Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž R-332/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, po sutkinji Slavici Garac, u pravnoj stvari tužiteljice A. P. /OIB…/ iz J., koju zastupa J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske /OIB: 52634238587/, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-119/2020-12 od 13. siječnja 2021., nadnevka 18. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-119/2020-12 od 13. siječnja 2021. pod stavkom I. izreke i dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 8.125,00 kn sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2021. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr- 119/2020-12 od 13. siječnja 2021. u dijelu stavka II. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnične troškove u daljnjem iznosu od 312,50 kn (preko iznosa od 8.125,00 kn do iznosa od 8.437,50 kn) sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2021. do isplate i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 312,50 kn sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2021. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 88.720,00 kn sa zateznim kamatama opisanim u točki prvoj izreke (točka 1. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu od 8.437,50 kn sa zateznim kamatama opisanim u točki drugoj izreke (točka 2. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlaže preinaku ili ukidanje iste i zahtijeva trošak žalbenog postupka /1.250,00 kn/.

3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica se protivi navodima iste.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 88.720,00 kn po osnovi dodatka za rad na terenu (granična kontrola na području R. S.) za razdoblje od siječnja 2014. do zaključno sa ožujkom 2018. sa zateznim kamatama i parničnim troškovima sa zateznim kamatama.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a. Odlučio je sud prvog stupnja o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke i obrazloženja, zakonitost koje se žalbenim navodima ne dovodi u dvojbu.

7. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje ista iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava (izuzev odluke o parničnim troškovima za iznos od 312,50 kn sa zateznim kamatama), već osobno viđenje predmetnog spora koje je bez pravnog uporišta.

8. Naime, nije sporno da je tužiteljica djelatnica Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske /policijski službenik – Policijske uprave M./, da je kroz predmetno razdoblje (2014. – 2018.) po nalogu tuženice /poslodavca/ na temelju rješenja o rasporedu radila na graničnom prijelazu S. o. D. (R. S.) - T. (R. S.) - B., S. o. D. (R. S.) - P., R. (R. S.) - B., odnosno obavljala poslove hrvatske granične kontrole na državnom području R. S., da tužiteljice stanuje u J., niti da je na temelju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade R. S. o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 2/2004., u daljnjem tekstu: Sporazum), postignut Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013.

9. Sporno je u ovom stadiju postupka, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, pripada li tužiteljici za predmetno razdoblje pravo na terneski dodatak prema Kolektivnom ugovoru za državne službenika i namještenike (Narodne novine, broj: 112/2017., 12/2018., u daljnjem tekstu: KU), utoliko što tuženica smatra da je područje tužiteljičina rad na graničnom prijelazu definirano odredbom članka 2. stavkom 4. i odredbom članka 4. Zakonom o potvrđivanju Sporazuma (Narodne novine, broj: 2/2004.), u prilog čemu da i ide i tumačenje Zajedničke komisije broj 5/56 od 11. travnja 2014., 20/56 od 30. svibnja 2016. prema kojem tužiteljičino radno mjesto jest područje policijske postaje, koje funkcionalno predstavlja i granični prijelaz, te činjenica da se tužiteljica pri putovanju do mjesta rada nalazila u „zoni“, (nije prolazila nikakvu graničnu kontrolu od strane druge države, da je boravila u službenim prostorijama Republike Hrvatske, u kojima su joj osigurani svi radni i higijenski uvjeti, da je službene poslove obavljala u „zoni“ primjenjujući propise Republike Hrvatske u svezi prijelaza osoba preko granice, uvoza, izvoza i provoza stvari, da je mogla za vrijeme pauze biti u službenim prostorijama kad su to uvjeti na graničnom prijelazu omogućavali ili se pješice, privatnim ili službenim vozilom vratiti na teritorij Republike Hrvatske), odnosno da nije imala nikakvih povećanih troškova za put, a niti zbog rada u „zoni“. Nadalje, tuženica smatra da je sud prvog stupnja osim izvođenja personalnih dokaza bio dužan uzeti u obzir i Zakon o nadzoru državne granice (Narodne novine, broj: 83/2013., 27/2016., u daljnjem tekstu: ZNDG- a), kojim je u odredbi članka 25. stavku 3. propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnom instrumentu, obavljati i na području druge države, a u odredbi članka 37. stavku 1. da službenici stranih tjela sigurnosti smiju u Republici Hrvatskoj obavljati određene poslove iz područja nadzora granice i druge poslove međunarodne policijske suradnje pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

10. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je tužiteljica obavljala poslove izvan mjesta stalnog boravka i stalnog mjesta rada i zaposlenja, na teritoriju druge države, na kojem su postojala ograničenja tijekom rada (nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države, prelaženje za vrijeme pauze na područje Republike Hrvatske, bez da je bio organiziran ili dostupan prijevoz) i da predmetni rad tužiteljice ima obilježja terenskog rada (tužiteljica je obavljala obveze iz radnog odnosa na području koje u funkcionalnom smislu nije dio policijske postaje).

11. Naime, za razrješenje predmetnog spora nisu mjerodavne odredbe Sporazuma, niti ZNDG-a, već odredbe KU kojim je ugovoreno da službenik i namještenik, za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka, ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, bez obzira na to koliko je dana radio, da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 56. stavak 1. i 2. KU/2013, istovjetno članak 50. KU/2017). U prilog istom zaključku ide i tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i 22/56 od 11. studenog 2016. /vezano za članak 55. i 56. KU/2013/, na koja se pozvao i sud prvog stupnja, a prema kojima službenik koji je temeljem posebnog rasporeda rada upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza Dobova u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja.

12. Stoga se, ne može prihvatiti pozivanje tuženice na tumačenje Zajedničke komisije broj 5/56 od 11. travnja 2014., 20/56 od 30. svibnja 2016., odnosno tumačenje odredbe članka 56. stavka 2. KU (stalnog mjesta rada/područja) budući da tužiteljica prema Pravilniku o unutarnjem redu i nadležnosti područnog ureda u okviru poslova svog radnog mjesta (policijski službenik za zaštitu granice) nije redovito obavljala poslove nadzora na području cijelog teritorija Policijske uprave M., Policijske postaje Š., već je obavljala poslove tog radnog mjesta na izdvojenom području R. S., u takozvanoj „zoni“ koja prema Sporazumu podrazumijeva područje domaće države (R. S.) u kojem službene osobe susjedne države (Republike Hrvatske) imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, odnosno području izvan njezinog stalnog mjesta rada u kojem je zaposlena (PP M.) i izvan mjesta njezinog stalnog boravka (J.).

13. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kad je naložio tuženici isplatiti tužiteljici po osnovi dodatka za rad na terenu za razdoblje od siječnja 2014. do zaključno sa ožujkom 2018. iznos od 88.720,00 kn (visina i dospjelost nisu sporni) sa zateznim kamatama.

14. Djelomično opravdano tuženica osporava odluku o parničnim troškovima.

15. Naime, za zastupanje na ročištu održanom 3. prosinca 2020. na kojem je zaključena glavna rasprava (list 309. spisa) tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku pripada nagrada po Tbr. 9/1. Tarife, a ne po Tbr. 9/2. Tarife kako to tumači tuženica. Međutim, za sastav podneska od 9. siječnja 2020. (list 24. spisa) po punomoćniku odvjetniku tužiteljici pripada nagrada od 25 bodova (Tbr. 8/3. Tarife), a ne od 50 bodova, kako je pogrešno utvrdio sud prvog stupnja. Prema tome, tuženica je dužna naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 8.125,00 kn sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2021. do isplate, zbog čega je po žalbi tuženice preinačena odluka o parničnim troškovima za iznos od 312,50 kn sa zateznim kamatama (preko iznosa od 8.125,00 kn do iznosa od 8.437,50 kn), tako što je tad dio zahtjeva odbijen kao neosnovan.

16. Budući da tuženica nije uspjela sa žalbom vezano za odluku o glavnoj stvari, to joj ne pripada pravo na zahtijevani trošak iste (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

17. Zaključno, ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđeni razlozi zbog kojih se pobija (izuzev za dio parničnog troška – 312,50 kn), a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 373. točka 3. ZPP-a za stavak II., članak 166. ZPP-a za stavak III.).

U Zagrebu 18. lipnja 2021.

Sutkinja:

Slavica Garac, v.r.