Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž -1097/2019-4

Županijski sud u

Rijeci

 Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, predsjednice vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Duška Abramovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. R., odvjetniku iz Z. protiv tuženika L. D. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici G. B., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4912/16-86 od 5. travnja 2019., u sjednici vijeća, 24. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4912/16-86 od 5. travnja 2019. u dijelu točke II izreke za iznos od 12.157,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim :

- na iznos od 3.039,27 kn od 6.9.2000.,

- na iznos od 3.039,27 kn od 6.10.2000.,

- na iznos od 3.039,27 kn od 6.11.2000.,

- na iznos od 3.039.27 kn od 6.12.2000. pa do isplate,

te u dijelu točke III izreke za iznos od 6.494,00 kn.

II Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u dijelu točke II izreke za iznos od 379.153,90 kn (preko iznosa od 12.157,08 kn do iznosa od 391.310,98 kn) sa zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu točke III izreke za iznos od 80.631,00 kn (preko iznosa od 6.494,00 do iznosa od 87.125,00 kn) i sudi:

" Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 379.153,90 kn sa zakonskim zateznim kamatama te zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 80.631,00 kn."

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 7.578,00 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ovrvz-00037/2001 od 24. rujna 2001.

Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 391.310,98 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u toj točki izreke.

Točkom III izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 87.125,00 kn.

Protiv te presude, pobijajući toč. II i III izreke, žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se presuda suda prvog stupnja potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 391.310,98 kn s osnova naknade za neosnovano korištenje poslovnog prostora u Z., površine 50,00 m2, sve sa zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihovog dospijeća do isplate.

Tužitelj drži da mu utuženi iznosi pripadaju obzirom da je tuženik bez osnove držao i koristio prijepornu nekretninu od 1. rujna 2000. do kraja siječnja 2009.

U prvostupanjskom postupku utvrđeno je sljedeće:

- da je prijeporni prostor tuženik koristio na temelju zakupnog odnosa ugovorenog s tužiteljem na određeno vrijeme, za razdoblje od 1. lipnja 1996. do 1. lipnja 1997.,

- da je tuženik taj prostor nastavio koristiti kao liječničku ordinaciju i nakon što je zakupni odnos s tužiteljem prestao, te ga je posjedovao i u svom utuženom razdoblju,

- da je u utuženom razdoblju prijeporni prostor „predstavljao imovinu oduzetu ranijim vlasnicima“, odnosno imovinu na kojoj je tužitelj izvršavao vlasnička prava do pravomoćnosti rješenja nadležnog upravnog tijela o povratu bivšim vlasnicima 21. veljače 2003., koje je pravomoćno 19. veljače 2009.,

- da je pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-201/98 od 26. listopada 2000. nadomješten ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (prostora) u odnosu na kupca I. J. temeljem koje je isti upisao vlasništvo u zemljišne knjige,

- da je tuženik aktivno sudjelovao u upravnom postupku radi vraćanja predmetne nekretnine temeljem Zakona o naknadi, te da nije obavijestio upravno tijelo o pravomoćnosti presude Ps-201/98, te da nije postupao u dobroj vjeri,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gzz-5/08 od 17. lipnja 2009. citirana presuda Ps 201/98 preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja I. J. kao neosnovan,

- da I. J. nikad nije stupio u posjed predmetne nekretnine,

- da je kontrolom korištenja predmetnog prostora tužitelj zapisnikom od 25. ožujka 2009. utvrdio da se na 3. katu zgrade u Z., nalaze dva prostora i dvoja ulazna vrata, na jednim vratima nalazi se natpis "specijalistička ordinacija dr. med. L. D.", a na drugim privatni stan I. J. i unutar tog stana nalazi se firma F. d.o.o., te da prema izjavi I. J. navedeni prostor koji koristi D. L. ima zasebna vrata, sastoji od dvije prostorije i koristi se kao ordinacija.

Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud prihvaća osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te prihvaćanjem rezultata građevinskog vještačenja o visini tržišne zakupnine u utuženom razdoblju dosuđuje tužitelju ukupno iznos od 391.310,98 kn sa zateznim kamatama, pri čemu otklanja kao neosnovan prigovor zastare istaknut po tuženiku primjenom odredbe čl. 375. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje ZOO) i čl. 376. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 392. st. 3. ZOO-a.

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi temeljem odredbe čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tuženik u žalbi ističe da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i da presudu nije moguće ispitati, te da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a budući da prvostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze koji su bitni za utvrđivanje odlučnih činjenica. Nastavno, tuženik u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj imao pravo raspolaganja predmetnim prostorom davanjem u zakup u utuženom razdoblju ukazujući da je s tim u vezi prvostupanjski sud propustio cijeniti sadržaj rješenja tužitelja od 31. svibnja 1993. kojim je utvrdio da skup prostorija na kojima je nositelj stanarskog prava I. J., zajedno s dvije prostorije koje je koristio pok. L. D. kao ordinaciju predstavljaju jedan stan te da je 12. srpnja 1995. tužitelj donio odluku o davanju dijela stana, odnosno spornog prostora, na korištenje I. J., pa drži da je ugovor o zakupu kojeg su stranke sklopile ništav. Nastavno tome, prvostupanjski sud da je propustio cijeniti i sadržaj očitovanja stručnih službi tužitelja od 18. listopada 2010. prema kojem je predmetni prostor brisan iz evidencije poslovnih prostora tužitelja 24. siječnja 2001., s danom pravomoćnosti presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-201/98. Smatra pogrešnim i zaključak suda prvog stupnja da je pravni osnov tužbe neplaćanje zakupnine jer je ugovor o zakupu sklopljen između stranaka prestao u svakom slučaju istekom roka, te ističe da se pravni osnov tužbe treba razmotriti u primjeni odredbi koje reguliraju naknadu štete u vidu izmakle koristi u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, na koju tužitelj ne bi ostvario pravo s obzirom na prethodno izložene prigovore.

Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 12.157,08 kn s kamatama za razdoblje rujan- prosinac 2000.

Ponajprije, u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, treba kazati da se radi o nastavljenom postupku povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u smislu odredbe čl. 54. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96 i 29/99-dalje:OZ), dakle kao u povodu prigovora protiv platnog naloga budući da je rješenjem suda prvog stupnja od 26. lipnja 2003. citirano rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage. Nadalje, tužitelj je u nastavljenom postupku povodom prigovora protiv platnog naloga u podnesku od 30. lipnja 2009. pojasnio pravnu osnovu svog potraživanja, koje je u prijedlogu za ovrhu označeno u visini zakupnine, na način da zahtijeva od tuženika naknadu za korištenje predmetnog poslovnog prostora s obzirom da tužitelj upravlja tim prostorom dok se pravomoćno ne vrati ranijem vlasniku temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96, 39/99 i 80/02- dalje: Zakon o naknadi).

U postupku nije sporno da je predmetna nekretnina bila predmetom naknade prema Zakonu o naknadi te da je nadležno upravno tijelo donijelo rješenje o povratu bivšim vlasnicima 21. veljače 2003., koje je pravomoćno 19. veljače 2009., a tužitelj je obveznik naknade, s time da je prethodno presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-201/98 od 26. listopada 2000. nadomješten ugovor o kupoprodaji predmetnog stana (prostora) u odnosu na kupca I. J., koja je pravomoćna 24. siječnja 2001. i temeljem kojeg je I. J. upisao pravo vlasništva na toj nekretnini u zemljišnim knjigama. Slijedom toga, za zaključiti je da je predmetni prostor u utuženom razdoblju rujan-prosinac 2000. predstavljao imovinu tužitelja u smislu odredbe čl. 67. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ br. 90/92, 94/93, 117/93 i 128/99) u vezi s čl. 5. Zakona o naknadi pa je tužitelj i prema shvaćanju ovoga suda ovlašten od tuženika zahtijevati naknadu koju je tuženik ostvario neosnovanim korištenjem predmetne nekretnine u tom razdoblju.

Pri tome, prema shvaćanju ovog suda, predmetni spor treba razriješiti primjenom odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00-dalje:ZV) kojom se regulira pravni položaj nepoštenog posjednika i prema kojoj nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, te odredbe st. 6. istog članka kojom je propisano da od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, sve to u vezi s odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a prema kojoj je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

Tuženik je u trenutku prestanka ugovora o zakupu 1. lipnja 1997. znao da mu više ne pripada pravo na posjed predmetnog prostora pa se u odnosu na tužitelja u ovom razdoblju ima smatrati nepoštenim posjednikom zbog čega je u obvezi naknaditi tužitelju korist zakupnine koju bi trebao plaćati za taj prostor, koja prema rezultatima građevinskog vještačenja za razdoblje rujan-prosinac 2000. iznosi 3.039,27 kn mjesečno. Neosnovano tuženik u žalbi prigovara da tužitelj u naznačeno vrijeme nije mogao raspolagati tim prostorom davanjem u zakup jer prema ocjeni ovoga suda, iako iz odluka tužitelja u koje je prvostupanjski sud izvršio uvid, proizlazi da je predmetni prostor utvrđen sastavnim dijelom stana I. J. te da mu je nastavno dodijeljen na korištenje 12. srpnja 1995. (list 143-147 spisa), isto nije od utjecaja na valjanost ugovora o zakupu kojeg su stranke sklopile nakon toga, već se ovi prigovori mogu eventualno ticati odgovornosti tužitelja za pravne nedostatke ispunjenja (čl. 121. st. 2. ZOO). Prema tome, imajući u vidu utvrđenje da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o zakupu tog prostora za obavljanje liječničke prakse, da je tuženik i nakon prestanka ugovora o zakupu upotrebljavao taj prostor kao liječničku ordinaciju te da je u konačnici i u upravnom postupku radi povrata tog prostora potvrđeno da se stan koristi kao poslovni prostor (list 89-91 spisa), osnovano je zaključiti da je tuženik u spornom razdoblju ostvario korist od uporabe prostora u vidu zakupnine pa ju je dužan nadoknaditi tužitelju.

Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor zastare predmetne tražbine za razdoblje rujan-prosinac 2000., s time da u primjenu dolazi odredba čl. 165. st. 2. ZV-a kojom je propisan trogodišnji zastarni rok, pa s obzirom da je tužitelj zahtjev za isplatu predmetne tražbine istaknuo u prijedlogu za ovrhu 17. rujna 2001., to je i prema ocjeni ovoga suda prigovor zastare neosnovan.

Slijedom izloženog, presudu suda prvog stupnja valjalo je potvrditi u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od 12.157,08 kn s kamatama za razdoblje rujan- prosinac 2000. primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a, pri čemu nije utvrđeno da bi presuda u tom dijelu bila zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Međutim, ovome sudu nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 379.153,90 kn za daljnje razdoblje siječanj 2001.- siječanj 2009.

Protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj u ovom razdoblju ne izvodi svoje pravo iz toga da je predmetna nekretnina vraćena ranijim vlasnicima u upravnom postupku temeljem rješenja koje je pravomoćno (tek) 19. veljače 2009. To stoga jer je, prije svega, predmetna nekretnina po donošenju presude u korist I. J. kojom se nadomješta ugovor o kupoprodaji stana bila u vlasništvu I. J. te je već samim time osnovan prigovor tuženika istaknut u postupku, koji ponavlja i u žalbi, da tužitelj u to vrijeme više nije bio vlasnik toga prostora zbog čega nije ovlašten zahtijevati naknadu za uporabu te stvari u smislu odredbe č l. 165. st. 1. ZV-a. U tom smislu, osnovano tuženik u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud propustio cijeniti sadržaj i značaj očitovanja stručnih službi tužitelja od 18. studenog 2010. (list 73 spisa) te je uvidom u tu ispravu ovaj sud utvrdio da je tuženik predmetni prostor brisao iz evidencije poslovnih prostora 24. siječnja 2001., danom pravomoćnosti presude Općinskog suda u Zagrebu Ps 201/98 od 26. listopada 2000.

S obzirom na prednja utvrđenja, okolnost da je citirana presuda preinačena u postupku po zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz-5/08 od 17. lipnja 2009. na način da je tužbeni zahtjev tužitelja I. J. odbijen kao neosnovan, nasuprot utvrđenju prvostupanjskog suda, ne opravdava naknadno isticanje zahtjeva tužitelja u postupku (30. lipnja 2009.) za naknadu koristi od uporabe predmetnog prostora za daljnje razdoblje siječanj 2001.- siječanj 2009. zbog čega je zahtjev tužitelja u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovan. Kako je u odnosu na ovaj dio zahtjeva bitne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava koje se nalaze u spisu te uzimanjem u obzir činjenica o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je pravilno utvrdio, valjalo je na temelju odredbe čl. 373. a. st. 1. toč. 2. ZPP-a presudu suda prvog stupnja preinačiti u tom dijelu i odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 379.153,90 kn s kamatama za daljnje razdoblje siječanj 2001.- siječanj 2009.

Preinačenjem presude suda prvog stupnja tužitelj je uspio u sporu 3 % pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a djelomično preinačena pobijana presuda u točki III izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje:Tarifa), odmjerio vrstu i visinu troškova tužitelja na ime zastupanja po punomoćniku uvećano za PDV u ukupnom iznosu od 83.125,00 kn pa je s obzirom na konačni uspjeh tužitelju sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a priznat razmjeran dio tih troškova koji iznosi 2.494,00 kn. Tužitelju pripada i daljnji trošak sudske pristojbe na ovršni prijedlog u iznosu od 500,00 kn te predujma za građevinsko vještačenje u iznosu od 3.500,00 kn, koji je kao nužan priznat u cijelosti, pa sveukupno dosuđeni troškovi iznose 6.494,00 kn, dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 80.631,00 kn, tužitelja trebalo odbiti.

Tuženik je u žalbenom stadiju uspio 97 % pa mu je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a dosuđen trošak sastavljanja žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife uz PDV u iznosu od 7.578,00 kn, dok je za više zatraženo taj zahtjev tuženika odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu jer tuženik nije dokazao da je bio izvrgnut tom trošku.

Iz tih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

Presuda suda prvog stupnja u toč. I izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 24. lipnja 2021.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić