REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 3127/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja H. G., OIB: … iz S., zastupanog po pun. M. R. Š., odvj. u S. protiv tuženika P. B. Z. d.d. Z., OIB:…,zastupanog po pun. M. Č., odvj. u Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 28. travnja 2021. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i zamjenice pun. tuženika, dana 21. lipnja 2021. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 412,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika koji je vrijedio na dan 26. svibnja 2010. g. sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 26. svibnja 2010. g. do isplate po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 26. svibnja 2010. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. pa nadalje određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, za isplatu glavnice u visini od 1.982,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim kamatama i za isplatu preostale zatražene zatezne kamata na dosuđeni iznos glavnice, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. II.Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da su stranke dana 23. siječnja 2006. g. sklopile Ugovor o kreditu broj … koji je solemniziran pred javnim bilježnikom S. Z. u

S. dana 30. siječnja 2006. g. Temeljem tog Ugovora da je tuženik odobrio kredit u iznosu od 23.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja te je ugovorena kamatna stope od 5,50% godišnje. Bez posebnog ugovaranja i pregovora tuženik da je jednostrano za sebe pridržao pravo za vrijeme trajanja Ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s internim odlukama banke. Protivno Ugovoru i otplatnom planu temeljem jednostranih odluka tužitelju da su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temljem pravnog posla sklopljenog među strankama. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su ništetne, a iznosi naplaćeni temelje tih odredbi da su naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Tužitelj je ukazao na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i to,

između ostalog, u dijelu kojim se utvrđuje da je tuženik, i u tom postupku jedan od tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze mijenjana u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stoga da je povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Nadalje, ugovorna kamata je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje odobrenih novčanih sredstava tijekom ugovorenog vremena te mora biti određena ili barem odrediva (odredba čl. 269. st. 2. ZOO-a, odredba čl. 87. Zakona o pravima potrošača i čl. 3. Direktive 93/16 EEZ). Tužitelj se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu C-186/16 te je naveo što je sud utvrdio u toj presudi. Korisnici kredita odnosno potrošači u pojedinačnim sporovima da su ovlašteni radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem mjerodavnih odredbi Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesnu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Tužitelj je naveo da predmetni kredit nije konvertiran i da je u cijelosti isplaćen. Nadalje se navodi koje su posljedice djelomične ništetnosti pravnog posla. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako je jedna ugovorna strana nesavjesna da, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana ima i obvezu naknade štete. U svim spomenutim postupcima da je utvrđeno da su banke nesavjesne stranke pa korisnici kredita imaju i pravo na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate. Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu stranke su ugovorile isplatu mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Prema izračunu razlike kamata iz Ugovora o kreditu i plaćenih iznosa tuženik da je dužan vratiti tužitelju kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju tuženika koji vrijedi zadnji dan mjeseca u kojem dospijeva anuitet sa zakonskom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate kao i razliku uvećanja glavnice. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplatiti tužitelju na ime razlike u iznosima kamata iznos od 658,35 CHF s pripadajućim kamatama te na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno povećanja anuiteta iznos od 218,5 CHF s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužitelju nisu povrijeđena prava kao potrošača jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na navodno jednostrano mijenjanje kamatne stope niti je prilikom potpisivanja Ugovora postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Tužitelj je u ovoj parnici zatražio isplatu, a ne naknadu štete tako da se na njega ne odnose pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnoih interesa u slučaju ''Potrošač''. Ugovor o kreditu, nadalje, sklopljen je 23. siječnja 2006. g., u cijelosti je konzumiran i isplaćen te je prestao otplatom kredita 7. lipnja 2010. g., a odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe da se odnose na ugovorne odnose koji su na snazi. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelj da je bio potpuno informiran o svim elementima Ugovora i njegovim posljedicama te se svjesno odlučio za konkretni Ugovor o kreditu. Nadalje, da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu, a ne fiksnu kamatnu stopu, a tužitelj je izričito i svojevoljno pristao na klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kamatna stopa se mijenjala isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima. Opreza radi tuženik je prigovorio da je tužitelj bio potrošač što dalje znači da je prigovoreno aktivnoj legitimaciji tužitelja, opreza radi istaknut je prigovor prijeboja, a napomenuto je da odnove za isplatu nema, te prigovor zastare.

Tužitelj je u podnesku od 3. veljače 2021. g. konačno uredio tužbeni zahtjev i zatražio na ime razlike u iznosima kamata isplatu iznosa od 2.394,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika koji vrijedi na dane anuitetnih otplata s pripadajućim kamatama. Ukoliko sud ne prihvati tako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio i podredni tužbeni zahtjev kojim je na ime razlike u iznosima kamata zatražio isplatu ukupnog iznosa od 16.364,06 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj …

od 23. siječnja 2006. g. i Otplatne tablice s prikazom promjena kamatnih stopa. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku M. Z.

koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 9. studenog 2020. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.394,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika koji vrijedi na dane anuitetnih otplata s pripadajućim kamatama, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa i početno ugovorene nominalne kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 5,50% godišnje.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 23. siječnja 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 23.000 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,50% te da je tom odredbom određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 26. svibnja 2010. g. u cijelosti otplatio kredit.

Prema mišljenju tužitelja odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, radi čega da tužitelju pripada zahtjev za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita).

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 2) P. b. Z. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika pod 2)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 2) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g., između ostalog, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama

ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je određeno da je korisnik kredita obvezan plaćati kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi te da ne proizvodi pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 5,50%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koja je ništetna.

Pri tome je neosnovana tvrdnja tuženika kao tužitelj temeljem odredbi ZZP-a ima pravo na naknadu štete, a ne na povrat stečenog bez osnove.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je ništetna po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Tužitelju pripada pravo na isplatu iako nije tražio utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 4. Ugovora, a budući da je dio ove ugovorne odredbe ništav po samom Zakonu pa je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije M. Z. na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 9. studenog 2020. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2006. g., plana otplate sa sadržanom karticom realno obračunatih anuiteta od 28. veljače 2006. g. do konačne otplate kredita 26. svibnja 2010. g.), vještak je:

-izračunao visinu glavnice i kamata prema Ugovoru do 26. svibnja 2010. g. s godišnjom kamatnom stopom od 5,50%, za 84 anuiteta na direktan način te naveo da je do 26. svibnja 2010. g. obračunati dio kamate u CHF jednak 4.010,34 CHF, a udio glavnice 23.199,44 CHF, dakle, 199,44 CHF više nego je ugovoreno zbog konačne uplate korisnika na dan 26. svibnja 2010. g.,

-prikazao anuitete s pripadajućim udjelom kamate i glavnice prema novom planu otplate dostavljenog korisniku, a koji sadrži stvarno obračunate anuitete uz primjenu slijedećih stvarno obračunatih kamatnih stopa: od 28. veljače 2006. g. 5,50%, od 39. rujna 2006. g. 5,25%, od 31. kolovoza 2007. g. 6,25%, od 29. veljače 2008. g. 7,20% i od 28. veljače 2009. g. 7,45% te je naveo da je tuženik prema novom planu otplate obračunao ukupno 4.621,97 CHF kamate do dana 26. svibnja 2010. g. odnosno 23.000 CHF glavnice,

-izračunao da je razlika između stvarno obračunate kamate u planu otplate od strane tuženika i nominalne kamatne stope iz Ugovora od 5,50% u promatranim razdobljima 611,63 CHF te da je razlika između stvarno obračunate glavnice i one prema početnom otplatnom planu 199,44 CHF jer je za toliko više obračunata glavnica što da je rezultat uplate razlike glavnice od strane tužitelja prema podacima tuženika.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne spriječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 10. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. Z. kao stručan, temeljit i objektivan. Temeljem nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj:

-anuitet kredita za kolovoz 2007. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 244,41 CHF na ime glavnice i 86,10 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 336,75 CHF od čega na ime glavnice 239 CHF

i na ime kamata 97,75 CHF, što znači da je platio na ime kamata 11,65 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 5,41 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 6,24 CHF,

-anuitet kredita za rujan 2007. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 245,53 CHF na ime glavnice i 84,98 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 336,75 CHF od čega na ime glavnice 240,25

CHF i na ime kamata 96,50 CHF, što znači da je platio na ime kamata 11,52 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 5,28 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 6,24 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 6,24 CHF,

-anuitet kredita za listopad 2007. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 246,65 CHF na ime glavnice i 83,86 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 336,75 CHF od čega na ime glavnice 241,50 CHF i na ime kamata 95,25 CHF, što znači da je platio na ime kamata 11,39 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 5,15 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 6,24 CHF,

-anuitet kredita za studeni 2007. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 247,78 CHF na ime glavnice i 82,73 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 336,75 CHF od čega na ime glavnice 242,76

CHF i na ime kamata 93,99 CHF, što znači da je platio na ime kamata 11,26 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 5,02 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 6,24 CHF,

-anuitet kredita za prosinac 2007. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 248,92 CHF na ime glavnice i 81,59 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 336,75 CHF od čega na ime glavnice 244,02 CHF i na ime kamata 92,73 CHF, što znači da je platio na ime kamata 11,14 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 4,90 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 6,24 CHF,

-anuitet kredita za siječanj 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 250,06 CHF na ime glavnice i 80,45 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 336,75 CHF od čega na ime glavnice 245,29 CHF i na ime kamata 91,46 CHF, što znači da je platio na ime kamata 11,01 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 4,77 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 6,24 CHF,

-anuitet kredita za veljaču 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 251,20 CHF na ime glavnice i 79,31 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 240,57

CHF i na ime kamata 103,92 CHF, što znači da je platio na ime kamata 24,61 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 10,63 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za ožujak 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 252,36 CHF na ime glavnice i 78,15 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 242,06 CHF i na ime kamata 102,43 CHF, što znači da je platio na ime kamata 24,28 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 10,30 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za travanj 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 253,51 CHF na ime glavnice i 77 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 243,50

CHF i na ime kamata 100,99 CHF, što znači da je platio na ime kamata 23,99 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 10,01 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za svibanj 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 254,67 CHF na ime glavnice i 75,84 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 244,96

CHF i na ime kamata 99,53 CHF, što znači da je platio na ime kamata 23,69 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 9,71 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za lipanj 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 255,84 CHF na ime glavnice i 74,67 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 246,43

CHF i na ime kamata 98,06 CHF, što znači da je platio na ime kamata 23,39 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 9,41 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za srpanj 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 257,01 CHF na ime glavnice i 73,50 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 247,91

CHF i na ime kamata 96,58 CHF, što znači da je platio na ime kamata 23,08 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 9,10 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za kolovoz 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 258,19 CHF na ime glavnice i 72,32 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 249,40

CHF i na ime kamata 95,09 CHF, što znači da je platio na ime kamata 22,77 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 8,79 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za rujan 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 259,38 CHF na ime glavnice i 71,13 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 250,89

CHF i na ime kamata 93,60 CHF, što znači da je platio na ime kamata 22,47 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 8,49 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za listopad 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 260,56 CHF na ime glavnice i 69,95 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 252,40 CHF i na ime kamata 92,09 CHF, što znači da je platio na ime kamata 22,14 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 8,16 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za studeni 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 261,76 CHF na ime glavnice i 68,75 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 253,91

CHF i na ime kamata 90,58 CHF, što znači da je platio na ime kamata 21,83 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 7,85 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za prosinac 2008. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 262,96 CHF na ime glavnice i 67,55 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 255,43 CHF i na ime kamata 89,06 CHF, što znači da je platio na ime kamata 21,51 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 7,53 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za siječanj 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 264,16 CHF na ime glavnice i 66,35 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 344,49 CHF od čega na ime glavnice 256,97

CHF i na ime kamata 87,52 CHF, što znači da je platio na ime kamata 21,17 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 7,19 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 13,98 CHF,

-anuitet kredita za veljaču 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 265,37 CHF na ime glavnice i 65,14 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 257,18

CHF i na ime kamata 88,97 CHF, što znači da je platio na ime kamata 23,83 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 8,19 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za ožujak 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 266,59 CHF na ime glavnice i 63,92 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 259,78

CHF i na ime kamata 87,37 CHF, što znači da je platio na ime kamata 23,45 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 6,81 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 16,64 CHF,

-anuitet kredita za travanj 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 267,81 CHF na ime glavnice i 62,70 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 260,39 CHF i na ime kamata 85,76 CHF, što znači da je platio na ime kamata 25,06 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 7,42 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 17,64 CHF,

-anuitet kredita za svibanj 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 269,04 CHF na ime glavnice i 61,47 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 262 CHF

i na ime kamata 84,15 CHF, što znači da je platio na ime kamata 22,68 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 7,04 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za lipanj 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 270,27 CHF na ime glavnice i 60,24 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 263,63

CHF i na ime kamata 82,52 CHF, što znači da je platio na ime kamata 22,28 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 6,64 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za srpanj 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 271,51 CHF na ime glavnice i 59 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 265,27 CHF i na ime kamata 80,88 CHF, što znači da je platio na ime kamata 21,88 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 6,24 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za kolovoz 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 272,76 CHF na ime glavnice i 57,75 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 266,91 CHF i na ime kamata 79,24 CHF, što znači da je platio na ime kamata 21,49 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 5,85 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za rujan 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 274,01 CHF na ime glavnice i 56,50 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 268,57

CHF i na ime kamata 77,58 CHF, što znači da je platio na ime kamata 21,08 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 5,44 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za listopad 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 275,26 CHF na ime glavnice i 55,25 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 270,24 CHF i na ime kamata 75,91 CHF, što znači da je platio na ime kamata 20,66 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 5,02 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za studeni 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 276,52 CHF na ime glavnice i 53,99 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 271,92

CHF i na ime kamata 74,23 CHF, što znači da je platio na ime kamata 20,24 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 4,59 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za prosinac 2009. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 277,79 CHF na ime glavnice i 52,72 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 273,60 CHF i na ime kamata 72,55 CHF, što znači da je platio na ime kamata 19,83 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 4,19 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za siječanj 2010. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 279,06 CHF na ime glavnice i 51,45 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 275,30 CHF i na ime kamata 70,85 CHF, što znači da je platio na ime kamata 19,40 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 3,76 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za veljaču 2010. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 280,34 CHF na ime glavnice i 50,17 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 277,01

CHF i na ime kamata 69,14 CHF, što znači da je platio na ime kamata 18,97 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 3,33 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za ožujak 2010. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 281,63 CHF na ime glavnice i 48,88 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 278,73

CHF i na ime kamata 67,42 CHF, što znači da je platio na ime kamata 18,54 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 2,90 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-anuitet kredita za travanj 2010. g. trebao prema prvom otplatnom planu platiti u visini od 330,51 CHF od čega 282,92 CHF na ime glavnice i 47,59 CHF na ime kamata, a da je stvarno platio ukupno 346,15 CHF od čega na ime glavnice 280,46

CHF i na ime kamata 65,69 CHF, što znači da je platio na ime kamata 18,10 CHF više, ali je platio umanjenu glavnicu za 2,46 CHF, pa proizlazi da je tužitelj ovaj anuitet platio u višem iznosu od 15,64 CHF,

-preostale anuitete kredita tužitelj je podmirio jednokratnom uplatom koju je izvršio 26. svibnja 2010. g. u visini od 10.353,77 CHF od čega na ime glavnice 10.300,13 CHF i na ime kamata 53,64 CHF.

Nadalje, u periodu plaćanja anuiteta od veljače do rujna 2006. g. nije bilo nikakve razlike jer su iznosi glavnice i kamata iz početnog otplatnog plana bili isti kao i stvarno plaćeni iznosi. U daljnjem periodu od rujna 2006. g. do kolovoza 2007. g. tužitelj je plaćao manje iznose i na ime glavnice i na ime kamata.

Prema rekapitulaciji koju je izvršio vještak proizlazi da postoji razlika između stvarno obračunane kamate u planu otplate od strane tuženika i nominalne kamatne stope iz Ugovora broj 9010966274 od 5,50% u visini od 611,63 CHF.

Nadalje, vještak je u rekapitulaciji naveo i da postoji razlika između stvarno obračunate i naplaćene glavnice (23.000 CHF) i glavnice prema početnom otplatnom planu (23.199,44 CHF) u visini od 199,44 CHF više obračunate glavnice prema početnom otplatnom planu. Drugim riječima, tužitelj je prema početnom otplatnom planu trebao platiti glavnicu u visini od 23.199,44 CHF i kamatu u visini od 4.010,34 CHF (sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja), a platio je stvarno glavnicu u visini od 23.000 CHF i kamatu u visini od 4.621,97 CHF, tako da je ukupno tuženik radi nedopuštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u obvezi vratiti tužitelju iznos od 412,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

Pri tome, ovaj sud smatra kako se ne radi o prihvaćanju ili neprihvaćanju prigovora prijeboja koji je tuženik postavio u odgovoru na tužbu te ga ponovio u podnesku od 5. ožujka 2020. g., koji je prigovor, treba navesti, postavljen na neodređen način i nije uopće podoban za raspravljanje jer ne sadrži bilo kakav iznos koji bi se stavio u prijeboj s potraživanjem tužitelja. Radi se o tome da je tužitelj, temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi uplatio tuženiku određeni iznos koji nije trebao platiti i koji ne bi platio da te odredbe nije bilo u Ugovoru. Da te odredbe nije bilo u Ugovoru, naime, tužitelj bi bio dužan jednokratnom uplatom 26. svibnja 2010. g. podmiriti glavnicu u visini od 23.199,44 CHF i kamatu u visini od 4.010,34 CHF, a platio je glavnicu u visini od 23.000 CHF i kamatu u visini od 4.621,97 CHF (sve u kunskoj protuvrijednosti) pa je radi ništetnosti navedene odredbe ukupno više platio 412,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti, koji mu iznos u kunskoj protuvrijednosti tuženik mora vratiti.

Tužitelj je, pak, uređenim tužbenim zahtjevom zatražio isplatu ukupnog iznosa od 2.394,56 CHF, koji mu ne pripada i nije ni u kakvoj vezi s izračunom sudskog vještaka Z. sa zateznim kamatama koje na pojedine nepripadajuće iznose teku počevši od 31. kolovoza 2007. g. pa do 31. svibnja 2014. g., a kredit je vraćen i zatvoren uplatom od 26. svibnja 2010. g. pa je očito da je riječ o podnesku koji se odnosi na nekog drugog tužitelja, a ne na H. G..

Kako se od ukupnog iznosa glavnice od 412,19 CHF koja pripada tužitelju ne može odrediti (jer to tužitelj nije odredio u uređenom tužbenom zahtjevu niti je predložio dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Z. radi utvrđivanja točne visine preplaćenih mjesečnih anuiteta u koji bi se ukomponirala manje plaćena glavnica), koliko iznosi pojedinačna mjesečna razlika koja tužitelju pripada i na koje iznose tužitelj ima pravo tražiti isplatu zatezne kamate počevši od dana kad je tuženiku uplaćen veći mjesečni anuitet radi primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud je odlučio tužitelju na ukupni iznos glavnice dosuditi zateznu kamatu koja teče od konačne otplate kredita pa do isplate, je to tužitelju u svakom slučaju pripada, a pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a, a u preostalom dijelu glavni tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Slijedom toga, tužitelju je priznat iznos glavnice u valuti CHF koju mu je tuženik u obvezi vratiti u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan otplate kredita odnosno 26. svibnja 2010. g., a u preostalom dijelu glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, naime, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja povećane iznose anuiteta Ugovora o kreditu radi uvećanja za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i stoga ništetnoj pa bi, stoga, generalno govoreći tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini više naplaćeni iznos pripadala od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika.

Međutim, već je navedeno da je tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom zatražio iznose koji se ne odnose na ovaj predmet, te nije odvojio mjesečni iznos koji je preplatio umanjen za manje plaćenu glavnicu niti je predložio da vještak odredi taj iznos, pa je sud odlučio kao u izreci presude, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a, a budući da su, prema ocjeni ovog suda, stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, što opravdava odluku da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Splitu, 21. lipnja 2021. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).