REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-1424/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Tomljenović, predsjednika vijeća, te Marine Veljak, suca izvjestitelja i Mirne Maržić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza MEDIELEKTRONIK ZAGREB d.o.o. u stečaju iz Zagreba, Miramarska 13D, OIB 14915163691, kojeg zastupa punomoćnik Igor Šeparović, odvjetnik u Zagrebu, Miramarska 13D, protiv 1. tuženika PA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženika TA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Marku Samaržiji, odvjetniku u Zagrebu, Gundulićeva 36, 3. tuženika GA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. tuženika JA iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nataša Vučinić, odvjetnica u Zagrebu, Zapoljska 38, 5. tuženika ŽA iz [adresa], 6. tuženika UA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 7. tuženika OA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa majka ŠA iz [adresa], s time da šestotuženika zastupa kao punomoćnica, a sedmotuženicu kao zastupnica po zakonu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1147/20-12 od 8. veljače 2021. ispravljene rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1147/20-19 od 19. veljače 2021., nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 29. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1147/20-12 od 8. veljače 2021. ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1147/20-19 od 19. veljače 2021. i sudi:

1. Utvrđuje se da je ništetan Kupoprodajni ugovor od 25. srpnja 1997. kojeg su sklopili pravni prednik tužitelja Medielektronik d.o.o. kao prodavatelj i RA kao kupac kojim je prodavatelj prodao kupcu nekretninu oznake kat. čest. [katastarska čestica] poslovna zgrada, zemljište pod zgradom, dvorište i oranica, ukupne površine 446 čhv ili 1605 m², upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Zemljišnoknjižnog odjela Novi Zagreb, Općinskog suda u Novom Zagrebu.

2. Uspostavlja se prijašnje zemljišnoknjižno stanje u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u odnosu na nekretninu oznake k. č. [katastarska čestica] poslovna zgrada, zemljište pod zgradom, dvorište i oranica, ukupne površine 446 čhv ili 1605 m², na način da se nalaže Općinskom sudu u Novom Zagrebu izvršiti upis brisanja prava vlasništva izvršenih u predmetima Z-5310/12, Z-7753/13 i Z-7664/17 te nakon toga upisati tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine.

3. Nalaže se tuženicima da u roku od osam dana tužitelju solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 6.912,50 kn (šesttisućadevetstodvanaest kuna i pedeset lipa).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da utvrdi ništetnim Kupoprodajni ugovor od 25. srpnja 1997. kojeg su sklopili pravni prednik tužitelja kao prodavatelj i RA kao kupac nekretnine pobliže označene u izreci presude (točka I. izreke presude). Istom presudom je odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev za uspostavljanje prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u odnosu na nekretninu pobliže označenu u izreci presude na način da se naloži Općinskom sudu u Novom Zagrebu izvršiti upis brisanja prava vlasništva izvršenih u predmetima poslovni broj Z-5310/12, Z-7753/13 i Z-7664/17 te nakon toga upisati tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine (točka II. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka III. izreke presude) i naložio tužitelju da prvotuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.375,00 kn, drugotuženiku u iznosu od 1.375,00 kn i četvrtotuženiku u iznosu od 2.500,00 kn (točke IV., V. i VI. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je „na izričit upit suda prvotuženica PAK izjavila da je ista bila suglasna da njen pokojni suprug i jedini preostali član društva Medielektronik d.o.o. RA sklopi Kupoprodajni ugovor” te je zato ocijenio da je RA imao suglasnost drugog člana društva Medielektronik d.o.o. za sklapanje Kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 1997. kojeg je sklopio kao kupac i kao zastupnik po zakonu prodavatelja Medielektronik d.o.o. pa zbog toga predmetni kupoprodajni ugovor nije ništav u smislu članka 41. stavka 3. u vezi s člankom 49. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine” broj 111/93) i članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 121/99 i 88/01). Nadalje, s obzirom na to da predmetni ugovor nije ništav, to nije moguće naložiti uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedenog ugovora u zemljišnoj knjizi što znači ponovni upis tužitelja kao vlasnika, a k tome budući da je trećetuženik stekao suvlasništvo nekretnine na temelju ugovora o darovanju, to čak i kada bi predmetni ugovor bio ništav te da je stoga stekao nekretninu od nevlasnika, taj tuženik je upisao nekretninu postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige pa i s te osnove tužbeni zahtjev za brisanje upisa prava suvlasništva izvršenog u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Novom Zagrebu u korist tog tuženika je valjalo odbiti kao neosnovan. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj ne navodeći pri tome žalbene razloge. Žalitelj u žalbi u bitnom navodi da je pobijana presuda donesena protivno temeljnom načelu stečajnog prava sadržanom u članku 89. Stečajnog zakona (iz 1996. godine) prema kojem otvaranjem stečajnog postupka prava tijela dužnika pravne osnove prestaju i prelaze na stečajnog upravitelja. Prema tome, s obzirom na to da je nad tužiteljem 24. ožujka 2003. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-955/02 otvoren stečajni postupak, te su tada nastupile pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, to su tog dana prestala sva prava prvotuženika u odnosu na tužitelja. Stoga izjava koju je punomoćnik prvotuženika dao na ročištu od 21. siječnja 2021. nema nikakvog pravnog učinka jer je izjava dana 23 godine nakon sklopljenog kupoprodajnog ugovora te je iskonstruirana isključivo za potrebe ovog postupka. Žalitelj smatra da je predmetna suglasnost prvotuženika za sklapanje predmetnog kupoprodajnog ugovora trebala biti dana prije, a najkasnije u vrijeme sklapanja ugovora i to u pisanom obliku, a ne naknadno i usmeno na ročištu održanom u parnici. Zbog toga, sud ne može zakonito u parnici na temelju puke izjave stranke odlučiti o tužbenom zahtjevu, jer za ovu odluku prvostupanjski sud nije imao nikakvog temelja i dokaza. Žalitelj ističe da je postojala suglasnost prvotuženika, on ne bi čekao do 2021. godine da izjavi da ta suglasnost ipak postoji te napominje da prvotuženik u odgovoru na tužbu uopće nije naznačio postojanje svoje suglasnosti niti je to potvrdio tijekom postupka nego na izričit upit suda, suprotno članku 7. Zakona o parničnom postupku putem svog punomoćnika i to bez da je saslušan u svrhu dokazivanja. S obzirom na to da spisu ne prileže dokaz o tome jer prvotuženik nije dostavio odluku skupštine o suglasnosti društva na jedan od načina predviđen člankom 440. stavcima 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima, a posebna suglasnost se ne može dati naknadno, valja zaključiti da je predmetni ugovor sklopljen bez posebne ovlasti (suglasnosti) društva. Zbog toga je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti u cijelosti. Žalitelj napominje da prvostupanjski sud nepravilno tumači odredbu članka 440. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima te da je stajalište tog suda protivno stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Pž-2998/19 od 4. ožujka 2019. u kojem je taj sud zaključio „kako spisu prileži specijalna punomoć koju je izdao pokojni RA, a PAK nije dostavila odluku skupštine na jedan od načina predviđenih člankom 440. stavcima 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima, a posebna ovlast ne može se dati naknadno, valja zaključiti da je predmetni ugovor sklopljen bez posebne ovlasti društva”. Osim toga, sud nije odlučio o ostalim razlozima ništavosti predmetnog kupoprodajnog ugovora jer u vrijeme sklapanja ugovora prodavatelj nije imao punomoć za obavljanje te pravne radnje te je stoga ugovor sklopila neovlaštena osoba budući da je ugovor sklopljen 25. srpnja 1997., a punomoć temeljem koje je sklopljen ugovor o kupoprodaji prodavatelj je izdao 6. kolovoza 1997. te da kupac RA nikada nije ispunio svoju ugovornu obvezu prema žalitelju/prodavatelju, to jest nije isplatio kupoprodajnu cijenu – zbog toga je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Žalitelj predlaže da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev te odluči o troškovima postupka uključujući i trošku žalbe u iznosu od ukupno 2.362,50 kn odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba je osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu u smislu odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

4. Odredbom članka 41. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima je propisano da se na zastupnike po zakonu trgovačkog društva odnosi ograničenje iz članka 49. tog Zakona, dok je odredbom članka 49. tog Zakona određeno da prokurist (zastupnik po zakonu) ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupiti kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da zastupnik po zakonu ne smije bez posebne ovlasti društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati, između ostalog, ugovore u svoje ime i za svoj račun, a što znači da (u konkretnom slučaju, jedini) član uprave društva s ograničenom odgovornošću koji na temelju odredbe članka 423. stavka 1. u vezi s člankom 41. Zakona o trgovačkim društvima zastupa to društvo (premda može u ime društva izdati punomoć trećoj osobi) ne može ni putem punomoćnika kojeg je opunomoćio u ime društva sklapati pravni posao sa samim sobom bez posebne ovlasti društva.

S obzirom na to da je pok. RA u vrijeme sklapanja predmetnog Kupoprodajnog ugovora bio jedini član uprave društva Medielektronik Zagreb d.o.o. te su tada on i prvotuženik bili jedini članovi tog društva (a društvo nije imalo nadzorni odbor), to je za sklapanje tog ugovora tadašnjem članu uprave bila potrebna posebna ovlast društva, a tu posebnu ovlast mu je u ime društva mogao dati samo preostali tadašnji član društva – prvotuženik. Naime, prema odredbi članka 445. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima na skupštini ne može o odluci glasovati osoba kojoj se tom odlukom pribavlja neka korist ili se oslobađa neke obveze, a ona ne može glasovati ni kao zastupnik člana društva s time da isto vrijedi i kada se odlučuje o pravnome poslu između člana i društva te o pokretanju ili rješenju spora među njima.

Prema tome, budući da je odredbom članka 445. stavka 5. Zakona o trgovačkim društvima izričito propisano da član društva ne može na skupštini glasovati kada se odlučuje o pravnom poslu između člana i društva, to RA kao tadašnji (i) član društva Medielektronik Zagreb d.o.o. nije mogao glasovati o odluci o davanju posebne ovlasti društva za sklapanje predmetnog Kupoprodajnog ugovora, već je tu ovlast u ime društva Medielektronik Zagreb d.o.o. njemu mogao dati isključivo preostali član društva s time da bi taj član posebnu ovlast za sklapanje tog ugovora mogao dati ili na skupštini društva ili u pisanom obliku sukladno odredbi članka 440. stavaka 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima.

5. U konkretnom predmetu, prvostupanjski je sud pogrešno ocijenio da je pok. RA kao tadašnji član uprave društva Medielektronik Zagreb d.o.o. imao potrebno posebno ovlaštenje prvotuženika za sklapanjem Kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 1997., a što je sud utvrdio isključivo iz iskaza punomoćnika prvotuženika koji je na ročištu održanom 21. siječnja 2021. odgovorio potvrdno na upit suda je li prvotuženik kao jedini preostali član društva uz pokojnog RA bio suglasan s time da RA kao kupac na jednoj strani i zastupnik po zakonu prodavatelja (prednika tužitelja) na drugoj strani sklopi sporni kupoprodajni ugovor od 25. srpnja 1997. (str. 93. spisa). Prema tome, prvostupanjski je sud isključivo iz odgovora punomoćnika prvotuženika na postavljeno pitanje suda ocijenio da je prvotuženik u ime društva Medielektronik Zagreb d.o.o. dao posebno ovlaštenje (suglasnost) RA da sklopi predmetni ugovor. Međutim, u odgovoru na tužbu sa str. 39-43. prvotuženik nije ni iznio činjenicu da je RA posebno ovlastio za sklapanje spornog ugovora (slijedom čega je postavljeno pitanje suda prvotuženikovu punomoćniku protivno odredbi članka 7. Zakona o parničnom postupku), već samo da tužitelj ničim ne dokazuje da je pok. RA kao član društva glasao za odluku o sklapanju predmetnog ugovora o kupoprodaji (str. 42. spisa). Premda je u svom odgovoru na tužbu prvotuženik predložio izvođenje dokaza saslušanjem sebe kao stranke, taj dokaz nije predložen radi dokazivanja činjenice je li prvotuženik dao RA posebno ovlaštenje za sklapanje spornog ugovora slijedom čega prvostupanjski sud pravilno nije izveo predloženi dokaz; podredno, ovaj sud napominje da se u konkretnom predmetu samo na temelju saslušanja tuženika bez izvođenja određenih drugih dokaza (uključujući i isprava, o čemu više u nastavku odluke) ne bi mogla sa sigurnošću utvrditi činjenica je li društvo (odnosno prvotuženik) dalo RA kao jedinom članu uprave društva posebno ovlaštenje za sklapanje predmetnog ugovora. Osim toga, prvotuženik ni kasnije tijekom spora (izuzev navedenog odgovora na upit suda) nije izričito naveo da je RA posebno ovlastio da u ime društva sklopi Kupoprodajni ugovor, a činjenicu da je prvotuženik u ime društva Medielektronik Zagreb d.d. dao RA posebno ovlaštenje za sklapanje tog ugovora ni preostali tuženici tijekom cijelog spora nisi izričito iznijeli. Upravo zbog toga, ovaj sud smatra da prvotuženik nije u ime društva Medielektronik Zagreb d.o.o. posebno ovlastio RA da on kao član uprave tog društva predmetnu nekretninu proda sam sebi, slijedom čega je predmetni Kupoprodajni ugovor ništav.

6. Premda se odluka o davanju posebne ovlasti (suglasnosti) trgovačkog društva članu uprave za sklapanjem ugovora sa samim sobom u smislu članka 49. Zakona o trgovačkim društvima može dati i u usmenom obliku (štoviše, odluke koje se donose na skupštini društva s ograničenom odgovornošću se uglavnom donose u usmenom obliku premda je i tada moguće da se odluka donese pisanim glasovanjem na skupštini kao i u slučaju članka 440. stavak 2. tog Zakona), te iako „činjenica da o istoj ne postoji pisani trag ne čini tu odluku ništavom” kako to prvostupanjski sud navodi na str. 6. obrazloženja pobijane odluke (str. 104. spisa) i s čime se ovaj sud u potpunosti slaže, odluka koja je donesena u pisanom obliku odnosno „pisani trag” te odluke jeste jedan od dokaza da je ta odluka doista donesena.

Naime, za razliku od dioničkog društva kod kojeg članovi društva (dioničari) sve odluke donose na glavnoj skupštini kojoj mora prisustvovati javni bilježnik, a kako bi se upravo iz zapisnika kojeg sastavlja javni bilježnik (članak 286. Zakona o trgovačkim društvima) moglo ispitati koje su odluke donesene jer u protivnom odluka koja nije unesena u zapisnik javnog bilježnika je ništetna prema članku 355. točki 2. Zakona o trgovačkim društvima (uz izuzetak iz članka 356. stavka 2. tog Zakona), prilikom donošenja odluka članova društva s ograničenom odgovornošću (neovisno o tome donose li oni odluke na skupštini ili izvan nje) prisustvo javnog bilježnika nije potrebno čak ni u slučajevima kad Zakon o trgovačkim društvima propisuje da određena odluka mora biti u obliku javnobilježničke isprave (na primjer, članak 454. stavak 1. Zakona o trgovačkim društvima) – tada članovi društva koji raspolažu odgovarajućom većinom potrebnom za donošenje određene odluke moraju pred javnim bilježnikom (a što mogu učiniti i izvan skupštine) dati izjavu da su glasovali za pojedinu odluku. Međutim, upravo zbog toga što javni bilježnik ne mora biti prisutan donošenju odluka koje članovi društva s ograničenom odgovornošću donose ili prema članku 440. stavku 1. Zakona o trgovačkim društvima pisanim putem ili na skupštini društva, sve odluke koje su oni donijeli moraju biti evidentirane, to jest o njima mora postojati „pisani trag”.

Upravo zbog toga odredbom članka 446. stavka 1. Zakona o trgovačkim društvima je propisano da odluke donesene na skupštini i one donesene pisanim putem moraju se bez odgađanja unijeti u posebnu knjigu odluka te svaki član društva ima za vrijeme radnog vremena društva pravo uvida u knjigu odluka. Nadalje, prema stavku 2. istoga članka Zakona o trgovačkim društvima svakome članu društva mora se na njegov zahtjev bez odgađanja preporučenim pismom dostaviti izvod iz svih odluka koje su unesene u knjigu odluka potpisane od strane uprave uz priopćenje dana i mjesta donošenja te podataka o upisu u tu knjigu.

Prema tome, sve donesene odluke na skupštini društva i one donesene pisanim putem se moraju bez odgađanja unijeti u posebnu knjigu odluka (što čini uprava društva) kako bi svaki član društva uvidom u tu knjigu odluka znao za sadržaj svake donesene odluke, a pogotovo onih koje su izvan skupštine društva donesene pisanim putem. Dakle, upravo zbog razloga pravne sigurnosti odnosno zbog toga da svaki član društva ima mogućnost da se upozna sa sadržajem odluka koje su donesene na skupštini društva ili pisanim putem u smislu članka 440. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima (i u razdoblju prije nego što je određena osoba postala član društva), propisana je obveza društva s ograničenom odgovornošću da u posebnu knjigu odluka unese sve donesene odluke i da omogući članu društva za vrijeme radnog vremena društva uvid u tu knjigu odluka. Jednako tako, sukladno ranije navedenoj odredbi članka 446. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima društvo (njegova uprava) na zahtjev svakog člana društva mora preporučenim pismom dostaviti mu izvod iz svih odluka koje su unesene u knjigu odluka potpisan od strane uprave uz priopćenje dana i mjesta donošenja te podataka o upisu u tu knjigu; premda to nije od utjecaja na ovaj spor, ovaj sud napominje da čak i u slučaju kada sve poslovne udjele u društvu drži jedan član ili uz njega i društvo, sukladno članku 440. stavku 3. Zakona o trgovačkim društvima o donesenoj odluci se mora bez odgađanja sastaviti zapisnik i to, između ostalog, zbog toga da eventualni budući članovi društva mogu utvrditi sadržaj odluka koje su donesene.

7. Slijedom navedenog, u slučaju da je prvotuženik na skupštini društva dao posebno ovlaštenje pok. RA za sklapanjem spornog ugovora, prvotuženik je to mogao dokazati izvodom te odluke iz knjige odluka ili se barem sukladno odredbi članka 233. stavka 1. Zakona o parničnom postupku pozvati na tu ispravu i predložiti sudu da pozove tužitelja da podnese tu ispravu na uvid. Međutim, ne samo da taj tuženik to nije učinio, očito svjestan činjenice da takva odluka društva nije donesena, nego on tijekom cijelog postupka (izuzev izjave njegova punomoćnika s ročišta od 21. siječnja 2021.) nije ni iznio činjenicu da je u ime društva Medielektronik Zagreb d.o.o. članu uprave RA dao posebno ovlaštenje za sklapanje Kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 1997. kojeg je taj član uprave sklopio sa samim sobom. Prema tome, osim što je upitno kako je punomoćnik prvotuženika znao za činjenicu da je prvotuženik gotovo 24 godine prije ročišta od 21. siječnja 2021. dao RA suglasnost za sklapanje spornog ugovora, prvotuženik radi dokazivanja te činjenice nije predložio sudu izvođenje ni jednog dokaza kojim bi dokazao postojanje njegove odluke o davanju (u ime društva Medielektornik Zagreb d.o.o.) posebne ovlasti upravi društva za sklapanje predmetnog ugovora i time osporio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništavosti kupoprodajnog ugovora zbog nepostojanja te posebne ovlasti-suglasnosti društva za sklapanje predmetnog ugovora, a što je mogao dokazati prvenstveno izvodom iz posebne knjige odluka u smislu članka 446. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima; jednako tako, to nisu učinili ni preostali tuženici premda su i oni (iako nisu bili članovi društva Medielektronik Zagreb d.o.o.) mogli sukladno članku 233. stavku 1. Zakona o parničnom postupku zatražiti da tužitelj dostavi sudu na uvid knjigu odluka odnosno izvadak iz te knjige kako bi se uvidom u tu knjigu/izvadak utvrdilo je li prvotuženik doista posebno ovlastio RA za sklapanje predmetnog ugovora.

Osim toga, u slučaju da je prvotuženik posebnu ovlast za sklapanje Kupoprodajnog ugovora od **.**.1997. RA dao u pisanom obliku sukladno članku 440. stavcima 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima, on je presliku primjeraka te svoje posebne ovlasti dane u pisanom obliku (ako ju je imao) mogao dostaviti sudu te i time dokazati da je posebno ovlastio člana uprave za sklapanje tog ugovora. Međutim, ni to prvotuženik nije učinio iz čega proizlazi da prvotuženik, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, nije posebno ovlastio RA za sklapanje Kupoprodajnog ugovora.

Nadalje, čak i u slučaju da društvo Medielektronik Zagreb d.o.o. protivno odredbi članka 446. Zakona o trgovačkim društvima u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije vodilo posebnu knjigu odluka ili da u tu knjigu pogrešno nije bila unesena odluka društva odnosno člana društva (prvotuženika) o davanju posebnog ovlaštenja upravi društva na sklapanje Kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 1997., tuženici su i drugim dokaznim sredstvima (na primjer, saslušanjem određenih svjedoka) mogli dokazati činjenicu da je prvotuženik kao preostali član društva u ime društva Medielektronik Zagreb d.o.o. dao posebno ovlaštenje jedinom članu uprave tog društva RA da sklopi predmetni ugovor sa samim sobom. Međutim, oni u smislu članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku nisu predložili izvođenje dokaza radi dokazivanja te činjenice, a kojom bi osporili osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Upravo zbog navedenog, sud prvog stupnja je pogrešno isključivo na temelju izjave punomoćnika prvotuženika s ročišta od 21. siječnja 2021. ocijenio da je prvotuženik dao upravi društva posebno ovlaštenje da sklopi predmetni ugovor.

Slijedom navedenog, budući da za sklapanje Kupoprodajnog ugovora od 25. srpnja 1997. član uprave društva Medielektronik Zagreb d.o.o. RA nije imao potrebno posebno ovlaštenje tog društva (odnosno jedinog preostalog člana tog društva-prvotuženika PAK), to je navedeni ugovor ništav u smislu članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima jer je protivan prisilnom propisu – članku 49. u vezi s člankom 41. stavkom 3. Zakona o trgovačkim društvima.

Naime, kao što i Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra u odluci poslovni broj Revt-150/2007 od 30. siječnja 2008., odredba članka 49. u vezi s člankom 41. stavkom 3. Zakona o trgovačkim društvima je prisilan propis te stoga član uprave trgovačkog društva ne može bez posebne ovlasti društva sklopiti ugovor sa samim sobom. Slijedom navedenog, i ugovor kojeg je u ime društva sa zastupnikom po zakonu sklopila osoba koju je prethodno opunomoćio isti član uprave (zastupnik po zakonu) tog društva je ništav; uostalom, da se radi o ništavom/ništetnom Kupoprodajnom ugovoru od 25. srpnja 1997. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je naveo i u obrazloženju odluke poslovni broj Pž-2998/2019 od 4. ožujka 2020. (str. 63., 78. i 85. spisa). Prema tome, budući da se radilo o sklapanju ugovora sa samim sobom u smislu članka 49. u vezi s člankom 41. stavkom 3. Zakona o trgovačkim društvima, a u konkretnom sporu tuženici, suprotno ocjeni prvostupanjskog suda, nisu dokazali činjenicu da je RA kao tadašnji jedini član uprave društva za sklapanje tog ugovora imao posebnu ovlast društva – jedinog preostalog člana društva Medielektronik Zagreb d.o.o. (prvotuženika PA), to je predmetni ugovor ništav.

8. Nadalje, premda to nema utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora, ovaj sud napominje da činjenica što se prethodno između tužitelja i (u ovom sporu) I., II., IV., V., VI. i VII. tuženika (i BA) vodio spor radi pobijanja pravnih radnji u povodu stečaja koji je pravomoćno okončan nema značaj presuđene stvari, a kako to pogrešno u svojim odgovorima na tužbe smatraju prvotuženik, drugotuženik i četvrtotuženik. Naime, kod (uspješnog) pobijanja pravne radnje u povodu stečaja pravna radnja gubi učinak prema stečajnoj masi (dakle, postaje relativno nedjelotvorna) te je protivnik pobijanja dužan vratiti u stečajnu masu sve koristi stečene na osnovi pobijene radnje, dok ništavi (ništetni) ugovori nemaju nikakvih pravnih učinaka prema svima i to ex tunc. Uostalom, upravo zbog toga što se radilo o ništavom ugovoru (a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 109. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima), Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-2998/2019 od 4. ožujka 2020. potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev (ovdje) tužitelja za utvrđenjem da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja predmetni kupoprodajni ugovor – u toj je odluci navedeno da „ništetni ugovori ne proizvode pravne učinke i smatra se da pravno ne postoje (pa zato) nema mjesta niti njihovom pobijanju, jer su predmet pobijanja pravni poslovi koji proizvode ili su proizveli pravne učinke”. Prema tome, budući da se radi se o dvama potpuno različitim pravnim institutima te su i tužbeni zahtjevi iz ovog spora i spora koji se vodio radi pobijanja pravne radnje u povodu stečaja različiti, to se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari, a kako su to smatrali prvotuženik, drugotuženik i četvrtotuženik.

Prema tome, budući da jedini član uprave RA nije imao potrebno posebno ovlaštenje društva Medielektronik Zagreb d.d. da 25. srpnja 1997. sklopi sam sa sobom Kupoprodajni ugovor, to je taj ugovor ništav. Upravo zbog toga, tužiteljevu žalbu u dijelu kojim pobija točku I. izreke prvostupanjske presude je valjalo uvažiti i taj dio prvostupanjske presude preinačiti, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

9. Nadalje, budući da je predmetni Kupoprodajni ugovor ništetan, to sukladno članku 104. Zakona o obveznim odnosima tužitelj kao vlasnik predmetne nekretnine može osnovano tražiti vraćanje predmetne nekretnine u svoje vlasništvo odnosno tražiti uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa prava vlasništva tuženika u zemljišnoj knjizi. Pri tome, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda ovaj sud smatra da tužitelj može tražiti i brisanje zemljišnoknjižnog upisa prava vlasništva trećetuženika pod poslovnim brojem Z-7753/13 jer je taj tuženik (koji je suvlasnički dio nekretnine stekao na temelju ugovora o darovanju kojim je ĆA, kao nasljednik RA tom tuženiku darovao dio nekretnine) znao odnosno morao znati da u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju 15. veljače 2013. darodavac nije vlasnik nekretnine budući da je još od 18. travnja 2012. u zemljišnim knjigama bila upisana zabilježba spora radi pobijanja pravne radnje; uostalom, taj tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije ni iznio činjenicu da je u smislu odredbe članka 123. i 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima on u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju postupao s povjerenjem u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

Slijedom navedenog, i u tom je dijelu tužiteljevu žalbu valjalo uvažiti i preinačiti točku II. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 2. Zakona o parničnom postupku.

10. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to sukladno odredbi članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn i trošak sastava podneska od 13. listopada 2020. u iznosu od 1.000,00 kn kojim je odgovorio na tuženikove odgovore na tužbu, a sukladno odredbi Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Osim ovih troškova, tužitelj osnovano potražuje i trošak zastupanja na ročištu od 21. siječnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn prema Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao i trošak poreza na dodanu vrijednost za navedene tri radnje poduzete u prvostupanjskom postupku u iznosu od 750,00 kn. Nadalje, tužitelju valja priznati i trošak sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 400,00 kn i presudu u iznosu od 400,00 kn, sukladno Tbr. 1. točka 1. i Tbr. 2. točka 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj 53/19) tako da ukupni tužiteljevi troškovi prvostupanjskog postupka potrebni za vođenje ovog spora iznose 4.550,00 kn.

Nadalje, osim navedenih troškova tužitelj osnovano potražuje i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn prema Tbr. 10. točka 1. Tarife sudskih pristojbi, a što s troškom poreza na dodanu vrijednost (iznos od 312,50 kn) ukupno iznosi 1.562,50 kn. Tužitelju također valja priznati i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 800,00 kn prema Tbr. 3. točka 1. Tarife sudskih pristojbi tako da ukupni tužiteljevi troškovi (prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka) potrebni za vođenjem ovog spora iznose 6.912,50 kn. Slijedom navedenog, tuženike je valjalo solidarno obvezati da tužitelju naknade taj trošak postupka pa je stoga i odluke o trošku iz točki III. do VI. izreke prvostupanjske presude valjalo preinačiti, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

Zagreb, 29. lipnja 2021.

Predsjednik vijeća

Lidija Tomljenović