REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3187/2017

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice D. V., O. …, iz Z., koju zastupa

punomoćnik B. B., odvjetnik u S., protiv tuženika pod 1 Z. V. pok.

A., O. …, iz V., kojeg zastupa punomoćnik T.

Š., odvjetnik u S. i pod 2 M. T., O. …, iz V., , kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u V., radi utvrđenja i

uknjižbe prava vlasništva nekretnine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu radi objave dana 23. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je sada pokojni M. T. pok. P. u trenutku svoje smrti bio vlasnik nekretnine oznake čest. zem. 5813 K. V. za cijelo.

2. Utvrđuje se da je u ostavinsku imovinu pokojnog M. T. pok. P.

spada nekretnina oznake čest. zem. 5813 K. V. za cijelo.

3. Tužiteljica je ovlaštena temeljem ove presude zatražiti i postići u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva nekretnine oznake čest. zem. 5813 K. V. na ime M. T. za cijelo, uz prethodno brisanje svih prava s imena tuženika pod 1 Z.

V. pok. A., O. …, iz V., i pod 2 M. T.,

O. …, iz V.,a što su tuženici dužni trpjeti.

4. Dužni su tuženici solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom od donošenja presude do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

II Nalaže se tužiteljici, u roku od 15 dana, naknaditi parnični trošak tuženiku pod 1 u iznosu od 21.875,00 kn, a tuženiku pod 2 u iznosu od 33.375,00 kn.

Obrazloženje

1. Dana 23. lipnja 2017. tužiteljica je ustala protiv tuženika i ranije označene tužene pod 3 D. T. tužbom radi utvrđenja da je sada pokojni M. T. pok.

P. u trenutku smrti bio vlasnik nekretnine oznake čest. zem. 5813 K. V. za cijelo i da je označena nekretnina dio njegove ostavine te radi ovlaštenja tužiteljice za upisom svog prava vlasništva na ovoj nekretnini za cijelo, uz prethodno brisanje tih prava s imena tuženika. Navodi kako su ona, kao kćerka i ranije označena tužena pod 3, kao unuka, zakonske nasljednice M. T. pok. P., koji je temeljem ugovora od 9.

prosinca 1979. kupio predmetnu nekretninu od prodavatelja A. V. pok. J.,

oca tuženika pod 1, platio porez i odmah stupio u posjed ove nekretnine, koju su nakon njegove smrti naslijedili označeni nasljednici. Dodaje kako su tuženici u zemljišnim knjigama pogrešno upisani kao suvlasnici, stoga tužiteljica ima interes uskladiti zemljišno knjižno stanje.

2. U svom odgovoru od 5. prosinca 2017., odnosno 6. veljače 2018., tuženici su se usprotivili tužbi navodeći kako su zaprimanjem tužbe prvi put saznali za postojanje ugovora iz 1979., kako otac tužiteljice nikad nije bio vlasnik i posjednik predmetne nekretnine, kako ju je tuženik pod 1 stekao dosjelošću na temelju pravomoćnih presuda u parnici broj P-1851/10 i potom se upisao kao isključivi vlasnik. Dodaju kako su članovi obitelji V. desetljećima bili u posjedu predmetne nekretnine, dok je tuženik pod 2 od tuženika pod 1 kupnjom temeljem ugovora od 3. siječnja 2017. stekao suvlasnički dio nekretnine, stupio u posjed tog dijela zemljišta i upisao se kao suvlasnik u zemljišnim knjigama, stoga nije znao, niti je mogao znati za ugovor iz 1979.

3. Pravomoćnim rješenjem broj P-3187/2017 od 18. rujna 2019. utvrđen je prekid postupka u odnosu na ranije označenu tuženu pod 3 D. T., budući je ova stranka umrla u tijeku postupka 25. kolovoza 2019.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom kupoprodajnog ugovora od 9.prosinca 1979., vlasničkih listova od 22. lipnja 2017., 6. prosinca 2018. i 24. listopada 1986. te povijesnih vlasničkih listova od 18. studenog 2018., ugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. siječnja 2017. i njegovog aneksa od 13. ožujka 2017., rješenja broj Z- 9631/17 od 28. travnja 2017., potvrde U. odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, I. V. od 27. prosinca 2016., presude zbog ogluhe br. P2-1851/10

od 1. srpnja 2011., presude P2-1851/10 od 16. prosinca 2011., rješenja br. Z- 159/13

od 9. studenog 2015., sudskih zapisnika br IIP-269/07 od 4. rujna 2007. i P2-1851/10 od 19. listopada 2011., rješenja o nasljeđivanju broj O-1513/96 od 14. rujna 14. rujna 1998., broj O- 1267/17 od 27. ožujka 2017.,broj O-1898/82 od 14. ožujka 1984. i broj O-277/95 od 27. ožujka 2002., povijesti promjena na katastarskim česticama U. za katastar S., I. V. od 8. veljače 2018. s prilozima, dopisa s priloženom na ročištu održanom 18. rujna 2019., rješenja broj R1-440/10 od 2. svibnja 2012., fotografija lica mjesta, smrtnog lista od 18. rujna 2019., očevidom održanim na licu mjesta 10. ožujka 2020. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju R. R., pregledom njegovog nalaza od 18. svibnja 2020. s prilozima, pregledom potvrde P. V. od 5 srpnja 2020. i spisa broj 511-12-34-02-50/15-2020, saslušanjem svjedoka K. O., A. K., J. P., R. R., I.

B., T. M., M. M., N. V., P. C.,

Ž. P. i B. P. te tužiteljice i tuženika kao parnične stranke.

Skica iskolčenja iz prosinca 2016. (list 168 spisa) nije uzeta u obzir kao nepravodoban i nesvrsishodan dokaz jer je priložena nakon zaključenja prethodnog postupka, bez opravdanog razloga za takvo naknadno postupanje.

5.Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

6.Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7.Među strankama je kao sporno valjalo je utvrditi je li pravni prednik tužiteljice u trenutku smrti bio vlasnik čest. zem. 5813 K. V. za cijelo, odnosno je li ona predstavljala dio njegove ostavine pa s tim u vezi ima li tužiteljica pravo zahtijevati upis svog prava vlasništva na toj nekretnini u zemljišnoj knjizi.

8.Odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisano je kako se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

9. Pregledom kupoprodajnog ugovora od 9. prosinca 1979. razvidno je kako je A. V. pok. J. prodao M. T. pok. P. nekretninu oznake čest. zem. 5813 ZU 2877 K.O.Vis površine 3946 m2 za cijelo i zaprimio ugovorenu cijenu.

10. Pregledom povijesnih vlasničkih listova od 18. studenog 2018., razvidno je kako je čest. zem. 5813 u trenutku sklapanja kupoprodajnog ugovora 9. prosinca 1979. bila upisana kao nekretnina u suvlasništvu prodavatelja A. V. (za 1/8 dijela) i trećih osoba.

11. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1898/82 od 14. ožujka 1984. i broj O-277/95 od 27. ožujka 2002., razvidno je kako su kupca M. T. naslijedili sin P. T. i tužiteljica D. V. za po ½ dijela.

12. Pregledom rješenja o nasljeđivanju broj O-1513/96 od 14. rujna 1998. razvidno je kako je prodavatelj A. V. pok. J. umro 4. lipnja 1996., a u odnosu na čest. zem. 5813 naslijedio ga je ovdje tuženik pod 1 Z. V. za

cijelo.

13. Pregledom presude zbog ogluhe br. P2-1851/10 od 1. srpnja 2011., presude P2-1851/10 od 16. prosinca 2011., rješenja br. Z- 159/13 od 9. studenog 2015., sudskih zapisnika br IIP-269/07 od 4. rujna 2007. i P2-1851/10 od 19. listopada 2011. te gore označenih povijesnih vlasničkih listova, razvidno je kako je tuženik pod 1 nakon pravomoćno okončanog parničnog postupka utvrđen vlasnikom čest. zem. 5813 K. O V. za cijelo i temeljem tih sudskih odluka od 2013. upisan u zemljišnoj knjizi kao isključivi vlasnik ove nekretnine.

14. Pregledom povijesti promjena na katastarskim česticama U. za katastar

S., I. V. od 8. veljače 2018. s prilozima razvidno je kako je čest. zem. 5813

K.O. V. od osnutka katastra 1953. do danas upisana u posjedovnom listu broj 850

naslovnika J. V. pok. A., A. V. ud. J., A. V. pok. J., a od 1999. tuženika pod 1.

15. Pregledom ugovora o kupoprodaji nekretnine od 3. siječnja 2017. i njegovog aneksa od 13. ožujka 2017., razvidno je kako je tuženik pod 1 prodao tuženiku pod 2 M. T. dio nekretnine čest. zem. 5813 K.O. V. u površini od 1000 m2, nakon čega su tuženici upisani kao suvlasnici i to tuženik pod 1 za 2946/3946, a tuženik pod 2 za 1000/3946 dijela nekretnine.

16. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 10. ožujka 2020. tužiteljica je kao predmet spora pokazala zemljište nepravilnog oblika položeno u gradu V. na predjelu V. u smjeru sjever-jug prema padini brda. Njegova površina neobrađena je, obrasla u visoku travu i nešto grmlja, a zatečeno je jedno stablo smokve. Sjevernu granicu ove nekretnine predstavlja javna asfaltna cesta, a preostale granice dijelom su vidljive i odredive. Ovom prigodom zatečeno je nekoliko metalnih stupića, a tužiteljica je zapadno od nekretnine pokazala ruševne ostatke stambenog objekta koji nije predmet spora, dok je tuženik pod 1 pokazao mjesto na kojem se po njegovim navodima nalazila tabla postavljena radi prodaje zemljišta.

17. Sudski vještak za geodeziju R. R. u svom je nalazu od 18. svibnja 2020. identificirao pokazanu nekretninu utvrdivši kako je položena na čest. zgr. 5813 K. V., a na skici lica mjesta označio ju je žutom bojom. Na nalaz sudskog vještaka stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća u cijelosti kao stručan i objektivan.

18. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka utvrđeno je kako je otac tuženika pod 1 temeljem ugovora iz 1979. prodao ocu tužiteljice predmetnu čest. zem. 5813 K.O. V., pri čemu valja dodati kako je ova isprava potpisana po njihovim sudionicima i 1980. ovjerena po tada nadležnoj U. prihoda bivše O. V..

Tuženici nisu priložili dokaze kojim bi osporili vjerodostojnost ugovora, a svjedok I. B., kao tadašnji zaposlenik U. prihoda V. na radnom mjestu referenta,

potvrđuje svoj potpis na poleđini ugovora i tomu dodaje kako je isprava opskrbljena tadašnjim pečatima i štambiljima, stoga i ovaj sud smatra kako je taj ugovor sklopljen i ovjeren na zakonom propisan način. Međutim, pravo vlasništva na nekretnini stječe se uknjižbom u zemljišnoj knjizi, kako to propisuje odredba čl. 120. st. 1. ZV, a prodavatelj A. V. u trenutku sklapanja ovog posla nije bio upisani vlasnik nekretnine za cijelo, stoga tom prilikom nije bio ovlašten to pravo prenijeti na kupca, već je njezin isključivi vlasnik znatno kasnije i to 2013. postao njegov sin, ovdje tuženik pod 1, na način kako slijedi.

19. Cijeneći odredbu iz čl. 36. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN broj 53/91, 9/92 i 77/92, dalje ZOVO), kojeg je u smislu citirane odredbe iz čl. 388. st. 2. ZV, valjalo primijeniti u ovoj pravnoj stvari, pravo vlasništva na stvari stječe se nasljeđivanjem u trenutku otvaranja naslijeđa na imovini umrlog, ako zakonom nije drugačije određeno. Odredbom iz čl. 28. st. 5. ZOVO propisano je kako nasljednik postaje savjestan posjednik od trenutka otvaranja naslijeđa i u slučaju kada je ostavitelj bio nesavjestan posjednik, a nasljednik to nije znao niti je mogao znati.

20. Slijedom iznijetog, a neovisno o odnosu A. V. prema predmetnoj nekretnini za njegova života, jasno je kako je tuženik pod 1, u trenutku očeve smrti 24. lipnja 1996., postao savjesni nasljednik i posjednik čest. zem. 5813 K.O. V., a njezin isključivi vlasnik postao 2013. upisom u zemljišnoj knjizi za cijelo, sve temeljem nasljeđivanja i pravomoćnih sudskih odluka donesenih nakon provedenog parničnog postupka pred ovim sudom broj P2-1851/10. S tim u vezi, tužiteljica je u skladu s odredbom iz čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), trebala dokazati kako je tuženik pod 1 znao ili morao znati da je njegov otac prodao predmetnu nekretninu, odnosno prodao svoj suvlasnički dio i da nakon sklapanja tog pravnog posla nema nikakvih vlasničkih ili posjedovnih ovlaštenja te da ona nisu mogla biti predmet nasljeđivanja nakon smrti A. V., međutim raspoloživa dokazna

građa ne ukazuje na te okolnosti, već upravo suprotno. Naime, prije svega valja navesti kako nije dokazala da je tuženik pod 1 bio u posjedu ugovora iz 1979., odnosno da je znao ili morao znati za njegov sadržaj. Nadalje, tuženik pod 1 proveo je pred ovim sudom parnični postupak pod poslovnim brojem P2-1851/10, a iz presude od 16. prosinca 2011. jasno proizlazi kako su u tom predmetu izvedeni svi potrebni dokazi, odnosno pregledane isprave iz kojih je bila razvidna njegova aktivna legitimacija i osnovanost tužbe temeljena na institutu dosjelosti, proveden očevid na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju koji je identificirao čest. zem. 5813, a pored svega na licu mjesta saslušano više svjedoka koji su u svojim iskazima potvrdili navode iz te tužbe, odnosno samostalan i dugotrajan posjed obitelji V., koji u odnosu na ovu nekretninu traje unatrag stotinu godina do trenutka davanja tih iskaza 2007. i 2011. i to kontinuirano, bez kakvih smetnji ili osporavanja. Dakle, tuženik pod 1 nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed i vlasništvo ove nekretnine, već je držati svojim isključivim vlasništvom, a uporište je pored svega imao i u službenoj katastarskoj evidenciji koja se na otoku V. vodi od 1953. i u kojoj su kao naslovnici čest. zem. 5813 upisani isključivo njegovi pravni prednici, odnosno članovi obitelji V..

21. Iznesena utvrđenja ne osporavaju niti dovode u sumnju dokazi izvedeni u tijeku ove parnice pa tako ni svjedoci koji su saslušani prilikom očevida, odnosno nakon toga. Naime, svjedok K. O. spominje kako je na predmetnoj površini

viđao tuženika pod 1 koji je znao sjeći drva za potrebe svog domaćinstva i brao plodove stabla smokve, a sjekao ih je i on (svjedok) uz tuženikovu suglasnost. Na licu mjesta znao je vidjeti tužiteljičinog brata P. T. prilikom obilaska susjedne zemljišne površine na kojoj su ostatci kamenog ruševnog objekta položeni zapadno od predmeta spora. Sjeća se kako je tuženik pod 1 otprilike 2015. na predmetnoj površini, oko 1- 1,50 m od javne asfaltne ceste, postavio tablu radi objave prodaje nekretnine na kojoj je označio broj svog mobilnog telefona i katastarski broj parcele, a te table sjećaju se i svjedoci J. P., T. M., M. M., P. C. i

Ž. P., uz napomenu kako svjedok M. spominje 2016. kada ga je ovaj

tuženik angažirao radi prodaje dijela sporne nekretnine te kako ga je povezao s budućim kupcem, ovdje tuženikom pod 2. S. C. dodaje kako je do smrti

svog oca 1983. na predmetnu nekretninu znao dovoditi svog konja radi ispaše, a sve uz znanje i suglasnost tuženikovog oca obiteljskog nadimka C., dok svjedok

P. potvrđuje kako je tuženik pod 1 sjekao drva koja je ložio prilikom druženja u kojima je i sam svjedok sudjelovao. Nemaju saznanja o bilo kakvim aktivnostima tužiteljičine obitelji T., a sud je cijenio kako se radi uglavnom o domaćim ljudima i susjedima (O.) te prijateljima i poznanicima tuženika (C. i

P.), stoga je logično i očekivano da su imali svakodnevna ili česta neposredna saznanja o nekretnini o kojoj su govorili, načinu njezinog korištenja i korisnicima, radi čega im se poklanja vjera u cijelosti. Također je valjalo cijeniti kako iskazi ovih svjedoka nisu u suprotnosti s preostalom dokaznom građom, niti su u suprotnosti s iskazima svjedoka koji su o predmetnoj nekretnini govorili u parnici koja se pred ovim sudom vodila pod poslovnim brojem P2-1851/10. Nasuprot tome, svjedok A. K. spominje događaj iz 2010. ili 2011. kada je brat tužiteljice P. T. zabranio djelatnicima komunalnog poduzeća izvođenje radova na čišćenju zemljišta i uklanjanja građevinskog otpada s nekretnine položene zapadno od sporne, ali i zabrani bilo kakvih radova i na spornoj, međutim nema nikakvih saznanja koja bi bila od odlučnog značaja poput onih o posjedovnim radnjama ili vlasništvu nekretnine, niti ima kakva saznanja o ugovoru iz 1979., već govori o navodima T. koje je prihvatio kao činjenicu, bez ikakvih prethodnih ili naknadnih provjera. Svjedok P. također nema bitnih neposrednih saznanja o korištenju nekretnine, tek je čuo kako se o njoj govori kao o vlasništvu obitelji T., koja ju je prije 30-40 godina kupila od C. međutim i sam spominje kako se radilo o uopćenim pričama, a ne sjeća

se osoba koje su o tome govorile, stoga je njegov iskaz dvojbene dokazne vrijednosti,

pogotovo kada se uzme u obzir nesporna činjenica da je obitelj T. desetljećima vlasnik zemljišta na predjelu V. i da se radi o zemljištu položenom uz sporno,

odnosno uz njegovu zapadnu granicu.

22. U skladu s iznesenim, sud smatra kako tužiteljica nije priložila dokaze koji nedvojbeno ukazuju na spoznaju tuženika pod 1 o postojanju ugovora iz 1979., a o tom pravnom poslu nitko od saslušanih svjedoka nema nikakvih konkretnih saznanja. Tužiteljica u svom iskazu tvrdi kako su je prijatelji i domaći ljudi pitali o zaštiti ove nekretnine, bez navođenja njihovih imena, stoga sud te tvrdnje drži neutemeljenim i proizvoljnim. Nadalje, čest. zem. 5813, ne spominje se u ostavinskom postupku nakon smrti njezinog oca, makar kao izvanknjižno vlasništvo, jer nije označena kao dio ostavine M. T. koji je umro 1982. Sud dopušta mogućnost da se otac tužiteljice razbolio nakon sklapanja ugovora i da zbog toga nije poduzeo radnje na rješavanju svojih imovinsko-pravnih odnosa, međutim činjenica je kako predmetna nekretnina nije označena ni kao ostavina njegove supruge D. T. koja je umrla znatno kasnije i to 1994., a pored tužiteljice, naslijedio ju je i spomenuti sin P. T.. Po kazivanju tužiteljice, brat je nakon očeve smrti preuzeo rješavanje cjelokupne obiteljske imovine, međutim nema valjanog obrazloženja zašto u ostavinskom postupku nakon majčine smrti nije prijavio predmetnu nekretninu kao dio ostavinske mase, odnosno zašto je makar u katastarskoj evidenciji nije upisao kao posjed obitelji T., uz napomenu kako je taj upis proveden u odnosu na neke druge nekretnine, kako to proizlazi iz posjedovnog lista broj 4942 (list 128 spisa) u kojem su kao posjednice čest. zem 1557 upisane tužiteljica i ranije označena tužena pod 3 D. T. (kćerka P. T.).

Konačno, za takav odnos prema predmetnoj nekretnini opravdanje nije i ne može biti zdravstveno stanje P. T., jer je poslovne sposobnosti lišen tek 2012., kako to proizlazi iz rješenja ovog suda broj R1-440/10 od 2. svibnja 2012.

23. Temeljem iznijetog, nema dokaza ili kakvog traga iz kojeg bi jasno proizlazilo da je tuženik pod 1 znao za postojanje ugovora iz 1979., a ovakvo utvrđeno činjenično stanje ničim ne ukazuje da je mogao znati za postojanje tog pravnog posla, odnosno da ne bi bio vlasnik čest. zem. 5813, stoga sud smatra kako je prodaji dijela predmetne nekretnine pristupio na savjestan i uobičajen način, koristeći u tu svrhu usluge agencije za promet nekretninama, a postupak prodaje od samog početka bio je transparentan i dostupan svima koji su za to imali kakvog interesa. Naime, za istaknuti je već izneseno utvrđenje o postojanju table koju je tužitelj postavio na krajnjem sjevernom dijelu predmetne nekretnine, neposredno uz javnu asfaltnu cestu, na kojoj je jasno označio katastarsku oznaku zemljišta koje se prodaje i broj svog mobilnog telefona radi kontakta, a navodi tužiteljice i njezinog supruga, ovdje svjedoka N. V. nemaju valjane životne i logične osnove. Naime, na tako prometnom prostoru uz koji svakodnevno prolaze ili voze vlasnici susjednih zemljišta, stanovnici predjela Valica, ali i ostali građani V. i gosti ovog otoka pa tako i tužiteljici te članovima njezine obitelji ili njihovim prijateljima, svakako je moralo biti vidljivo, a time i poznato objavljivanje prodaje nekretnine koja je predmet ovog spora, kao i osobe koja ju je oglasila na prodaju, međutim od postavljanja table 2015. nitko od članova obitelji V. ili T.

nije reagirao na taj oglas, iskazujući oglašivaču protivljenje ili kakvu drugu primjedbu, čime bi tuženik pod 1 prestao biti savjesni posjednik i vlasnik nekretnine.

24. U ovako iznesenim okolnostima, na objavljenu prodaju javio se tuženik pod 2 M. T. koji je stupio u kontakt s tuženikom pod 1 i na kraju svega 3. siječnja 2017. s njim sklopio ugovor o kupoprodaji dijela čest. zem. 5813, odnosno dodatak koji su sklopili 13. ožujka 2017. Spominjući tuženika pod 2, prije svega valjalo je uzeti u obzir odredbe iz čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama (NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17, dalje ZZK) po kojima zemljišne knjige, izvadci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnim isprava, stoga se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta. Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen ako nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili je različito od izvanknjižnog stanja. Upravo zbog svega prethodno iznesenog, tuženik pod 2 ima pravo na pravnu zaštitu, budući prije sklapanja ugovora i njegovog dodatka 2017. nije imao nikakvog razloga sumnjati da na strani njegovog prodavatelja postoje kakvi pravni ili drugi nedostatci, pogotovo što o tome ni tuženik pod 1 u tom trenutku nije imao nikakva saznanja, budući iz stanja u spisu proizlazi kako su za ugovor iz 1979. saznali tek po zaprimanju ove tužbe. Dakle, tuženik pod 2 je prije kupnje provjerom u zemljišnoj knjizi mogao utvrditi kako je Z. V. upisan kao isključivi vlasnik čest. zem. 5813 temeljem nasljeđivanja i nakon provedenog parničnog postupka okončanog pravomoćnim sudskim odlukama, a provjerom u službenoj katastarskoj evidenciji utvrditi kako je prodavatelj upisao i kao isključivi posjednik, a prije njega njegovi pravni prednici. Izgled i stanje predmetne nekretnine ni na koji način nije ukazivalo da bi predmet prodaje pripadao trećoj osobi, već je suprotno tome, na dijelu njezine površine, neposredno uz javnu asfaltnu cestu, dvije godine prije toga stajala tabla kojom je objavljena prodaja i broj telefona prodavatelja. Konačno, nikakve sumnje ovaj tuženik nije mogao imati ni temeljem svojih kontakata s agencijom koja je posredovala prilikom prometa nekretnine i koja mu je potvrdila sve izneseno, niti je prilikom svakodnevnih susreta i druženja s prijateljima i ostalim domaćim ljudima, mogao saznati nešto što bi ga uputilo na zaključak o kakvom pravnom problemu ili nedostatku, pogotovo kada se uzmu u obzir iskazi saslušanih svjedoka u ovoj parnici koji nemaju nikakva saznanja o ugovoru iz 1979. Zbog svega iznesenog, tuženik pod 2 ima potpuno pravo pozivati se na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, pri čemu ponovno treba napomenuti kako tužiteljica nije dostavila niti jedan dokaz kojim bi ukazivao na suprotan zaključak.

25. Cijeneći ovakvo utvrđeno činjenično stanje, sud smatra kako tužba nema valjanog zakonskog uporišta, radi čega je tužbeni zahtjev valjalo odbiti u cijelosti kako je i odlučno u točki I izreke presude.

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP, stoga je tužiteljica u obvezi naknaditi protivnim strankama trošak postupka, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedinih radnji.

27. Tuženiku pod 1 priznat je trošak sastava podnesaka od 27. rujna 2018. i 21. svibnja 2019. u iznosu od 1.000,00 kn za svaki (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN broj 142/12, dalje OT), kao i zastupanja na ročištima održanim 8. prosinca 2018. i 28. veljače 2019. u iznosu od 500,00 kn za svako (Tbr. 9. toč. 2. OT) te zastupanja na ročištu održanom 9. svibnja 2019. u iznosu od 250,00 kn ( Tbr. 9. toč. 5. OT). Također mu je priznat trošak sastava podneska od 23. srpnja 2020., kao i zastupanja na ročištima održanim 18. rujna i 3. prosinca 2019., 23. srpnja 2020. i 13. svibnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku označenu radnju (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. OT) te sastava podneska od 21. prosinca 2020. u iznosu od 500,00 kn ( Tbr. 8. toč. 3. OT) i zastupanja na ročištu održanom 17. prosinca 2020. u iznosu od 1.250,00 kn ( Tbr. 9.

toč. 2. OT). Dakle, priznat mu je trošak u iznosu od 17.500,00 kn koji je valjalo uvećati za 25% PDV, što daje priznati trošak ove stranke u iznosu od 21.875,00 kn, dok se u više zatraženom dijelu njegov zahtjev ne drži osnovanim.

28. Tuženiku pod 2 priznat je trošak sastava odgovora na tužbu od 5. prosinca 2017. i dva obrazložena podneska od 6. veljače 2018. i 14. veljače 2019. u iznosu od 1.000,00 kn za svaki (Tbr. 8. toč. 1. OT), kao i zastupanja na ročištu održanom 28. veljače 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. toč.4 OT).Također mu je priznat trošak dva obrazložena podneska do 17. srpnja i 7. prosinca 2020. te zastupanja na ročištima održanim 18. rujna i 3. prosinca 2019., 10. ožujka, 23. srpnja i 22. listopada 2020. te 2. ožujka i 13. svibnja 2021. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku označenu radnju (Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. OT), kao i trošak sastava podneska od 27. prosinca 2019. u iznosu od 500,00 kn ( Tbr. 8. toč. 3. OT). Dakle, priznat mu je trošak u iznosu od 26.500,00 kn koji je valjalo uvećati za 25% PDV i trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu u iznosu od 250,00 kn, što daje priznati trošak ove stranke u iznosu od 33.375,00 kn, dok se u više zatraženom dijelu njegov zahtjev ne drži osnovanim.

29. Slijedom iznijetog, tužiteljici je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tuženika pod 1 u iznosu od 21.875,00 kn, a tuženika pod 2 u iznosu od 33.375,00 kn, radi čega je odlučeno kao u točki II izreke.

Split, 23. lipnja 2021.

Sudac

Branko Malenica

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika pod 1

- pun. tuženika pod 2