Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 10 Gž-597/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja S.I. iz Č, OIB:………., zastupanog po

punomoćnici L.H., odvjetnici iz Z, protiv tužene RH,

OIB:………, zastupane po ODO u V, radi

naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-75/20 od 30. ožujka 2021., dana 28. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja S.I. kao neosnovana i potvrđuje

presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj Pn-75/20 od 30. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, presuđeno je:

„1/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja S.I., koji glasi:

"1. Nalaže se tuženoj RH da isplati tužitelju iznos od 64.350,00

kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja zahtjeva ODO u Z. 24. srpnja 2012. godine pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena.

2. Nalaže se tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. " - kao neosnovan.

2/ Tužitelj S.I. dužan je tuženoj RH naknaditi

prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 kn u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj S.I. posebice zbog

bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u svezi članka 8.,

te članka 254. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, kao i svih ostalih žalbenih razloga. Ukazuje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je žalitelj boravio u Kaznionici u L. od 31. ožujka 2003. do 29. studeni 2012., odnosno 9

godina, 7 mjeseci i 6 dana, nakon čega je premješten u Zatvor u P., kao i da je u

Kaznionici u L. postojala očita prenapučenost, a što nije bilo niti sporno među strankama, no ukazuje kako prvostupanjski sud koristi metodologiju pri izračunu osobnog prostora za svakog zatvorenika suprotno Europskom sudu za ljudska prava koji nalazi da se sanitarni čvor, koji je unutar prostorije u kojoj boravi više osoba, ne može računati u ukupnu površinu te prostorije. Ukazuje kako je pogrešno prvostupanjski sud ocijenio iskaze svjedoka D.P., koji nije potvrdio da

je žalitelj, u periodu od 31. ožujka 2003. do 11. listopada 2004., bio u sobama s preko 3m2 po osobi, a o čemu svjedoče saslušani svjedoci M.T., D.P. i

D.N. Smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da on, osim u periodu 28. i 29. studenog 2012., kada je bio u izolaciji, nije imao na raspolaganju više od 3 m2 prostora za sebe, a uslijed čega je na njegovu štetu povrijeđena odredba članka 3. Konvencije, a time je nastala i osnova za traženu naknadu štete. Ukazuje da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je u periodu od 11. listopada 2004., pa do 4. srpnja 2005., boravio u sobi u kojoj je površina bila 1,97 m2 po osobi, u periodu od 4. srpnja 2005. do 20. kolovoza 2006. površine 2,15 m2, u periodu od 20. kolovoza 2006. do 19. prosinca 2006., površine od 2,00 m2, u periodu od 19. prosinca 2006. do 19. veljače 2010., površine od 2,00 m2, u periodu od 14. ožujka 2010., nakon povratka iz Zatvorske bolnice, do 7. travnja 2010. u prostoriji površine 2,29 m2, u periodu od 7. travnja 2010. do 12. kolovoza 2011. u prostoriji površine 1,43 m2, u periodu od 12. kolovoza 2011., do 5. rujna 2011., površine 1,94 m2, te od 5. rujna 2011. do 28. studenog 2012. u prostoriji od 1,94 m2, odnosno svih 3506 dana je boravio u prostorijama manjim od 3 m2 osobnog prostora, što dokazuje da se radi o grubom i kontinuiranom kršenju članka 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske i članka 3. Konvencije, kao i članka 19. Zakona o obveznim odnosima, na što ukazuje i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-3643/2018 od 25. lipnja 2020., ukazujući da je žalitelj cijelo vrijeme izdržavanja kazne zatvora boravio u prenapučenim prostorijama. Poziva se na ustaljenu sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava da se smatra povredom ljudskih prava uskrata predviđene kvadrature od 3 m2 osobnog prostora prilikom izdržavanja kazne zatvora, a koja praksa je potvrđena u više njegovih odluka. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o kratkotrajnom niti minornom zadržavanju u ovakvim prostorima, jer je kaznu zatvora služio preko 9 godina, a niti da bi se takav nedostatak prostora mogao zamijeniti drugim aktivnostima, npr slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe, jer se u konkretnom slučaju radi o kaznionici namijenjenoj za služenje dužih kazni zatvora, dakle ne privremeno, u kojoj ima preko 50 zatvorenika koji broj je, obzirom na površinu, prekomjeran, pa se stoga uvjeti u istoj kaznionici ne mogu smatrati primjerenim. Smatra da je ovakav intenzitet i trajanje povrede primjeren za priznanje postavljenog tužbenog zahtjeva. U odnosu na odluku o troškovima postupka ukazuje da je ista pogrešna prvotno iz razloga pogrešne odluke o glavnoj stvari, a zatim se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4656/2016 u kojima se govori o ocjeni nerazmjernosti, te ističe da je žalitelj teškog imovnog stanja i da bi plaćanje troškova postupka za njega predstavljalo nerazuman teret. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno je ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak te potražuje troškove sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu ukazuje kako se neosnovano tvrdi da je pogrešno prvostupanjski sud računao površinu životnog prostora (uključujući i sanitarni čvor), te ističe da se presuda Europskog suda za ljudska prava M. protiv H., temelji

na sasvim drugačijem činjeničnom stanju, da zatvorenik M. u Zatvoru u B. nije bio radno angažiran, te je većinu vremena provodio u spavaonici, a u konkretnom slučaju je drugačije, tužitelj I. je bio radno angažiran i većinu vremena je provodio izvan spavaonice, tako da, iako je većinu vremena izdržavanja kazne proveo u spavaonici manjoj od 3 m2 osobne površine, to nije utjecalo na nastanak štete koja se potražuje. Ukazuje da i sama presuda M. protiv H. ukazuje da se ocjena

da li je došlo do povrede prava ne može svesti na numerički proračun, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju, pa smatra kada je u Kaznionici L. bilo omogućeno provođenje niz terminskih,

edukacijskih, zabavnih, kulturnih, sportskih, vjerskih i sličnih sadržaja i aktivnosti, da je time nadomješten nedostatak površine osobnog prostora u spavaonicama, jer je kažnjenicima omogućen veći dio dana boraviti izvan istih. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1744/2014-2, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-IIIB-890/2012, te odluku Europskog suda za ljuska prava Muršić protiv Hrvatske u kojima je zauzet stav da je upravo manjak prostora u spavaonici nadomješten na drugi način, a kojega je koristio tužitelj tijekom boravka radeći, baveći se sportom, te koristeći se knjižnicom i drugim pogodnostima. Ističe da sve i da postoji povreda prava, da to ne znači automatski i osnovanost za naknadu štete, već se trebaju konkretizirati sve relevantne okolnosti slučaja u kom pravcu se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1744/14 i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/5261/2016. Ukazuje da je pitanje kompenzacije razrađeno i u odlukama Europskog suda za ljudska prava br. 30138/02 (Nurmagomedov protiv Rusije), broj 29660/05 (Štitić protiv Hrvatske) i Nevmerzhitsky protiv Rusije iz 2005., u kojima se ukazuje da se manjak osobne površine u spavaonicama kompenzira mogućnostima drugima aktivnostima izvan istih, te da je potrebno uzeti u obzir kumulativni učinak svih uvjeta i razloga izdržavanja kazne zatvora, a ne samo površinu spavaonice, kao i da li je, način i uvjeti kaznionice odnosno prostora u kojoj se služi kazna zatvora, bio u cilju ponižavanja i omalovažavanja zatvorenika. Smatra da se, u pogledu odluke o troškovima postupka, neosnovano ukazuje na lože imovinsko stanje tužitelja, jer obije stranke imaju jednaku procesno – stranačku poziciju, te bi tvrdnja da država, samo iz razloga što je zastupa državno odvjetništvo, nema pravo na naknadu troškova bilo protivno svim pozitivnim propisima Republike Hrvatske koji reguliraju ova pitanja. Predlaže Žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 70/19.), je propisano da koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

6. Dakle sud je dužan, iako izvedene dokaze prosuđuje po svom slobodnom uvjerenju, to svoje uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju spisa, a u konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda nedvojbeno proizlaze iz provedenih dokaza odnosno utvrđenog činjeničnog stanja tijekom postupka.

7. Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužitelj S.I., a

na koju i ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, jer izreka presude nije u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, a u obrazloženju su izneseni valjani razlozi o bitnim činjenicama na kojima je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku, pa se pobijana presuda može valjano ispitati.

8. Nije prvostupanjski sud počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2., u svezi članka 381. ZPP.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

- da među strankama nije sporno da kroz razdoblje boravka tužitelja S.I. u Kaznionici u L. nisu bili zadovoljeni svi propisani standardi spavaonice (4 m2

i 10 m3 za svaku osobu);

- da svjedok Z.M. u bitnom potvrđuje da su prostorije u kojem je boravi tužitelj S.I. tijekom boravka u Kaznionici Lepoglava bile opremljene svim potrebnim namještanjem i sanitarnim čvorom, da su bile uredne i udovoljavale svim higijenskim standardima, da su na odjelima imali 4 tuš kabine, a zatvorenici koji su radili da su koristili i vanjske tuševe, da je hrana bila kvantitativno i kvalitativno zadovoljavajuća, da je bilo osigurana mogućnost bavljenja sportom i rekreacijom, te drugim aktivnostima (knjižnica, glazba, praćenje TV programa i sl), tako da su zatvorenici koji su bili radno aktivni mogli pretežiti dio dana boraviti izvan spavaonice, osim u vrijeme spavanja i popodnevnog odmora, dodaje da je Kaznionica u L.

ustanova najvećeg stupnja sigurnosti u kojoj kaznu zatvora izdržavaju zatvorenici koji su počinili najteža kaznena djela i koji su osuđeni na najveće kazne zatvora, ali da je naglasak stavljen na uvjete tako da se maksimalno poštuju preporuke Europske komisije, potvrđuje da je tužitelj S.I., za vrijeme boravka u ovoj kaznionici bio radno angažiran na poslovima u lakiraonici, utovaru, knjigovežnici, kuhinji i kao domar u školi, do premještaja u Zatvor u P.;

- da Svjedok S.M. u bitnom potvrđuje da su u kuhinji i trpezariji kaznionice poštovani higijenski uvjeti propisani standardima, kao i da su zatvorenici bili dužni održavati higijenu, kao i u sobama u kojima su boravili, da je vršen nadzor nad obavljanjem higijene, kao i da su se eventualni problemi (pojava insekata i sl.) rješavali odmah po uočavanju u suradnji sa Zavodom za javno zdravstvo Varaždinske županije,

te da se redovito po i nekoliko puta godišnje vrši analiza vode, hrane, čistoće posuđa i pribora radi sprječavanja zaraznih bolesti, da je hrana bila zdravstveno ispravna, kvalitetna, raznovrsna i kalorijski u propisanim granicama;

- da svjedok D.V. u bitnom iskazuje da je u Kaznionici u L. radio kao

savjetnik za tretman i da mu se tužitelj S.I., za vrijeme boravka u toj ustanovi nikada nije pritužio na smještaj, a da ima saznanja da je isti za vrijeme boravka u toj ustanovi završio za zvanje kuhara;

- da svjedok S.M. u bitnom iskazuje da je kod njega, kao voditelja tretmana, bio tužitelj S.I., pa da je s njime svakodnevno kontaktirao, a da se ne sjeća da,

dok je isti bio kod njega u skupini, da mu se pritužio na uvjete smještaja, a niti da mu se, dok je radio taj posao, niti bilo koji drugi zatvorenik žalio na te okolnosti;

- da svjedok J.M., zaposlen kao voditelj odjela zdravstvene zaštite zatvorenika u tom periodu, u bitnom iskazuje da je u kaznionicama, pa tako i u ovoj, ostvarivanje zdravstvene zaštite prilagođen kontroliranim, tj. penalnim uvjetima i da se temelji na propisima iz oblasti izvršavanja kazni zatvora, da je tužitelju S.I., za vrijeme boravka u Kaznionici u Lepoglavi pružana primarna zdravstvena

zaštita, da je pregledan ukupno 140 puta, da je u kaznioničkoj ambulanti dentalne medicine bio 18 puta, da je više puta, obzirom na žaljenje za probleme s okom, bio upućivan u Kliničku bolnicu D. na oftamologiju, te je operativno zbrinut zbog postojanja sive mrene i nakon toga je boravio u Zatvorskoj bolnici do ozdravljenja, 2010. godine je dobio naočale na račun Kaznionice u L., iako utvrđena senilna mrena nije bila povezana sa boravkom u kaznionici, potvrđuje da se tužitelj S.I. nije žalio na duševne zdravstvene probleme niti je tražio takvu pomoć, tako

da je isti tijekom cijelog boravka imao cjelokupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu;

- da svjedok M.T. u bitnom iskazuje da je jedno vrijeme (4 do 6 mjeseci) bio u sobi sa tužiteljem u kojoj je bilo najmanje 12 osoba, a soba je površine oko 30 m2, a samo jedan WC i umivaonik, zbog čega je među zatvorenicima dolazilo do svađe i tučnjava, da je on za vrijeme boravka radio, a i tužitelj je bio u radnom odjelu, da je bilo hladno, da su dobivali sredstva za osobnu higijenu, ali nedostatno, da je u krugu bila kantina, ali dostupna onima koji su radili, mogli su se baviti sportom, misli da se tužitelj bavio nogometom, da su mogli koristiti biblioteku bez ograničenja, da je boravak u TV sali bio organiziran kao u školi, tamo su mogli biti do 22 sata, vikendom i praznikom do 23, ali je bilo borbe koji program će se gledati;

- da svjedok D.P. u bitnom iskazuje da je bio u dva navrata u Kaznionici

L. 2003. do 2006. godine i 2010. do 2011. godine kada je bio i tužitelj, bili su u istoj zgradi, ali ne na istom odjelu, pa se sa tužiteljem viđao u vrijeme dnevnih obroka i u slobodno vrijeme u krugu, a također da je bio i u posjeti kod njega nekoliko puta kada su ga puštali stražari, da je njegova soba bila katastrofa, nedostajalo je dnevnog svjetla, prostora, obzirom da ih je bilo četvorica u sobi, a jedan WC, pa se nije normalno moglo u sobi kretati, obzirom na krevete ormare i namještaj, te ukupnu površinu sobe, sredstava za osobnu higijenu je bilo dosta, a moglo se i kupiti u kantini, da se moglo tuširati jednom dnevno, a radni odjel više puta na dan, da mu se tužitelj žalio na probleme sa okom, da su se mogli baviti sportom i da su tužitelja nagovarali da ide u teretanu, ali nije radi leđa;

- da svjedok D.N. u bitnom potvrđuje da je bio u sobi sa tužiteljem površine 2

m2, da je to bila soba za dvije osobe bez WC-a, a u sobi je bilo dva kreveta i dva ormara te jedan drveni prozor, a na tom odjelu je bilo 60 ljudi, sanitarije su bile zajedničke i to 2 WC-a i 4 slavine, potvrđuje da je tužitelj radio 5,5 godina u knjigovežnici, zadnje dvije godine da je premješten u kuhinji, da se u slobodno vrijeme bavio nogometom;

- da svjedok S.M. u bitnom navodi da je u Kaznionici Lepoglava radio kao Viši savjetnik za organizaciju slobodnog vremena zatvorenika, potvrđuje da se tužitelj bavio sportskom aktivnošću, nogomet i košarka, da je koristio informatičke sekcije, knjižnicu, a jedno vrijeme da je bio angažiran i kao domar odgojno obrazovnog centra 3A odjela, da je u to vrijeme komunicirao sa tužiteljem da mu se nije žalio na smještaj i uvjete boravka u Kaznionici, nije mu poznato da li je bio angažiran i na drugim poslovima, no zna da je za vrijeme boravka osposobljen za kuhara, bio je prisutan kada je polagao ispit, smatra da mu nisu uskraćena nikakva prava na rad, izobrazbu ili bavljenje aktivnostima koje su organizirane;

- da svjedok D.P. u bitnom potvrđuje da je tužitelj u Kaznionici L.

boravio od 2003. do 2012. godine, da je on u tom periodu bio uposlen u Kaznionici i to kao pomoćnik odjela osiguranja do 2008, kasnije načelnik odjela osiguranja do 2010., nakon toga pomoćnik upravitelja Kaznionice, dobro se sjeća tužitelja, cijelo vrijeme njegovog boravka u Kaznionici je bio radno angažiran na više radnih mjesta, završio je izobrazbu za kuhara, bio je veći dio vremena smješten u 3D odjelu, zadnjih godinu dana do premještaja u 4E odjelu, da sobe u kojima je boravio nisu imale 4 m2 prostora za svakog zatvorenika kako to propisuje članak 74. stavak 3. Zakona o izvršenju kazne zatvora, ali da su svi ostali higijensko – tehnički uvjeti bili zadovoljeni, te se u Kaznionici poduzimalo niz aktivnosti i mjera radi olakšanja boravka u Kaznionici radi prenapučenosti, te se posebice poštivale preporuke Europskog vijeća, tako da je dnevni raspored bio koncipiran tako da je zatvorenik morao samo spavati u sobi u kojoj je boravio, a da je svo ostalo vrijeme imao alternativni prostor gdje je mogao boraviti i baviti se dodatnim aktivnostima, a što je tužitelj koristio jer je bio radno aktiviran, a nakon posla se bavio sportom i drugim aktivnostima te se obrazovao;

- da tužitelj S.I. u bitnom iskazuje da je nakon dolaska u Kaznionicu 2003.,

godinu dana bio smješten u neradnom odjelu na odjelu 2B, gdje u sobama nije bilo struje, vode ni sanitarnog čvora, nakon čega je prebačen u radni odjel 2D koji je bio renoviran, imao je struju, vodu i sanitarije, mijenjao je sobe sa manje ili više osoba, ali su sve bile površne manje od 3 m2 po osobi, radio je na više poslova lakirnica, bačvarnica, utovar, pa terapijska radionica knjigoveže gdje je bio 2-3 godine, zatim domara u školi gdje je završio tečaj za kuhara i prešao na radno mjesto kuhara do prelaska u Zatvor u P., navodi da je za vrijeme boravka u Kaznionici imao operaciju oka i da mu je u Bolnici D. ugrađena leća nakon čega puno bolje vidi,

da su sobe bile prenatrpane namještajem (kreveti, ormari i sanitarije), da u nekim sobama nisu imali mogućnost držati TV već ga gledati u društvenoj prostoriji, a boravak na otvorenom je bio 2 sata popodne, u TV sali su mogli biti do 22 sata, vikendom do 23, sobe su bile otključane od 06,00 do 17,00 sati, zatim zaključane za vrijeme večere,

a onda moguć boravak u TV sali poslije večere, da je bio radno angažiran i imao godišnji odmor koji je koristio u Kaznionici, da je 2007. do 2008. godine hrana bila nejestiva, a onda se popravila, da je dobivao naknadu za rad, pa prvostupanjski sud, prihvaćajući iskaze saslušanih svjedoka D.P., Z.M.,

S.M., D.V., S.M. i J.M., utvrđuje da je u

Kaznionici L. u vrijeme boravka tužitelja S.I. postojala očita

prenapučenost, odnosno da zatvorenici, pa tako ni tužitelj S.I., za vrijeme boravka nisu imali propisani minimalni prostor od 4 m2 u prostorijama u kojima su boravili, ali da je ovaj nedostatak prostora u spavaonicama nadoknađen povećanjem slobode kretanja, da je tuženik S.I., koji je bio u radnom odjeljenju, imao mogućnost boravka izvan sobe veći dio dana dok je radio, a i nakon toga u prostoriji za TV, na dvorištu, da se bavio sportom, nogometom i košarkom, da je imao pravo više puta dnevno se tuširati i da su higijensko tehnička sredstva bila dostatna, da je završio školu za kuhara, da je za svoju radnu angažiranost bio plaćen, zavisno od posla koji je obavljao od 250,00 do 800,00 kn mjesečno, da je zdravstveno bio zbrinut i da je mu je sanirana bolest oka, koja nije bila posljedica boravka u Kaznionici i ugrađena leća, pa prvostupanjski sud zaključuje da je nedostatak prostora mogao osjećati samo za vrijeme boravka u sobi odnosno za vrijeme spavanja, a da takav nedostatak, koji je saniran ovim drugim mogućnostima aktivnosti tijekom dana, nije predstavljao takvu grubu povredu, odnosno nečovječno i ponižavajuće postupanje prema tužitelju kao osuđeniku, nije je mogao ugroziti njegovo tjelesno i duševno zdravlje, odnosno povrijediti njegovo dostojanstvo u toj mjeri da bi isto opravdavalo dosuđenje pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, pa je prvostupanjski sud, primjenjujući odredbe članka 19., u svezi članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/05., 41/08., 63/08. i 125/11. - dalje ZOO), tužbeni zahtjev našao neosnovanim i odbio ga, a odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe članka 154. stavak 1, članka 155. ZPP i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarife).

10. Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

11. Prije svega treba reći da je Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, presudom poslovni broj: P734/13 od 22. srpnja 2016. odbio istovjetni tužbeni zahtjev tužitelja S.I. na isplatu na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti po istom činjeničnom osnovu, a koju presudu je ovaj sud, povodom žalbe tužitelja S.I., presudom poslovni broj Gž-1242/16-2 od 19. srpnja 2018.

potvrdio.

12. Također treba reći da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj:

U-III-3643/2018 od 25. lipnja 2020., usvojio ustavnu tužbu te je, u odnosu na podnositeljeve prigovore vezane uz osobni prostor koji je podnositelj imao na raspolaganju u Kaznionici u L. od 31. ožujka 2003. do 25. listopada 2012.,

ukinuo naprijed naznačene presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u

Ivancu i ovoga Suda i premet vratio na ponovni postupak, dok je rješenjem istoga broja i datuma odbacio ustavnu tužbu u odnosu na njegove prigovore vezano za higijenske, sanitarne i prehrambene uvjete te zaštitu zdravlja za vrijeme njegovog boravka u Kaznionici u Lepoglavi.

13. Ustavni su u svojoj odluci, pozivajući se na svoje odluke broj U-III-Bi-890/2012 od 4. svibnja 2016. i U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., te odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske broj 7334/13 od 20. listopada 2016., u dijelu u kojem je ukinuo presude nižih sudova, polazi od utvrđenja da bi svaki boravak osuđenika u prostorijama manjim 3 m2 po zatvoreniku bio nečovječan i nehuman, izuzev ako bi takav boravak u takvim prostorima bio povremen ili kraćeg intenziteta, da su popraćena dovoljnom slobodom kretanja ili prikladnim aktivnostima izvan sobe ili se radi o ustanovi koja se smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegodni aspekti uvjeta boravka u zatvoru.

14. Ustavni sud Republike Hrvatske također ukazuje kako u postupku, koji je prethodio donošenju odluka nižih sudova, tuženica Republika Hrvatska nije dostavila kompletne i precizne podatke o tome u kojim i kakvim prostorijama je zatvorenik bio smješten u periodu 2003. do 2012. godine, a što je ista morala, jer je u tom dijelu teret dokaza bio na njoj.

15. Suprotno žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku ocijenio iskaze saslušanih svjedoka, te je utvrdio, kako to i proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, da je u spornom periodu Kaznionica u L. bila

prenapučena, odnosno da su osuđenici, pa tako i tužitelj S.I., za vrijeme boravka u Kaznionici, bili smješteni u prostorijama koje nisu imale 4 m2 osobnog prostora za svakog od njih, kako je to propisano odredbom članka 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine broj: 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. i 125/11. – ZIKZ), što nije bilo niti sporno među strankama u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi prvostupanjskog suda.

16. No, prema stavu ovog suda, nakon iscrpnog i sveobuhvatnog postupka te velikog broja saslušanih svjedoka i ostalih provedenih dokaza, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je takav nedostatak prostora u sobama, u kojima je tužitelj

S.I. boravio u Kaznionici u L., saniran time što je, osim prve godine

boravka, tužitelj S.I. bio u radnom odjeljenju, da je imao maksimalnu

slobodu kretanja skoro tijekom cijelog dana, da je koristio TV salu, knjižnicu i bavio se sportom nogometom i košarkom, iako je imao mogućnosti baviti se i drugim oblicima sporta i aktivnosti, kako to potvrđuju i saslušani svjedoci, da je za vrijeme boravka u ovoj Kaznionici bio radno angažiran i obavljao više poslova, sukladno njegovim znanjima i mogućnostima, za koje je bio nagrađen, te se dodatno obrazovao i stekao zvanje kuhara, a i zdravstveno adekvatno zbrinut što ukazuje i nesporna činjenica da je sanirao bolest oka, a koja bolest nije bila posljedica smještaja u Kaznionici, dakle da su sve ove mogućnosti i alternative u kretanju i bavljenju aktivnostima za vrijeme boravka u Kaznionici njegov boravak u sobi, koja jeste nesporno bila manja od 4 m2 po osobi, a u kojoj je u biti samo prenoćio, u velikom dijelu kompenzirale ovaj nedostatak, pa isti nije mogao niti jeste bitno utjecao na kvalitetu smještaja na način da bi isti bio nehuman, nečovječan ili da bi mogao povrijediti dostojanstvo osuđenika u tolikoj mjeri da opravdava dosuđenje pravične novčane naknade, propisane odredbom članka 19., u svezi članka 1100. ZOO.

17. Nije u pravu tužitelj S.I. kada tvrdi da činjenica nedostatka propisane površine prostorija za spavanje, već sama za sebe, predstavlja povredu čl. 3. Konvencije u mjeri dostatnoj za dosuđenje naknade i da se ovaj nedostatak ne može sanirati drugim poboljšanjima uvjeta života u zatvoru, jer i prema Preporuci R (99), takvo stanje zatvorenicima se treba i može nadoknadi povećanom pozornošću i skrbi koja se pridaje veličini prostora za smještaj, higijeni, sanitarnim uvjetima, kvaliteti prehrane, zaštiti zdravlja i mogućnosti tjelovježbe i rekreacije, pa kada je Kaznionica u L., kako to utvrđuje prvostupanjski sud, poduzela niz mjera u pravcu povećanja slobode kretanja, poboljšanja prehrane, slobodnih aktivnosti, higijene, sanitarnih uvjeta i zdravstvene zaštite, što dokazuje i činjenica da je i sam tužitelj S.I. tijekom boravka u zatvoru završio tečaj kuhara, a što može koristiti u civilstvu, da je bio u radnom odjelu, te je za posao koji je obavljao dobivao naknadu, plaću, to i po stavu ovog suda, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je Kaznionica u L.

poduzela mjere i dodatni napor da zatvorenicima poboljša uvjete boravka, a time i sanira nedostatak prostora u spavaonici u kojoj su na ovaj način morali boraviti kraće vrijeme.

18. Naime, prema Preporuci R (99) i stajalištu Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, proizlazi da ponižavanje kao povreda čl. 3 Konvencije može biti rezultat određenih organizacijskih nedostataka, pa i nedostataka smještajnog kapaciteta, ali je prilikom ocjene, da li je uslijed toga došlo do povrede prava osobnosti, potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj Ustanovi, koja ovisi i o mogućnosti organizacije različitih aktivnosti i iskoristivih mogućnosti boravka zatvorenika izvan ćelije, kako u vremenskom, tako i u sadržajnom smislu, pa dakle sama činjenica da soba za spavanje nije bila u površini propisanoj odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ, obzirom na sve druge pogodnosti koje je Kaznionica u L. pružila zatvorenicima, pa tako i tužitelju S.I., u

skladu sa objektivnim mogućnostima, omogućavajući korištenje drugih sadržaja kako bi što manje vremena morali boraviti u malim sobama, daje zadovoljavajuću sveukupnu kvalitetu života, posebice uzimajući u obzir naprijed navedenu činjenicu da se radi o ustanovi za smještaj osoba lišenih slobode gdje moraju postojati određena ograničenja kako slobode kretanja tako i nekih drugih aktivnosti i ponašanja kojih nema izvan te ustanove.

19. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da, imajući u vidu okolnost da je Kaznionica u L. penalna ustanova, predviđena za smještaj osoba lišenih slobode, sa svim pravima, ali i obvezama koje iz toga proizlaze, te sa određenim kućnim redom, je njemu bilo omogućeno tijekom radnog dana da bude na poslu neprekidno osam sati, da tijekom cijelog dana sobe budu otvorene (do 19,15 sati) tako da je tužitelj S.I. mogao boraviti u svim raspoloživim prostorijama (TV boravku, hodnicima, čitaonici, sobi sa kompjuterima, kupaonici) prema vlastitom izboru, a isto tako da je mogao boraviti na svježem zraku do 17,10 sati, te se baviti sportom (igrao je nogomet i košarku) i drugim predviđenim aktivnostima (šetnja i sl.), koje aktivnosti su mu bile na raspolaganju, da je imao kontakte sa obitelji (telefonom i posjetima, te da nije bilo negativnog odgovora na njegovo traženje za posjete), da u večernjim satima ni nakon zaključavanja sobe tužitelj nije morao boraviti u sobi, već je mogao boraviti u TV boravku do 23,00 sata (ili manje, prema odabiru), a vikendom i praznicima do 24,00 sata, što ukazuje da je tužitelj S.I. u sobi morao boraviti

samo preko noći, u kojem periodu je spavao na svom krevetu, što sve ukazuje, kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud, da u tom periodu tužitelj S.I. nije mogao trpjeti duševne boli zbog nedostatka prostora.

20. Iz navedenog slijedi da je pravilno sud prvog stupnja ocijenio kako tužitelj S.I. nije dokazao da bi opisani uvjeti kod njega uzrokovali povredu prava

osobnosti koja bi u smislu odredbi čl. 19. i čl. 1100. ZOO opravdavali dosuđenje pravične novčane naknade.

21. Neosnovano se tužitelj S.I. poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4656/2016, tvrdeći da bi plaćanje troškova postupka za njega predstavljalo nerazuman teret, jer je upravo on inicirao ovaj postupak svojom tužbom,

a koji postupak je u konačnici u cijelosti izgubio, pa stoga upravo on treba snositi ukupne troškove postupka, kako to propisuje odredba članka 154. stavak 1. ZPP.

22. Prema odredbi članka 163. ZPP stranke koje zastupa državno odvjetništvo, a u konkretnom slučaju je to tuženica Republika Hrvatska, ima pravo na naknadu troškova postupka koje obuhvaćaju i troškove koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku.

23. Stoga u konkretnom slučaju i tuženica Republika Hrvatska, koja ja u cijelosti uspjela u sporu, ima pravo na naknadu troškova postupka (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama U-I-6829/2010, od 21. veljače 2017., U-I-16/2018 od 27. veljače 2018., a u kojima je konzumiran i načelni stav presuda Europskog suda za ljudska prava Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske i Klauz protiv Hrvatske.

24. Dakle neosnovano se u žalbi upire na nerazmjernost očekivanog i troškova postupka jer je tužbeni zahtjev postavljen na iznos od 64.350,00 kn, trošak postupka tuženice RH je priznat u iznosu od 7.000,00 kn, što je nešto više od 10% visine tužbenog zahtjeva, a treba reći da je u ovom istom postupku tužitelj S.I., prema popisu troškova predanom u podnesku od 1. veljače 2021., potraživao

trošak postupka u iznosu od 26.161,50 kn, dakle višekratno veći trošak nego je prvostupanjski sud dosudio tuženici RH.

25. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužitelja S.I., a niti je ovaj drugostupanjski sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda.

26. Obzirom na sve naprijed izneseno trebalo je presuditi kao u izreci.

U Zadru 28. lipnja 2021.

S u d a c

Željko Đerđ

Broj zapisa: eb2fd-47573

Kontrolni broj: 055b1-b542d-38284

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ŽELJKO ĐERĐ, L=ZADAR, O=ŽUPANIJSKI SUD, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.