REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4965/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice K. Š. iz S., O.:

…, zastupane po pun. E. S., odvjetnicu u S., protiv tužene

R. H., O.: …, zastupane po O. S., G.U. odjel, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. travnja 2021. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i z. z. tužene, dana 1. srpnja 2021. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 31.374,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 8.studenog 2013.godine do 31. srpnja 2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta

koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.592,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Dana 28. veljače 2014. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene radi isplate u kojoj tužiteljica navodi kako je vlasnica osobnog vozila marke T. (V.), tip vozila Golf, reg. oznake …, broja šasije

W.. P. službenici P., X. P. postaja S. da su

dana …. od I. Š. supruga tužiteljice, oduzeli gore opisano osobno

vozilo. Osobno vozilo da je vraćeno tužiteljici dana 8.11.2013.g. i to glasom pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu Gžst-279/13 od 4. rujna 2013.g. Osobno vozilo da je vraćeno u tehnički neispravnom stanju. Vrijednost vozila da je u trenutku oduzimanja iznosila 41.125,76 kn, a u trenutku vraćanja vozila vlasniku da je iznosila 848,00 kn. Dakle, šteta koja je za tužiteljicu kao vlasnika osobnog vozila nastala oduzimanjem vozila da iznosi 40.277,76 kn. Tužiteljica da je dana 22.11.2013.g. nadležnom O. u S. podnijela

zahtjev za mirno rješenje spora, međutim tužena da se oglušila.

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te predlaže isti odbiti uz osudu tužiteljice na plaćanje parničnog troška te ističe kako je suprugu tužiteljice I. Š. oduzeto vozilo marke G. reg. oznake …,

broja šasije W. uz potvrdu o privremenom oduzimanju premeta

br. 511-12-74-02/2 od 9. svibnja 1996. g. te vozilo predano na čuvanje H.

autoklubu 17. rujna 1996. g. ODO u S. je rješenjem KT-

818/97 odbacilo kaznenu prijavu protiv I. Š.. Tužiteljica se dana 12. ožujka 2010. g. obratila zahtjevom za mirno rješenje spora radi isplate iznosa od 80.000,00 kn na ime naknade materijalne štete povodom istog štetnog događaja, no nadležno državno odvjetništvo je ocijenilo da je isti neosnovan. Nadalje, tužiteljica se dana 18. listopada 2011. g. obratila ovom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora radi vraćanja predmetnog vozila, iako je već 21. rujna 2009. g. obaviještena da se radi povrata vozila koje se nalazi u HAK-u na čuvanju obrati nadležnom državnom odvjetništvu. U postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu br. Pst-95/12 sud je odlučio o vlasničkopravnom zahtjevu tužiteljice i njenog supruga te je naložio R. H. da tužiteljima preda predmetno vozilo, a što je tužena i učinila dana 8. studenog 2013. g. Čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11) propisano je kako tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu pričinila. S obzirom da je iz svih navedenih činjenica razvidno da tužiteljica sve okolnosti slučaja zna već više od pet godina, a zahtjev za mirno rješenje spora je podnesen dana 22. studenog 2013. g., zastupnik po zakonu tužene ističe prigovor zastare. Podredno je potrebno istaknuti da je tužiteljica mogla zahtijevati povrat stvari već 1997. g., no postupak radi povrata vozila je pokrenula tek 18. listopada 2011. g., a prije pokretanja postupka radi povrata stvari tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu materijalne štete iz čega je razvidno da namjera tužiteljice nije bio doći u posjed oduzete stvari već ostvarivanje novčane naknade. Također, suprug tužiteljice je dana 15. ožujka 2013. g. odbio preuzeti predmetno vozilo. Takvim postupanjem su tužiteljica i njen suprug pridonijeli nastanku i povećanju štete. Zastupnik po zakonu tužene prigovara i visini utvrđene štete jer vještak uzima u obzir vrijednost vozila u trenutku oduzimanja, ne uzimajući u obzir razdoblje u kojem tužena sukladno propisima koji su bili na snazi nije mogla tužiteljici predati vozilo i isto tako razdoblje u kojem tužitelji nisu htjeli preuzeti vozilo, odnosno u kojem su potraživali naknadu štete umjesto predaje vozila. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška.

Tijekom postupka sud je pregledao dokumentaciju koja prileži spisu, pročitana je preslika prometne dozvole tužiteljice, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 549471 od 9. svibnja 1996. g., zapisnik HAK-a od 8. studenog 2013. g., pročitana je presuda ŽSS broj Gžst-279/13 od 4. rujna 2013. g., nalaz sudskog vještaka T. N. broj 3567/13 zajedno s fotoelaboratom, zahtjev za mirno rješenje spora zaprimljen u ODO-u 2. studenog 2013. g., zapisnik o preuzimanju vozila na čuvanje K113/96 izdan od strane HAK-a, pročitano je rješenje broj KT- 818/97 od 16. rujna 1997. g., zahtjev za mirno rješenje spora zaprimljen u ODO-u od 12. ožujka 2010. g., dopis ODO-a upućen odvjetnici M. B. od 1. srpnja 2010. g., zapisnik o vraćanju privremeno oduzetih predmeta od 8. studenoga 2013. g., službena zabilješka MUP-a od 8. studenog 2013. g., dopis MUP-u upućen od K. i I. Š. zaprimljen u MUP-u 14. ožujka 2013. g., pročitana je službena zabilješka MUP-a od 14. ožujka 2013. g., prateći list za opasni otpad od 2. studenog 2013. g., predstavka Š. I. zaprimljena u MUP-u 27. kolovoza 2010. g.,

pročitan je spis ovog suda Pst-88/12, saslušan je svjedok I. Š., dok je sud odustao od saslušanja tužiteljice kao parnične stranke jer je tužiteljica odustala od ovog dokaznog prijedloga.

Dana 4. ožujka 2016. godine donesena je prvostupanjska presuda broj Pi. 140/14 kojom je odlučeno:

"Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana plati tužiteljici iznos od 40.277,76 kn sa zateznom kamatom koja po stopi od 12% teče od 8. studenog 2013. g. pa do isplate dok u slučaju promjene kamatne stope teče prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Tuženoj se nalaže da u roku od 15 dana plati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.006,00 kn sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. "

Protiv ove presude tužena je podnijela žalbu, dana 26. rujna 2018. godine doneseno je rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-693/16 kojim se prihvaća žalba tuženika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća ovom sudu na ponovno odlučivanje. Dakle, predmet ovog spora jest zahtjev za naknadu imovinske štete s naslova umanjenja osobnog vozila tužiteljice G., reg oznake i broja …, radi oduzimanja tog vozila 9. svibnja 1996. godine od strane djelatnika PU

splitsko-dalmatinske, PP S., ranije na iznos od 40.277,76 kn, razlika između vrijednosti vozila u vrijeme oduzimanja i vrijednosti u vrijeme vraćanja vozila dana 8. studenog 2013. godine. Sud je ranije utvrdio da je vlasnica ovog vozila upravo tužiteljica, aktivna legitimacija nije bila sporna; da su ovo vozilo oduzeti djelatnici PP S. dana 9. svibnja 1996. godine, na graničnom prijelazu sa BiH kada je istim upravljao suprug tužiteljice, svjedok I. Š., o čemu je sačinjena potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, nakon toga je vozilo povjereno na čuvanje HAK- u S. i to dana 17. rujna 1996. godine. Utvrđeno je da je vozilo u vrijeme oduzimanja bilo tehnički ispravno, registrirano i u voznom stanju, procijenjena je po vještaku vrijednost vozila u to vrijeme. Dana 28. studenog 1996. godine X. PP, PU SD je podnijela nadležnom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu protiv tužiteljičinog supruga zbog sumnje na počinjenje kaznenih djela iz čl. 206. i čl. 208. KZRH, krivotvorenje identifikacijskih oznaka vozila. ODO S. je rješenjem KT- 818/97 od 16. rujna 1997. godine ovu kaznenu prijavu odbacilo, utvrđeno je kako tuženik nije dokazao da je I. Š. obaviješten o odbačaju kaznene prijave.

Također je utvrđeno kako nakon odbačaja ove kaznene prijave nadležna tijela kaznenog progona nisu odlučila o povratu predmetnog vozila tužiteljici niti je donesena odluka o trajnom oduzimanju vozila, ovo vozilo tužiteljici je vraćeno dana 8. studenog 2013. godine potpuno devastirano, uništeno, tehnički neispravno, nije bilo u voznom stanju. Pred ovim sudom vodio se postupak po tužbi supružnika Š. kao vlasnika predmetnog vozila protiv istog tuženika broj Pst. 88/12, u ovom predmetu dana 1. ožujka 2013. godine donesena je presuda koja je potvrđena drugostupanjskom presudom dana 4. rujna 2013. godine, tuženiku je naloženo predati tužiteljima u posjed predmetno osobno vozilo. Prilikom preuzimanja osobnog vozila, isto je pregledano i vještačenje po sudskom vještaku za strojarstvo, promet i motorna vozila dipl. ing. T. N. (koji je pokojni), radi se privatnom vještvu,

isti je utvrdio sva oštećenja na ovom vozilu, nastala nakon njegova oduzimanja od strane djelatnika policije. Isti je procijenio kako je vozilo u vrijeme oduzimanja imalo vrijednost od 41.125,76 kn, vrijednost u vrijeme vraćanja da je bila 848,00 kn, pa da je razlika vrijednosti vozila u vrijeme oduzimanja i vrijeme vraćanja 40.277,76 kn. U obrazloženju drugostupanjske odluke navodi se kako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio postojanje odgovornosti tuženika za štetu koja je tužiteljici nastala nepravilnim radom organa kaznenog progona u svezi nevraćanja privremeno joj oduzetog vozila. Navodi da odgovornost postoji u skladu sa odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (NN 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 199/03, 79/07, dalje: ZSDU/93), kojom je propisano da štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje R. H.. Dakle, navedena odgovornost da se temelji na objektivnom kriteriju, RH odgovara po principu causae s tim da je za postojanje odgovornosti potrebno kumulativno ispunjenje tri pretpostavke: nezakoniti ili nepravilan rad tijela državne uprave; postojanje štete koja je zbog toga nastala i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada i nastale štete, pri čemu da je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave, tj. da šteta ne bi nastala da njega nije bilo, teret dokazivanja da je na tužiteljici. U ovom konkretnom slučaju drugostupanjski sud zauzima stav da se nezakoniti rad sastoji u postupanju organa kaznenog progona suprotno odredbama ZKP-a, odnosno nevraćanju tužiteljici privremeno oduzetog vozila nakon što je odbačena kaznena prijava protiv njenog supruga, nakon što je otpao temelj za daljnje zadržavanje predmetnog vozila. U ovom slučaju da je tužiteljica bila primorana voditi protiv tuženika parnični postupak i ishoditi pravomoćnu presudu kojom je tuženiku naloženo vraćanje vozila, drugostupanjski sud ne nalazi doprinosa tužiteljice nastaloj šteti. Drugostupanjski sud navodi i da prigovor zastare nije osnovan, vezano za odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima /ZOO-05, da je tek vraćanjem vozila tužiteljica mogla saznati za štetu i njenu visinu na vraćenom vozilu (ovo i temeljem čl. 165. st .2. ZVDSP). Međutim, što se tiče visine štete, drugostupanjski sud navodi da u tom dijelu činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno. Naime, tužiteljici da bi pripadalo pravo samo na onu štetu koja je posljedica navedenog neadekvatnog čuvanja vozila u vremenskom periodu nakon što su otpali razlozi za njegovo daljnje držanje u posjedu od strane organa kaznenog progona, a što da ne podrazumijeva i umanjenje vrijednosti vozila zbog starosti vozila. To da bi šteta na koju bi tužiteljica imala pravo, činila razlika između vrijednosti koju bi predmetno vozilo imalo po redovnom tijeku stvari u momentu vraćanja tužiteljici, tj. da je bilo u posjedu tužiteljice i da ga je ona kroz cijelo navedeno vrijeme koristila ali i čuvala kao dobar gospodar, i njegove vrijednosti utvrđene prilikom njegova vraćanja. Tu štetu sud prvog stupnja da zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ni utvrđivao niti ju je utvrdio, pa kada je tužiteljici dosudio utuženi iznos da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Nakon donošenja drugostupanjskog rješenja, sud je, pored već izvedenog dokaza, izveo i dokaz dopunskim saslušanjem svjedoka I. Š.; te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za strojarstvo, promet i motorna vozila dipl. ing. N. K..

Svjedok I. Š., tužiteljičin suprug, u dopuni iskaza navodi i to da mu je vozilo neosnovano oduzeto 9. svibnja 1996. godine, na granici K. pored

S., na njegov ogromni šok i iznenađenje, navodno, kod oduzimanja da je policija navela da sumnjaju da vozilo nije u urednom stanju, da se radi o ukradenom vozilu, vozilo je oduzeto odmah i smješteno u S., da je on otprilike nakon mjesec dana otišao u S. na policiju i interesirao se kada će mu vozilo biti vraćeno, da su mu kazali da je vozilo poslano u S. za potrebe vještačenja, u S. sam se na policiji također raspitivao za vozilo, nakon par godina da su mu kazali da je to vozilo zadržano i da se nalazi na deponiji HAK-a u S., vozilo da nije vidio, i tada, a i nakon toga da su mu na policiji stalno govorili da nema nikakve odluke po pitanju tog vozila i da mora čekati. Navodi da je čitavo to vrijeme čekao i interesirao se što je sa vozilom i kada ga može preuzeti, a tvrdi i ostaje pri tome da nikada nije dobio niti kaznenu prijavu, ništa po pitanju te kaznene prijave i da nije dobio ni rješenje po kojem je protiv njega odbačena kaznena prijava. Kada je vidio da se vozilo ne vraća, da je angažirao odvjetnika koji je ustao tužbom radi predaje vozila i da je poznato je što je bilo u tom predmetu. Nekih 10 godina nakon oduzimanja vozila da su ga pozvali sa policije, odnosno da je dobio nalog da ode na deponij HAK-a na S. i da preuzme to vozilo, da je pristupio tamo, da je tamo bilo mnogo takvih vozila G., da je predmetno vozilo bilo moguće prepoznati jedino po nekakvoj zavjesici koju je isto imalo u trenutku oduzimanja. Vozilo da je bilo u potpunosti očerupano, sve da je s njega skinuto što se moglo skinuti, pa i motor koji je bio izvađen i to vozilo da nije bilo ni za što drugo nego za otpad i u staro željezo. Na njegov ogroman šok, voditelj tog deponija da mu je kazao da u slučaju da to ne preuzme što je od vozila preostalo, da će mu naplaćivati ležarinu po danu, i to od sutra i da je dužan odmah taj dan preuzeti vozilo. Dakle, ne samo što vozilo nije bilo čuvano kako treba, što je tu bilo dugi niz godina i što je bilo neprepoznatljivo i u potpunosti devastirano, da su mu prijetili da će morati i plaćati ležarinu. Navodi da je nazvao vučnu službu, preuzeo vozilo i odveo ga na deponij, inače da se radi o društvu C. koji otkupljuje i prevozi takva vozila, te da je od tog trenutka ostvario naknadu samo za staro željezo između 800-1.000,00 kn i to da je sve što je uopće od ovog vozila preostalo. Iskazi svjedoka I. Š. su prema stavu suda logični i uvjerljivi, nije bilo potrebe izvoditi nikakve daljnje dokaze, činjenično stanje je u potpunosti utvrđeno. Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Dakle, temeljem svih izvedenih dokaza za zaključiti je da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, tuženik je pasivno legitimiran, dokazan je osnov odgovornosti tuženika za štetu i obveza da štetu naknadi tužiteljici, nije dokazana visina zahtjeva tužiteljice. Prigovor zastare istaknut od strane tuženika također je otklonjen, sve vezano za iskazani stav u drugostupanjskoj odluci, kako i ranijoj prvostupanjskoj odluci.

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dipl. ing. N. K. proizlazi da je novonabavna cijena predmetnog automobila 90.940,00 kn, predmetno vozilo je do dana odbačaja kaznene prijave bilo staro 5 godina i 7 mjeseci i imalo vremensku amortizaciju od 62,5%. Za navedene godine eksploatacije predmetno osobno vozilo da je trebalo prijeći 100.500 km, a u trenutku oduzimanja prešlo je 58.392 km. Dana 16. rujna 1997. godine (u trenutku odbačaja kaznene prijave) da je imalo vrijednost od 40.468,30 kn, odnosno 44,5% od svoje novonabavne vrijednosti. Na dan preuzimanja vozila 8. studenog 2013. godine isto da je bilo u potpunosti devastirano, da ga nije bilo isplativo popravljati, na vozilu je nastala totalna šteta, u trenutku preuzimanja vozila 8. studenog 2013. godine isto da je vrijedilo 9.094,00 kn. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka N. K. kao stručno, logično i uvjerljivo, tužitelj svojim podneskom od 17. ožujka 2021. godine postavlja zahtjev na isplatu iznosa od 31.374,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 8. studenog 2013. godine do isplate. Tuženik se usprotivio i ovako uređenom zahtjevu tužitelja.

Sud prihvaća stav tužiteljice da je u ovom slučaju šteta koja joj je nastala i koju joj je tuženik obvezan naknaditi upravo u zatraženom iznosu od 31.374,30 kn, do tog iznosa tužiteljica je došla kada je od 40.468,30 kn odnosno vrijednosti na dan 16. rujna 1997. godine (odbačaja kaznene prijave) oduzela iznos od 9.094,00 kn što predstavlja vrijednost vozila na dan 8. studenog 2013. godine (na dan preuzimanja). Ovaj način obračuna štete je jedini ispravan, dakle, vozilo koje je vrijedilo 40.468,30 kn na dan odbačaja kaznene prijave je od tog trenutka krivnjom tuženika devastirano i umanjena mu je vrijednost na 9.094,00 kn koliko je vrijedilo u trenutku preuzimanja, pa se šteta koju je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici obračunava i ocrtava u razlici između ta dva iznosa, kako to pravilno navodi tužiteljica. Sve ostalo bi predstavljalo povredu prava tužiteljice na naknadu nanesene joj štete krivnjom tuženika, tuženik je u obvezi u potpunosti naknaditi štetu tužiteljici koju joj je nanio. Dakle, šteta koju je tužiteljica pretrpjela krivnjom tuženika je u zatraženom iznosu od 31.374,30 kn i tuženik je na ovaj iznos tužiteljici obvezan platiti zakonske zatezne kamate od 8. studenog 2013. godine kada je ta šteta nastala i utvrđenja, od tada je tuženik u zakašnjenju prema tužiteljici. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00,

88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; zastupanja na 5 ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn (16. lipnja 2015. godine, 5. listopada 2015. godine, 27. siječnja 2016. godine, 21. listopada 2020. godine i 7. travnja 2021. godine); sastava obrazloženog podneska od dana 6. listopada 2014. godine u iznosu od 1.000,00 kn; pristupa na dva ročišta u iznosu od po 250,00 kn (25% - 30. siječnja 2019. godine i 15. svibnja 2019. godine); 25% PDV- a u iznosu od 1.875,00 kn; troška vještačenja po vještaku K. u iznosu od 1.800,00 kn; sudske pristojbe tužbe u iznosu od 753,00 kn; sudske pristojbe presude u iznosu od 664,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 12.592,00 kn koliko je na ime naknade parničnog troška tuženik obvezan isplatiti tužiteljici. Preostali trošak nije obistinjen jer nije bio potreban za vođenje postupka, a trošak vještva vještaka N. tužiteljici nije priznat jer se radi o privatno naručenom vještvu.

U Splitu, 1. srpnja 2021. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Z. z. tužene