REPUBLIKA HRVATSKA

P-5872/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. M. ud. V., T., OIB:….., koja je zastupana po punomoćnici A. M., odvjetnici u T., protiv tuženika H. d p. N. B. D. M.“, Z., koji je zastupan po punomoćniku I. K., odvjetniku u S.., radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika te proglašenja presude od 18. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj M. M. ud. V. O. …. T., temeljem, dosjelosti stekla pravo vlasništva na fizički i geometrijski

točno određenom realnom dijelu nekretnine čest. zem. 458/3 KO Ž. i to:

- na onom dijelu koji je u skici vještva izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., dana 14. 04. 2015 godine, označen slovima A-B-C-D-E-F- G-H-I-J-K-L-M-N-0-P-R-S-Š-T-U-V-Z-Ž-AA-AB-AC-AD-AE-AF-AG-AH-AI-A, u

površini od 6376 m2, a koja skica vještva se smaka sastavnim dijelom ove presude

- na onom dijelu koji je u skici vještva izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., dana 14.04.2015 godine, označen slovima A-B-C-D-E-F-

G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-T-U-V-Z-Ž-BA-BB-BC-BD-BE-BF-A, u površini od 3165 m2, a koja skica vještva se smatra sastavnim dijelom ove presude

- na onom dijelu koji je u skici vještva izrađenoj od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju Ž. Š., od dana 14. 04. 2015 godine, označen slovima A-B-C-D- E-F-G-H-l-J-K-L-M-N-O-P-R-S-A, u površini od 2042m2, a koja skica vještva se smatra sastavnim dijelom ove presude.

III. Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude i prijavnog lista, temeljem kojeg će se provesti parcelacija čes. zem. 458/3 KO Ž. opisana u točki II izreke ove presude, u zemljišnim knjigama izvršiti uknjižbu prava vlasništva na novoformiranim česticama zemljišta nastalim tim prijavnim listom na ime tužitelja V. M. pok. B. O…., za cijelo.“

II. Dužna je tužiteljica u roku 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak ovog postupka u iznosu od 15.187,50 kn sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj M. V. su 23. veljače 2009. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe. U tužbi se navodi da je tužitelj stvarni vlasnik nekretnina koje se navode u izreci presude. Predmetne nekretnine tužitelj da je stekao nasljeđivanjem svoog pravnog prednika oca pok. B. M. pok. M.,

kao i da su te nekretnine i posjedu tužitelja i njegovog pravnog prednika preko sto godina. Tužbenim zahtjevom tužitelj je zatražio utvrđenje da je vlasnik navedenih nekretnina za idealni dio i da je dosjelošću stekao pravo vlasništva te ovlast za uknjižbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, osporio je da bi tužitelj uopće bio u posjedu predmetnih nekretnina. Ujedno je osporena i kvaliteta posjeda. Tuženik je predložio prekid ovog parničnog postupka do pravomoćnog okončanja upravnog postupka pred katastrom radi ocjene da li su tužitelji zakonito upisani kao posjednici predmetnih nekretnina.

3. Prijedlog za prekid ovog parničnog postupka neosnovan je u cijelosti s obzirom da u ovom postupku sud utvrđuje činjenicu stvarnog posjeda, a ne tabularnog posjeda. Također za ovaj postupak nije odlučna činjenica je li parcelacija predmetnih nekretnina zakonito provedena u upravnom postupku ili ne, jer sud utvrđuje vlasništvo određenog dijela bez obzira koju katastarsku oznaku ima ta zemljišna parcela.

4. Tijekom postupka preminuo je tužitelj V. M. slijedom čega je postupka nastavljen u odnosu na njegovu nasljednicu – suprugu M. M. ud.

V..

5. Podneskom od 30. lipnja 2016. tužitelji su konačno uredili tužbeni zahtjev na način da istim traže utvrđenje prava vlasništva realnog dijela čest. zem. 458/3 k.o. Ž., ovlast za parcelaciju i uknjižbu na način kako je to navedeno u izreci presude.

6. Sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje: ZPP, u svezi s odredbom čl. 117. st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), sud je dopustio preinaku tužbe, jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.

7. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ZU 1 k. o. Ž., posjedovnog lista br. 346 k.o. Ž., Ž., rješenja Općinskog suda u Trogiru br. O-185/87 iza pok. B. M. pok. M. od 10. prosinca 1987., povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za ZU 1 k. o. Ž., očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernika, čitanjem skice izmjere za predmetne nekretnine, povijesnog izvatka iz katastara za predmetnu nekretninu, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za geodeziju Z. Š. od 25. ožujka 2013. i 4. svibnja 2015., skica izmjere svih predmetnih nekretnina, izjave M. M., saslušanjem svjedoka P. S.,

N. M., B. B., saslušanjem tužitelja V. M., čitanjem dopisa

od Državnog arhiva u S. od 30. prosinca 2015., dopisa zemljišnoknjižnog odjela ovog suda od 13. lipnja 2017., povijesnog izvatka iz katastra, presude Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934., zahtjeva za razrješenje agrarnog odnosa od 17. veljače 1931., presude Sreskog suda u Trogiru Agr-504/31 od 24. studenog 1934., presude Sreskog suda u Trogiru Agr-496/31 od 21. studenog 1934., presude Sreskog suda u Trogiru Agr-2664/31, presude Sreskog suda u Trogiru Agr- 1049/31 od 29. studenog 1934., povijesnih izvadaka iz zemljišne knjige za predmetnu u nekretninu priloženih zahtjevima odnosno presudama za razrješenje agrarnog odnosa Agr-496/31, Agr-504/31, Agr-2664/31, Agr-1045/31, znanstvenog rada pod nazivom Agrarno pitanje u Dalmaciji između dva rata autora Z. Š.-B., dopisa predstavništva Apelacionog suda u Splitu upućenog banskoj vlasti Banovine Hrvatske Su-4132-25/40 od 28. 03. 1940., dopisa Sreskom sudu Su-7954/25/39 od 22. srpnja 1939., zapisnika iz predmeta ovog suda P-177/17 od 22. ožujka 2012. i zapisnika P-159/09 od 9. veljače 2016. te zapisnik P-6002/15 OD 18. listopada 2017.

8. Presudom P-6002/15 od 1. prosinca 2017. sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje prava vlasništva i ovlast za uknjižbu, dok je u pogledu ovlasti za parcelaciju tužba odbačena.

Međutim, rješenjem Županijskog suda u Zagrebu 79 Gž-705/18-5 od 17. rujna 2019., navedena presuda je ukinuta te predmet vraćen na ponovni postupak.

9. U nastavku postupka sud je izveo dokaze čitanjem rješenja o nasljeđivanju ovog suda donesenog po javnom bilježniku P. Ž., kao povjereniku suda, O- 5743/2018 UPP/OS iza pok. V. M. od 28. siječnja 2019., tabelarnog prikaza, saslušanjem tužiteljice, čitanjem zapisnika ovog suda P-5930/15 od 17. studenog 2016., čitanjem dosudnice Sreskog suda u Trogiru A-158/32 od 31. prosinca 1932., rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru O-185/87 iza pok. B. M. od 10. prosinca 1987., Zu 2057 k.o. Ž., presude Sreskog suda u

Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934., ZU 164 k.o. Ž., odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Trogiru A-432/47, A-426/47, A-435/47, A- 436/47, A-437/47, A-430/47, A-439/47, A-440/47, A-442/47, A-442/47, A-443/47, A- 443/47, A-482.459/47, A-483/47, A-484/47, A-483/47, A-486/47, A-457/47, A-488/47, A-489/47, A-430/47, A-492/47, A-446/47, A-448/47, A-449/47, A-452/47, A-452/47, A-453/47, A-454/47, A-435/47, A-456/47, A-457/47, A-458/47, A-450/47, A-452/47, A-508/47, A-520/47, A-522/47, A-523/47, A-523/47, A-526/47, A-520/47, A-520/47, A-521/47, A-494/47, A-495/47, A-498/47, A-495,500/47, A-502/47, A-502,503/47, A- 504/47, A-506/47, A-507/47, A-508/47, A-463,477/47, A-464/47, A-47847, A-472 i 433/47, A-472/47, A-473/47, A-475/47, A-476/47, A-478/47, A-479/47, A-480/47, dopunskim saslušanjem tužiteljice.

10. Među strankama sporne su sve činjenice odlučne za odluku u ovoj pravnoj stari.

11. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Tijekom postupka tužiteljica je istakla da je predmetne nekretnine stekla dosjelošću, potom je na ročištu od 12. prosinca 2019. navela da je predmetne nekretnine stekla temeljem kmetskih prava (str. 241.-242. spisa), a onda je na ročištu od 16. lipnja 2020. navela stjecanje, i temeljem dosjelosti, i temeljem kmetskih prava (str. 279. spisa). Konačno podneskom od 5. veljače 2021. tužiteljica se opredijelila za stjecanje temeljem kmetskih prava (str. 378.-379. spisa).

S obzirom da je činjenični osnov za stjecanje prava vlasništva temeljem dosjelosti različit i suprotan od činjeničnog osnova za stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava, a da se u tužbi kao osnov stjecanja navodila dosjelost, a stranke i svjedoci su navodili kmetska prava, sud je pozvao tužitelja da jasno i nedvojbeno navede temeljem kojeg činjeničnog (ne pravnog) osnova postavlja tužbeni zahtjev (str. 242. spisa). Kako je naprijed navedeno tužiteljica se potom pozvala, i na dosjelost, i na kmetska prava (pravne osnove), dok u pogledu činjeničnog osnova ništa nije navela.

Naime, činjenični osnov za stjecanje prava vlasništva dosjelošću podrazumijeva samostalan posjed. Dakle, kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti samostalan i pošten što znači da posjednik stvar posjeduje kao svoju, a pri tome nije znao niti je mogao znati da stvar koju posjeduje nije njegova. S druge pak strane, činjenični osnov za stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava podrazumijeva nesamostalan posjed. Dakle, kmet (težak) je znao i morao znati da obrađuje tuđi posjed (posjed veleposjednika), jer je za tu obradu morao plaćati naknadu (polovinu ili ¾ uroda tzv. napolicu). Stoga su činjenični osnovi za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i temeljem kmetskih prava suprotni i međusobno se isključuju.

13. Iako je sud jasno naložio da se tužiteljica izjasni temeljem kojeg činjeničnog (ne pravnog) osnova traži utvrđenje prava vlasništva (str. 242. spisa) tužiteljica uporno spominje pravni osnov i da sud nije vezan pravnim osnovom kojeg stranka ističe. Stoga je potrebno pojasniti slijedeće.

Sukladno odredbi čl. 186. st. 1. ZPP, sud je vezan za činjeničnu osnovu spora, jer obvezatni dio tužbe čine činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev. Fakultativni sadržaj tužbe čini shvaćanje tužitelja o pravnoj osnovi njegovog tuženog zahtjeva. Dakle, tužitelj može ako hoće izložiti svoje shvaćanje o pravnoj osnovi svog zahtjeva, ali ako to učini sud nije vezan za tu pravnu osnovu - jura novit curia (čl. 186. st. 3. ZPP-a).

14. Upravo zato, sud je rješenjem od 12. prosinca 2019. naložio tužiteljici da jasno i nedvojbeno navede temeljem kojeg činjeničnog osnova, a ne pravnog osnova, potražuje pravo vlasništva predmetnih nekretnina (str. 242. spisa). Naime, kako je naprijed objašnjeno za dosjelost je potreban samostalan i pošten posjed, dok je za kmetska prava potreban nesamostalan posjed, jer kmet zna da obrađuje tuđe zemljište pa ga ne može samostalno posjedovati. Upravo zato što su činjenični osnovi za stjecanje dosjelošću i temeljem kmetski prava suprotni, oni se međusobno isključuju.

S obzirom da je tužiteljica navela da pravo vlasništva potražuju temeljem dosjelosti (tužba), sud je sukladno odredbi čl. 186. ZPP-a vezan za činjeničnu osnovu samostalnog i poštenog posjeda. Međutim, tužitelji su naveli da pravo vlasništva potražuju i temeljem kmetski prava (str. 241.-242. spisa) pa je sud, sukladno odredbi čl. 186. ZPP-a, vezan za činjeničnu osnovu nesamostalnog kmetskog posjeda. Nadalje, na ročištu od 16. lipnja 2020. tužiteljica se pozvala i na dosjelost i na kmetska prava (str. 279. spisa), dok se podneskom od 5. veljače 2021. pozvala na kmetska prava. Time je dakle, tužiteljica kontradiktorna sami sebi, jer navodi samostalni i nesamostalni posjed predmetnih nekretnina.

Suprotnim navodima o samostalnom i nesamostalnom posjedu tužiteljica ustvari osporava sama sebe i svoj tužbeni zahtjev što za posljedicu ima da je činjenični osnov tužbe sasvim nejasan, a u svakom slučaju nedokazan, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan. Sukladno pravilu o teretu dokaza (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a), kad stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava kojima nedvojbeno dokazuje svoju tvrdnju, sud treba uzeti da nije istinita takva tvrdnja stranke (svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari).

15. Iako tužiteljica tvrdi da su ona i njezini pravni prednici i samostalni i nesamostalni posjednici predmetnih nekretnina nadalje je potrebno raspraviti stjecanje prava vlasništva dosjelošću i temeljem kmetskih prava.

16. Sukladno odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. ZPP-a, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja u postupku su izvedeni predloženi dokazi, te su na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka utvrđene slijedeće činjenice.

17. Očevidom na licu mjesta i vještačenjem po vještaku za geodeziju Ž. Š. sud je utvrdio:

- da su predmet spora tri odvojena posjeda na nepristupačnom terenu,

- da je posjed na predjelu B. ograđen suhozidom, a na istom da je nisko raslinje, borovi i stablo masline,

- da su na posjedu na predjelu Z.-O. vidljivi ostaci suhozida koji je dijelom porušen zbog prolaska puta,

- da je uvodom u fotografije razvidno da su sve tri nekretnine, odnosno posjeda neobrađene,

- da je prema skici lica mjesta zemljište na predjelu B. položeno na dijelu čest. zem. 458/3, omeđeno je slovima A-B-C-D-E-F-G-H-l-J-K- L-M-N-O-P-R-S-Š-T-

U-V-Z-Ž-AA-AB-AC-AD-AE-AF-AG-AH-AI-A i ima površinu 6.376 m2,

- da je prema skici lica mjesta zemljište na predjelu P. O. položeno na dijelu čest zem. 458/3 i na dijelu čest. zem. 458/159, a omeđeno je slovima A-B-C-D- E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-A i ima sveukupnu površinu 2.373 m2, od čega je 2.042 m2 položeno na čest zem. 458/3, dok je 331 m2 na čest. zem. 458/159,

- da je na skici lica mjesta zemljište na predjelu J. položeno na dijelu čest. zem. 458/3, a omeđeno je slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O- P-R-S-Š- T-U-V-Z-Ž-BA-BB-BC-BD-BE-BF-A i ima površinu 3.165 m2.

18. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale primjedbi, a sud isti prihvaća kao logičan, uvjerljiv, dovoljno obrazložen i izrađen po pravilima struke.

19. Iz izvedenih, a naprijed navedenih dokaza, sud je utvrdio:

- da su predmet spora realni dijelovi čest. zem. 458/3 k.o. Ž. pobliže opisani u izreci presude,

- da je u ZU 1. k.o. Ž. upisana čest. zem. 458/3 kao dio zk tijela 153,

- da je kao vlasnik 153. zk. tijela k.o. Ž. od osnutka zemljišne knjige bio uknjižen Samostan S.. K. u Č. te da je njegov pravni slijednik H. b. p. N. B. D. M. (tuženik), koji

se kao vlasnik uknjižio 2008., što proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige,

- da je 1939. cijeli niz težaka podnio agrarnu prijavu za zk tijelo 153., pa i pravni prednik tužitelja što proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige, međutim, agrarne prijave na zk tijelu 153 ne mogu biti dokaz da je na čest. zem. 458/3 postojalo težačko pravo, jer se zk tijelo 153. sastojalo od cijelog niza čestica,

- da u zbirci isprava i državnom arhivu ne postoji odluka donesena u povodu agrarne prijave Agr-28/39,

- da na 153. zk tijelu k.o. Ž. nije bilo uknjiženih kmetskih prava, što proizlazi iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige u kojem su u listu C redoslijedom upisana zk tijela na kojima su postojala kmetska prava tako da su, između ostalog, kmetska prava postojala na zk tijelu …148, 149, 150, 151, 154, 155, 156, 157…,

- međutim, usprkos podacima zemljišne knjige, iz presuda Sreskog suda u Trogiru Agr-504/31, Agr-496/31, Agr-653/31, Agr-2664/31 i Agr-1045/31 proizlazi da je na zk tijelu 153. postojao težački odnos odnosno kmetska prava, ali na drugim česticama iz tog 153. zk tijela, ali ne i na čest. zem. 458/3,

- da iz presuda Sreskog suda u Trogiru Agr-504/31, Agr-496/31, Agr-653/31, Agr-2664/31 i Agr-1045/31 proizlazi da su kmetska prava na česticama iz zk tijela 153. razriješena zbog čega nakon toga 153. zk tijelo nije opterećeno kmetskim (težačkim) pravima, što proizlazi iz navoda u teretovnici zk uložaka koji priliježu tim presudama u kojima stoji da zk tijelo 153. nije opterećeno kmetskim pravima (težaštinom) – str. 160., 172., 173., 175. i 176. spisa,

- da iz presude Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934., proizlazi da je na zk tijelu 153. postojao težački odnos odnosno kmetska prava zbog čega su težaci koji se navode u toj presudi, a među njima i pravni prednici tužitelja pok. M. I., N., B. (svekar tužiteljice) i T., kao nasljednici težaka

pok. M. M. pok. F., tom presudom razriješili težački odnos kojeg su imali (str. 148.-149. spisa),

- da su presudom Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934. pravnom predniku tužiteljice pok. M. B. pok. M. temeljem kmetskih

prava, zajedno sa ostalim nasljednicima težaka pok. M. M. pok. F. –

I., N. i T. dosuđene u vlasništvo čest. zem. 102/57 i 410/66, 677/7

koje čine zk biće 153, a također mu je dosuđen i cijeli niz drugih čestica koje su činile zk. tijela (bića) 35, 36, 51, 69, 106, 117, sve k.o. Ž. (točka 2. izreke presude Agr- 653/31 – str. 148.-149. spisa),

- da je ukupna površina nekretnina dosuđenih u presudi Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934. slijedeća: 4217 m[2] težaku M. M. pok I. koji je istom presudom razriješio svoje agrarne odnose i 54912 m[2] pravnim prednicima tužiteljice N., B., I. i T. pok. M. te da su te nekretnine svrstane u III i IV. razred koji vrijedi u Općini T. (obrazloženje navedene presude - str. 149. spisa),

- da je u navedenom postupku razrješenja agrarnih odnosa utvrđeno da su nasljednici pok. težaka M. M. pok. F. sinovi I., B. (svekar

tužiteljice), N. i kći T., sve temeljem spisa A-158/32 (obrazloženje navedene presude - str. 149. spisa),

- da iz dosudnice Sreskog suda u Trogiru A-158/32 od 31. prosinca 1932. proizlazi da je pok. pok. M. M. pok. F. preminuo 1932. te da su njegovi nasljednici sinovi I., B. (svekar tužiteljice), N. i kći T., dok je supruga

T. imala pravo doživotnog plodouživanja, a punoljetne i udane kćerke I. S. i K. M. su dobile zapis (str. 287. spisa),

- da iz izjave tužiteljice proizlazi da je pok. M. M. pok. F. imao dva braka u kojem je rođeno ukupno petoro djece – sinove I., B. (svekar

tužiteljice), Nikolu i kćeri T. zv. T., T. I. i M. te da su sukladno

našim običajima sinovi naslijedili zemlju, dok su kćerke dobile novac, nadalje muški potomci sinovi I., B. i N. da su 1939. izvršili realnu diobu u kojoj su predmetne nekretnine pripale njezinom svekru B. M. pok. M., B. je preminuo 1987., a naslijedila su ga djeca V. (suprug tužiteljice) i M. koji su izvršili realnu diobu suvlasničke zajednice na način da su predmetne nekretnine pripale V., on je preminuo 2018., a u pogledu predmetnih nekretnina ga je naslijedila supruga M. M. (tužiteljica),

- sud napominje da je dopunski iskaz tužiteljice bio bitan radi utvrđenja imena supruge i kćerke težaka M. M. T.. zv. T., T., naime

razrješenjem da je T. ženska osoba krsnog imena T., koju su zvali

T. ili T. te da su majka i kći imale isto ime, sud je mogao sa razumijevanjem iščitati presudu Agr-653/31 i odluku Kotarske komisije Reg A 478/47,

- da je svjedokinja B. B. (kćerka N. M. pok. M. – strica tužitelja V.) potvrdila da su braća I., B. i N. 1939. izvršili realnu diobu suvlasništva na način da su predmetne nekretnine pripale B. (str. 99. spisa),

- da je Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u T. Reg A 478/47 od 4. srpnja 1947. članovima obitelji obrađivača M. B. pok. M. – supruzi T. (T., T.) i kćerkama V. i M. na jednake dijelove

dodijeljeno u vlasništvo 10 vriti na dijelovima čest. zem. 458/3 i 410/28 k.o. Ž., a na temelju agrarnog odnosa koji je po utvrđenju Komisije nastao prije 19. listopada 1930., a što po komisiji proizlazi iz agrarne prijave Agr-28/39 (str.372. spisa),

- vrit je mletački sustav mjerenja koji se primjenjivao u D., trogirski vrit iznosio je 773,66 m[2] , splitski vrit iznosio je 853,13 m ; stoga je 10 trogirskih vriti 7.736,60 m[2] ,

- da je tužitelj pok. V. M. u svom iskazu naveo da je njegov pradjed predmetne nekretnine stekao agrarom (str. 65. spisa), također je naveo da su se predmetne nekretnine obrađivale i sadile do II. svjetskog rata i da se popovima (dominikancima) davala 1/3 uroda buhača i loze, ali kad je počeo II. svjetski rat da je sve propalo (str. 65. spisa),

- da je tužiteljica M. M. (supruga i nasljednica pok. V. M. u odnosu na koju je nastavljen ovaj parnični postupak) u svom iskazu također navela da su se loze na predmetnim nekretninama uzgajale do II. svjetskog rata, za masline je navela da i danas postoje ostaci, ali nije navela kad su se uzgajale masline, niti je odgovorila kad se točno uzgajao buhač te je jasno navela da je 1/3 davala popovima (dominikancima) do rata, također je navela da su oni na predmetne nekretnine išli brati taklje za pome (štapove za koje se privezuju rajčice) i da u skupljali drva jer su struju dobili tek 1961. pa su svi imali komine te da su tu vodili stoku na ispašu (str. 250. spisa),

- da je tužiteljica M. M. u svom iskazu navela da je njezin svekar pok. B. M. 1939. predmetne nekretnine dobio agrarom (str. 250. spisa),

- da su i saslušani svjedoci P. S., N. M. i B. B. (str. 97. - 100.) u svojim iskazima naveli da im je poznato da su predmetne nekretnine stečene agrarom,

- da je svjedok P. S. naveo da su se predmetne zemlje obrađivale do II. svjetskog rata, a nakon toga da su uglavnom služile kao pašnjak za ispašu stoke te da su danas neobrađene i da na njima raste pretežno smreka ( str. 97. spisa),

- da je svjedok N. M. u svom iskazu naveo da je to zemljište zapušteno nakon II. svjetskog rata te da njegova obitelj nije plaćala u dijelu uroda samostanu, pa pretpostavlja da nije ni tužiteljeva (str. 99. spisa),

- da se u povijesnom izvatku iz katastra za posjedovni list br. 40 k.o. Ž. u kojem se navode sve čestice u posjedu Samostana S.. K. (pravni prednik tuženika) stoji naznaka da su čest. zem. 797/52, 759/15, 719/3, 410/28, 458/3, 1009/6, 1009/26, 1009/28 i 1009/31 podijeljene među seljacima (M. S.. K.), a uživaju ih gore navedeni seljaci prema izjavi pojedinaca te da površina tih čestica iznosi 1.552.007 m[2] , nadalje, među seljacima koji se navode da su među njima podijeljene navedene čestice navedeni su i M. N., I. i B. pok. M. (sinovi pok. M. M. pok. F. koji je bio težak) s tim da su naznačene površine koje su im podijeljene N. 17.000,00 m[2] , I. 17.000,00 m i B. 25.400,00 m ili 25.000,00 m[2] (rukopis je nečitak pa nije razvidno radi li se o 25.000 m ili 25.400,00 m[2] ) – str. 137. spisa,

- da navod katastra da bi seljaci navedene čestice podijelili među sobom znači da su ti seljaci upisani u katastar temeljem revizije na terenu koja se temeljila na izjavama seljaka i bez ikakvih dokumenata,

- da usporedbom Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u T. R. A. 478/47 od 4. srpnja 1947. i podataka iz posjedovnog lista 40 k.o. Ž. o česticama koje su seljaci među sobom podijelili prema njihovim navodima, proizlazi da se iste čestice (čest. zem. 458/3 i 410/28) navode u posjedovnom listu 40 i navedenoj odluci kotarske komisije Reg A 478/47 od 4. srpnja 1947. – str. 137. i 372. spisa,

- međutim, kako je naprijed utvrđeno, odlukom kotarske komisije Reg A 478/47 od 4. srpnja 1947. čest. zem. 458/3 i 410/28 dodijeljene su ženskom dijelu obitelji M. (supruzi T. i kćerkama V. i M.) u površini od 10 vriti, što znači da im je dodijeljeno 7.736,60 m[2] (1 trogirski vrit = 773,66m ; 10 vriti × 773,66m = 7.736,60m[2] ), dok se u posjedovnom listu 40 k.o. Ž. navodi muški dio obitelji M. (N., I. i B.) za ukupno 59.000,00 m[2] ili 59.400,00 m (17.000,00 m + 17.000,00 m[2] + 25.000,00 m ili 25.400,00 m = 59.000,00 m ili 59.400,00 m ;– kako je naprijed objašnjeno zbog nečitkog rukopisa nije razvidno je li B. evidentiran za 25.000,00 m[2] ili 25.000,00 m ),

- da u spisu ne priliježe niti jedan dokaz da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži površinu zemljišta koja je u okviru dopuštenog maksimuma koji se mogao dodijeliti mjesnim agrarnim interesentima, a što su dužna dokazati sukladno pravilu o teretu dokaza,

- da je u tu površinu dopuštenog maksimuma potrebno uračunati površinu čestica koje su nasljednici težaka (kmeta) pok. M. M. pok. F. – I,

N., B i T na ime kmetskih prava dobili presudom Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934. (ukupno 4217 m[2] i 54912 m zajedno s ostalim težacima iz te odluke – str. 149. spisa), kao i površinu vlastite imovine težaka,

- naime, težaci (agrarni interesenti) zajedno sa članovima svoje težačke obitelji, prema propisima iz prve i druge agrarne reforme, mogli su dobiti samo određenu površnu obradive zemlje; smisao odredbi koje su propisivale koliku maksimalnu površinu mogu dobiti težaci bio je u tome da se spriječi da težaci postanu novi veleposjednici, stoga je kod stjecanja vlasništva temeljem kmetskih prava nužno da težaci i njihovi potomci dokažu da traže dodjelu zemljišta unutar dopuštene površine za dodjelu, a što tužitelji nisu učinili, iako iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su pravni prednici tužitelja na ime kmetskih prava dobili veliki broj čestica, a time i velike površine,

- da svi nasljednici težaka pok. M. M. pok. F. moraju imati onoliko površine koliko je mogao dobiti taj težak, pa upravo zato treba zbrojiti sve površine koje su dobili svi pravni slijednici težaka M. M. pok. F, a ne

samo prasvekar tužiteljice B., već i sva njegova braća i sestre i majka,

- da u spisu ne priliježe niti jedan dokaz da površina zemljišta koja se traži tužbenim zahtjevom prelazi zakonski minimum koji ostaje u vlasništvu zemljišta (samostanu) s obzirom da se veleposjednicima oduzimao samo višak preko propisane površine, a što su tužitelji također dužni dokazati kod stjecanja prava vlasništva temeljem kmetskih prava,

- da iz povijesnog izvatka iz katastra za posjedovni list br. 40 k.o. Ž. proizlazi da su se težaci (seljaci) pedesetih godina prošlog stoljeća upisali kao suposjednici čest. zem. 797/52, 759/15, 719/3, 410/28, 458/3, 1009/6, 1009/26, 1009/28 i 1009/31 (M. S.. K) temeljem vlastite izjave seljaka, da su te čestice podijeljene među seljacima, a bez očitovanja do tada upisanog posjednika Samostana S.. K., što jasno ukazuje na uzurpaciju crkvenog zemljišta, a također i neusklađenost površina iz navedene presude Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934., povijesnog izvatka iz katastra za posjedovni list 40 k.o. Ž. te navedene odluke Kotarske komisije Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u T. R. A. 478/47 od 4. srpnja 1947. ukazuje na uzurpaciju crkvenog zemljišta,

- da se termin „muša“ u D. se koristi kao naziv za općinsko, državno i crkveno zemljište koje su ljudi u prošlosti zaposjeli (uzurpirali) i obrađivali; stoga katastarska oznaka „M. S.. K“ jasno ukazuje na činjenicu da su težaci (seljaci) zaposjeli (uzurpirali) crkvenu mušu, a prema podacima katastra „M. S.. K“ činile su čest. zem. 797/52, 759/15, 719/3, 410/28, 458/3, 1009/6, 1009/26, 1009/28 i 1009/31, sve k.o. Žedno, dakle, i čest. zem. 458/3 koja je predmet spora,

- da je nakon II. svjetskog rata na tom području, prestala poljoprivredna obrada, što proizlazi iz suglasnog iskaza svih svjedoka i tužitelja,

- da prilikom očevida tužitelj zbog neprohodnosti terena nije mogao dovesti sud na sve predmetne parcele, niti pokazati ostatke čokota loze, ostatke izgorenih debla maslina i smokava,

- da su tužiteljica i svjedoci, kod očite činjenice neobrađivanja predmetnog zemljišta pribjegli navodima da su posjed vršili ubiranjem drva za potpalu i ogrjev te ispašom stoke,

- da je 2007. Agencija E.-K. z. u sklopu projekta izgradnje kanalizacijskog sustava K.-T. i to Hidrotehničkog tunela Č. probila pristupni put južnom portalu koji u budućnosti treba biti cesta te započela s postupcima izvlaštenja, a što je vještak Š. fotografirao,

- da je Agencija E.-K. z. naknadu za izvlaštenje plaćala osobama upisanim u katastar,

- da je predmetno zemljište zbog planirane ceste (trenutno makadamski put kojim je sud prošao prilikom očevida) i izgradnje kanalizacijskog sustava K.- T. dobilo na vrijednosti zbog čega su osobe upisane u katastar pokrenule parnične postupke protiv upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika, međutim, za vlasničku parnicu nije bitan tabularni posjed, već stvarni posjed.

20. Dakle, iz svih naprijed utvrđenih činjenica nedvojbeno proizlazi slijedeće činjenično stanje. Iz iskaza samih tužitelja (pok. V. M. i njegove supruge

M. M. u odnosu na koju je nastavljen postupak) jasno proizlazi da tužitelji znaju za prvu i drugu agrarnu reformu te da znaju da je V. djed i M. otac od pok. svekra M. M. pok. F. bio težak (kmet). Nadalje, znaju da su M.

I., B. (svekar tužiteljice), N. i T., kao nasljednici težaka pok. M.

M. pok. F. temeljem prve agrarne reforme dobili cijeli niz zemalja (30 čestica iz 5 zk tijela – toč. 2.B) izreke presude Agr-653/31- str. 148. spisa), a također moraju znati da je ženski dio obitelji M. supruga T. i kćerke V. i M.

temeljem druge agrarne reforme dobile još i čest. zem. 458/3 i 410/28 u površini od 10 vriti (7.736,60 m[2] ) – str. 372. spisa.

U odnosu na spominjanje kralja Aleksandra i dobivanje zemlje tridesetih godina prošlog stoljeća te dobivanje zemlje 1947., za navesti je slijedeće.

U Dalmaciji se u kolokvijalnom jeziku često spominje „Agrar po kralju“ i „Agrar po Titu“. Takvim načinom govora prosječni ljudi u svakodnevnom govoru razlikuju stjecanje zemlje po prvoj agrarnoj reformi koja se provodila po Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije (Službene novine od 4. prosinca 1930.). Taj zakon proglasio je kralj Aleksandar budući da je Hrvatska tada bila u sastavu Kraljevne Jugoslavije. Nadalje, po tom zakonu za likvidaciju agrarnih odnosa provodio se sudski postupak u kojem su se donosile presude „U ime njegovog veličanstva kralja“. Upravo zato se u Dalmaciji kolokvijalno govori „Agrar po kralju“ kako bi se istaklo da je riječ o prvoj agrarnoj reformi.

Druga agrarna reforma provodila se po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“ 138/46 od 22. studenog 1946.) i njegovim kasnijim izmjenama. Hrvatska je tad bila u sastavu SFRJ. Po tom zakonu agrarni odnosi razrješavali su se u upravom postupku pred kotarskim komisijama koje su donosile odluke pod parolom „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“. Upravo zato ta druga agrarna reforma kolokvirano se naziva „Agrar po Titu“.

Slijedom navedenog nedvojbeno proizlazi da kad tužitelji i svjedoci spominju agrar i kralja Aleksandra i njegovo dodjeljivanje zemlje da svi oni vrlo dobro znaju da su njihovi pravni prednici bili kmetovi (težaci) koji su obrađivali zemljište veleposjednika (Samostana Sv. Križa) te su temeljem prve agrarne reforme stekli zemljište koje su obrađivali. Stoga su njihovi navodi da nisu znali da bi predmetne nekretnine bile vlasništvo Dominikanaca krajnje neuvjerljivi i nelogični.

Što se tiče tužitelja, kako je naprijed utvrđeno, njihovi pravni prednici M.

I., B. (svekar tužiteljice), N. i T., kao nasljednici težaka pok. M.

M. pok. F. su temeljem presude Agr-653/31 od 25. studenog 1934. stekli (30 čestica koje čine 5 zk tijela ukupne površine 54912 m[2] – toč. 2.B izreke presude Agr- 653/31 i obrazloženje presude Agr-653/31 - str. 149. spisa).

Nadalje, Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u T. R. A. 478/47 od 4. srpnja 1947. supruga i kćerke težaka M. M.

pok. F. stekle su daljnje dvije čestice čest. zem. 458/3 i 410/28 u površini od 10 vriti (7.736,60 m[2] ) – str. 372. spisa.

Ovdje je za primijetiti da su u prvoj agrarnoj reformi u postupku za razrješenje agrarnih odnosa sudjelovali nasljednici težaka pok. M. M. pok. F. –

sinovi I., B. i N. te kći T., koji su njegovim nasljednicima proglašeni dosudnicom Sreskog suda u Trogiru A-158/32 od 31. prosinca 1932. Kako su oni evidentno presudom Agr-653/31 razriješili svoje agrarne odnose onda su se u drugoj agrarnoj reformi kao pravni slijednici težaka pok. M. M. pok. F. javile

supruga T. i kćerke V. i M. koje nisu sudjelovale u prvoj agrarnoj reformi

jer nisu nasljednice pok. M. B. pok. F.. Naime, supruga T. je imala

pravo plodouživanja, a kćerke V. i M. su dobile zapis. Odlukom Kotarske komisije Reg A 478/47 one su dobila daljnje nekretnine čest. zem. 458/3 i 410/28 u površini od 10 vriti (7.736,60 m[2] ).

Dakle, u prvoj i drugoj agrarnoj reformi potomci težaka M. M. pok. F. dobili su ukupno 62.648,60 m[2] (54912+7736,60). Nadalje, ovom tužbom tužiteljica traži ukupno 11.583,00 m[2] („P. O.“ -2042m , „B.“ – 6376m ,

„J.“ 3165m – površine prema vještvu vještaka Š.), iako su drugom agrarnom reformom supruga i kćerke težaka M. M. pok. F. dobile 7.736,60 m[2] na čest. zem. 458/3 i 410/28, a ovom tužbom se traži samo čest. zem. 458/3, sve k.o. Ž..

Za istaknuti je i to da se tužiteljica poziva na nasljedstvo iza pok. M. B. pok. M. i njegovu realnu diobu s braćom N. i I., dok tijekom

cijelog postupka tužiteljica i njezin pravni prednik pok. V. M., nisu, ni naveli,

ni dokazali da bi na bilo koji način bili pravni slijednici pok. M. T. ud. M.

i M. kćeri V. i M.. Kako je naprijed navedeno i utvrđeno u drugoj

agrarnoj reformi su pok. M. T. ud. M. i M. kćeri V. i M.

dobile čest. zem. 458/3 k.o. Ž. koja je predmet ovog postupka.

O. je za istaknuti da je ispravno tuženik naveo da predmetna Odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u T. R. A. 478/47 od 4. srpnja 1947., ne sadrži klauzule konačnosti i pravomoćnosti, a što potvrđuje i Državni arhiv – str. 301. spisa). Međutim, za ovaj sud ta odluka je odluka drugog tijela vlasti zbog čega je sud mora poštivati. Ispitivati je li ta odluka konačna i pravomoćna može samo pravni slijednik Kotarske komisije, a to bi bio današnji Upravni sud u Splitu. Za ovaj sud ta odluka predstavlja dokaz koji ima svoju snagu uvažavajući pri tome činjenicu da nema podatka o konačnosti i pravomoćnosti. Za istaknuti je da ni priložena dosudnica Sreskog suda u Trogiru A-158/32 od 31. prosinca 1932. (str. 287. spisa) nema klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti pa ju je sud koristio u dokazne svrhe na okolnost utvrđenja pravnog slijeda iza težaka pok. M. M. pok. F..

21. Dakle, iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da su potomci težaka pok. M. M. pok. F. znali za prvu i drugu agrarnu reformu te su u tim postupcima tražili razrješenje agrarnih odnosa. Nelogično je i neživotno da bi potomci težaka pok. M. M. pok. F. u postupcima pred Sredskim sudom u Trogiru i pred Kotarskom komisijom u T. razriješili samo dio kmetskih prava.

Da su potomci težaka pok. M. M. pok. F. razriješili sve odnose feudalnog karaktera (težačka ili kmetska prava) proizlazi i iz činjenice da je presudom Sreskog suda u Trogiru Agr-653/31 od 25. studenog 1934., u kojem postupku je sudjelovao S. S.. K., nasljednici težaka pok. M. M. pok. F.

dobili cijeli niz zemalja (30 čestica koje čine 5 zk tijela ukupne površine 54912 m[2] ), dok su njegova udovica T. i kćeri V. i M. navedenom odlukom K. komisije u T. dobile daljnje parcele čest. zem. 458/3 i 410/28 u površini od 10 vriti (7.736,60 m[2] ), što sveukupno iznosi 62.648,60 m .

S obzirom da su potomci težaka pok. M. M. pok. F. (među kojima je i pravni prednik tužitelja M. B. pok. M.) stekli cijeli niz parcela, tužiteljica je trebala dokazati da nije iscrpljen zakonski maksimum koji se mogao dodijeliti težacima i članovima njihovih obitelji. Upravo zato tužiteljici ne odgovara pozivanje na stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava. Naime, za stjecanje temeljem kmetskih pravatužitelj dokazati da njihova vlastita zemlja, zatim sve čestice koje su potomci težaka pok. M. M. pok. F. stekli temeljem kmetskih prava

zajedno sa parcelama koje potražuje ovom tužbom ne prelaze zakonski maksimum koji se dodjeljuje težaku, a također mora dokazati da samostanu ostaje u vlasništvu ona površina zemljišta koja mu se ne smije oduzeti. Stoga je to jedan od razloga zašto tužitelji tijekom cijelog postupka balansiraju s tvrdnjom o stjecanju temeljem dosjelosti i kmetskih prava.

Sud ponavlja težak nije smio postati novi veleposjednik pa su upravo zato bili propisani zakonski minimumi koje je težak mogao imati. Za utvrđivanje je li težak u okviru propisane maksimalne površine koju smije imati, potrebno je zbrojiti površinu zemlje težaka s površinom zemlje dobivene u agrarnoj reformi. Međutim, tužiteljica tijekom cijelog postupka nije predložila niti jedan dokaz na ovu okolnost, a što je dužna sukladno pravilu o teretu dokaza.

Osim što tužiteljica nije dokazala da je predmetno zemljište u okviru propisanog zakonskog maksimuma, tužiteljica niti jednim dokazom nije dokazala pravni slijed, a niti se očitovala na činjenicu da su odlukom Kotarske komisije u T. udovica težaka M. M. pok. F. - T. i kćeri V. i M.

dobile daljnje parcele čest. zem. 458/3 i 410/28 u površini od 10 vriti (7.736,60 m[2] ). Naime, po sadržaju te odluke proizlazi da su u drugoj agrarnoj reformi ženki potomci M. M. pok. F. dobili čest. zem. 458/3 k.o. Ž., a ne pravni prednik tužiteljice pok. M. B. pok. F.. Prema stajalištu ovog suda, nelogično je i neživotno da bi majka T. (T., T.) M. ud. M. s kćerkama

V. i M. tražila razrješenje agrarnog odnosa na čest. zem. 458/3 k.o. Ž., a sinovi B., I., N. i kći T. (T., T.) ne bi tražili

razrješenje agrarnog odnosa. Naime, što je težak imao više članova obitelji dobivao je veću površinu, jer se maksimum površine određivao po broju članova obitelji težaka. Međutim, ako se uzme u obzir činjenica da su sinovi B., I., N. i kći

T. (T., T.) u prvoj agrarnoj reformi dobili ukupno 54912 m[2] onda je

jasno zašto ništa nisu tražili u drugoj agrarnoj reformi. Upravo zato u drugoj agrarnoj reformi javljaju se ženski potomci težaka M. M. koji uopće nisu bili nasljednici jer je supruga imala plodouživanje, a kćerke zapis.

Za istaknuti je i to da ako je na temelju Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u T. R. A. 478/47 od 4. srpnja 1947. na čest. zem. 458/3 k.o. Ž. razriješen agrarni odnos kojeg je imao težak M. M. pok. F.,

onda se po logici stvari ne može ovom presudom razrješavati agrarni odnos u odnosu na tuženika kao pravnog slijednika S. S.. K.. Stoga bi tužbeni zahtjev po osnovi kmetskih prava bio neosnovan i iz ovog razloga. Naime, odluka kotarske komisije je deklarativna, a do prilaza vlasništva dolazi ex lege. Stoga je u nastavku potrebno pojasniti slijedeće.

22. Odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14), dalje ZV, propisano je da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog Zakona prosuđuju po pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

Odredbom čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“ 138/46 od 22. studenog 1946.), propisano je da se ukidaju svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja i zemlja prelazi u slobodno vlasništvo obrađivača.

Odredbom čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NR Hrvatske („Narodne novine, Službeni list NRH“ 25/58) propisano je da se o agrarnim odnosima za čije ukidanje nisu podneseni zahtjevi do 26. lipnja 1958. ima prosuđivati po načelima građanskog prava.

23. Iz citiranih odredbi proizlazi:

1.) Agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja ukinuti su stupanjem na snagu Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja danom 22. studenog 1946. te je tim danom zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača po osnovi zakona. 2.) Propuštanje podnošenja zahtjeva za ukidanje agrarnih odnosa u roku iz čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području NRH, tj. do 26. lipnja 1958. ne sprječava sud u prosuđivanju jesu li u konkretnom slučaju nastupile pravne posljedice iz točke 1. ovog zaključka, odnosno, je li obrađivač stekao vlasništvo zemlje izvorno po odredbama čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja

3.) U slučaju nastupanja pravnih posljedica iz točke 1. ovog zaključka, kasnije promjene u vlasništvu, prosuđuju se prema načelima građanskog prava.

Za spomenuti je da je jednako i pravno stajalište sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Hrvatske od 14. XI. 1974. (M. Žuvela, Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, Narodne Novine, Zagreb,1990., str. 723.).

24. Dakle, sud može u parničnom postupku utvrđivati da li je došlo do stjecanja prava vlasništva temeljem kmetskih prava. Utvrđenje da li je došlo do stjecanja prava vlasništva temeljem kmetskih prava vrši se po propisima o kmetskim pravima, a kasniji prijenos tako stečenih prava prosuđuje se po građanskim pravima. Ovdje je za istaknuti da se primjenjuju propisi iz druge agrarne reforme, a obzirom da su propisi iz prve agrarne reforme (Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, Službene novine od 4. prosinca 1930. i Naredba o provođenju Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. oktobra 1930.) zakoni iz Kraljevine Jugoslavije koji su stavljani van snage donošenjem propisa o agrarnoj reformi Federalne Hrvatske i Narodne Republike Hrvatske (Zakon o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja, Narodne novine, Službeni list NRH 138/46 od 22. studenog 1946. i Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, Narodne Novine od 24. studenog 1945. koji je donesen na temelju čl. 29. saveznog Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 23. kolovoza 1945.).

Za razliku od prve agrarne reforme prema kojoj je težački (kmetski) odnos trebao trajati 30 godina računajući rok od dana stupanja na snagu zakona unatrag - § 3. st. 2. Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, Službene novine od 4. prosinca 1930., prema drugog agrarnoj reformi kmetski (težački) odnos trebao je postojati na dan stupanja na snagu tog zakona 22. studenog 1946. – čl. 3. st. 2. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“ 138/46 od 22. studenog 1946.) koji je propisivao da se smatra da postoje trajni odnosi obrađivanja i onda, kada su oranice, livade i košnice davane na obrađivanje i uživanje iz godine u godinu, ako je obrađivač zemlju priveo kulturi.

Stoga je dakle za stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava sukladno odredbi čl. 1. Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“ 138/46 od 22. studenog 1946.) bilo potrebno dokazati da je postojao kmetski odnos na dan 22. studenog 1946. i što je bio sadržaj tog kmetskog odnosa.

25. Nadalje, kako je naprijed kazano, prilikom utvrđenja prava vlasništva temeljem kmetskih prava potrebno je poštivati zakonske maksimume koji su mogli biti dodijeljeni težacima, a sve kako težaci ne bi postali novi veleposjednici. Naime, ako bi težaci postali novi veleposjednici onda bi agrarna reforma izgubila smisao, jer bi samo došlo do zamjena uloga, a ne ravnopravnosti, odnosno socijalne pravde, kojoj se težilo. Također je zakonodavac vodio računa da se veleposjedniku kmetskim pravima ne može oduzeti cjelokupni njegov posjed, jer bi u tom slučaju veleposjednik ostao bez zemlje, a što je protivno cilju agrarne reforme.

Za navesti je da za razliku od prve agrarne reforme koja je u § 6. st. 1. i 3. Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, Službene novine od 4. prosinca 1930. propisivao maksimum površine koji se mogao dosuditi težaku ovisno o broju članova njegove obitelji, Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja („Narodne novine, Službeni list NRH“ 138/46 od 22. studenog 1946.) nije propisivao maksimum zemljišta koji se mogao dodijeliti težaku (obrađivaču).

S obzirom da se težaku nije smjelo dodijeliti toliko zemljišta da on postane novi veleposjednik, jer bi time agrarna reforma izgubila smisao, ta pravna praznina popunjavala se poštivanjem zakonskih maksimuma koji su se mogli dodijeliti težacima i članovima njihove obitelji koji su bili propisani Zakonom o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, Narodne Novine od 24. studenog 1945. i Zakonom o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, Narodne Novine 111/47 od 17. prosinca 1947. Da je tomu tako proizlazi iz sadržaja odluka kotarskih komisija u kojima se zemlja dodjeljivala obrađivaču (težaku) i članovima njegove obitelji koji su se pojedinačno nabrajali te se navodila površina zemlje koja im je dodijeljena.

Odredbom § 36 Zakonom o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, Narodne Novine od 24. studenog 1945. bilo je propisano da se mjesnim agrarnim interesentima može dodijeliti tolika površina obradive zemlje, da zajedno s vlastitom zemljom imaju 8 jutara (4,6 ha) obradive zemlje, ako im porodica broji do 8 članova.

Identična odredba bila je odredba čl. 35. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, Narodne Novine 111/47 od 17. prosinca 1947.) kojom je bilo propisano da se mjesnim agrarnim interesentima može dodijeliti tolika površina obradive zemlje, da zajedno s vlastitom zemljom imaju 8 jutara (4,6 ha) obradive zemlje, ako im porodica broji do 8 članova. Kako je naprijed utvrđeno obitelj i nasljednici težaka M. M. pok. F. su bili: B. (svekar tužiteljice), N., I. i T. – dakle 4 člana.

Nadalje, §19 Zakonom o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Federalne Hrvatske, Narodne Novine od 24. studenog 1945. bilo je propisano da će od postojećih posjeda pojedinih bogomolja, samostana (manastira) i vjerskih ustanova oduzet samo višak preko 10 ha od ukupne površine oranica, vrtova, vinograda, voćnjaka, livada, pašnjaka i šuma. Stavkom 2. bilo je propisano da će se vjerskim ustanovama (crkvama, samostanima odnosno manastirima, crkvenim vlastima većeg značaja ili veće historijske vrijednosti ostavit od dosadašnjeg njihovog posjeda do 52 j. 211 čhv. (30 ha) obradive zemlje i do 52 j. 211 čhv. (30 ha) šume. Stavkom 3. bilo je propisano da svi posjedi, koji pripadaju ili služe pojedinoj župi (bogomolji, crkvi) odnosno crkvenoj općini ili vjerskoj ustanovi smatraju se jednim posjedom.

Identična odredba bila je odredba čl. 18. st. 1. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske (Narodne Novine NR Hrvatske 111/47 od 17. prosinca 1947.) kojom je bilo propisano da će od postojećih posjeda pojedinih bogomolja, samostana (manastira) i vjerskih ustanova oduzet samo višak preko 17 j. 604. čhv. (10 ha) od ukupne površine oranica, vrtova, vinograda, voćnjaka, livada, pašnjaka i šuma. Stavkom 2. bilo je propisano da će se vjerskim ustanovama (crkvama, samostanima odnosno manastirima, crkvenim vlastima većeg značaja ili veće historijske vrijednosti ostavit od dosadašnjeg njihovog posjeda do 52 j. 211 čhv. (30 ha) obradive zemlje i do 52 j. 211 čhv. (30 ha) šume. Stavkom 3. bilo je propisano da svi posjedi, koji pripadaju ili služe pojedinoj župi (bogomolji, crkvi) odnosno crkvenoj općini ili vjerskoj ustanovi smatraju se jednim posjedom.

Predmetni samostan je nacionalno svetište, ali i spomenik kulture, što proizlazi iz izvatka iz zemljišne knjige (str.2. spisa).

Usporedbe radi, za istaknuti je, da je prema prvoj agrarnoj reformi bilo propisano da se veleposjedniku (feudalcu), na ime kmetskih prava, ne smije oduzeti zakonski maksimum, koji je u Dalmaciji iznosio 50 hektara - § 1. st. 5. i 6. Zakon o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije, Službene novine od 4. prosinca 1930.

26. Međutim, kako je naprijed utvrđeno, iz izvedenih dokaza proizlazi da su se pravni prednici tužitelja (M. B., I., N. M. pok. M.) upisali kao posjednici u katastar bez ikakvih dokumenata revizijom na terenu te da se u konkretnom slučaju evidentno radi o uzurpaciji (zaposjedanju) crkvene muše na čest. zem. 458/3 k.o Ž. koju M. B., I., N. M. pok. M. uopće nisu

dobili agrarnom reformom. Nadalje, agrarnom reformom oni su dobili ukupno 54912 m[2] , a u katastar su se upisali kao posjednici 59.000,00 m ili 59.400,00 m , i to na čestici (č.z. 458/3) koju uopće nisu dobili agrarnom reformom.

Nadalje, niti jednim dokazom tužiteljica nije nedvojbeno dokazala da bi na utuženim nekretninama (M. B., I., N. M. pok. M. kao nasljednici težaka M. M.) imali kmetska prava na dan 22. studenog 1946. i koji bi bio sadržaj tih kmetskih prava tj. što bi obrađivali temeljem kmetskih prava i kakvu bi napolicu (naknadu za obradu zemlje) plaćali (polovinu ili trećinu uroda). Štoviše, iz odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u T. R. A. 478/47 od 4. srpnja 1947., proizlazi da su č.z. 458/3 dobile M. supruga T. (T., T.) i kćeri V. i M., kao članovi obitelji težaka

M. M. pok. F., a ne njegovi nasljednici M. B., I., N. i kći

T. pok. M.. Kako je već istaknuti tužiteljica nije ni navela ni dokazala da bi bila pravna slijednica M. T. ud. M., V. i M..

Osim što tužiteljica nije dokazala da bi njezin pravni prednik B. M. pok. M. imao na predmetnim parcelama kmetska prava na dan 22. studenog 1946. nije ni dokazala sadržaj kmetskih prava. Naime, kako je naprijed objašnjeno iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka jasno proizlazi da je obrada predmetnih nekretnina prestala prije II. svjetskog rata. Stoga se na dan 22. studenog 1946. nije vršio sadržaj kmetskih prava, a niti se po logici stvari plaćala napolica (naknada za obradu zemlje). Iz obrazloženja priložene presude Sreskog suda u Trogiru Agr -2664/31, koja se odnosi na pravne prednike tužiteljice, ali i ostalih agrarnih presuda priloženih u spis Agr-504/31, Agr-496/31, Agr-653/31 i Agr-1045/31, razvidno je da je samostan s težacima ugovarao trajni težački odnos do padnuća lože dotično do otkaza.

To znači da su na dan 22. studenog 1946. na predmetnim nekretninama trebali biti vinogradi koje su kmetovi obrađivali i trećinu uroda davali samostanu. Međutim, sami tužitelji, ali i saslušani svjedoci su naveli da je poljoprivredna obrada prestala prije II. svjetskog rata. Svjedok P. S. je čak potvrdio da na predmetnim parcelama nije bilo vinograda (str. 98. spisa). Nadalje, branje buhača, ubiranje drva za komine i branje taklji za pome (štapova za vezanje rajčica) nije vršenje sadržaja kmetskog prava na dan 22. studenog 1946.

Stoga dakle, pravni prednik tužiteljice dan 22. studenog 1946. nije vršio sadržaj kmetskih prava na predmetnim nekretninama pa nema ni stjecanja po osnovi kmetskih prava. Naime, ne mogu postojati kmetska prava bez plaćanja naknade za obradu zemlje u vidu davanja dijela uroda veleposjedniku i to prema sadržaju kmetskih prava (u konkretnom slučaju uzgoj vinove loze).

Nadalje, sve i kad bi pravni prednik tužiteljice pok. M. B. pok. M. na tim nekretninama vršio kmetska prava (a nije, jer to proizlazi iz dokaznog postupka) postavlja se logično pitanje zašto su ženski, a ne muški potomci težaka M. M. - M. T. ud. M. (udovica), V. i M. (kćeri) tražile razrješenje kmetskih odnosa na č.z. 458/4 u drugoj agrarnoj reformi.

27. S. svega naprijed navedenog nedvojbeno proizlazi da bi u konkretnom slučaju stjecanje prava vlasništva temeljem kmetskih prava bilo neosnovano iz 4 razloga:

1) potomci težaka M. M. pok. F., među kojima je i pravni prednik tužiteljice B. M., znali su što su kmetska (težačka) prava te su temeljem navedene odluke S. suda u T. razriješili te odnose i stekli vlasništvo onih parcela na kojim su imali kmetska prava,

2) tužiteljica nije nedvojbeno dokazala da bi na utuženim nekretninama (realni dijelovi č.z. 458/3 k.o. Ž.) njezini prednici imali daljnja kmetska prava, posebno iz razloga što su na toj čestici kmetska prava prema navedenoj odluci K. komisije u T. imali drugi potomci težaka M. M. pok. F. (supruga T. i njegove kćeri V. i M.) u pogledu kojih tužiteljica nije pravni slijednik, 3) tužiteljica nije dokazala da je njezin pravni prednik svekar B. M. pok. M. na dan 22. studenog 1946. vršio sadržaj kmetskih prava na predmetnim nekretninama,

4) tužiteljica nije dokazala da je površina utuženih nekretnina u okviru dopuštenog zakonskog maksimuma koji se mogao dodijeliti težaku (4,6 ha težaku čija obitelj broji do 8 članova ili 46.000m[2] (1ha=10.000,00 m2) zajedno sa vlastitim zemljištem i to pod uvjetom da je samostanu ostao zakonski minimum zemljišta koje mu se nije smio oduzeti - 10 ha ili 100.000,00 m[2] ).

Štoviše, iz izvedenih dokaza proizlazi da je pređen dopušteni zakonski maksimum. Kako je naprijed utvrđeno potomci težaka M. M. pok. F. su u prvoj i drugoj agrarnoj reformi dobili ukupno 62.648,60 m[2] (54912 m2 + 7.736,60 m ), a ovom tužbom tužiteljica traži daljnjih ukupno 11.583,00 m[2] („P. O.“ – 2042 m , „B.“ – 6376m , „J.“ 3165m – površine prema vještvu vještaka Š.), što sveukupno iznosi 74.231,60 m[2] ili 7,42 ha i to bez ikakvog podatka o vlastitoj imovini težaka M. M. pok. F. koja se treba pribrojiti ovoj površini od 74.231,60 m[2] ili 7,42 ha, i to sve pod uvjetom da je samostanu ostao zakonski minimum zemljišta koje mu se nije smio oduzeti - 10 ha ili 100.000,00 m[2] odnosno za samostane veće vrijednosti kakav je tuženik jer se radi o nacionalnom svetištu osnovanom 1472. - 30 ha obradive zemlje odnosno 10 ha šume. Je li samostanu ostao njegov zakonski minimum koji mu se nije smio oduzeti tužiteljica nije dokazala niti jednim dokazom, a što je također dužna dokazati sukladno pravilu o teretu dokaza. Naime, ono što nije spadalo u zakonski minimum koji se nije smio oduzeti samostanu smatrao se viškom koji mogao oduzeti samostanu tj. bila je to površina koja je potpadala pod udar kmetskih prava.

Sve navedeno tužiteljica je bila dužna dokazati sukladno pravilu o teretu dokaza (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i č l. 220. st. 2. ZPP-a), a što nije dokazala, pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano – idem est non esse aut non probari.

S obzirom da tužiteljica nije dokazala da bi njezini pravni prednici utužene nekretnine stekli temeljem kmetskih prava nema mjesta raspravi o kasnijim promjenama u vlasništvu prema načelima građanskog prava odnosno nasljeđivanjem.

28. U odnosu na navode tuženika da navedena presuda Sreskog suda u T. i odluke K. komisije u Trogiru nisu dostavljene tuženiku slijedom čega ne bi bile pravomoćne za navesti je da u ovom postupku sud to ne može ocjenjivati. Ako te odluke ne bi bile pravomoćne onda je potrebno da tuženik u postupcima u kojima su te odluke donesene zatraži ukidanje klauzule pravomoćnosti odnosno konačnosti i pravomoćnosti.

U odnosu na navode tuženika o lažnim agrarnim prijavama za navesti je da iz sadržaja navedene presude Sreskog suda proizlazi da je samostan sudjelovao u tom postupku. U odnosu na odluke kotarske komisije za navesti je da su to bili upravni postupci koji su se provodili saslušanjem dva svjedoka, bez sudjelovanja geodeta i vlasnika zemljišta. Vlasniku se samo dostavljala gotova odluka. Međutim, to su odluke drugog tijela vlasti u čiji sadržaj sud ne može ulaziti pa ne može ni komentirati navode o prijavama lažnih agrara u tim odlukama.

Za navesti je da se odluke kotarskih komisija odnosno cijeli spisi čuvaju u državnom arhivu pa uvidom u podatke arhiva može utvrditi kome su sve te odluke dostavljene.

Pravomoćne sudske i upravne odluke proizvode pravne učinke samo u odnosu na osobe koje su sudjelovale u tom postupku.

29. Nadalje je potrebno raspraviti da li su na strani tužitelja ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

Kako je naprijed već objašnjeno dosjelost je stjecanje prava vlasništva na temelju samostalnog posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelošću se faktično stanje pretvara u pravno. Redovna dosjelost je stjecanje prava vlasništva na temelju samostalnog, zakonitog, istinitog i poštenog posjeda kroz zakonom propisano vrijeme posjedovanja. Izvanredna dosjelost je stjecanje prava vlasništva na temelju samostalnog poštenog pojeda kroz zakonom propisano vrijeme posjedovanja (čl. 159. ZV-a).

30. Samostalni posjed znači da posjednik posjeduje stvar kao svoju u uvjerenju da je njezin vlasnik. S druge pak strane, kmet (težak) je nesamostalni pošteni posjednik, jer zna i mora znati da nesamostalno neposredno posjeduje tuđu stvar - nekretninu veleposjednika koji je samostalni posredni posjednik po čijem ovlaštenju kmet nesamostalno, neposredno i pošteno obrađuje njegovo zemljište.

31. Nadalje, posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed) – čl. 18. st. 1. ZV-a. U tom smislu sud ističe stav pravne teorije, cit: „Zakonit je onaj posjed koji ima valjan pravni temelj toga posjedovanja (čl. 18. st. 1. ZV-a), a nezakonit je onaj koji uopće nema nikakav pravni temelj za to, ili mu temelj nije valjan. Da bi posjed bio zakonit, neophodno je da njegov pravni temelj objektivno postoji i da je valjan; putativni temelj (tobožnji, za koji se samo misli da postoji) nije dovoljan. Nezakonit je posjed i posjed koji ima pravni temelj, ali je taj ništav.“ - Gavella, Josipović, Gliha, Belaj, Stipković, Stvarno pravo, Svezak I, Zagreb, Narodne novine, 2007., str. 218.).

Da bi se stvar stekla u vlasništvo dosjelošću posjed, osim što mora biti samostalan, mora biti i pošten.

Odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a propisano je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

Dakle, posjednik je unatoč svom nezakonitom posjedovanju pošten, ako ne zna da mu ne pripada pravo na posjed, a to je njegovo neznanje ispričivo. Tako i pravna teorija Gavella, Nikola; Josipović Tatjana; Gliha Igor; Belaj Vlado; Stipković Zlatan, Stvarno pravo, Narodne novine, Zagreb, svezak I., 2007, str. 224.).

32. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, svjedoka i ostalih dokaza jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelji znaju i moraju znati da su njihovi pravni prednici sve nekretnine S. S.. K. koje su obrađivali, obrađivali po osnovu kmetskih prava i da su oni te odnose razriješili navedenom presudom Sreskog suda, dok su odlukom kotarske komisije ženski potomci težaka M. M. razriješili težačke odnose.

Stoga tužiteljica zna i mora znati da nema nikakav pravni temelj odnosno nemaju valjani pravni temelj za posjedovanje utuženih nekretnina.

Naime, kako je naprijed utvrđeno i navedeno utužene nekretnine su „M. S.. K.“, koju su seljaci evidentno uzurpirali. Ovo posebno iz razloga što je prema odredbama Kanonskog zakonika i to knjige V. pod nazivom „Vremenita crkvena dobra“ § 1254.-1298. za crkveno zemljište crkva dužna voditi knjigu posjeda i o svakom otuđenju ili opterećenju zemljišta o tome sklapati pisane ugovore, a za vrijednije zemljišta potreban je pristanak ekonomskog vijeća i zbora savjetnika. Nadalje, odredbom čl. 10. st. 1. Ugovora između Svete stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima („Narodne novine - Međunarodni ugori“ 3/97.), u nastavku teksta: Ugovor sa Svetom Stolicom) propisano je da crkvene pravne osobe mogu kupovati, posjedovati, koristiti ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra, te stjecati i otuđivati imovinska prava, prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske.

Stoga dakle, ako su tužitelji po bilo kojem osnovu dobili crkveno zemljište, onda bi trebali označiti pravni temelj tog stjecanja. Međutim, kao su pravni prednici tužitelja, evidentno nakon II. svjetskog rata uzurpirali crkvenu mušu, onda oni ne mogu označiti pravni temelj stjecanja posjeda na koji se pozivaju. Jedino što tužitelji mogu je upis u katastar koji je ustvari putativni temelj koji nije dovoljan za stjecanje dosjelošću. Time se tužitelji ukazuju kao nesavjesni posjednici, jer znaju i moraju znati da nemaju pravni temelj posjedovanja.

Nadalje, s obzirom da se radi o crkvenoj muši, sam naziv maša, po logici stvari ukazuje da se radi o crkvenom zemljištu. Nadalje tu je i svijest da tužitelji znaju i moraju znati da su od crkve zemljište mogli steći jedino temeljem kmetskih prava. Stoga tužitelji nikako nisu mogli predmetno zemljište samostalno i pošteno posjedovati u uvjerenju da su vlasnici, jer su znali i morali znati da se radi o crkvenom zemljištu.

Za istaknuti je i to da se tužitelji ne mogu pozvati na to da bi oni bili pošteni nasljednici nepoštenih posjednika (čl. 160. st. 3. ZV-a), jer su sami tužitelji u svojim iskazima jasno naveli da im je poznato da je pok. M. M. pok. F. (djed

V. M. i prasvekar tužiteljice) bio kmet (težak) i da je za obradu zemlje

S. S.. K. plaćao napolicu (trećinu uroda). To jasno ukazuje da tužitelji

znaju i moraju znati da je pok. M. M. pok. F. crkveno zemljište obrađivao po osnovi kmetskih prava slijedom čega tužitelji (pravo pok. V. M. potom

M. M. u odnosu na koju je nastavljen postupak) kao nasljedinci nikako ne mogu biti samostalni posjednici, jer znaju i moraju znati da je predmetno zemljište crkveno.

Stoga su navodi tužitelja da ne bi znali jesu li utužene nekretnine crkvene, gradske ili općinske neuvjerljiv, nelogičan i u suprotnosti s izvedenim dokazima. Također iz izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da tužitelji nisu pošteni posjednici, jer su znali i morali znati za uzurpaciju crkvene muše.

Nadalje, odredbom paragrafa 1472 OGZ-a, u svezi s odredbom čl. 388. st. 2. ZV-a, propisano je: „Proti fiskusu to jest, proti upraviteljima državnih dobara i državne imovine, ukoliko zastari ima mjesta (§ 287, 289 i 1456-1457), također proti upraviteljima dobara crkvenih, općinskih i inih dopuštenih zborova, nije dovoljno opće i redovno vrijeme dosjelosti. Glede posjeda stvari pokretnih i posjeda stvari nepokretnih, ili služnosti i inih prava napomenutim stvarima izvršivanih, i na ime posjednika upisanih u javne knjige, posjed ima se produžiti kroz godina. Prava pomenute vrste, koja na ime posjednikovo nisu upisana u javne knjige, i sva ina prava mogu se proti fikusa i gore naznačenim povlaštenim osobama steći samo posjedom od 40 godina.“

Dakle, iz citirane odredbe paragrafa 1472. proizlazi da je za stjecanje prava vlasništva u odnosu na općinska, državna i crkvena zemljišta bilo potrebno vrijeme dosjedanja od 40. godina.

S obzirom da iz izvedenih dokaza proizlazi da bi uzurpacija crkvene muše bila nakon II. svjetskog rata (nakon 1945.) te da je već prije drugog svjetskog rata prestala poljoprivredna obrada, a nakon II. svjetskog rata i ispaša stoke onda tužitelji nemaju niti potreban broj godina dosjedanja, jer je prestankom poljoprivredne obrade i ispaše prestao i taj nesamostalan i nesavjestan posjed.

33. U odnosu na navode tužitelja da su suhozidove gradili njihovi stari za navesti je da na tu okolnost tužitelji nisu pružili nikakve konkretne dokaze, već samo svoje navode da bi suhozidove gradili njihovi stari.

Iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za ZU 1 k.o. Ž. razvidno je da samostan svu imovinu nije stekao odjednom već je tijekom vremena stjecao nekretnine koje su činile različita zk tijela.

Ovdje je za istaknuti da, koliko god je danas u 21. stoljeću teško zamisliti da bi ljudi svoju imovinu ostavljali Crkvi u kasnom srednjem vijeku i ranom novom vijeku bilo je uobičajeno da su ljudi svoje nekretnine davali Crkvi putem oporuka, darovanja i osnivanja zadužbina pod uvjetom da Crkva redovito drži mise za njihovu dušu. Stoga su pravne osobe Katoličke Crkve, tijekom stoljeća na takva način stekle značajnu imovinu. Te nekretnine Crkva je davala na obradu seljacima koji su za obradu plaćali naknadu pa je iz te naknade Crkva financirala održavanje samostana u uzdržavanje redovnika pa su redovnici mogli obavljati svoj redovnički posao tj. držati mise za one ljude koji su Crkvi dali te nekretnine.

Stoga dakle, navodi tužitelja da bi suhozidove gradili njihovi stari ne mogu biti dokaz da bi time pravni prednici tužitelja jasno pokazivali svoj posjed prema trećima, jer nekretnine S. S.. K. nisu bile jedna golema nekretnina, već je to bio niz čestica koje je samostan stjecao tijekom vremena odnosno stoljeća. S obzirom da iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige jasno proizlazi da je samostan svoje nekretnine stjecao tijekom vremena onda se kao logičan zaključak ukazuje da je samostan temeljem oporuka i darovanja stekao ograđene parcele ili je pak tijekom stoljeća sam samostan mogao dati nalog za gradnju suhozidova, a s obzirom da je samostan osnovan 1432.

34. Iz svih izvedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da tužitelji nemaju samostalnost posjeda, zakonitost, istinitost, savjesnost i potrebno vrijeme dosjedanja, a to znači da tužitelji nemaju niti jedan zakonski uvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga je tužbeni zahtjev neosnovan i po osnovu stjecanja dosjelošću.

35. Slijedom navedenog tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje prava vlasništva nije osnovan zbog čega je sud odlučio kao u izreci presude.

Za istaknuti je da je jednak pravni stav u identičnom predmetu ovaj sud zauzeo u presudi P-1579/17 od 22. ožujka 2019. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci Gž-2447/19 od 26. veljače 2020. te da je prijedlog za dopuštene revizije odbačen odlukom Revd-2130/2020.

36. U pogledu zahtjeva za ovlast za parcelaciju za navesti je da je o tom dijelu tužbenog zahtjeva pravomoćno odlučeno presudom i rješenjem P-6002/15 od 1. prosinca 2017. slijedom čega u tom dijelu tužbeni zahtjev nije egzistentan.

37. S obzirom da nije osnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži utvrđenje prava vlasništva nije osnovan ni tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži uknjižba.

38. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. izreke presude.

39. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14).

Tuženiku je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav odgovora na tužbu iznos od 750,00 kn, za zastupanje na 15 ročišta (28.03.11., 18.05.11., 04.11.15., 18.01.16., 21.03.16., 02.05.16., 19.10.16., 05.09.17., 12.12.17., 02.03.20., 16.06.20., 24.11.20., 15.12.20., 23.02.21.) na kojima su se izvodili dokazi ili se raspravilo o glavnoj stvari iznos od po 750,00 kn, za sastav 4 obrazložena podneska (05.09.17., 28.02.20., 04.03.20., 19.11.20.) iznos od po 750,00 kn, za sastav žalbe od 15.12.17. iznos od 937,50 kn što ukupno iznosi 15.187,50 kn. Tom iznosu pridodan je iznos od 3.796,87 kn na ime PDV-a i trošak pristojbe žalbe od 800,00 kn tako da sveukupni trošak tuženika iznosi 19.784,37 kn. Trošak pristojbe odgovara na tužbu nije priznat, jer u spisu ne priliježe uplatnica kao dokaz da je tuženik snosio taj trošak.

Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška priznate su i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno čl. 29. st.1., 2. i 8. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zakonske kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO 05 i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17).

Zbog navedenog sud je odlučio kao u točki II. izreke presude.

U Splitu 18. lipnja 2021.

SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu putem ovog suda u tri primjerka. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA pun tužitelja

pun tuženika

u spis

Broj zapisa: eb2fc-30cd8

Kontrolni broj: 082a6-cf3b2-dc421

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ZRINKA TIRONI, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.