Poslovni broj: 152 Povrv-3675/20-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Andrei Grahovac, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika – specijaliste Nataše Marahovec, u pravnoj stvari tužitelja A. H. d.o.o. iz Z. OIB …, kojega zastupa punomoćnik T. Z., odvjetnik u O. d. Z. i p. d.o.o. u O., protiv tuženice A. D. iz Z. OIB …, radi isplate, nakon održane I zaključene glavne i javne rasprave 31. svibnja 2021., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika T. Lj. i u odsutnosti uredno pozvane tuženice, 2. srpnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Roberta- Antona Čečatke iz Slavonskog Broda poslovni broj Ovrv-623/20 od 13. ožujka 2020. u cijelosti i odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Na prijedlog tužitelja javni bilježnik Robert-Anton Čečatka iz Slavonskog Broda donio je rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-623/20 od 13. ožujka 2020. na temelju vjerodostojne isprave – izvoda iz poslovnih knjiga od 5. ožujka 2020. kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.079,20 kn sa zateznim kamatama tekućima od 16. veljače 2019. do isplate.

2. Tuženica je protiv navedenog rješenja o ovrsi pravodobno podnijela prigovor, te je rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-3675/20-2 od 16. prosinca 2020. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

3. Tuženica u prigovoru navodi da je prilikom potpisivanja ugovora obećan signal, internet bez poteškoća, da su računi redovno stizali svaki mjesec, i to dosta veliki računi, koji su uredno plaćeni. Navodi da je broj mobitela koristio suprug kojemu je zbog prirode posla potreban mobitel, a najviše internet, da je od 30 dana u mjesecu samo 10 dana bilo signala, da su u više navrata zvali službu za korisnike i prijavljivali kvar, a da po prijavama nije ništa učinjeno.

4. Tužitelj tijekom postupka obrazlaže da je ugovorni odnos proizašao iz zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 30. ožujka 2017. za uslugu H. T., pretplatnički broj … te zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 5. siječnja 2018. za uslugu M. M, pretplatnički broj …, a koji su ugovorni odnosi sklopljeni s razdobljem obveznog minimalnog trajanja ugovora od 24 mjeseca. Navodi da je tuženica, ukoliko je imala poteškoća sa korištenjem ugovorene usluge mogla podnijeti prigovor, a što ista nije učinila te se stoga smatra da se s iznosima računa suglasila. Nadalje navodi da obvezno trajanje pretplatničkog odnosa od 24 mjeseca znači da pretplatnik ne može raskinuti ugovor prije isteka vremenskog razdoblja od 24 mjeseca bez plaćanja naknade za prijevremeni raskid ugovora (tzv. penala) pozivom na odredbu čl. 41. st. 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama i odredbu čl. 14. Općih uvjeta poslovanja V. d.o. Navodi da se o svakoj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo kako je to razvidno iz zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa. Navodi da je tijekom obveznog trajanja predmetnih ugovora došlo do njihovog raskida, slijedom čega je tužitelj tuženici u računu za siječanj 2019. zaračunao naknadu za prijevremeni raskid ugovora u vidu mjesečnih naknada za preostalo razdoblje obveznog trajanja ugovora. Predlaže sudu održati na snazi platni nalog u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

5. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u izvod iz ovjerenih poslovnih knjiga od 5.3.2020. (list 5), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 22), zahtjeve za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 30.3.2017. i 5.1.2018. s preslikom osobne iskaznice tuženice (list 23-29), račun (list 30-32), karticu kupca (list 33-34), Opće uvjete poslovanja V. d.o.o. (list 35-58), obračun naknade za prijevremeni raskid ugovora (list 59).

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim.

7. Predmet spora je ispunjenje obveze tuženice po osnovi neplaćenog računa za siječanj 2019. na ime naknade za prijevremeni raskid ugovorne obveze.

8. Među strankama nije sporno da su zasnovale pretplatničke odnose, i to prema pretplatničkom broju … za tarifni model H. T. te

pretplatničkom broju … za tarifni model M. M., na neodređeno vrijeme s razdobljem obveznog minimalnog trajanja ugovora od 24 mjeseca. Navedene činjenice nisu osporene po tuženici, a iste je sud utvrdio uvidom u spisu priležeću dokumentaciju.

9. Sporna je obveza tuženice za ispunjenje predmetne tražbine s obzirom na prigovor ne korištenja usluge tužitelja.

10. Zasnivanjem pretplatničkog odnosa tuženica je prihvatila uvjete korištenja usluga V. d.o.o utvrđene Općim uvjetima poslovanja V. d.o.o. (čl. 1.2. u daljnjem tekstu Općih uvjeta). Zahtjev prihvaćen od strane V. zajedno s Općim uvjetima, uvjetima korištenja odabranih usluga i Cjenikom čini ugovor o pretplatničkom odnosu, na neodređeno vrijeme. Prava i obveze iz pretplatničkog odnosa između V. i krajnjeg korisnika započinju potpisivanjem ugovora, odnosno prihvaćanjem zahtjeva, a pravo naplate nastupa uključenjem usluge (priključenje terminalne opreme na V. javnu komunikacijsku mrežu, odnosno od dana kada usluga postane dostupna krajnjem korisniku (čl. 5.1.2. Općih uvjeta). Odredbom čl. 6.3.1. Općih uvjeta propisano je da je krajnji korisnik obvezan podmiriti račun do datuma naznačenog na računu te da V. može privremeno ograničiti usluge ili isključiti pretplatničku terminalnu opremu iz javne elektroničke komunikacijske mreže, ako pretplatnik nije podmirio dospjelo dugovanje u roku od 30 dana od dana dostavljanja opomene u pisanom ili elektroničkom obliku (u slučaju da se dostavlja e-račun), a nije podnio prigovor na iznos kojim je zadužen. Ako krajnji korisnik ne podmiri dugovanje ni nakon isteka 30 dana od dana privremenog isključenja, V. može trajno isključiti usluge i raskinuti pretplatnički odnos u skladu s ovim Općim uvjetima (čl. 6.3.3. Općih uvjeta). Nadalje je odredbom čl.

14.2. Općih uvjeta propisano da ukoliko je ugovor tijekom obveznog trajanja raskinut od strane V. krivnjom krajnjeg korisnika, krajnji korisnik je obvezan platiti ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora.

11. Na osnovu zasnovanog pretplatničkog odnosa tužitelj je tuženici ispostavio račun za pruženu i izvršenu uslugu u smislu odredbe čl. 6.2.1. Općih uvjeta, a na koji je račun tuženica sukladno odredbi čl. 9. Općih uvjeta mogla podnijeti prigovor na iznos kojim je zadužena za pruženu uslugu, odnosno prigovor na kakvoću pružene usluge u pisanom obliku. Tuženica tijekom postupka ne dokazuje u smislu odredbe čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP) da bi takav prigovor podnijela tužitelju, a koju činjenicu tužitelj osporava.

12. Uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga od 5. ožujka 2020., račun te obračun naknade za prijevremeni raskid ugovora sud utvrdio da je tuženici obračunata naknada štete za prijevremeni raskid ugovora u vidu preostalih mjesečnih naknada za prijevremeni raskid ugovora u iznosu od 476,90 kn prema pretplatničkom broju … i u iznosu od 1.907,61 kn prema pretplatničkom broju …, dakle, u ukupnom iznosu od 2.384,51 kn kao povoljnije naknade za tuženicu (naknade u vidu popusta na proizvode i usluge po oba pretplatnička broja iznose 2.155,61 kn i 2.226,40 kn). Iz činjeničnih navoda tužitelja razvidno je da prema utuženom računu potražuje samo naknadu za prijevremeni raskid ugovora, i to u manjem iznosu od naknade na koji je izdan račun te stoga sud odlučuje u okviru zatraženog iznosa (čl. 2. st. 1. ZPP-a).

13. Nadalje je uvidom u obračun naknade za prijevremeni raskid ugovora sud utvrdio da je pretplatnički odnos raskinut od strane tužitelja (tužitelj tijekom postupka ne navodi da raskid bio zatražen po tuženici, niti to tvrdi tuženica tijekom postupka) te da je do raskida ugovornog odnosa došlo zbog krivnje tuženice (neplaćanjem ugovornih obveza) 4. siječnja 2019., a sve navedeno sukladno odredbi čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje ZOO).

14. Odredbom čl. 41. st. 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14, 72/17 – dalje ZEK) propisano je da se pretplatničkim ugovorom može utvrditi da, ako je ugovor raskinut krivnjom pretplatnika prije isteka razdoblja obveznog trajanja ugovora, pretplatnik mora platiti mjesečnu naknadu za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora ili naknadu u visini popusta na proizvode i usluge koje je ostvario ako je plaćanje te naknade povoljnije za pretplatnika. Sadržaj odredbe čl. 14. st. 2. Općih uvjeta, kojom je propisana obveza korisnika da u slučaju prijevremenog raskida ugovora od strane tužitelja, a krivnjom korisnika, isplati tužitelju ukupan iznos svih preostalih mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora, jest preuzet iz važećih propisa, konkretno iz odredbe čl. 41. st. 5. ZEK kojom je propisana upravo mogućnost teleoperatera da takvu odredbu unese u pretplatnički ugovor. T užitelj je pitanja raskidanja i prestanka pretplatničkog odnosa, uključujući i pitanje naknade za raskid ugovora prije isteka obveznog trajanja ugovora, regulirao svojim općim uvjetima poslovanja sukladno odredbi čl. 41. i 42. ZEK, a ti opći uvjeti poslovanja su potpisom zahtjeva za zasnivanje pretplatničkog odnosa postali sastavni dio predmetnog ugovora temeljem kojeg tužitelj od tuženika i potražuje isplatu naknade za raskid ugovora.

15. Prema shvaćanju ovog suda odredba čl. 14.2. Općih uvjeta protivna je prisilnom propisu – odredbama Zakona o zaštiti potrošača (41/14, 110/15 – dalje ZZP), a koji se zakonski propis u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, s obzirom da ugovor o pretplatničkom odnosu predstavlja potrošački ugovor (zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova od 14. listopada 2016.), a time i ništetna, te na temelju takve odredbe tužitelj ne može temeljiti svoju utuženu tražbinu, odnosno, navedena odredba Općih uvjeta ne predstavlja valjanu pravnu osnovu za potraživanje naknade zbog prijevremenog raskida/otkaza ugovora.

16. Odredbom čl. 296. st. 3. ZOO propisano je da se ispitivanje nepoštenosti, odnosno ništetnosti odredbi općih uvjeta ugovora ne primjenjuje na one odredbe ugovora čiji sadržaj je preuzet iz važećih propisa.

17. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, ne primjenjuje se odredba ZOO, već se primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. ZZP-a sukladno kojoj ne podliježu ispitivanju nepoštenosti samo ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi.

18. S obzirom da odredba čl. 41. st. 5. ZEK nije prisilne, već dispozitivne naravi (propisana je samo mogućnost ugovaranja odredbe za prijevremeni raskid ugovora prilikom zasnivanja pretplatničkog odnosa), ovaj sud je ovlašten u smislu odredbe čl. 49. st. 1. i 2. i čl. 50. ZZP-a utvrditi odredbu o obvezi plaćanja naknade za prijevremeni raskid nepoštenom, a time i ništetnom, u smislu odredbe čl. 55. st. 1. ZZP-a, a na što sud prema odredbi čl. 327. st. 1. ZOO pazi po službenoj dužnosti.

19. Prema mišljenju ovog suda primjena citirane ugovorne odredbe čl. 14.2. Općih uvjeta dovela bi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tuženice (pretplatnika), jer je društveno neprihvatljivo da tužitelj ugovara za sebe korist, a s druge strane ne pruža nikakvu uslugu za to. Nesporno je da je tužitelj odredbu o naknadi za prijevremeni raskid ugovora unaprijed formulirao na standardnom ugovoru te stoga postoji presumpcija da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (unatoč činjenici što je tuženica mogla izabrati drugu tarifu, ali predmetnu tarifu koju je izabrala nije mogala izabrati pod drugačijim uvjetima) iz kojeg razloga ta ugovorna odredba, na čiji sadržaj potrošač, dakle, tuženica nije imala utjecaja, predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se raskidom ugovora operator oslobađa svih obveza prema potrošaču, dok se potrošač ni nakon raskida ugovora ne može osloboditi obveza preuzetih prema Općim uvjetima, a navedeno je u izravnoj suprotnosti sa smislom i pravnim učincima instituta jednostranog raskida ugovora propisanog odredbom čl. 368. ZOO. Odredbe Općih uvjeta poslovanja tužitelja (koji čine sastavni dio ugovora o pretplatničkom odnosu) moraju biti u skladu sa svim kongentnim normama ZOO koje reguliraju navedenu materiju.

20. Navedena odredba Općih uvjeta nije u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. i 2. ZZP- a kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

21. Odredbom čl. 49. st. 4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Činjenica da je tuženica imala mogućnost biranja više vrsta pretplatničkih ugovora ne znači ujedno da su parnične stranke prije sklapanja ugovora pregovarale o njezinom sadržaju na što upućuju odredbe čl. 296. st. 3. ZOO i čl. 49. st. 1. ZZP-a koje jasno navode formulaciju pregovaranja o spornoj odredbi ugovora, a ne pružanju mogućnosti potrošaču da izabere neki drugi korisnički paket, odnosno vrstu ugovora. Tužitelj sukladno odredbi čl. 49. st. 4. ZZP-a ne dokazuje svoje navode da su stranke o predmetnoj odredbi Općih uvjeta pregovarale, dok sam potpis potrošača ne znači da su se o pojedinim ugovornim odredbama vodili pojedinačni pregovori. Odredbom čl. 50. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se predviđa da trgovac zadrži plaćeno od strane potrošača kada ovaj odluči da neće sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor, dok se isto pravo ne predviđa za potrošača u slučaju da trgovac ne želi sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor (alineja 4) i odredba kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete, mogle bi se smatrati nepoštenima (alineja 5).

22. Slijedom navedenog, odredba čl. 14.2. Općih uvjeta, prema shvaćanju ovog suda, je nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 49. st.1. i st.2. ZZP-a, jer se radi o odredbi koja je sastavni dio ugovora formuliranog unaprijed od strane pružatelja usluge (trgovca), zbog čega se predmnijeva da se o njoj nije posebno pregovaralo, a riječ je o odredbi koja u ugovornom odnosu protivno načelu savjesnosti i poštenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je ista stoga ništetna u skladu sa odredbom čl. 55. st. 1. ZZP.

23. Stoga, tužitelju ne pripada pravo temeljem navedene ugovorne odredbe potraživati plaćanje ugovorene naknade za slučaj raskida ugovora, već bi imao pravo temeljem odredbe čl. 368. ZOO, zahtijevati samo naknadu štete zbog raskida ugovora uslijed neispunjenja. Međutim, tužitelj tijekom postupka činjenično nije determinirao svoj tužbeni zahtjev kao zahtjev za naknadu štete, niti je tijekom postupka tvrdio da je zbog prijevremenog raskida ugovora pretrpio štetu, niti je navodio u čemu bi se ona sastojala, te tužitelju ne pripada pravo na utuženi iznos ni po navedenom pravnom osnovu.

24. S obzirom da nakon raskida ugovora vjerovnik ima pravo jedino na naknadu štete, a tužitelj u ovom postupku ne dokazuje da bi pretrpio štetu u visini mjesečnih naknada za ostatak razdoblja obveznog trajanja ugovora te uzimajući u obzir utvrđenu ništetnost odredbe čl. 14.2. Općih uvjeta, to sud u cijelosti odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

25. Slijedom navedenog, sud je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a platni nalog u cijelosti ukinuo i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti (sukladno Zaključku br.

3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa predsjednicima građanskih odjela županjskih sudova održanom 2. lipnja 2017.) kako je to navedeno pod točkom I izreke presude.

26. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio ovu parnicu, to je i njegov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan, na temelju odredbe čl. 154. ZPP-a (točka II izreke presude).

U Zagrebu 2. srpnja 2021.

Sudac

Andrea Grahovac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna strana može podnijeti u roku 15 dana od dana dostave presude žalbu županijskom sudu. Žalba se ulaže putem ovoga suda u četiri primjerka za sud i protivnu stranu. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

DN-a

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku