REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-1175/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Lidija Tomljenović, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, OIB ..., Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 36.461,88 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-176/2019 od 10. siječnja 2020., 29. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-176/2019 od 10. siječnja 2020.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 36.461,88 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se tužiteljevo potraživanje odnosi na zahtjev za naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina osiguraniku tužitelja, za razdoblje od 1. studenog 2016. do 30. rujna 2018. u iznosu od 36.461,88 kn. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz priloženih dokaza proizlazi osnova i visina tužiteljeva potraživanja, pa je na temelju odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13 i 151/14; dalje: ZMO) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 36.461,88 kn.

3. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, a to je Zakon o osiguranju prema kojem tužitelj može potraživati samo razmjerni iznos mirovine. Nadalje, osiguranik tužitelja bi po redovnom tijeku stvari 25. srpnja 2018. ostvario pravo na starosnu mirovinu, pa opseg štete nakon toga predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine, odnosno

stvarnu

štetu.

Smatra da je teret dokaza visine potraživanja na tužitelju. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje u kojem je sud izložio koje je činjenice i na temelju kojih dokaza utvrdio.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete koji predstavlja iznose invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku zbog umirovljenja u razdoblju od 1. studenog 2016. do 30. rujna 2018., a koji je stradao u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao tuženikov osiguranik i koje ozljede su prouzrokovale umirovljenje osiguranika tužitelja.

8. Tuženikova odgovornost se temelji na odredbi čl. 161. st. 1. ZMO-a prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

9. Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu

2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja

3. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.

10. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZMO-a, Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, kao i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (čl. 164. st. 1. ZMO-a).

11. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev polazeći od utvrđenja i zaključka koje prihvaća i ovaj sud, da s obzirom na citirane zakonske odredbe, postoji odgovornost tuženika za štetu tužitelju.

12. Neosnovano se u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o osiguranju („Narodne novine" broj 9/94) kao Zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Naime, Zakon o mirovinskom osiguranja predstavlja lex specialis u odnosu na predmetnu materiju pa se u konkretnom slučaju, suprotno žalbenom navodu, primjenjuje Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o osiguranju. Nadalje, ovaj sud, kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-552/08 od 8. travnja 2010., Rev-550/10 od 9. siječnja 2013. i Rev-x 1262/11 od 22. listopada 2014. smatra da tužitelju šteta nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, pa svaka tužiteljeva isplata invalidske mirovine njegovu osiguraniku predstavlja novu štetu. Zbog toga su u odnosu na naknadu štete koja je nastala tužitelju isplatom invalidskih mirovina u razdoblju od 1. studenog 2016. do 30. rujna 2018. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.

13. Nadalje, pravilno je shvaćanje tuženika da opseg štete koja je tužitelju nastala nakon što je tužiteljev osiguranik navršio 65 godina života (i time stekao pravo na punu starosnu mirovinu) predstavlja razliku između invalidske i starosne mirovine. Dakle, tek u slučaju da je iznos starosne mirovine koji bi tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku da nije bilo štetnog događaja, manji od iznosa invalidske mirovine koju isti isplaćuje, tek tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo za iznos za koji je invalidska mirovina veća od starosne.

14. Međutim, kako je odredbom čl. 161. ZMO-a koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio, propisano pravo tužitelja da potražuje štetu u visini novčanih davanja isplaćenih na ime mirovine u punom iznosu, a tužitelj zahtijeva upravo taj iznos u ovom postupku, tada tuženik koji tvrdi da je tužiteljev osiguranik ostvario uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu pa da bi zbog toga šteta za tužitelja predstavljala razliku između starosne i invalidske mirovine, bio dužan i dokazati da je visina starosne mirovine koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati da nije bilo štetnog događaja jednaka ili manja od visine tužbenog zahtjeva.

15. Teret dokazivanja te činjenice je na tuženiku. Ovdje se radi o takvom prigovoru kojim se pobija osnovanost tužbenog zahtjeva po visini, pa je osnovanost takvog prigovora, dužan dokazati tuženik. To stoga što je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisana dužnost one stranke koja tvrdi da određena činjenica postoji da na okolnost postojanja i istinitosti te činjenice predloži izvođenje adekvatnih dokaza.

16. Uzimajući u obzir da tuženik u konkretnom slučaju nije predlagao izvođenje dokaza na okolnost da bi tužitelj u utuženom razdoblju isplaćivao starosnu mirovinu koja bi po svojoj visini bila jednaka visini isplaćene invalidske mirovine, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tuženikov prigovor odbijen kao neosnovan jer tuženik nije dokazao da je šteta koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine manja ili jednaka starosnoj mirovinu koju bi bio isplaćivao da nije bilo štetnog događaja. Kod takvog stanja stvari tuženik nije dokazao osnovanost svojih prigovora.

17. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba čl. 161. i 164. ZMO-a prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

18. Slijedom navedenog tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 29. lipnja 2021.

Sudac

Lidija Tomljenović