Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: 14 P-506/2020-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, temeljem prijedloga više sudske savjetnice Ljubice Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja M.L., P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku P.K., odvjetniku u B., protiv tužene O. b. d.d., S., OIB: …, zastupane po punomoćniku B.T., odvjetniku iz O., radi isplate u iznosu od 25.705,06 kuna, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 1. lipnja 2021., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 29. lipnja 2021. objavio je i

p r e s u d i o  je

I. Nalaže se tuženiku O. b. d.d., S., OIB: … da tužitelju M.L. iz P., OIB: …, isplati iznos od 25.705,06 kune (slovima: dvadeset pet tisuća sedam stotina pet kuna i šest lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 6,44 kuna počev od 06. studenog 2008. do isplate;

- na iznos od 62,23 kuna počev od 09. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos od 101,97 kuna počev od 11. veljače 2009. do isplate;

- na iznos od 153,99 kuna počev od 11. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos od 75,65 kuna počev od 09. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 54,84 kuna počev od 08. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 66,60 kuna počev od 06. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 54,29 kuna počev od 10. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 33,52 kuna počev od 08. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 51,64 kuna počev od 08. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 29,76 kuna počev od 08. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 29,23 kuna počev od 07. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 42,63 kuna počev od 05. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 82,66 kuna počev od 12. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 96,05 kuna počev od 05. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 101,79 kuna počev od 04. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 149,96 kuna počev od 08. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 141,87 kuna počev od 07. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 181,20 kuna počev od 05. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 264,20 kuna počev od 08. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 243,58 kuna počev od 07. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 356,27 kuna počev od 07. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 333,06 kuna počev od 07. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 282,76 kuna počev od 06. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 399,58 kuna počev od 09. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 420,87 kuna počev od 21. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 444,01 kuna počev od 22. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 455,62 kuna počev od 12. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 407,56 kuna počev od 07. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 469,25 kuna počev od 06. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 679,67 kuna počev od 08. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 645,57 kuna počev od 05. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 858,90 kuna počev od 02. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 835,48 kuna počev od 02. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 1.406,21 kuna počev od 24. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 697,85 kuna počev od 04. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 299,83 kuna počev od 03. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 293,04 kuna počev od 03. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 308,47 kuna počev od 04. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 331,62 kuna počev od 04. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 336,14 kuna počev od 03. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 318,63 kuna počev od 13. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 324,38 kuna počev od 12. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 331,69 kuna počev od 19. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 322,23 kuna počev od 07. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 323,86 kuna počev od 08. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 303,42 kuna počev od 11. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 306,91 kuna počev od 06. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 319,53 kuna počev od 08. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 314,07 kuna počev od 08. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 324,68 kuna počev od 08. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 304,54 kuna počev od 09. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 302,72 kuna počev od 09. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 321,29 kuna počev od 11. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 300,61 kuna počev od 09. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 286,74 kuna počev od 08. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 281,95 kuna počev od 09. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 289,73 kuna počev od 09. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 297,95 kuna počev od 06. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 315,67 kuna počev od 04. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 309,86 kuna počev od 07. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 318,97 kuna počev od 10. prosinca 2013 do isplate

- na iznos od 303,76 kuna počev od 10. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 321,98 kuna počev od 07. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 328,38 kuna počev od 07. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 324,01 kuna počev od 05. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 318,46 kuna počev od 07. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 311,33 kuna počev od 06. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 319,53 kuna počev od 08. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 329,08 kuna počev od 07. kolovoza 2014. do isplate - na iznos od 335,70 kuna počev od 06. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 334,59 kuna počev od 07. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 342,97 kuna počev od 07. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 344,85 kuna počev od 09. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 346,97 kuna počev od 13. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 07. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 07. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 09. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 09. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 09. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 08. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 07. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 329,77 kuna počev od 05. rujna 2015. do isplate, po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (˝Narodne novine˝ 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, od 01.siječnja 2008. godine do 30.lipnja 2011. godine 14% godišnje, od 01.srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz odredbe članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (˝Narodne novine˝ 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, isplatom na račun punomoćnika tužitelja P.K., odvjetnika u B., IBAN: HR…

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.625,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počevši od 29. lipnja 2021. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. studenog 2020. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je s prednikom tuženika zaključio 6. prosinca 2005. Ugovor o kreditu, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 29.500,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju banke na dan korištenja kredita.

2. U tužbi se nadalje navodi da je 6. rujna 2011. tužitelj s prednikom tuženika sklopio Dodatak ugovoru o kreditu br. … prema kojem je tužitelju odobren dodatni iznos od 1.245,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz produljenje roka otplate za 34 mjeseca. Tužitelj navodi da je Ugovorom o kreditu ugovoren rok otplate od 84 mjeseca, te da je početni anuitet iznosio 446,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćao se po prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, no radi podizanja tečaja CHF prema HRK, protekom vremena anuiteti su se povećali. Tužitelj smatra da način primjene tečaja CHF ništetan jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik tužitelja nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke u svezi sklapanja ugovora o kreditu.

3. U svezi navedenog tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je u točki 1 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakonu o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

4. Tužitelj nadalje navodi da obzirom da su ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđene ništetnima, da mu je tuženik dužan vratiti sve ono što je primio na ime takvih odredaba, temeljem odredbe članka 323. u svezi s odredbom članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

5. Tužitelj stoga, potražuje da sud naloži tuženiku povrat preplaćenih iznosa koje je tuženik primio na ime nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredaba u ukupnom iznosu od 25.211,42 kuna, pozivajući se pri tomu i na odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesen u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

6. Podneskom od 19. travnja 2021. tužitelj je uskladio svoje potraživanje s nalazom i mišljenje sudskog vještaka, te tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 25.705,06 kuna.

7. U odgovoru na tužbu (str. 14-18) tuženik osporava u cijelosti osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ne osporava da je 6. prosinca 2005. njegov prednik sklopio Ugovor o kreditu s tužiteljem te da je istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 29.500,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca. Tuženik međutim osporava da su pojedine ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, pri čemu navodi da se misli na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. Tuženik ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja.

9. Tuženik smatra da nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u konkretnom slučaju. Kolektivnom zaštitom, po mišljenju tuženika, osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

10. Tuženik, u odgovoru na tužbu, navodi i da presuda u kolektivnom sporu nema učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice „Potrošač“

11. U odgovoru na tužbu tuženik u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli navodi da presuda u kolektivnom postupku ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, obzirom da je ista usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača, stoga tužitelja mora dokazati sve pretpostavke ništetnosti valutne klauzule. Tuženik navodi da je ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetnom ocjene poštenosti.

12. Tuženik tvrdi da je čak dopušteno ocjenjivanje poštenosti ugovorne odredbe, da tužitelj nije dokazao da je tuženik u ugovornom odnosu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača,

13. Odgovorom na tužbu tuženik zaključno ističe da kod banke nije postojalo nikakvo znanje o budućem kretanju tečaja, te da je tečaj CHF u odnosu na EUR i rastao i padao (od 2003. godine do 2008. godine) bez značajnih oscilacija, a značajnije oscilacije krenule su tek u 2010. godini, dakle znatno nakon proteka razdoblja od 31. prosinca 2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Tuženik tvrdi da kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine i aprecijaciju bez presedana nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Osim toga, tuženik navodi da nije postojao bilo kakav zakonski ni podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, tj. pravni okviri sukladno kojima je tuženik imao djelovati pri informiranju potrošača prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

14. Tuženik nadalje navodi i da okolnost da je kretanje tečaja dovela do povećanja visine obveze jedne ugovorne strane nikako ne može predstavljati razlog ništetnosti takve odredbe, već okolnosti koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene zakonske pretpostavke. Slijedom čega, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tuženika na naknadu troškova parničnog postupka.

15. Predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj … (dalje u tekstu: Ugovor), i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

16. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 6. prosinca 2005. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu, te da je tužitelj ispunio u cijelosti obveze iz predmetnog ugovora – odnosno da je otplatio kredit. Nesporno je i da mu je 6. rujna 2011. Dodatkom ugovora o kreditu na raspolaganje odobren dodatan iznos od 1.245,63 CHF uz produljenje roka otplate za 34 mjeseca.

17. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak.

18. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari.

19. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. … (str. 7-8), Dodatak Ugovora o kreditu (str. 9), Izvod iz sudskog registra (str. 21-25), Otplatni plan (str. 73-76), Otplatni plan (str. 77-82), Pregled isplata po kreditu (str. 83-98), Izračun EKS i otplatni plan za ugovor br. 131695 (st. 104-105), Dodatak ugovoru (str. 106), Obavijest o promjeni kamatne stope (str. 107-108), Kartica (str. 109-112), Otplatni plan (str. 113-116), Pregled prometa (str. 117- 137), Izračun EKS i otplatni plan (str. 140-146), Obavijest o promjeni kamatne stope (str. 147-149, Izračun EKS i otplatni plan (str. 150- 159), pregled prometa (str. 160-175), nalaz i mišljenje vještaka (str. 189-196), saslušan je tužitelj (str. 176-177) te izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

20. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, temeljem odredbe članka 8. („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP) sud nalazi da tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

21. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 6. prosinca 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj … bez određene namjene,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 29.500,00 CHF te da se je tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u 83 mjesečna anuiteta izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća,

- da je tužitelj zaključio s tuženikom Dodatak ugovoru o kreditu broj 96872/05 6. rujna 2011., temeljem kojeg mu je Dodatka, tuženik odobrio i stavio na raspolaganje dodatni iznos kredita u visini od 1.245,63 CHF (u kunskoj protuvrijednosti) uz produljenje roka otplate za 34. mjeseca, ostale odredbe ugovora o kreditu ostale su nepromijenjene.

- da je tužitelj 4. rujna 2015. u cijelosti ispunio svoje obveze po sklopljenom Ugovoru o kreditu i otplatio navedeni kredit,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli

- da je tužitelj tijekom otplate kredita isti preplatio u ukupnom iznosu od 25.705,06 kuna, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije (str. 189-196),

22. Utvrđenja iz kolektivnog spora i valutna klauzula

22.1. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći, da ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).

22.2. Tužitelj u ovoj parnici traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj se je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

22.3. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam prosječnog potrošača.

22.4. U ovom postupku koji pokreće pojedini potrošač, sud nalazi, da nisu bitne informacije koje je tužitelj dobio u periodu koji je prethodio obraćanju istog kao pojedinačnog potrošača tuženiku (određenoj banci), obzirom da je upravo taj period u kolektivnom sporu razmatran kao pravno relevantan i upravo je za taj period utvrđeno da banke (između ostalog i tuženik) nisu dale potrošačima sve potrebe informacije kako bi mogli donijeti informiranu odluku o tome kako će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njihovu financijsku sudbinu.

22.5. Stoga, obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora.

22.6. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, te se stoga, informacije koje su nesporno objavljivane prije tog perioda u javnim medijima, ne mogu uzeti u obzir ni prilikom ocjene da li je tuženik kao banka odnosno financijska ustanova na odgovarajući način obavijestio tužitelja o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu, niti prilikom ocjene pažnje i opreza tužitelja kao pojedinog potrošača.

22.7. Za pojedinačni postupak, kao što je ovaj, dakle, nije bitan taj dio predugovorne faze, već dio koji slijedi nakon obraćanja tužitelja– potrošača, tuženiku -određenoj banci, radi dobivanja informacija za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus).

22.8. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati, da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.

22.9. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja (str.176-177) slijedi da je kredit podigao u Splitskoj banci jer su mu tamo bili najpovoljniji uvjeti. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije imao namjeru sklopiti krediti uz valutnu klauzulu CHF, no u banci mu je rečeno da je to za njega najpovoljniji kredit, da je čak povoljniji od kredita uz valutnu klauzulu u EUR-u, te da će ako dođe po promjena tečaja, iste biti zanemarive. Tužitelj je naveo i da mu nije ništa rečeno o povijesnom kretanju tečaja CHF, da je Ugovor koji je potpisao bio gotov, unaprijed sastavljen Ugovor, na sadržaj kojih odredaba nije mogao utjecati.

22.10. Tuženik tijekom postupka nije predložio da se sasluša njegov djelatnik koji je pregovarao s tužiteljem niti je na dugi način dokazao da je na razumljiv i transparentan način obavijestio tužitelja o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF valuti utjecati na njegovu financijsku sudbinu. Obzirom na navedeno, sud, je o činjenici odgovarajuće obaviještenosti tužitelja odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, propisanog odredbom članaka 221. a ZPP-a, te našao da tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja o svim kriterijima na točan i razumljiv način da bi mogao predvidjeti koje su posljedice koje proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti na njegovu kreditnu zaduženost.

22.11. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s tužiteljem istom objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

22.12. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen tužitelj kao ugovaratelj kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se odredbama nije pregovaralo. 22.13. Tuženik neosnovano ponavlja navode da banke nisu znale niti mogle znati buduće kretanje tečaja Švicarskog franaka, iako se upravo to pitanje razmatralo kao ključno pitanje u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev-575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja je su li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta (stranica 46 do 77 Presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).

22.14. Osnovano tuženik navodi da nije postojalo nikakvo zakonsko ni podzakonsko uređenje načina postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, tj. pravni okvir sukladno kojem je tuženik imao djelovati pri informiranju potrošača prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, kao što je to već utvrđeno u kolektivnom postupku, ta činjenica, da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga, kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača. Nepostojanje takvih propisa, također ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koje idu uz valutu i razlikama između valuta.

23. Zastara

23.1. U odnosu na tuženikom prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05.

23.2. Prema pravnom shvaćanju ovog suda (a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, što znači da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, s tim da nije sporno da je navedeni spor pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pokrenut tužbom podnesenom 4. travnja 2012., a prvostupanjska presuda donesena u tom postupku svojstvo pravomoćnosti stekla (u odnosu na valjanost ugovornih odredbi kojima je glavnica vezana uz valutnu klauzulu švicarski franak) 14. lipnja 2018.. Dakle, u skladu sa navedenim 4. travnja 2012. nastupio je prekid zastare za sve one restitucijske tražbine potrošača koje do toga trenutka nisu zastarjele primjenom općeg roka zastare od 5 godina, i zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018..

23.3. Nije sporno da je tužitelj tužbu u predmetnoj parnici podnio 9. studenog 2020., pa nema spora da, računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao rok zastare od 5 godina za onu tražbinu tužitelja za koju nije nastupila zastara do 4. travnja 2012.– a to je cjelokupna tražbina tužitelja.

23.4. U odnosu na navode tuženika kojim osporava stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, treba reći da je predmetna odluka prošla ustavnosudsku kontrolu budući je Ustavni sud u predmetu broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. odbio ustavnu tužbu u predmetu istovjetne činjenične i pravne naravi.

23.5. U citiranoj odluci Ustavni sud je u točci 27.3. Obrazloženja naveo – "Ustavni sud zaključuje da je ovdje sporom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumljivo ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi".

23.6. Tuženiku se ukazuje da je presudom Suda Europske Unije u predmetu broj C- 698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., izneseno shvaćanje da nisu protivni pravu EU (odredbi članka 2. točke (b, članku 6. stavku 1. i članku 7. stavku 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.)– nacionalni propisi koji predviđaju različita pravila za zastaru kada je riječ o tužbama za utvrđenje ništetnosti ugovora, te za zastaru u slučaju restitucijske tužbe za povrat stečenog bez osnove.

23.7. Iz obrazloženja spomenute presude suda Europske Unije u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., slijedi, u točkama 67. i 75. obrazloženja, da je za poštivanje načela djelotvornosti, bitan trenutak od kojeg teče propisano vrijeme za zastaru tih zahtjeva. Tako se, sukladno navedenoj odluci, načelu djelotvornosti protivi da se na tužbu za povrat stečenog bez osnove primjenjuje rok koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tomu da li je potrošač u tom trenutku znao ili mogao znati za nepoštenost odredbe ugovora na koju se poziva u prilog svojoj restitucijskoj tužbi, zbog čega takva pravila o zastari mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava tog potrošača priznatih Direktivom 93/13.

23.8. U našem pravnom sustavu nije propisano od kojeg trenutka teče zastarni rok od pet godina kod restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora, no taj se rok, računao po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana svake pojedine uplate.

23.9. Tek je na sjednici građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Predmetni stav, prihvaća i ovaj sud i pri tomu se napominje, da isti nije protivan odluci Suda Europske Unije u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020., jer upravo iz te odluke proizlazi da rok koji počinje teći od dana kada je ugovor u cijelosti ispunjen ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zašto što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru (točka 67. Obrazloženja u predmetu broj C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020.).

24. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl.323.st.1. ZOO/05.

25. Visinu preplate sud je utvrdio na osnovi nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka (str. 189-196), a koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, pa ga zato u cijelosti prihvaća. Na predmetni nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije ni imao prigovora. Ni sam tuženik nije imao prigovora na matematički izračun, no smatra je da se primjenom fiksnog prodajnog tečaja CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita – ugovor pretvara u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Nejasno je iz kojeg razloga tuženik smatra da primjenom početnog tečaja proizlazi da su stranke sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom, jer su to dva sasvim različita elementa.

26. U spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

27. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor zaključuje se da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. U tom smislu sud je provedenim financijskim vještačenjem utvrdio i dosudio tužitelju razliku između plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

28.Test poštenosti

28.1. U više navrata tuženik je tijekom postupka tvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF u spornom Ugovoru o kreditu, bila jasna, uočljiva i lako razumljiva, zbog čega nalazi da nije dopušteno ispitivanje njezine poštenosti.

28.2. U odnosu na navedeno, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.

28.3. S navedenim u vezi valja ukazati kako je u postupku radi kolektivne zaštite potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske, u rješenju broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje- izrazio svoje pravno shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka (između ostalog i tuženika u ovom postupku) u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena je prvostupanjska presuda te je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćena je ocjena prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama prihvaćeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je revizija tuženih banaka, odbijena kao neosnovana.

28.4. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

28.5. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje se razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje povrede zaštite potrošača te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

29. Budući da je tužena prema pravnim utvrđenjima u postupku kolektivne zaštite nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 214. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. prosinca 2007. odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

30. Sud je kao nepotreban odbio dokaznim prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika. Naime, sukladno Zakonu o javnom bilježništvu, javni bilježnik ispravu ispituje prilikom solemnizacije, u smislu odredaba članka 34., 57. i 58. tog Zakona. Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje pravnog posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ukoliko bi korisnik kredita izjavio da ugovor koji je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik takav ugovor ne bi solemnizirao, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba.

31. Odredbom članka 58. ZJB propisano je da ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Prema tome, ni u ovoj odredbi se ne radi o nerazumljivim ugovornim odredbama, već o nejasnim izjavama stranaka. Svakako solemnizacija kao takva, ne može učiniti ugovornu odredbu koja je nerazumljiva razumljivom.

32.Troškovi postupka

32.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/2012, 103/14. i 118/14., u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13).

32.2. Tužitelj je u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

32.3. Tužitelju je kao potreban, priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 1.250,00 kuna (PDV uključen) sukladno Tbr. 7. toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 15. prosinca 2020. (str. 70-71), 20. siječnja 2021. (str. 176-177) i 1. lipnja 2021. (str. 209-210) u iznosu od 1.250,00 kuna (PDV uključen) za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč.1. Tarife, trošak sastava podneska od 8. prosinca 2021. u iznosu od 1.250,00 kuna (PDV uključen), obzirom da se radi o obrazloženom podnesku kojim se očituje na navode odgovora na tužbu (str. 26-66), sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 19. travnja 2021. u iznosu od 1.250,00 kn (PDV uključen) obzirom da se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. Tužitelju pripada i trošak sastava podnesaka od 30. prosinca 2020. i 17. svibnja 2021. u iznosu od 312,50 kuna (PDV uključen) za svaki, sukladno Tbr. 8. toč.3. Tarife.

32.4. Iako je za sastav podnesaka od 30. prosinca 2020. i 17. svibnja 2021. tužitelj potraživao punu nagradu, sud nalazi, da mu ista ne pripada, obzirom da se ne radi o vrsti obrazloženog podneska za koji mu, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, pripada puna nagrada. Prema odredbi Tbr. 8. toč. 1. Tarife, puna nagrada predviđena je za određene vrste obrazloženih podnesaka, tj. za odgovor na tužbu, prigovor protiv platnog naloga i obrazložene podneske u kojima se odgovara na navode prigovora, odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka. Obzirom da na sadržaj podnesaka tužitelja od 30. prosinca 2020. i 17. svibnja 2021., sud nalazi da se ne radi o tim obrazloženim podnescima za koji mu pripada puna nagrada - već podnescima za koji mu pripada nagrada propisana odredbom Tbr. 8. toč. 3. Tarife za ostale podneske.

32.5. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. siječnja 2021. u iznosu od 312,50 kn (uključen PDV), kojim isti obavještava sud da je uplatio predujam za provođenje vještačenja. Naime, radi se o nepotrebnom trošku postupka obzirom da je sud predmetnu činjenicu mogao utvrditi i provjerom stanja predmeta u računovodstvu suda, a osim toga i tužitelj je mogao dostaviti sudu samo uplatnicu iz koje bi bila vidljiva predmetna činjenica.

32.6. Tužitelju je priznat kao potreban trošak obavljenog vještačenja u visini od 1.500,00 kuna, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, a sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje te činjenice.

32.7. Tužitelju nije priznat trošak prethodnog vještačenja prije pokretanja parničnog postupka, obzirom da tužitelj predmetni nalaz i mišljenje nije ni priložio u sudski spis, niti je predložio da se isti nalaz koristi u samom postupku.

32.8. Tužitelju je, dakle, kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 9.625,00 kuna, koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi zbog čega je i odlučeno kao u točci II. izreke presude.

33. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci ove presude.

Virovitica, 29. lipnja 2021.

Sutkinja:

Željka Jurić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti

1. Za tužitelja: P.K., odvjetnik u B.,

2. Za tuženika: B.T., odvjetnik u O.