REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 5718/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S. B., M., , O.:

…, zastupanog po pun. N. K., odvjetnici u Z., protiv

tuženika O. B. H. d.d. S., O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz OD A. & A.

d.o.o. S., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 15. travnja 2021. godine u nazočnosti zamj. pun. stranaka, dana 1. srpnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu broj ….

od 25. 01.

2005. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u

kojem je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi:

"IZNOS KREDITA

Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 28.150,00 (slovima: dvadesetosamtisućastopedesetšvicarskih franaka).

Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 14.338,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 30. studenog 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se zahtjev odbija za više zatraženi iznos od 10.754,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji tvori tu glavnicu do isplate; kao i na više zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 14.338,88 kn od dospijeća svakog pojedinog iznosa koji tvore tu glavnicu pa do podnošenja tužbe.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba 10. Ugovora o kreditu broj 95819/05 od 15. 02. 2008. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

"10 KAMATE

1. Redovna (nominalna) kamata je promjenljiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora."

IV. Nalaže se tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 9.432,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe – 30. studenog 2018. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; dok se zahtjev odbija za više zatražene zakonske zatezne kamate koje tvore ovu glavnicu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do podnošenja tužbe.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak od 8.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 30. studenog 2018. godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su dana 25. studenog 2005. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 95819/05 koji je solemniziran kod javnog bilježnika, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 28.150,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po deviznom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom u čl. 4. da je određena kamatna stopa u visini od 5,40 % godišnje, promjenljiva, a člankom 10. da je određena promjenjivost kamate, Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora. Predmetnim ugovorom o kreditu da su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, tužitelj smatra kako cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Navodi da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF te da je na taj način tužitelj bez osnove stekao iznos od 25.093,21 kn. Ujedno navodi da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i da je s obzirom na to, kamatna stopa tužitelju povećavana nekoliko puta, sa početne 5,40 % pa sve do 8,90 % i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. Tužitelj da je osnovom nezakonito povećavane kamatne stope pretplatio iznos od 9.432,24 kn. Radi navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak te traži da mu tuženik isplati iznos od 25.093,21 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno traži utvrđenje da je ništetna odredba 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka vezano za promjenljivu kamatnu stopu te potražuje od tuženika iznos od 9.432,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu potraživanja, ističe prigovor zastare navodeći da mu je tužitelj u obvezi naknaditi parnični trošak jer zahtjev nije osnovan u cijelosti. Ističe kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući je kredit u cijelosti otplaćen 24. prosinca 2012. godine. Ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima da je pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz Zakona o obveznim odnosima, tako i s aspekta odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Sa tužiteljem da se pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi, tužitelj da je samostalno i isključivo kao valutu obveze izabrao švicarski franak te da ga je tuženik izrijekom upozorio na rizike vezane za ugovorenu valutnu klauzulu. Tuženik poriče navode tužitelja kako predmetnim pravnim poslom kamata nije određena, da je ista neodrediva i da bi ove ugovorne odredbe bile ništetne u smislu članaka 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Ugovor o kreditu da sadrži klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i učinio. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope da ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Promjene kamatne stope da su u skladu sa tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju i ne podliježu obvezno pravnoj kontroli suda, pa da tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva koji je zaključen između stranaka dana 25. studenog 2005. godine i koji je solemniziran kod javnog bilježnika 25. studenog 2005. godine; dokumentacije tuženika u pogledu predmetnog pravnog posla; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oecc. M. T., sa dopunama njenom pisanom vještvu.

Stranke su popisale parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

Tužitelj traži isplatu temeljem utvrđenja ništetnosti dijela predmetnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 25. studenog 2005. godine, vezano za eventualno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i više plaćenoj kamati (promjenljiva kamatna stopa). Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen 24. prosinca 2012. godine, tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 28.150,00 po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Početna kamatna stopa iznosila je 5,40 %, a rok otplate ugovore je na 84 mjeseca.

Među strankama je sporno je li odredba predmetnog ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi nepoštena odredba, što bi ju činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu preplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenljive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita). Sporno je i pitanje naplate kredita po valutnoj klauzuli CHF radi primjene valutne klauzule u CHF, odnosno ništetnosti i ove klauzule. Istaknut je i prigovor zastare.

S obzirom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da su tuženici, tako i ovaj tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i

56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje

ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga sud smatra sa se sa tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Na ovu okolnost nije trebalo izvoditi nikakve daljnje dokaze, saslušanjem tužitelja ili bilo koga drugog, jer je ova okolnost općepoznata i utvrđena temeljem izvedenih dokaza.

Dakle, to znači da je odredba sadržana u spornom Ugovoru o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci tuženika (a prvotno ugovoreno od 5,40 % tuženik je jednostrano mijenjao na do 8,90%) ništetna jer je odredba o ugovornoj kamati nepoštena, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne. Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bila ova odredba ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,40%.

S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetan to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je od njega primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je ništetan, a to je prethodno pitanje za zahtjev za isplatu.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu u CHF, za navesti je da je i ta odredba Ugovora ništetna prema stavu ovog suda, ista je nepoštene, a to vezano i za stav i presuđenje u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine i odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013.godine. Kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik se također nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, tuženik pri tom nije vodio računa o interesima tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja za tužitelja valute klauzule upravo u CHF, to je zaista uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Tuženik kao financijska ustanova je mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju. Tuženik je takve informacije uskratio tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora. Tužitelj za ovo nije mogao znati, kao fizička osoba i nije znao, a tuženik je to znao i mogao je znati, te je prilikom ugovaranja Ugovora to zatajio tužitelju, odnosno nije mu to priopćio i stavio u izgled. I temeljem ove ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koja je nepoštena, a time i ništetna i bez pravnog učinka, kao i ona o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tužitelj ima i stekao je pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio tuženiku temeljem tih ništetnih odredaba.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu preplaćenog provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T. na okolnost utvrđenja preplate po kamati te posebno po valuti po mjesecima i u ukupnom zbroju, uspoređujući kredit sa početnom kamatom stopom i početnim tečajem u kunama, sa stvarno plaćenim iznosom. Sudski vještak M. T. dala je pisani nalaz i mišljenje, napravila je i dopune svog vještva, sud je cjelokupno vještvo prihvatio kao stručno, logično i uvjerljivo, dakle, prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka tužitelj je na ime više plaćenog po pitanju promjene kamatne stope platio tuženiku iznos od 10.067,06 kn, a na ime razlike zbog primjene valutne klauzule u valuti švicarski franak više je platio tuženiku iznos od 14.338,88 kn i ove iznose je prema stavu ovog suda tuženik u obvezi isplatiti tužitelju, odnosno, kako je na ime razlike zbog promjene kamatne stope tužitelj zatražio iznos od 9.432,24 kn, to je tuženika obvezao sud da tužitelju isplati ovaj iznos, a ne iznos od 10.067,06 koliko je procijenio sudski vještak, sve sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate isplate, za više zatražene kamate na svaki pojedini iznos koji tvori ovu glavnicu do podnošenja tužbe zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. I za više zatraženi iznos na ime razlike zbog valutne klauzule od 10.754,33 kn sa kamatama zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan, jer tužitelju s ovog osnova ne pripada iznos od 25.003,21 kn nego dosuđeni iznos od 14.338,88 kn, kako je procijenio sudski vještak.

Prema stavu ovog suda sudski vještak T. odgovorila je na sva bitna pitanja, otklonila prigovore na vještvo obrazloženo i logično, činjenično stanje u potpunosti je utvrđeno i nije bilo mjesta izvođenju daljnjih dokaza.

Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužitelju stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 30.studenog 2018.godine do isplate. Tužitelj je tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istakao svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sam tužitelj nije ukazivao, niti tuženiku, na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5.ožujka 2004.godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare koji je trebalo raspraviti, primijeniti je trebalo odredbu čl. 215. st. 1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prema ocjeni ovog suda, a s obzirom da je odluka Visokog trgovačkog suda RH donesena 14. lipnja 2014. g., od tada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenog, jer je tom odlukom u kolektivnom sporu iz odredbe čl. 502. c. ZPP-a tužitelj stekao pravo, nakon utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku zaštite kolektivnih interesa, tražiti isplatu izvršenu temeljem takvih odredbi. Stoga je prigovor zastare neosnovan jer od donošenja drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19), a budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi čega nisu nastali posebni troškovi, sud je naložio tuženiku da tužitelju naknadi čitav parnični trošak koji je imao i koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 3 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.000,00 kn; sudske pristojbe tužbe u iznosu od 700,00 kn; sudske pristojbe presude u iznosu od 700,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 8.900,00 kn, koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužitelju. Prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12,

25/13, 93/14, 55/16 i 73/17) tužitelju zakonska zatezna kamata na dosuđeni trošak pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno.

U S., 1. srpnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika