:

Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog M.B., zbog prekršaja iz članka 39. stavka 1. točke 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima („Narodne novine“, broj 117/03, 71/06, 43/09 i 34/11), odlučujući o žalbi okrivljenog M.B. podnesenoj po branitelju D.K., odvjetniku iz Z., protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od dana 17. veljače 2020., broj: 52.Pp J- 3222/19, na sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2021.,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba okrivljenog M.B. kao djelomično osnovana, te se preinačuje pobijana presuda u odluci o zaštitnoj mjeri, na način da se ukida zaštitna mjera zabrane prisustvovanja športskim natjecanjima - svim utakmicama GNK “Dinamo“ na području Republike Hrvatske u trajanju od jedne godine s obvezom javljanja u policijsku postaju.

II. U ostalom dijelu odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog M.B., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljenik se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz članka 39. stavka 1. točke 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima činjenično opisanog izreci prvostupanjske presude za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna.

2. Nadalje, na temelju članka 32. stavka 1. podstavak 1. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane prisustvovanja svim utakmicama GNK “Dinamo“ na području Republike Hrvatske u trajanju od jedne godine s obvezom javljanja u policijsku postaju, te je temeljem članka 138. stavka 2. točke 2. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna.

3. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog povrede materijalnog prava i zbog odluke o zaštitnoj mjeri. Ističe u bitnom, da presuda ima nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati budući je obrazloženje nerazumljivo i nejasno, da su razlozi presude proturječni, a činjenično stanje nije valjano utvrđeno. Žalitelj detaljno analizira provedeni postupak i sadržaj obrane koju je iznio, a posebno video zapis ukazujući da snimka započinje njegovom fotografijom snimljenom u vrijeme i na mjestu različitom od mjesta događaja, da se snimka više puta prekida i pritom prelazi na različite lokacije, te da uopće nije vidljivo da bi se radilo o njemu. Sud nije vršio opažanje vlastitim očima nego je uzeo kao dokazano ono što je navedeno u optužnom aktu samo zato što se radi o policiji, iako je snimku mogao koristiti tek kao element osnovne sumnje, pa kako čl. 82. st. 3. Prekršajnog zakona jasno upućuje na supsidijarnu primjenu Zakona o kaznenom postupku, trebalo je pravilnom primjenom zakonskih odredbi provesti biometrijsko vještačenje i nesporno utvrditi istovjetnost, jer snimka nikako ne predstavlja nedvojben dokaz identiteta. Pogotovo stoga jer i sam sud navodi kako pregledom snimke nije moguće uočiti trenutak kada osoba za koju se tvrdi da je on stavlja kapuljaču, te svoje uvjerenje temelji na tome da se radi o uvježbanom mimohodu gdje svaki pojedinac mora biti na istom mjestu. Navodi suda u odnosu na utvrđenje istovjetnosti su krajnje nerazumljivi, nelogični i nejasni, kao i navod da je indikativna činjenica da ne želi iskoristiti mogućnost pregleda snimke u sudnici, čime sud ulazi u njegovo pravo na obranu, ne uzimajući u obzir da živi u Vukovaru i da mu nije lako dolaziti u Zagreb na ročišta. Sud je primjenom načela in dubio pro reo trebao ga osloboditi, a nipošto ne ulaziti u dispoziciju njegovog korištenja prava na obranu, pogotovo jer osim identiteta, sud nije utvrdio niti bitnu okolnost je li navukao kapuljaču i maramu upravo s ciljem prikrivanja identiteta, a u tom smjeru nije proveden niti jedan dokaz. Nadalje, ističe da odluka o zaštitnoj mjeri nije pravilno obrazložena, već je sud primjenjuje samo s paušalnim navodom koji se uopće ne odnosi na konkretnu osobu, predlažući da se žalba prihvati i presuda ukine, te predmet vrati na ponovni postupak.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Razmatrajući pobijanu presudu i žalbene navode okrivljenika, ovaj Sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona na koju upire okrivljenik (nerazumljivost, proturječnosti, nejasnoća i nedostatak razloga). Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoju odluku. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom i da mu je omogućeno da iznese svoju obranu, pa je evidentno da mu je bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane.

7. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju ocjene i analize obrane okrivljenika, te uvida i pregleda dokaza u spisu – video snimke snimljene od strane Interventne jedinice policije PU zagarebačke.

Sudac je do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje žalitelja došao preko lanca logičke argumentacije, svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize dokaza, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

Kako prvostupanjski sud nije imao dvojbi glede činjenica odlučnih za postojanje zakonskog bića djela prekršaja u odnosu na žalitelja, sud prvog stupnja nije došao u situaciju vrednovati činjenice „in favorem“, odnosno primijeniti pravno načelo „in dubio pro reo“, niti je postupio nezakonito, kada je na temelju slobodne ocjene dokaza donio odluku o krivnji žalitelja.

Činjenica da je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio prvenstveno na video snimci i da je svoju odluku o dinamici odvijanja događaja donio pregledavajući i ocjenjujući video snimku sa stajališta logike i na temelju pravila općeg ljudskog iskustva (a da nije smatrao potrebnim vještačiti snimku po vještacima za informatiku ili kriminalističku traseologiju), ne dovodi do nezakonitosti presude, a pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

Imajući u vidu naprijed navedeno, činjenično stanje u provedenom prvostupanjskom postupku je jasno i nedvojbeno utvrđeno, te je prvostupanjski sud opravdano žalitelja proglasio krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

8. Razmatrajući pobijanu presudu i žalbene navode okrivljenika, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe materijalnog prava na koje upire žalitelj, niti da bi uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, predmetno djelo prekršaja čini osoba koja maskira lice radi prikrivanja identiteta (članak 4. stavak 1. podstavak 4. Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, kažnjivo po članku 39. stavku 1. točki 4. istog Zakona), a takva protupravna ponašanja mogu biti ostvarena tijekom čitavog razdoblja od polaska, putovanja, trajanja natjecanja do povratka sa športskog natjecanja (stavak 2. članka 4. citiranog Zakona), te se okrivljenikovo zaticanje na čelu navijačkog „kortea“ skupine „BBB“ nedvojbeno može dovesti u vezu s konkretnim športskim natjecanjem (utkmica NK „Rudeš“ – GNK „Dinamo“). Opravdano sud prvog stupnja nije prihvatio žaliteljeve navode da je kapuljaču stavio radi hladnoće, s obzirom da iz dokaza jasno proizlazi da se radilo o maskiranju navlačenjem crne marame preko lica i crne kapuljače preko glave, te se uzimajući u obzir sve okolnosti i cjelokupni kontekst, nesporno radilo o postupanju sa svrhom maskiranja odnosno prikrivanja identiteta.

9. Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona.

10. Razmotrivši povodom žalbe odluku o izrečenoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

11. Pritom treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja propisana novčana kazna u rasponu od 2.000,00 do 15.000,00 kuna ili alternativno kazna zatvora u trajanju do 30 dana, pa je iz svega navedenog evidentno da je prvostupanjski sud izričući blažu kaznu - novčanu kaznu u minimalnom predviđenom iznosu za to djelo prekršaja, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na izbor i visinu iste.

12. Po ocjeni ovog Suda, uzimajući u obzir sve okolnosti događaja i vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju kazne, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna težini i načinu počinjenja prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se njome postići kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona.

13. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, žalitelj se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci ove presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

14. Nadalje, ispitujući odluku prvostupanjskog suda, u odnosu na izrečenu mu zaštitnu mjeru zabrane prisustvovanja svim utakmicama GNK “Dinamo“ na području RH u trajanju od jedne godine s obvezom javljanja u policijsku postaju, ovaj Sud drži da u konkretnom slučaju nema potrebe za primjenom iste.

15. Uzimajući u obzir protek vremena od počinjenja djela i cijeneći da prema potvrdi Odjela za prekršajne evidencije Ministarstva pravosuđa RH (str. 7. spisa) okrivljenik nije prekršajno kažnjavan za istovrsne prekršaje, vrednujući razmjere i objektivnu težinu djela u smislu cjelovite koncepcije svrhe kažnjavanja i analitičkog postupka pri sudskom odmjeravanju sankcije, ovaj Sud drži da će se svrha prekršajnih sankcija postići u cijelosti novčanom kaznom, te da predmetna zaštitna mjera nije nužna s aspekta postojanja opasnosti da bi okrivljenik mogao ponovno počiniti prekršaj, te utvrđene okolnosti ne upućuju na nužnost primjene predmetne zaštitne mjere niti sa stajališta opće, niti sa stajališta posebne prevencije, pa je slijedom navedenog valjalo ukinuti izrečenu zaštitnu mjeru.

16. Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova ovog žalbenog postupka.

17. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. srpnja 2021.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Robert Završki, v. r.

Siniša Senjanović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.