Republika Hrvatska

Županijski sud u

Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 7 Gž-163/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Mirjani Macuri, u pravnoj stvari tužitelja: 1) G. D. B. i 2) M. B., oboje iz B., s boravištem u O., zastupanih po punomoćnici mr. sc. G. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženice R. J. iz O., .zastupane po punomoćniku D. J., odvjetniku iz Z., zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbama tužitelja pod 1) i 2) i tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj Psp-2/15 od 19. prosinca 2018. te o žalbi tuženice protiv rješenja istog prvostupanjskog suda poslovni broj Psp-2/2015 od 16. siječnja 2019., 25. lipnja 2021.,

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja pod 1) G. D. B. i 2) M. B. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj Psp-2/2015 od 19. prosinca 2018. u dijelu pod toč. I i II izreke.

II Uvažava se žalba tuženice R. J. te se preinačuje rješenje suda prvog stupnja poslovni broj Psp-2/2015 od 19. prosinca 2018. u dijelu pod toč. III izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu parničnog troška preko iznosa od 11.794,50 kn (jedanaesttisuća sedamstodevedesetčetiri kune i pedeset lipa) do iznosa od 16.794,50 kn (šesnaesttisuća sedamstodevedesetčetiri kune i pedeset lipa), odnosno za iznos od 5.000,00 kn (pettisuća kuna), tako da se u tom dijelu rješava:

Nalaže se tužiteljima pod 1) G. D. B. i 2) M. B. da tuženici

R. J. naknade daljnji trošak u iznosu od 5.000,00 kn (pettisuća kuna), u roku od 8 (osam) dana.

III Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja kao neosnovan.

IV Odbija se djelomično žalba tuženice R. J. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj Psp-2/15 od 16. siječnja 2019. u dijelu kojim je odbijen prigovor tuženice izjavljen protiv rješenja o pristojbi istog prvostupanjskog suda poslovni broj Psp-2/2015 od 7. siječnja 2019. i to za iznos sudske pristojbe na žalbu od 200,00 kn i dodatne sudske pristojbe u iznosu od 100,00 kn.

V Uvažava se djelomično žalba tuženice R. J. te se preinačuje rješenje istog prvostupanjskog suda poslovni broj Psp-2/15 od 16. siječnja 2019. u dijelu kojem je odbijen prigovor tuženice protiv rješenja o pristojbi poslovni broj Psp- 2/2015 od 7. siječnja 2019. i to za iznos sudske pristojbe na žalbu preko iznosa od 200,00 kn do iznosa od 400,00 kn odnosno za iznos od 200,00 kn, tako da se u tom dijelu rješava:

Uvažava se djelomično prigovor tuženice R. J. i ukida rješenje o plaćanju sudske pristojbe Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj Psp-2/15 od 7. siječnja 2019. u dijelu u kojem je tuženici naloženo plaćanje sudske pristojbe na žalbu preko iznosa od 200,00 kn do iznosa od 400,00 kn odnosno za iznos od 200,00 kn.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja od 19. prosinca 2018. odlučeno je:

»I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1 i 2 koji glasi:

„Tužena R. J. iz O., . OIB: …

zasmetala je i oduzela posjed stvarne služnosti prolaza tužitelja ad. 1 G. D. B. iz B., OIB: … i ad. 2. M. B. iz

B., . OIB: …, preko dijela nekretnine oznake č. zem. 121/49 .ukupne površine 29,00 m[2] , a koji dio u naravi predstavlja dio

puta uzduž rijeke Z. u širini od 1,30 m te duljini od 21,98 m i vodi prema nekretnini tužitelja oznake č. zem. 121/167 k.o. …., koji dio je na dopuni skice sudskog očevida izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka geodetske struke D. K. od dana 30. studenog 2017.g. omeđen likom i točkama A-B-G-I-J-A i označen zelenom bojom, koja skica čini sastavni dio ove presude, na način da je neutvrđenog dana zaključala postavljena improvizirana vrata, a što su tužitelji ustanovili dolaskom na nekretninu dana 10. srpnja 2008.g., te joj se nalaže da tužiteljima vrati oduzeti posjed prava služnosti prolaza na način da otključa postavljena vrata koja se nalaze na nekretnini oznake č. zem. 121/49 i omogući tužiteljima nesmetan prolaz navedenim putem, te da se kani takvog i sličnog smetanja posjeda prava tužitelja, sve u roku od osam (8) dana po pravomoćnosti rješenja."

II Nalaže se tužiteljima ad. 1 i 2 naknaditi parnični trošak tuženoj od 781,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, pa do isplate, sve u roku od osam dana po pravomoćnosti rješenja.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene da joj tužitelji ad. 1 i 2 naknade parnični trošak preko dosuđenog iznosa od 781,25 kuna iz točke II izreke rješenja, a do zatraženog iznosa troška postupka od 17.575,75 kuna, tj. za iznos od 16.794,50 kuna.”«

2. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Psp-2/15 od 16. siječnja 2019. odbijen je kao neosnovan prigovor tuženice protiv rješenja istog suda poslovni broj Psp-2/15 od 7. siječnja 2019.

3. Protiv gornjeg rješenja od 19. prosinca 2018. u dijelu pod toč. I i II izreke žalbu su izjavili tužitelji pod 1) G. D. B. i 2) M. B. (dalje tužitelji) pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističu da prvostupanjsko rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka rješenja je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima rješenja, isto rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni ne odnose se na predmet spora, ujedno su kontradiktorni odnosno proturječni izreci rješenja te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Tvrde da je pogrešan navod prvostupanjskog suda da je predmet prijepora, pokazan na očevidu održanom nakon donošenja drugostupanjskog rješenja, sasvim drugi realni dio nekretnine jer to nije istina. To stoga što je u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu odnosno ranijem prvostupanjskom rješenju tužbeni zahtjev opisno uređen bez pozivanja na skicu ovlaštenog vještaka, dok se u ponovljenom postupku tužbeni zahtjev temelji na skici vještaka mjernika i dvije dopune iste skice, te je u tom zahtjevu označen dio koji je upravo realni dio nekretnine koji je tuženica smetala još 2008. svojim činom smetanja, čemu u prilog ide II dopuna vještaka od 20. ožujka 2018. Zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja došlo je do povrede odredaba materijalnog prava slijedom čega je i pogrešna odluka o trošku. Predlažu žalbu uvažiti i isto rješenje u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženica je osporila osnovanost žalbenih navoda ističući kako tvrdnje tužitelja da prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije bio postavljen pozivanjem na skicu ovlaštenog vještaka te da se u oba slučaja (2009. i 2017.) radi o istom realnom dijelu puta nisu istinite jer u suštini tužitelji su u dva navrata pokazali dva različita puta koja se ne poklapaju niti u svojim dimenzijama, a niti se poklapaju u svom položaju prema uklopu skica sačinjenih od strane sudskog vještaka. Prvostupanjski sud je stoga pravilno primijenio materijalno pravo ocijenivši kako je nastupila prekluzija prava na posjedovnu zaštitu. Predlaže žalbu odbiti i rješenje prvostupanjskog suda u dijelu pod toč. I. izreke potvrditi. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

5. Protiv gornjeg rješenja od 19. prosinca 2018., kako se to zaključuje iz sadržaja žalbe u dijelu pod toč. III izreke preko iznosa od 11.794,50 kn do iznosa od 16.794,50 kn, odnosno za iznos od 5.000,00 kn, žalbu je izjavila tuženica pobijajući ga zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se isto rješenje u pobijanom dijelu preinači. Ističe da je na ročištu održanom 26. listopada 2018. predala popis troška u ukupnom iznosu od 17.575,75 kn, u kojem je obuhvaćen i iznos od 2.000,00 kn, tj. odvjetnička nagrada za prvostupanjski postupak, kao i iznos od 2.000,00 kn za ponovljeni postupak, sve uvećano za PDV pa da joj je, pored troška u iznosu od 781,25 kn, trebalo dosuditi i trošak za prvostupanjski postupak kao i za ponovljeni postupak pred sudom prvog stupnja.

6. Na žalbu tuženice nije odgovoreno.

7. Također i protiv rješenja od 16. siječnja 2019. žalbu je izjavila tuženica, pobijajući ga zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači odnosno ukine. Ističe da mjerodavno pravo koje se u ovom slučaju ima primijeniti je čl. 36. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama, koji određuje da se pristojba za pravni lijek koji se podnosi samo protiv odluke o troškovima postupka ili o sporednim potraživanjima, plaća prema iznosu troškova postupka ili sporednih potraživanja. Iako je prvostupanjski sud u osporenom rješenju citirao navedenu odredbu, pogrešno ju je primijenio jer je kao vrijednost predmeta žalbe uzeo iznos od 5.000,00 kn, umjesto iznos dosuđenog troška od 781,25 kn koji je mjerodavan za izračun sudske pristojbe na žalbu.

8. Žalba tužitelja nije osnovana.

9. Žalba tuženice protiv rješenja od 19. prosinca 2018. je osnovana a žalba protiv rješenja od 16. siječnja 2019. neosnovana.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013. i 89/2014., dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 70/2019.), na koju u žalbi ukazuju tužitelji, jer je u pobijanom dijelu izreka rješenja razumljiva i ne proturječi sama sebi ni razlozima obrazloženja, isto rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika te se isto rješenje može ispitati.

11. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. u vezi čl. 381. istog Zakona.

12. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za pružanje zaštite posjeda prava stvarne služnosti prolaza preko čest. zem. 121/49 k. o. … u korist nekretnine oznake čest. zem. 121/167 k.o. … a u vezi zaključavanja vrata na čest. zem. 121/49.

13. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelji posjednici nekretnine oznake čest. zem. 121/167 k.o. …, u naravi obiteljska kuća sa okućnicom;

- da je tuženica posjednica nekretnine čest. zem. 121/49 k.o. …, u naravi obiteljska kuća i gospodarski objekti sa okućnicom;

- da je tuženica postavila sporna željezna vrata na ulazu u svoju nekretninu čest. zem. 121/49 k.o. …, a koja vrata je potom i zaključala;

- da je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj P-145/09 djelomično prihvatio tužbeni zahtjev (toč. I. izreke) a djelomično odbio tužbeni zahtjev (toč. II. izreke) te odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak (toč. III. izreke);

- da je povodom žalbe tuženice rješenjem ovog Županijskog suda poslovni broj Gž-1793/10 ukinuto rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-145/09 u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke te predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

14. Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku, na temelju izlaganja stranaka i izvedenih dokaza, utvrdio da su tužitelji tužbenim zahtjevom iz podneska predanog na ročištu održanom 16. srpnja 2018. (dalje podnesak od 16. srpnja 2018.) označili u naravi dobrim dijelom drugačiji put u odnosu na onaj kojeg su sudu i vještaku mjerniku - geodetu D. K. predočili na prvom očevidu na licu mjesta iz siječnja 2009. te da je stoga u odnosu na navedeni tužbeni zahtjev, a s obzirom na saznanje tužitelja za sam čin smetanja i počinitelja nastupila prekluzija u smislu pružanja posjedovne zaštite zbog proteka roka od 30 dana iz čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pa je tužbeni zahtjev sadržaja navedenog u toč. I izreke pobijanog rješenja odbijen kao neosnovan.

15. Žalbenim navodima tužitelji, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u dijelu odluke o glavnom zahtjevu tužitelja.

16. Naime, odredbom čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine”, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15. - pročišćeni tekst i 94/2017. – ispravak, dalje ZV), propisano je da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kada je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja.

17. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nakon očevida održanog na licu mjesta 19. siječnja 2009. uz sudjelovanje vještaka mjernika - geodeta D. K., isti vještak izradio skicu mjerenja od 16. travnja 2009. (l. s. 41). U toj skici vještak je zelenom bojom označio put uz napomenu „navodni put koji je pokazao tužitelj” te širinu tog puta u rasponu od 3,01 do 2,81 m kao i duljinu od 21,77 m.

18. Nakon primitka navedene skice, tužitelji su podneskom od 22. svibnja 2009. (l.s. 58 i 59) precizirali tužbeni zahtjev, tako da su naveli da se sporni put proteže uzduž rijeke Zrmanje na zapadnom dijelu širine 3,01 a na istočnom dijelu širine 2,81 m u duljini od 21,77 m, naznačivši da se put nalazi preko dijela nekretnine čest. zem. 121/49 k.o. …, a što sve odgovara podacima iz skice vještaka D. K. od

16. travnja 2009.

19. Prvostupanjski sud je 31. ožujka 2017. održao novi očevid na licu mjesta s istim vještakom mjernikom, nakon čega je vještak K. dostavio skicu lica mjesta od 9. svibnja 2017. (l. s. 170), dopunu skice lica mjesta od 30. studenoga 2017. (l. s. 187), te Nalaz i mišljenje – II dopuna od 20. ožujka 2018. (l. s. 221-223), u kojim skicama je zelenom bojom označio „utuženi put koji je pokazao tužitelj”.

20. Dakle, u skici od 16. travnja 2009. (sukladno kojoj su tužitelji precizirali tužbeni zahtjev 2009.) kao i u dopuni skice lica mjesta od 30. studenoga 2017. (sukladno kojoj je postavljen tužbeni zahtjev podneskom od 16. srpnja 2018.) isti vještak je označio put onako kako ga je tužiteljna strana pokazala na licu mjesta, a kojim skicama tužitelji nisu prigovorili.

21. Međutim, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, iz dostavljene III dopune skice lica mjesta (l.s. 234) u koju je isti vještak uklopio skicu iz travnja 2009. i dopunu njegove skice od 30. studenoga 2017. (sukladno kojoj je postavljen tužbeni zahtjev u podnesku od 16. srpnja 2018.) vidljivo je da sporni put koji je na toj III dopuni skice označen slovima A-B-G-I-J-A i omeđen zelenom bojom, dobrim dijelom se ne preklapa, odnosno nije identičan niti u dužini niti širini puta a niti u samom položaju puta kojeg su tužitelji predočili sudu i istom vještaku na prvom očevidu na licu mjesta, a koji je na III dopuni skice lica mjesta omeđen lila bojom.

22. U vezi s tim, a s obzirom na žalbene navode tužitelja treba reći kako je točno da je vještak mjernik D. K. u svom pisanom očitovanju od 20. ožujka 2018. (l. s. 221-223), istakao da je na očevidu održanom 2009. u definiranju spornog puta tražena širina iznosila 3,00 m počevši od željeznih vrata (širina se smatrala provoz) te da je iz tog razloga put bio definiran sredinom željeznih vrata, dok skica izrađena u svibnju 2017. je sačinjena s obzirom na širinu spornog puta od 1,30 m pa je put definiran željeznim stupom (nosač željeznih vrata) i širinom 1,30 m, stoga se ne radi o promijenjenoj lokaciji puta.

23. Međutim, iako je vještak naveo da je u definiranju spornog puta tražena širina iznosila 3,00 m, put prikazan na dopuni skice lica mjesta od 30. studenoga 2017. (označen slovima A-B-G-I-J-A i zelenom bojom) i put označen na skici od 16. travnja 2009. dobrim dijelom položajno se ne preklapaju, dakle ne preklapaju se premda je put prikazan na dopuni skice lica mjesta od 30. studenoga 2017. uži od puta označenog na skici od 16. travnja 2009.

24. Osim toga, iz zapisnika s očevida održanog u predmetu P-152/2009 koji prileži predmetnom spisu (l. s. 208) proizlazi da je uredujući sudac 2009. obavio očevid na licu mjesta glede puta na istoj nekretnini tuženice, uz sudjelovanje vještaka – geodeta D. K.. Navedene prigode sud je konstatirao da su željezna vrata

(vrata na koje se poziva vještak K. u pisanom očitovanju od 20. ožujka 2018.) široka cca 6,00 m a što treba dovesti u vezu s činjenicom da je isti vještak u predmetnom postupku istakao da je put bio definiran sredinom željeznih vrata dok put iz konačnog tužbenog zahtjeva iako uži (širine 1,30 m) dobrim dijelom položajno se ne preklapa s putom iz skice od 16. travnja 2009. (širine 3,01 m odnosno 2,81 m).

25. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da put koji su tužitelji označili u tužbenom zahtjevu od 16. srpnja 2018. dobrim dijelom je drugačiji put u odnosu na put kojeg su tužitelji na prvom očevidu na licu mjesta iz siječnja 2009. predočili sudu i vještaku, tj. pokazali što je po njima predmet spora.

26. Stoga ne stoji žalbena tvrdnja tužitelja da se tužbeni zahtjev odnosi na identičan realni dio nekretnine oznake čest. zem. 121/49 k.o. … kao što je bio pokazan na očevidu na licu mjesta od 19. siječnja 2009. te da je isti put u ponovljenom postupku samo izrijekom preciziran s duljinom i dimenzijama.

27. Kod takvog stanja stvari te s obzirom na činjenicu da tužitelji tvrde da je tuženica smetanje izvršila na način da je neutvrđenog dana zaključala postavljena vrata, što su oni ustanovili dolaskom na nekretninu 10. srpnja 2008., proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je u odnosu na tužbeni zahtjev iz podneska od 16. srpnja 2018. nastupila prekluzija u smislu pružanja tužiteljima posjedovne zaštite zbog proteka roka od 30 dana iz čl. 21. st. 3. ZV računajući od dana kada su tužitelji saznali za sam čin smetanja. Stoga je prvostupanjski sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskom suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

28. Pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP s obzirom da su tužitelji u cijelosti izgubili parnicu pa su dužni protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

29. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja je tuženici obistinio trošak sastava žalbe izjavljene protiv ranije donesenog rješenja poslovni broj P-145/09 u iznosu od 781,25 kn sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine”, broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa), dok je u preostalom dijelu preko iznosa od 781,25 kn do zatraženog iznos od 17.575,75 kn, tj. za iznos od 16.794,50 kn odbio zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška, uz obrazloženje da tuženica obračun troška koji je predala u spis predmeta, nije popisala sukladno Tbr. 7. toč. 2. Tarife te sukladno čl. 164. st. 2. ZPP.

30. Odredbom čl. 164. st. 3. ZPP propisano je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu (čl. 164. st. 2. ZPP).

31. Iz provedenog postupka proizlazi da je tuženica određeno zatražila naknadu parničnog troška razvrstano po osnovu i visini za svaku radnju poduzetu u ovom postupku te stoga postupila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP.

32. Međutim, prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo u visini od 200 bodova, u postupku zbog smetanja posjeda.

33. Dakle, za radnje popisane u obračunu troška tuženicu pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je tuženici obistiniti trošak jednokratne nagrade za svaki prvostupanjski postupak, dakle za dva vođena prvostupanjska postupka, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kn sukladno Tbr. 7. toč. 2. al. 1. i Tbr. 42. Tarife, pri čemu se ističe da je navedena nagrada niža od ukupno zatraženih 17.575,75 kn.

34. S obzirom da je prvostupanjski sud tuženici pravilno obistinio trošak za sastav žalbe na ranije doneseno rješenje poslovni broj P-145/2009 u iznosu od 781,25 kn, proizlazi da joj je trebalo dosuditi sveukupan trošak u iznosu od 5.781,25 kn (781,25 kn+5.000,00 kn), a ne u iznosu od 781,25 kn kako je to učinio prvostupanjski sud. Stoga je istoj pored već dosuđenog troška od 781,25 kn trebalo dosuditi daljnji trošak u iznosu od 5.000,00 kn.

35. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja od 19. prosinca 2018. u dijelu pod toč. I i II izreke.

36. Također je trebalo po odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP uvažiti žalbu tuženice, preinačiti isto rješenje u pobijanom dijelu pod toč. III izreke i odlučiti kao pod toč. II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

37. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu tužitelja, jer po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takva procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

38. U preostalom a nepobijanom dijelu pod toč. III izreke kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška za iznos od 11.794,50 kn, rješenje suda prvog stupnja od 19. prosinca 2018. ostaje neizmijenjeno.

39. Što se tiče rješenja suda prvog stupnja od 16. siječnja 2019. navesti je da je istim rješenjem sud odbio prigovor tuženice protiv rješenja o plaćanju sudske pristojbe od 7. siječnja 2019., kojim je naloženo tuženici, kao pristojbenom obvezniku da u roku od 8 dana od dana dostave tog rješenja plati sudsku pristojbu na žalbu protiv rješenja u sporu zbog smetanja posjeda u iznosu od 400,00 kn te pristojbu na rješenje od 100,00 kn, ukupno iznos od 500,00 kn.

40. Sud prvog stupnja svoju odluku o odbijanu prigovora temelji na utvrđenju da je tuženica podnijela žalbu isključivo zbog odluke o troškovima postupka, te da se radi o postupku zbog smetanja posjeda u kojem se kao vrijednost predmeta spora uzima iznos od 5.000,00 kn, slijedom čega zaključuje da je tuženici pravilno naloženo plaćanje iznosa od 400,00 kn za izjavljenu žalbu sukladno odredbama čl. 36. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama u vezi Tar. br. 3. st. 1. te u vezi Tar. br. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi, te da je pravilno naloženo plaćanje i dodatne pristojbe od 100,00 kn sukladno čl. 39. istog Zakona.

41. Odredbom čl. 36. st. 4. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine”, broj 26/03. - pročišćeni tekst, 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15. - dalje ZSP), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju na temelju odredbe čl. 37. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine”, broj 118/18. - dalje ZSP) propisano je da pristojba za pravni lijek koji se podnosi samo protiv odluke o troškovima postupka ili o sporednim potraživanjima, plaća se prema iznosu troškova postupka ili sporednih potraživanja.

42. U konkretnom slučaju, tuženica je podnijela žalbu protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu odluke o troškovima postupka kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 5.000,00 kn (dio toč. III izreke).

43. Prema Tar. br. 3. st. 2. Tarife sudskih pristojbi, za žalbu i reviziju protiv rješenja, te za prijedlog za ponavljanje postupka, plaća se pristojba iz stavka 1. Tar. br. 1.

44. Po Tar. br. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi za tužbu i protutužbu za vrijednost predmeta spora iznad 3.000,00 kn do 6.000,00 kn plaća se pristojba od 200,00 kn. 45. Budući da je tuženica podnijela žalbu protiv rješenja u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za naknadu troška u iznosu od 5.000,00 kn, upravo taj iznos je pristojbena osnovica za obračun pristojbe na žalbu, a ne, kako to neutemeljeno tuženica tvrdi u žalbi, iznos troška od 781,25 kn koji joj je dosuđen u toč. II izreke prvostupanjskog rješenja od 19. prosinca 2018.

46. Stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je naložiti tuženici da plati sudsku pristojbu u iznosu od 200,00 kn temeljem čl. 36. st. 4. ZSP u vezi Tbr. 3. st. 2. u vezi Tbr. 1. st. 1. Tarife sudske pristojbe, a ne u iznosu od 400,00 kn kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud pozivom na Tbr. 3. st. 1. iste Tarife.

47. Što se tiče dodatne pristojbe na rješenje od 7. siječnja 2019., prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je tuženici naložio plaćanje iste u iznosu od 100,00 kn sukladno čl. 39. st. 7. ZSP.

48. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i djelomično potvrditi pobijano rješenje suda prvog stupnja od 16. siječnja 2019., a po odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP djelomično uvažiti žalbi i djelomično preinačiti isto rješenje, tj. odlučiti kao pod toč. IV i V izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

Zadar, 25. lipnja 2021.

Sutkinja

Mirjana Macura, v.r .