Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: 5 Gž-480/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Marina Grbića, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Đerđa, člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice V. R., OIB: …, iz S. B., zastupane po punomoćniku Z. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1. I. Ć., OIB: …, Đ., zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku u S. B., M i 2. I. R., OIB: …, S. B., radi proglašenja ovrhe
nedopuštenom, odlučujući o žalbama tužiteljice i prvotuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 5. studenog 2020. poslovni broj P- 109/2019, u sjednici vijeća održanoj dana 29. lipnja 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe tužiteljice V. R. i prvotuženika I. Ć. kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 5. studenog 2020. poslovni broj P-109/2019, s time da se odbijaju i zahtjevi za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suđeno je:
„1.) Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice V. R., iz S. B., koji glasi:
"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Slavonskom Brodu, broj Ovr-907/18, od 25. rujna 2018., kojom je temeljem ovršne isprave, i to presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, broj P-183/16 od 9. studenog 2016., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, broj Gž-1/17 od 21. lipnja 2018., radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja I. Ć.iz Đ., u iznosu od 110.000,00 kn, sa zakonskim
zateznim kamatama koje teku od 6. svibnja 2011., pa do konačne isplate po stopi zateznih kamata koja odgovara visini eskontne stope HNB-a uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, zatim naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 20.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a koja kamata teče od 9. studenog 2016. pa do isplate, te troškova ovršnog postupka, određena ovrha na nekretninama drugotuženika u 1/2 dijela.
II. Nalaže se tuženicima da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u roku 15 dana."
2.) Nalaže se tužiteljici V. R., iz S. B., da
prvotuženiku I. Ć. iz Đ., naknadi troškove parničnog
postupka u iznosu 7.187,50 kn, u roku 15 dana."
2. Protiv gornje presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se odluka preinači ili ukine.
3. Protiv odluke o trošku žalbu je izjavio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odluka preinači ili ukine.
4. U odgovoru na žalbu prvotuženik je osporio žalbene navode tužiteljice i predložio odbijanje njezine žalbe.
5. Žalbe nisu osnovane.
6. Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:
- da je nesporno da se kod Općinskog suda u Slavonskom Brodu vodi ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-907/2018 u pravnoj stvari ovrhovoditelja Ilije Ć. protiv ovršenika I. R. radi namirenja novčane tražbine temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u S. B. u iznosu od 20.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom na nekretninama ovršenika upisanih u zk. ul. broj 9380 k.o. … i to kč. br. 5642/15 kuća, zgrada, dvorište i oranica B., površine 1146 m[2] . Treća osoba V. R. podnosi prigovor navodeći da je supruga ovršenika i da nekretnina na kojoj određena ovrha predstavlja bračnu stečevinu slijedom čega nije moguće provoditi ovrhu na istoj nekretnini i traži proglašenje ovrhe nedopuštenom,
- da iz Ugovora o reguliranju međusobnih prava i obveza od 29. srpnja 2000. slijedi da su I. Ć., kao vjerovnik, i Ivan Rosić, kao dužnik, zaključili Ugovor kojim su suglasno utvrdili potraživanje odnosno dugovanje I. R., te za osiguranje utvrđenog potraživanja vjerovnika, I. Ć., prema dužniku I. R., koji je dopustio upis založnog prava za koristi vjerovnika I. Ć., na svojoj nekretnini upisanoj u zk. ul. broj 6629 k.o. …, ovjeren kod javnog bilježnika 28.
kolovoza 2000. Ugovorom o založnom pravu od 3. kolovoza 2000. zaključen između vjerovnika I. Ć. i dužnika I. R., a temeljem Ugovora o reguliranju međusobnog prava i odnosa od 29. srpnja 2000. dužnik I. R. dopustio je da se u korist vjerovnika I. Ć.. uknjiži založno pravo u zemljišnim knjigama na njegovoj nekretnini iz zk. ul. broj 6629 k.o. … i to na kč.br. 5642/15 za glavnicu od 110.000,00 kn. Istim Ugovorom ugovorena je i solemnizacija kod javnog bilježnika i neposredna provedba prisilnog izvršenja na založenoj nekretnini radi naplate osiguranja potraživanja nakon njegove dospjelosti (članak 4. Ugovora). Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika pod brojem OU-730/2000 od 25. kolovoza 2000. Iz Hipotekarne izjave od 28. kolovoza 2000. proizlazi da je Ivan Rosić navedenom izjavom dopustio na svojoj nekretnini u zk. ul. 6629 k.o. Slavonski Brod opteretiti pravom zaloga za iznos glavnice od 110.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 1. kolovoza 2000. do konačne isplate, sve za korist I. Ć. iz Đakova, Hipotekarna izjava na snagu ovršne isprave. Izjava je ovjerena kod javnog bilježnika 28. kolovoza 2000. pod brojem Ov-959/2000., da iz zk. izvatka slijedi kako je Ivan Rosić upisan vlasnikom cijele nekretnine, da je u teretovnici pod rednim brojem 1. dana 28. kolovoza 2002. pod brojem Z-4069/02 zaprimljena Hipotekarna izjava od 28. kolovoza 2000. br. Ov-959/00 na osnovi koje je uknjiženo pravo zaloga na nekretnini upisanoj u A I (jedan) za glavni dug od 110.000,00 kn sa zateznom kamatom koje teku od 1. kolovoza 2000. pa do konačne isplate,
- da je nesporno tužiteljica V. R. supruga I. R. i da su za vrijeme trajanja bračne zajednice stekli izgradnjom kuću sa objektima na kč.br. 5642/15, da tužiteljica navodi da je prvotuženiku I.Ć. bilo poznato da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu i to za 1/2 dijela svakog, da nije imala saznanja niti je dopustila suprugu I. R. da na tu nekretninu koja je bračna stečevina stavi hipoteku u korist I. Ć. Negdje 2000. I. Ć. je došao u večernjim satima kod njih i "na neki način" prisilio muža da potpiše izjavu jer ga je odveo kod javnog bilježnika kako bi istu potpisao i Ć. bio osiguran da će biti vraćen iznos od 110.000,00 kn, da nije imala saznanja ni o drugim pravnim poslovima koje je suprug sklapao i potpisivao isprave prvotuženiku iako je imala saznanja da je suprug potpisao izjavu prvotuženiku 2000. da nije podnosila zahtjev za upis bračne stečevine u zemljišnim knjigama jer je očekivala da će rješavanjem postupka kojeg je vodila biti razriješen i njezin upis bračne stečevine, na nekretnini je bila upisana hipoteka u korist banke po osnovi stambenog kredita i kada je brisan zalog banke tada je prvotuženik odmah Hipotekarnom izjavom upisao svoje založno pravo na istoj nekretnini, dana 23. lipnja 2020. uplatila je prvotuženiku iznos od 204.873,24 kn koje duguje njezin suprug u ovršnom postupku Ovr-907/18 s vlastitog računa, prilikom pokretanja ovog parničnog postupka javila se u odvjetnički ured punomoćnika prvotuženika kako bi isti sačinio konačni obračun duga njezinog supruga Ivana Rosića,
- da prvotuženik u iskazu navodi kako je tužiteljica imala saznanje o cjelokupnom potraživanju koje je imao u odnosu na njezinog supruga I. R.,
naime, drugotuženik i njegova supruga radili su zajedno u mesnici i nabavljali robu iz njegove mesnice pa su znali za cjelokupna dugovanja za isporučenu robu. Dugovanje nisu osporavali navodeći da će platiti dug, no potom su napustili Republiku Hrvatsku i otišli u Australiju. Nakon povratka ponovno su obećavali vraćanje duga, no budući dug nije vraćen pa je radi osiguranja svoga potraživanja s I. R. zaključio Ugovor o založnom pravu koji je potpisao i Hipotekarnu izjavu. O tome su imali saznanja kako supruga, tako i njegov sin, jer ih je sin vozio kod javnog bilježnika u S.i B.. On je iz Đ. i ne poznaje S.i B. odnosno javne bilježnike u S. B.pa nije bilo nikakve mogućnosti da bi
na bilo koji način prisiljavao I. R. za odlazak kod javnog bilježnika i potpisivanje izjave. U prisutnosti sina I. R. potpisan je Ugovor i Hipotekarna izjava, a kako dug nije vraćen to je pokrenut postupak za naplatu dužnog iznosa, u tom postupku je uspio. Nakon pokretanja ovršnog postupka, tužiteljica je isplatila iznos kako to navodi, no tim iznosom nisu u cijelosti izmirena njegova potraživanja iz postupka ovrhe, po osnovi troškova postupka, tako da je ovrha nastavljena. Ukoliko se isplate troškovi ovrhe, ovrha će se obustaviti. Posebno dodaje da nije bilo nikakve prisile u odnosu na tužiteljicu i njezinog supruga, oboje su u potpunosti upoznati s njegovim potraživanjem odnosno svojim dugovanjem, a na njihovoj nekretnini bila je hipoteka banke te nakon što je ta hipoteka brisana izvršen je upis njegovog založnog prava za vraćanje duga. Prilikom dogovora o hipotekarnoj izjavi bilo je razgovora i o tome čija je kuća na što je I. R. rekao da je on vlasnik te kuće 1/1 i da tu kuću daje kao zalog za vraćanje duga,
- da drugotuženik u bitnom iskazuje da je prvotuženik znao kako je kuća zajednička njega i supruge, osporava da ih je njegov sin vozio u S. B.kod
javnog bilježnika jer je sin tada bio maloljetan. Prvotuženik je imao dokumentaciju kod sebe kada je došao s jednom muškom osobom u njegovu kuću, te je prvotuženik s tom osobom bio u jednom automobilu dok je on sam vozio u svom automobilu. Kod javnog bilježnika je pisan Ugovor i Izjava, no on nije imao mogućnosti da to pročita već je samo potpisao. Dokumentaciju je potpisao javni bilježnik, a njemu je službenica dala na potpis. Nakon potpisivanja Ugovora i Izjave, razišli su se, nije obavijestio policijske službenike o ovom događaju odnosno prijetnji i prisili jer je sve na kraju "dobro završilo", a potom je sa suprugom i obitelji otišao u A., a cjelokupnu dokumentaciju vezanu za njihovo poslovanje odnosno potraživanja i dugovanja predana su tada njihovom punomoćniku odvjetniku M. K.. Oni su dobili parnicu, a na kući je bio zalog banke za vraćanje stambenog kredita. Potvrđuje navode da je supruga, tužiteljica, sa svog računa uplatila iznos od 204.873,24 kn, a taj su novac njihovi sinovi uplatili na račun majke, supruge. Smatra da nema daljnjih dugovanja prema prvotuženiku i da je on znao kako je njihova nekretnina zajednička bračna stečevina. Na posebno pitanje "kako obrazlaže iskaz da je jedini bio kod javnog bilježnika, a u parničnom spisu broj P-518/14 nalaze se tri isprave koje je on potpisao i ovjerio kod javnog bilježnika u različite datume, a iz jednog dokumenta proizlazi kako potvrđuje da je on vlasnik predmetne nekretnine, da nije pokretao postupke kod nadležnog suda radi pobojnosti ili ništetnosti navedenih isprava jer je bio u A. dvije godine,
- da ocjenjujući iskaz tužiteljice i tuženika, a s obzirom na materijalne dokaze, odnosno isprave sadržane u spisu, sud smatra da je tužiteljica imala saznanja o svim pravnim poslovima zaključenim između njezina supruga i prvotuženika, a vezano za potraživanje prvotuženika iz poslovnog odnosa s tužiteljicom i drugotuženikom za vrijeme isporuke robe iz njegove mesnice. Da je tome tako, proizlazi i iz iskaza tužiteljice na ročištu 3. srpnja 2020. kako je 2000. I. Ć. "došao u kasnim večernjim satima i na neki način prisilio njezina muža da on potpiše izjavu jer ga je odveo kod javnog bilježnika kako bi istu potpisao i Ć. bio osiguran da će biti vraćen iznos od 110.000,00 kn". Nadalje, s obzirom na potpisivanje navedene Izjave, nedvojbeno je bila upoznata sa sadržajem Hipotekarne izjave, a time i Ugovorom o založnom pravu kojim je prvotuženik osigurao svoje potraživanje zalogom na nekretnini I. R.. Kako je prethodno navedeno, u vrijeme davanja
Hipotekarne izjave i upisa založnog prava 28. kolovoza 2000. i 28. kolovoza 2002., vlasnikom cijele nekretnine bio je upisan I. R., suprug tužiteljice, a što je vidljivo iz upisanih tereta u teretovnici zk. ul. 9380 na kč.br. 5642/15. Nadalje, za cijelo vrijeme od sklapanja Ugovora o reguliranju međusobnih prava i obveza između prvotuženika i drugotuženika od 29. srpnja 2000. pa do pokretanja ovršnog postupka 24. rujna 2018. u kojem podnosi prigovor kao treća osoba 26. studenog 2018. tužiteljica nije poduzela niti jednu radnju kojom bi zaštitila svoje pravo - bračnu stečevinu,
- da je predmet ovog postupka proglašenjem ovrhe nedopuštenom i to na suvlasničkom dijelu od ½ koju bi činila bračna stečevina tužiteljice. Osnovano prvotuženik ističe da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige u kojima je samo drugotuženik bio upisan vlasnikom cijele nekretnine, a na kojoj je pravomoćnim rješenjem o ovsi broj Ovr-907/2018 od 25. rujna 2018. određena ovrha na nekretnini ovršenika I. R., u konkretnom slučaju prvotuženika. Tužiteljica od dana sklapanja Ugovora s tuženikom, a najkasnije od uknjižbe tj. 2000. pa do 2019. kada podnosi tužbu za utvrđenje bračne stečevine imala saznanja o dugovanju supruga prvotuženika i Hipotekarnu izjavu odnosno založno pravo na cijeloj nekretnini, a ništa nije poduzela u zaštiti eventualno svog prava. Ovo iz razloga što je načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, osnovno načelo zemljišnoknjižnog prava i jedan je od glavnih preduvjeta za pravnu sigurnost prometa nekretnina. Prema odredbi članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZV) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama ZV-a. Sama činjenica da je netko za vrijeme trajanja braka stekao određenu imovinu ne znači da se radi automatizmom o bračnoj stečevini, već da se radi o imovini stečenoj radom ili da potječe iz te imovine, inače se radi o vlastitoj imovini bračnih drugova. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi nesavjesnost prvotuženika kod zasnivanja Založnog prava na nekretnini drugotuženika, a kako je prethodno obrazloženo, tužiteljica kao supruga drugotuženika je imala saznanja o opterećivanju nekretnine za koju tvrdi da je bračna stečevina, a za korist prvotuženika. Pasivnost tužiteljice u odnosu na upis prava vlasništva stečenog zakonom, točno je da nema zakonske obveze na upis prava vlasništva stečenog zakonom u zemljišne knjige, ali u situaciji kada nositelj tog prava isto ne upiše u zemljišne knjige može se naći u pravnoj situaciji, u kojoj je sada tužiteljica, a koja bi se izbjegla da je njeno pravo bilo upisano u zemljišne knjige. Tužiteljica je u braku s drugotuženikom od 15. rujna 1974., a predmetnu nekretninu stjecali su od 1979., a uknjižba prava zaloga za korist drugotuženika upisana je 28. kolovoza 2002. pod brojem Z-4069/02 osnovi Hipotekarne izjave od 28. kolovoza 2000. da bi tek 26. studenog 2018. podnijela prigovor radi zaštite svojih eventualnih prava na predmetnu nekretninu. Imajući u vidu prethodna utvrđenja i zakonske odredbe, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
7. Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi prvotuženika jer presuda nema proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
8. Što se pak tiče relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 40. st. 3. ZPP-a na koju neosnovano upire prvotuženik iz spisa predmeta proizlazi da se u podnesku od 5. rujna 2019. nije navodilo iz kojih bi relevantnih razloga sud morao intervenirati glede vrijednosti predmeta spora koja je naznačena u tužbi, jer treba reći da sud može provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora na pripremnom ročištu, odnosno na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari samo ako se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, a u podnesku se nije tvrdilo da se neko od tih pitanja postavljalo u vrijeme podnošenja tužbe, s time da vrijednost predmeta spora ne mora nužno odgovarati tržišnoj vrijednosti sporne imovine na što se upire u žalbi (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 7/2012).
9. Glede primjene materijalnog prava i načela savjesnosti, odnosno poštenja u pravnom prometu u pogledu bračne stečevine, na što se ukazuje u žalbi tužiteljice, kazati je da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 i U-III-4177/2010 rečeno "… u pogledu valjanosti raspolaganja tom imovinom kao zajedničkim vlasništvom, primjenjuju se odredbe općih propisa. U okolnostima tog kao i konkretnog slučaja, to su odredbe ZOO-a (o apsolutnoj ili djelomičnoj ništavosti pravnih poslova) te ZV (o zajedničkom vlasništvu)…da je ustavno neprihvatljivo stajalište redovnih sudova prema kojemu, pored savjesnosti treće osobe, (ne)savjesnost tužiteljice kao zajedničke (neupisane) vlasnice nije od utjecaja na ishod postupka… Ustavni sud upućuje i na opće načelo prava prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Prijenos i u tom slučaju mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovog načela, prema ocjeni Ustavnog suda, podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa, a ne samo treće osobe. Svako drugačije postupanje bilo bi protivno načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka. U odnosu na konkretan slučaj, to znači da se utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu nije moglo ograničiti samo na podnositelja (koji je, uz to, postupao s povjerenjem u zemljišne knjige), već i na tužiteljicu. Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi, u ponovljenom postupku, nisu ispitivali da je (ne)savjesnost tužiteljice kao zajedničke (neupisane) vlasnice od utjecaja na ishod postupka zbog čega se takvo postupanje redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja čini ustavnopravnom neprihvatljivim. U svezi navedenog, Ustavni sud primjećuje da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi (a što je prvostupanjski sud i utvrdio u obrazloženju ukinute prvostupanjske odluke) da se tužiteljica nakon faktičnog prestanka bračne zajednice (u travnju 2001.) nije pobrinula da zaštiti svoje interese upisom zajedničkog prava vlasništva sporne nekretnine u zemljišnoj knjizi kako bi ga na taj način "publicirala" javnosti niti je poduzela bilo koju drugu pravnu radnju u cilju zaštite svojih prava ili interesa. Dakle, tužiteljica je imala mogućnost zaštiti svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje, što međutim nije učinila." U navedenoj odluci Ustavni sud, također, zauzeo je i slijedeće stajalište: "..u času kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe, zamljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišnih knjiga."
10. U konkretnom slučaju se u žalbi tek spekulira o tome da je prvotuženik prilikom ishođenja Hipotekarne izjave 28. kolovoza 2000. iz razgovora s tužiteljicom i drugotuženikom mogao posumnjati da je sporna nekretnina bračna stečevina tužiteljice i drugotuženika, no treba reći da na posebno pitanje punomoćnika tužiteljice da li je prilikom dogovora o Hipotekarnoj izjavi bilo razgovora o tome čija je predmetna kuća prvotuženik u stranačkom iskazu kategorično odgovara da je drugotuženik I. R. rekao da je on vlasnik kuće 1/1, nakon čega prvotuženik na tu okolnost nije ništa pitan.
10. Stoga ugovor o zalogu nije ni djelomično ništetan jer je tužiteljica nesporno znala za ugovor o zalogu i da je drugotuženik (suprug) zalogom opteretio bračnu stečevinu radi osiguranja duga za koji je također znala da postoji, dakle, bjelodano nije bila savjesna što je polazeći od navedene odluke Ustavnog suda od odlučnog utjecaja na razrješenje ove parnice jer iako nije dala (i) pisanu suglasnost ona se s tim raspolaganjem nedvojbeno suglasila što potvrđuje nesporna činjenica da do 2018. tek tijekom predmetne ovrhe nije poduzimala nikakve pravne radnje u cilju osporavanja tog založnog prava, a imala je objektivnu mogućnost zaštititi svoje pravo (zajedničkog) vlasništva sporne nekretnine jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja, zahtijevati zabilježbu spora, tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom i dr.) pa to propuštanje tužiteljice valja u smislu stabilne sudske prakse shvatiti kao njezino očitovanje volje kojom je prešutno odobrila ugovor o zalogu kojeg je i u njezino ime sklopio drugotuženik, u smislu čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) koji Zakon se ovdje primjenjuje temeljem čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).
11. Slijedom iznesenog obrazloženja kako tužiteljica nije dokazala činjeničnu osnovu tužbe, koja veže sud i koja bi trebala opravdati postavljeni tužbeni zahtjev - da je ugovor o zalogu ništetan jer da bi drugotuženik nedopušteno raspolagao njezinom ½ dijela sada suvlasništva na založenoj nekretnini kao bračnoj stečevini - valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka i potvrditi prvostupanjsku presudu, dok je odluka o trošku donesena u smislu čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st.1. ZPP-a.
U Zadru, 29. lipnja 2021.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
Katija Hrabrov, v.r.
