Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: I Kž-Us-22/2021-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. R., zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 3. u svezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11., dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi osuđenog S. R. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Kv I-Us-8/2021. (K-Us-10- 11.), od 6. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 30. lipnja 2021.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba osuđenog S. R. kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem, na temelju članka 507. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenog S. R. za obnovu kaznenog postupka okončanog pravomoćnom presudom Županijskog suda Splitu od 26. travnja 2012. broj K-Us-10/2011., a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. studenog 2012. broj I Kž-Us- 54/12-6, zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 3. KZ/97., te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 4 (četiri) mjeseca.
2. Naime, osuđeni S. R. osim što je osuđen gore citiranom presudom, osuđen je i presudom Županijskog suda u Splitu broj Kv-Us-45/13. od 9. listopada 2013. na način da su pravomoćne presude preinačene u odluci o kazni tako da je pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu i pravomoćna presuda Općinskog suda u Zaboku, Stalne službe u Klanjcu broj K-23/09. od 26. veljače 2010. kojom je osuđeni S. R. proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 99. stavak 1. i drugih KZ/97. te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, a uzimajući navedene kazne kao utvrđene osuđeni S. R. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 7 (sedam) mjeseci. Presuda Županijskog suda u Splitu broj Kv-Us- 45/13. od 9. listopada 2013. preinačena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-115/13-4 u odluci o uračunavanju pritvora i izdržane kazne te je osuđenom S. R. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 7 (sedam) mjeseci, osim vremena provedenog u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora od 23. veljače 2010. nadalje, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 17. studenog 2008. do 12. prosinca 2012.
3. Protiv rješenja iz točke 1. žalbu i dopunu žalbe je podnio osuđeni S. R. ne navodeći izričito zakonske osnove, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da pobijano rješenje smatra nezakonitim, a s prijedlogom da se prihvati njegova žalba i dopusti obnova predmetnog kaznenog postupka, odnosno, podredno da se prihvati žalba i predmet dostavi drugom sudu na rješavanje, jer da je sudac B. K. koji je presudu donio, ujedno i predsjednik Županijskog suda u Splitu, te da kao takav svojim utjecajem dovodi do pristranosti tog suda.
4. Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalba nije osnovana.
6. Osuđeni S. R. je u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka predložio da stvar vrati u stadij istrage i da sud odmah suspendira svoju pravomoćnu presudu Kv-Us-45/13. od 9. listopada 2013., odnosno, da se ta presuda ne može koristiti kao otežavajuća okolnost protiv osuđenika te zahtijeva od DORH-a istragu o osobama iz Županijskog i Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku koje da koriste svoj položaj za prikrivanje kaznenih i koruptivnih kaznenih djela. Županijski sud u Splitu s pravom je zaključio, iako se osuđenik u svom zahtjevu referira na presudu Županijskog suda u Splitu broj Kv-Us-45/13. od 9. listopada 2013. kojom su objedinjene kazne iz prethodno citiranih presuda (navedenih u točki 2. ovog rješenja), da je iz zahtjeva vidljivo da se isti zahtjev za obnovu kaznenog postupka u stvari odnosi na predmet Županijskog suda u Splitu broj K-Us-10/11. (ranije K-Us-10/10.) pa je i odlučivano o zahtjevu osuđenika u tom smislu.
7. Naime, iz pobijanog rješenja Županijskog suda u Splitu proizlazi da je osuđenik u zahtjevu za obnovu postupka naveo da su tijekom postupka u naprijed navedenom predmetu Županijskog suda u Splitu, bile optužene samo osobe koje su prevezle marihuanu od V. do Š., da nisu saslušani svjedoci kaznenog djela, odnosno osobe koje su distribuirale ili kupovale manje količine marihuane, da nije pronađen pribor za vaganje i prepakiranje, niti tragovi prepakiranja, da zamjenik Županijskog državnog odvjetnika "laže o identitetu isporučitelja marihuane", da je zamjenik Županijskog državnog odvjetnika "krivotvorio sadržaj tajno snimljenog telefonskog razgovora s ciljem proizvodnje lažnog dokaza", da je nakon "uspješne" akcije policije ostala sačuvana infrastruktura koja u Š. distribuira opojnu drogu marihuanu te da je presuđena kazna zatvora 2-3 puta veća nego što se za slična kaznena djela presuđivalo onda i danas. Osuđenik ističe da navedene nove činjenice i dokazi s kojima danas raspolaže dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pravomoćne presude te da bi doveli do znatno povoljnije presude za podnositelja zahtjeva. Županijski sud u Splitu odbio je ovakav zahtjev osuđenika kao neosnovan.
8. Osuđeni S. R. je kako u zahtjevu, tako i u razlozima žalbe, ustrajao u svojim tvrdnjama, osporavajući valjanost i vjerodostojnost provedenog pravomoćno okončanog postupka, te je u žalbi posebno napomenuo kako postoji jako bitan razlog zbog čega je trebalo prihvatiti njegov zahtjev, a isti da se nalazi u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-54/12-6 od 20. studenog 2012. u kojoj je zauzet stav da je neupitno povrijeđena presumpcija okrivljenikove nevinosti, te se potom referira na presudu Ringwald protiv Hrvatske, broj 14590/15 Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) od 1. rujna 2017. u kojoj da je navedeno kako je takovu povredu trebao riješiti sud koji je presudu i donio. Ovaj izraženi stav ESLJP-a, osuđenik smatra da predstavlja temeljni osnov za obnovu kaznenog postupka te da su to upravo činjenice koje mogu prouzročiti oslobađanje okrivljenika. U dopuni žalbe osuđenik očigledno citira po točkama analizu ESLJP-a, iako nigdje ne navodi iz koje je to odluke, ali sukus tih citata završava točkom 9.: „Osuđenik ustrajava na pravu za obnovu kaznenog postupka vraćanjem stvari u stanje istrage“. Stoga smatra da je pobijano rješenje nezakonito odbijeno kao neosnovano.
9. Nasuprot tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako ne postoje zakonske pretpostavke za obnovu kaznenog postupka, jer svrha obnove postupka nije preocjena izvedenih dokaza, već postojanje novih dokaza i činjenica koje nisu postojale i koje su same za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima prikladne za oslobođenje osuđene osobe ili njezinu osudu po blažem zakonu, a što u zahtjevu osuđenika za obnovu postupka očito nije slučaj.
10. Nadalje, nije u pravu žalitelj kada ističe kako je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-54/12-6 od 20. studenog 2012. odlučeno o povredama njegovih prava, a potom i citiranom odlukom ESLJP-a (točka 8.)
10.1. Naime, prvostupanjski sud ispravno je našao utvrđenim da su osuđenik i njegov branitelj podnijeli žalbe protiv presude Županijskog suda u Splitu broj K-Us-10/11. od 26. travnja 2012., a kada je osuđenik u žalbi ukazivao na iste činjenice i dokaze koje navodi sada u svom zahtjevu za obnovu kaznenog postupka, a koje žalbe je odbio Vrhovni sud Republike Hrvatske te je u svojoj presudi broj I KŽ-Us-54/12-6 od 20. studenog 2012. žalbene navode osuđenika ocijenio neosnovanim te utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka, niti povredu materijalnog prava i da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio, cijeneći pri tome svaki dokaz za sebe i dovodeći ih u međusoban odnos, pri čemu je zaključio da navodi obrane okrivljenika nisu logični, životni i uvjerljivi i da je upravo osuđeni S. R. bio onaj koji je koordinirao ostale sudionike u kriminalnim radnjama izdavajući im upute što da čine. Stoga je pravilno ocijenjeno od strane prvostupanjskog suda da osuđenik sada ponavlja navode iz prethodne žalbe i iznosi preocjenu dokaza te daje subjektivne stavove o tome, a budući je očigledno nezadovoljan ishodom predmetnog kaznenog postupka, tražeći pri tome da se već utvrđene činjenice i izvedeni dokazi ponovno sagledaju, ali sada na drugi način.
10.2. Imajući u vidu sve gore istaknute razloge i subjektivne stavove osuđenika, a s obzirom na sadržaj žalbe i sve navode iz dopune žalbe, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, utvrdio je iz historijata cjelokupnog spisa, da je prvobitno bila donesena nepravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu broj K-Us-10/10. od 18. veljače 2011., a koju je u povodu žalbe osuđenika Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, rješenjem od 5. srpnja 2011. broj I Kž-49/2011-13. ukinuo te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U ponovljenom postupku donesena je presuda Županijskog suda u Splitu broj K-Us-10/11. od 26. travnja 2012., a koju je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj I KŽ-Us-54/12-6 od 20. studenog 2012. (točka 10.1.). U pogledu daljnjeg historijata proizlazi da je osuđenik podnio i Ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Splitu K-Us-10/10., a koja je razmatrana i u odnosu na ponovljeni postupak K-Us-10/11. te je ustavna tužba odbijena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-167/2013. od 28. rujna 2016. U pogledu daljnjih tvrdnji i navoda iz žalbe osuđenika, a u pogledu odluke ESLJP-a, proizlazi iz podataka o objavi presuda od strane Ureda zastupnika Republike Hrvatske pred Europskom sudom za ljudska prava, da je u predmetu Ringwald protiv Hrvatske (Stjepan Ringwald protiv Hrvatske i Vanja Ringwald protiv Hrvatske - Odluka od 22. siječnja 2019., Zahtjev br. 14590/15. i 25405/15., donesena je odluka o nedopuštenosti zahtjeva. ESLJP zaključuje kako je člankom 6. stavkom 1. Konvencije zajamčeno pravo na pošteno suđenje ali nisu propisana pravila o dopuštenosti dokaza ili načini ocjenjivanja dokaza, a što je sve prepušteno nacionalnom pravu i nacionalnim sudovima. Nadalje, ESLJP je utvrdio da je postupak određivanja i nadzora nad primjenom posebnih izvidnih radnji bio zakonit, a što ukazuje da posebne izvidne radnje i dokazi pribavljeni njihovom primjenom nisu bili nezakoniti. Stoga je sud ovaj dio zahtjeva podnositelja S. R. odbacio kao očigledno neosnovan. U odnosu na žalbeni navod da je povredom prava na presumpciju nevinosti, utvrđenu od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, napominje se da je navedeno otklonio kako Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, a tako i ESLJP odbacivši ovaj prigovor na temelju članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava tužbom na temelju članaka 19. i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005. i 42/2008.), koju prvi podnositelj zahtjeva nije iskoristio, kao jedinim putem za zadobivanjem zadovoljštine za tu povredu u vidu naknade štete.
11. Dakle, da bi se dopustila obnova po navedenoj osnovi iz članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08., nužno je da se u zahtjevu iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu. Međutim, a kako je to i zaključio sud prvog stupnja, osuđenik u svojem zahtjevu nije iznio nikakve nove činjenice niti nove dokaze, već preispituje činjenična utvrđenja iz prvostupanjske i drugostupanjske presude, dajući pri tome svoju ocjenu kako je trebalo na temelju dokaza koji se već nalaze u spisu predmeta utvrditi činjenično stanje. No, kako je već navedeno, osuđenikovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ne može biti razlog za obnovu postupka.
12. Stoga, a nasuprot tvrdnjama žalitelja, po ocjeni drugostupanjskog suda, njegova osobna analiza i mišljenje ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude, pa se u konkretnom slučaju doista ne radi o iznošenju novih činjenica, nego o tvrdnjama koje su već bile predmet analize i ocjene i prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, te ustavnog suda i ESLJP-a.
13. Slijedom iznijetog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako nisu ispunjeni zakonski uvjeti za obnovu kaznenog postupka na temelju članka 501. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pa je zbog navedenog na temelju članka 507. stavka 1. ZKP/08. zakonito odbijen zahtjev osuđenog za obnovu pravomoćnog okončanog postupka.
14. Kako ispitivanjem prvostupanjskog rješenja nisu nađene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 30. lipnja 2021.
Predsjednik vijeća:
Željko Horvatović, v.r.
