1

Poslovni broj: Gž R-792/2021-

Poslovni broj: Gž R-792/2021-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner  članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice H. P. iz V. V., OIB: … koju zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. za privremeno zapošljavanje d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica T. C. G., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-608/2019-35 od 29. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2024.,

p r e s u d i o   j e

              I  Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-608/2019-35 od 29. travnja 2021.

              II    Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.113,60 kn/1.342,31 eur neto s zateznom kamatom na ime naknade za prijevoz, te daljnji iznos od 2.000,00 kn/265,45  eur s zateznim kamatama na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2013. i 2014., sve pobliže navedeno u izreci presude. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

2. Točkom II izreke tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn/1.327,23 eur s zateznom kamatom.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao ustupljene radnice kojim od tuženika, kao agencije za zapošljavanje i poslodavca traži isplatu naknade troškova prijevoza za razdoblje 2012., 2013. i 2014. u ukupnom iznosu od 10.113,60 kn/1.342,31 eur, te isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2013. i 2014. u iznosu od 2.000,00 kn/265,45 eur s zateznom kamatom.

7. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenih na određeno vrijeme u razdoblju od 2. kolovoza 2012. do 31. kolovoza 2012., potom od 5. srpnja 2013. do 30. rujna 2013. i od 1. lipnja 2014. do 31. kolovoza 2014.,

- da je tuženik u naznačenom vremenskom razdoblju ustupio tužiteljicu za obavljanje privremenih poslova korisniku društvu E. R. O. C. d.o.o. Z. radi obavljanja poslova radnog mjesta blagajnice, s mjestom rada na naplatnim postajama Z., M., Z., K., Đ. i T., s time da je tužiteljica tijekom utuženog razdoblja radila na naplatnoj postaji Z.,

- da je tuženik po osnovi naknade troškova prijevoza u utuženom razdoblju tužiteljici isplatio iznos od 360,00 kn mjesečno, te da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži isplatu razlike troškova prijevoza koji pripadaju radnicima korisnika.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, pritom cijeneći odredbe čl. 24. st. 1.a Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 73/13: dalje ZR) te odredbe čl. 26. st. 5. ZR, kao i odredbe Direktive Europske unije 2008/104/EK o agencijama za privremeno zapošljavanje od 19. studenog 2008. (dalje Direktiva) i to odredbe čl. 3. st. 1.f, čl. 5. st. 1. i čl. 6. st. 4., kao i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u više odluka toga suda u vezi spornih pitanja imaju li ustupljeni radnici pravo na naknadu troškova prijevoza i isplatu regresa za godišnji odmor od poslodavca (tuženika) zaključio je da tužiteljica nema pravo na isplatu regresa za godišnji odmor u utuženom razdoblju te se pritom pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske između ostalih i broj Rev R-362/2018 od 9. siječnja 2019., pa je ovaj dio zahtjeva tužiteljice odbio kao neosnovan.

              9. U odnosu na zahtjev za isplatu troškova prijevoza, prvostupanjski sud je, također cijeneći stajališta Vrhovnog suda RH u činjenično i pravno istim predmetima, zaključio da ustupljeni radnici u načelu imaju pravo na naknadu troškova prijevoza.

              10. Međutim, cijeneći prigovor tuženika da se tužiteljica sukladno odredbi čl. 15. posljednjeg zaključenog ugovora o radu od 28. svibnja 2014. odrekla utuženih potraživanja, sud je zaključio da se tužiteljica valjano mogla odreći dospjelih potraživanja do zaključno 28. svibnja 2014. pa je s obzirom na ovu okolnost zaključio o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu troškova prijevoza.

              11. Osim toga u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužiteljice sud je ocijenio da tužiteljica tijekom postupka odgovarajućim dokazima nije dokazala visinu cijene mjesečne radničke karte na relaciji L. (mjesto stanovanja tužiteljice) do mjesta rada (Z.) za cijelo utuženo razdoblje. Pritom je ocijenio da je tužiteljica tijekom postupka na ovu okolnost predložila sudu pribavljanje podataka o troškovima prijevoza isplaćenih radnici korisnika D. C. (djevojačko G.), koja da je imala prebivalište u B. te je putovala na rad na različite naplatne postaje, sud je ocijenio da se radi o neadekvatnoj radnici za utvrđivanje visine troškova prijevoza, s obzirom da ista i tužiteljica nemaju isto mjesto prebivališta. U takvim okolnostima, a budući da tužiteljica na kojoj je teret dokazivanja spornih činjenica nije u spis dostavila potvrdu prijevoznika koji obavlja prijevoz na relaciji od mjesta stanovanja tužiteljice do Z. i natrag o visini mjesečne radničke karte, sud je ovaj dio zahtjeva tužiteljice odbio i iz ovih razloga, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

              12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

              13. Tužiteljica u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i izvedenim dokazima, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

              14. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.

              15. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu regresa za godišnji odmor prvostupanjski sud se pravilno u obrazloženju presude pozvao na više odluka Vrhovnog suda RH u kojima je taj sud zauzeo shvaćanje da ustupljeni radnici nemaju pravo na isplatu regresa za godišnji odmor, pa stoga žalbeni navodi tužiteljice o protivnom,nisu osnovani.

              16. U odnosu na zahtjev tužiteljice za isplatu razlike troškova prijevoza treba reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda ustupljeni radnici u načelu imaju pravo na naknadu troškova prijevoza (mjesnog i međumjesnog) od agencije za zapošljavanje.

              17. Međutim u konkretnom slučaju u odnosu na ovaj dio zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se tužiteljica sukladno odredbi čl. 15. posljednjeg zaključenog ugovora o radu od 28. svibnja 2014., a u kojoj odredbi je konstatirano da su stranke suglasno ugovorile da tužiteljica prema tuženiku kao i tuženik prema tužiteljici, sklapanjem tog ugovora nemaju nikakvih potraživanja za ranije razdoblje, odrekla dospjelih potraživanja.

              18. Prema shvaćanju ovog suda tužiteljica se valjano mogla odreći samo dospjelih potraživanja, koja ima prema tuženiku, i to onih koja su dospjela do zaključenja posljednjeg ugovora od 28. svibnja 2014., dok se tužiteljica nije mogla valjano odreći potraživanja koja u vrijeme zaključenja tog ugovora još nisu bila dospjela.

              19. S obzirom da tužiteljica traži isplatu troškova prijevoza za kolovoz 2012., srpanj, kolovoz, rujan i listopad 2013., tužiteljica se, sukladno citiranoj ugovornoj odredbi, ovog dijela potraživanja prema tuženiku valjano odrekla, u smislu odredbi čl. 203. st. 1. i čl. 206. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO).

              20. Preostalog dijela potraživanja troškova prijevoza za lipanj, srpanj i kolovoz 2014. tužiteljica se valjano nije mogla odreći, jer ova potraživanja u vrijeme zaključenja navedenog ugovora o radu nisu bila dospjela.

21. Međutim, u odnosu na ovaj dio potraživanja tužiteljice prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužiteljica visinu tužbenog zahtjeva nije dokazala odgovarajućim dokaznim sredstvima pri čemu je pravilno zaključio da radnica korisnika D. C. (djevojačko G.) nije adekvatna radnica, budući da ista ima različito mjesto prebivališta od mjesta prebivališta tužiteljice. Tužiteljica je trebala visinu troškova prijevoza dokazati potvrdom prijevoznika koji obavlja javni prijevoz na relaciji od mjesta prebivališta tužiteljice do mjesta rada, a kako to tužiteljica nedvojbeno prema stanju u spisu nije učinila ovaj dio zahtjeva tužiteljice pravilno je odbijen kao neosnovan u primjeni odredbe čl. 221a ZPP-a.

22. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

23. Slijedom obrazloženog te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 28. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić v.r.