Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 27 Gž-249/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. V., OIB: ... iz S., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u Č. protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ... iz Z., zastupanog po punomoćnici M. V., odvjetnici iz Odvjetničkog društva G.1 & G. u Z., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-313/2020-4 od 20. siječnja 2021., dana 18. lipnja 2021.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja te se ukida rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-313/2020-4 od 20. siječnja 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. izreke prvostupanjski sud se oglasio mjesno nenadležnim, dok je točkom 2. izreke određeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja, predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.
3. Tuženica je u odgovoru na žalbu osporila sve žalbene navode te predložila odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
4. Žalba tužitelja je osnovana.
5. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja navodi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti i isplate, te da je tuženica u odgovoru na tužbu istaknula prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su stranke čl. 13. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, te da se na ovaj konkretni slučaj primjenjuju i pravila o opće mjesnoj nadležnosti obzirom na sjedište tuženice. Polazeći od utvrđenja da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen dana 16. svibnja 2005., da je u točki 13. istog ugovorena nadležnost suda prema sjedištu kreditora i da tuženik nije tvrdio niti dokazao da se po ugovornoj odredbi iz čl. 13. ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, prvostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe unijete u Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP) zaključuje da se radi nepoštenoj odredbi iz čl. 50. toč. 19. ZZP. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da je prebivalište tužitelja u M. županiji, zaključuje da zbog pristupa tužitelja na sud u Zagrebu ne bi bilo otežano ostvarivanje njegovih prava pred sudom, slijedom čega se oglasio nenadležnim i ustupio spis mjesno nadležnom sudu prema sjedištu tuženice.
6. Tužitelj u žalbi ističe da je već u tužbi naznačio da je odredba čl. 13. ugovora o kreditu nepoštena te posljedično tome i ništetna, obzirom da stranke o njoj nisu pregovarale jer je ona već unaprijed unesena u tipski ugovor sastavljen od strane tuženice. Ističe da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem on ima status potrošača, a tuženica status trgovca, te se u prilog svojih tvrdnji poziva na odluke Suda Europske unije C-240/98 do C-244/98 - Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA v Rocio Morciano Quintero i drugi, kao i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. studenoga 2020. poslovni broj Su-IV-308/2020. Tužitelj navodi da bi on kao potrošač koji ima prebivalište u M. županiji bio primoran odlaziti na ročišta u Zagrebu što bi mu uzrokovalo dodatne troškove putovanja.
7. Razmatranjem spisa, ovaj sud je utvrdio da je nesporno između stranaka ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (Zagreb) u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a, te da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženica status trgovca, a iz kojeg ugovora tužitelj zahtijeva isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Prvostupanjski sud smatra da se radi o odredbi iz čl. 50. toč. 19. ZZP, a kojom je propisano da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, pa iako zaključuje da je ista nepoštena, ne obrazlaže u čemu nalazi nepoštenost te odredbe. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud nije dostavio tužitelju odgovor tuženice na tužbu radi očitovanja na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti suda, a niti se tužitelj u tužbi činjenično izjasnio o razlozima zbog kojih je tužbu podnio pred Općinskim sudom u Čakovcu, već sada u žalbi iznosi tvrdnju da bi zbog pristupa sudu u Zagrebu imao dodatne troškove zbog udaljenosti tog suda od mjesta njegovog prebivališta, a što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.
7.1. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. ZZP, koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluka, a taj Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva).
7.2. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA v Rocio Morciano Quintero i drugi, zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7.3. Prvostupanjski sud je, prema ocjeni ovog suda, pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ugovornu odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ocijenio nepoštenom i posljedično tome ništetnom jer ocjena nepoštene naravi neke ugovorne odredbe može biti isključivo predmet kontradiktornog postupka, a na što upućuje i odluka Suda Europske unije u predmetu broj C-472/11 od 21. veljače 2013. u predmetu Banif Plus Bank Zrt c/a Csaba Csipai, zbog čega je prvostupanjski sud trebao obavijestiti tužitelja o postojanju svoje namjere da odluči o kvaliteti (ne)poštenosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti i provede kontradiktorni postupak radi utvrđivanja svih relevantnih okolnosti. Obzirom da tužitelj u tužbi, osim paušalnog navoda da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti nepoštena, nije naveo nikakve druge okolnosti koje bi upućivale na znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, nejasno je na osnovu kojeg je to činjeničnog supstrata prvostupanjski sud ocijenio da okolnost što bi tužitelj trebao do ugovorenog nadležnog suda u Zagrebu putovati od svog mjesta prebivališta ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, kada se tužitelj o tome uopće nije očitovao. Naime, udaljenost od prebivališta potrošača do ugovorenog mjesno nadležnog suda je tek jedna od moguće relevantnih činjenica, ali je sama za sebe nedostatna za formiranje pravnog stajališta koje je zauzeo prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, a isto proizlazi i iz Zaključka br. 11 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-308/2020 od 5. studenoga 2020., na koje se poziva i tužitelj u svojoj žalbi.
8. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tužitelja te ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o prigovoru ugovorene mjesne nadležnosti suda u sjedištu kreditora (tuženice).
9. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će omogućiti strankama ovog postupka da iznesu svoje stavove po pitanju nepoštenosti prorogacijske klauzule i o njima kontradiktorno rasprave, a nakon toga će, a imajući u vidu i ostale okolnosti (vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja kao potrošača i sjedišta tuženice kao trgovca, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska mogu stranku odvratiti od bilo kakve tužbe), opće imovno stanje potrošača), ponovno ocijeniti da li je predmetnom prorogacijskom klauzulom tužitelju u bitnome otežan pristup ugovorenom mjesnom nadležnom sudu čime je u odnosu na tuženicu u slabijem položaju te u novoj odluci dati jasne i valjane razloge vodeći računa o svim relevantnim okolnostima.
10. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
U Varaždinu, 18. lipnja 2021.
Sutkinja
Amalija Švegović v. r.
