REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 52 Pž-3631/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K A
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednika vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz S. N., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. I., odvjetnik u R. protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstva, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, radi utvrđenja osnovanosti osporavanja odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 162/2019-26 od 17. ožujka 2020., 18. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-162/2019-26 od 17. ožujka 2020. u točki I. i u dijelu točke II. izreke kojim se tužitelju nalaže platiti parnične troškove u iznosu od 67.000,00.
II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-162/2019-26 od 17. ožujka 2020. u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo platiti tuženiku parnične troškove u iznosu od 115.000,00 kn i sudi:
Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 115.000,00 kn (stopetnaesttisuća kuna).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je neosnovana i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda vjerovnika Republike Hrvatske, Ministarstva, u iznosu od 2.590.964,18 kn prema stečajnom dužniku S. d.o.o. u stečaju, B., S. N., OIB ..., u stečajnom postupku koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem St-858/2014. te u točki II. izreke naložio tužitelju nadoknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu, OIB ... plati parnične troškove u iznosu od 182.000,00 kuna.
2. Prema obrazloženju tužitelj je kao stečajni vjerovnik u stečajnom postupku nad S. d.o.o. u stečaju osporio tražbinu tuženiku koji je također stečajni vjerovnik i koju je priznao stečajni upravitelj u iznosu od 4.300.945,07 kn, a koja se temelji na ovršnim ispravama te je upućen u određenom roku pokrenuti parnicu radi osnovanosti svog osporavanja, a u parnici osporava utuženi iznos. Sud je utvrdio da je tuženikovo potraživanje prijavljeno u stečajnom postupku osigurano založnim pravom na nekretninama dužnika, kao i da je tuženik zbog djelomične zastare prava na naplatu poreznog duga utvrdio da je nastupila zastara i to u iznosu od 1.505.522,75 kn i u iznosu od 635.180,98 kn. Odbio je prigovor zastare za preostala potraživanja s osnove neplaćenog PDV-a jer se potraživanje temelji na ovršnim ispravama pa tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Rješenja o osiguranju na temelju kojih je izvršena uknjižba založnog prava za utvrđene tražbine donesena su od prije manje od 10 godina i nisu zastarjela. Sud je odbio i prigovor nedostatka tuženikove legitimacije ostvarivati tražbine HGK jer ono protivno shvaćanju drugostupanjskog suda temelji se na Ugovoru o obavljanju poslova naplate i Zakona o HGK pa je tužitelj ovlašten u svoje ime naplatiti te tražbine. Na Upravu prenesene su zakonske ovlasti ostvarivati navedene tražbine pa je time stečen i legitimitet odnosno svojstvo izjednačeno definiciji stečajnog vjerovnika. Isto tumačenje može se primijeniti i na sve druge tražbine koje je U prava ovlaštena naplaćivati.
3. Tužitelj pobija presudu zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U bitnom navodi da iz rješenja o osiguranju i zemljišnoknjižnih rješenja na kojima sud zasniva svoje pogrešno shvaćanje o neosnovanosti prigovora zastare prijavljenog i osporenog iznosa tražbine s osnove PDV-a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) umjesto da je na porezni dug primijenio odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16 i 115/16; dalje: OPZ). Smatra da tuženik nije osobni stečajni vjerovnik za tražbine s osnove članarine i doprinosa HGK, za porez na cestovna motorna vozila, porez na promet nekretnina, porez na tvrtku, spomeničku rentu i doprinosa mirovinskog osiguranja. Pogrešno je sud istaknuti prigovor zastare ocjenjivao prema odredbama ZOO-a umjesto prema odredbama OPZ-a. Ukazuje na posljedice porezne zastare.
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba u odnosu na zahtjev koji se tiče glavnog zahtjeva nije osnovana, a djelomično je osnovana žalba u odnosu na odluku koja se tiče sporednih traženja s osnove parničnih troškova.
6. Pobijana presuda ispitana je skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su u dovoljnoj mjeri jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Pravilno je sud u obrazloženju naveo da tuženikovo potraživanje nije zastarjelo iako bi se moglo zaključiti da prvostupanjski sud u dijelovima navodi da su rješenja o osiguranju na temelju kojih je izvršena uknjižba založnog prava radi osiguranja tražbine ovršna isprava. Isto tako sud je pravilno utvrdio da je tuženik ovlašten naplaćivati tražbine navedene u prijavi tražbine u stečajnom postupku nad dužnikom S. d.o.o. u stečaju.
8. Bitne činjenice oko prijave tražbine, priznanja tražbine od strane stečajnog upravitelja i djelomično osporavanja tražbine i upućivanja na parnicu tužitelja nisu sporne jer se tražbina tuženika temelji na ovršnim ispravama. To proizlazi iz razloga obrazloženja i isprava koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, a sud prihvatio i u obrazloženju u bitnom pravilno protumačio da se tražbina tuženika temelji na ovršnim ispravama, da nije zastarjela prema odredbama Zakona o obveznim odnosima kao i da je tuženik ovlašten prikupljati doprinose, poreze i druga javna davanja. Iako sud nije određeno naveo iz kojih zakonskih odredbi proizlaze takva ovlaštenja tuženika može se zaključiti da prihvaća u bitnom navode iznesene u odgovoru na tužbu iz kojih proizlazi da se radi o Općem poreznom zakonu, Zakonu o doprinosima („Narodne novine“ broj: 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14, 115/16 i 106/18), Zakonu o poreznoj upravi („Narodne novine“ broj 115/16 i 98/19) i Ugovoru o obavljanju poslova naplate HGK. U odnosu na istaknuti prigovor zastare kojeg tužitelj ponavlja i u žalbi smatrajući da se zastara spornog neplaćenog dugovanja s osnove PDV-a procjenjuje prema odredbama Općeg poreznog zakona, a ne Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj zanemaruje činjenicu da tuženik prijavu svoje tražbine temelji na ovršnim ispravama i to ovršnom rješenju Porezne uprave od 2. listopada 2012. (list 38. spisa) i ugovoru o založnom pravu od 12. svibnja 2010. koji ima svojstvo ovršne isprave i na temelju kojih ovršnih isprava je izvršena uknjižba založnog prava što je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka (list 31. spisa). Dakle, prema odredbama čl. 94. do 96. OPZ-a koje navodi žalitelj propisani su rokovi apsolutne zastare, ali oni se u konkretnoj situaciji na navedene isprave ne primjenjuju jer se odnose na utvrđivanje porezne obveze odnosno fazi koja prethodi donošenju navedenih rješenja, a porezna obveza je već utvrđena u navedenim rješenjima u ovršnim ispravama. U takvoj situaciji odlučno je da se na navedene isprave primjenjuju odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 93/14 i 73/17; dalje: OZ) koji propisuje koje isprave imaju svojstvo ovršne isprave jer sadrže propisano odredbom čl. 88. OPZ-a, a to znači i iznos utvrđenog poreza. Kako je od ovršnosti isprava proteklo manje od 10 godina prije podnošenja prijave tražbine u stečajnom postupku, potraživanje utemeljeno na ovršnim ispravama nije zastarjelo prema odredbi čl. 233. ZOO-a koju zakonsku odredbu navodi prvostupanjski sud. Tužitelj je u žalbi ekonomizirao s isticanjem svih onih zakonskih odredbi koje upućuju na zakonsku ovlast tuženika, a isticao samo djelomično sadržaj zakonskih odredbi za koje smatra da upućuju na nedostatak tuženikove legitimacije jer bitne odredbe o ovlastima Porezne uprave upućuju na ovlaštenje utemeljeno na zakonu ostvarivati tražbine određenih javnih davanja i poreza. Kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza da tuženik nema tražbinu koju mu je tužitelj osporio u stečajnom postupku nad dužnikom S. d.o.o. u stečaju odnosno da je ona prestala na neki od zakonom predviđenih načina nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude.
9. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je djelomično preinačiti odluku o sporednim traženjima s osnove parničnih troškova pazeći na pravilnu primjenu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika objavljena u „Narodnim novinama“ broj: 142/12, 103/14 i 107/15; dalje: OT) u odnosu na koje je tužitelj podnio određen zahtjev. Sud je o nekim od zahtijevanih troškova odlučio nepravilnom primjenom odredaba OT. Tuženikovi opravdani troškovi odnose se na sastav odgovora na tužbu u iznosu od 26.000,00 kn (Tbr. 8/1 OT), pristup na ročište 9. svibnja 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/5 OT), ročište 11. rujna 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9/5 OT), ročište 20. rujna 2019. u iznosu od 13.000,00 kn (Tbr. 9/2 OT), podnesak 12. studenog 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8/3 OT), podnesak 3. veljače 2020. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8/3 OT), ročište 13. veljače 2020. u iznosu od 26.000,00 kn (Tbr. 9/1 OT) ili ukupno 67.000,00 kn. S više dosuđenim iznosom od 115.000,00 kn valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova.
10. Valjalo je stoga sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu i prema odredbi čl. 373. t. 3. ZPP-a djelomično preinačiti.
Zagreb, 18. lipnja 2021.
Predsjednik
vijeća
Draženka Deladio
