Republika Hrvatska
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
21 000 Split
P-340/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Jasenki Pavlović, u pravnoj stvari tužitelja R. Č., OIB …, iz Z., …., kojeg
zastupa punomoćnik H.J., odvjetnik u odvjetničkom društvu J. & p. j.t.d., iz Z., protiv tuženika O. d.d., OIB ., S.,
…., kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u
odvjetničkom društvu A.&A. d.o.o. iz S., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane 3. svibnja 2021., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu održanom 17. lipnja 2021.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 10. d. točke 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljenog 25. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3. lipnja 2006. po javnom bilježniku V. D. iz S. pod brojem: OU-…., u dijelu odredbe koji
glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.“
- iz članka 10. d. točke 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljenog 25. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3. lipnja 2006. po javnom bilježniku V. D. iz S. pod brojem: OU-…,
u dijelu koji glasi: „ …, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima.“
- iz članka 10. d. točke 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljenog 25. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3. lipnja 2006. po javnom bilježniku V. D.iz S. pod brojem: OU-….,
koja glasi: „ Prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća.“
- iz čl. 10. d. toč. 4. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljenog 25. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3. lipnja 2006. po javnom bilježniku V. D. iz S. pod brojem: OU-..,
koja glasi: „Kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.“
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 11. st. 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljenog 25. svibnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 3. lipnja 2006. po javnom bilježniku V. D. iz S. pod brojem: OU-…, u dijelu odredbe koji glasi: „…, a utvrđuje se odlukom Kreditora.“
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 137.833,19 kn, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos:
- 54,17 kn tekućom od 16.02.2008.
- 135,44 kn tekućom od 17.03.2008. -
87,92 kn tekućom od 16.04.2008. - 54,24
kn tekućom od 16.05.2008. - 49,35 kn
tekućom od 17.06.2008. - 39,08 kn
tekućom od 16.07.2008. - 22,96 kn
tekućom od 16.08.2008. - 31,65 kn
tekućom od 17.09.2008.
- 118,69 kn tekućom od 17.10.2008. -
188,79 kn tekućom od 16.11.2008. -
162,72 kn tekućom od 16.12.2008. -
438,55 kn tekućom od 17.01.2009. -
629,22 kn tekućom od 16.02.2009. -
704,47 kn tekućom od 16.03.2009. -
444,20 kn tekućom od 16.04.2009.
- 421,55 kn tekućom od 16.05.2009. -
408,81 kn tekućom od 16.06.2009. -
434,43 kn tekućom od 16.07.2009. -
383,26 kn tekućom od 16.08.2009. -
406,50 kn tekućom od 16.09.2009. -
366,63 kn tekućom od 16.10.2009. -
402,08 kn tekućom od 16.11.2009. -
381,75 kn tekućom od 16.12.2009. -
551,02 kn tekućom od 16.01.2010. -
606,64 kn tekućom od 16.02.2010. -
594,85 kn tekućom od 16.03.2010. -
642,14 kn tekućom od 16.04.2010. -
710,16 kn tekućom od 16.05.2010. -
770,80 kn tekućom od 16.06.2010. -
887,06 kn tekućom od 16.07.2010. -
773,37 kn tekućom od 21.08.2010.
- 1.062,20 kn tekućom od 16.09.2010. -
910,64 kn tekućom od 16.10.2010. -
939,97 kn tekućom od 16.11.2010.
- 1.065,65 kn tekućom od 16.12.2010. -
1.231,78 kn tekućom od 16.01.2011. -
1.006,57 kn tekućom od 16.02.2011. -
1.063,99 kn tekućom od 16.03.2011. -
982,75 kn tekućom od 16.04.2011.
- 1.166,55 kn tekućom od 16.05.2011. -
1.292,53 kn tekućom od 16.06.2011.
-1.349,68 kn tekućom od 16.07.2011.
- 1.984,94 kn tekućom od 16.08.2011. -
1.382,42 kn tekućom od 16.09.2011. -
292,53 kn tekućom od 16.10.2011.
- 1.314,67 kn tekućom od 16.11.2011. -
1.306,48 kn tekućom od 16.12.2011. -
1.384,90 kn tekućom od 16.01.2012. -
1.439,71 kn tekućom od 16.02.2012. -
1.456,61 kn tekućom od 16.03.2012. -
1.416,77 kn tekućom od 16.04.2012. -
1.438,03 kn tekućom od 16.05.2012. -
1.459,97 kn tekućom od 16.06.2012. -
1.427,10 kn tekućom od 16.07.2012. -
1.424,01 kn tekućom od16.08.2012.
- 95.130,24 kn tekućom od 16.09.2012.godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 34.725,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Za više zatraženi trošak u iznosu od 14.100,00 kuna zahtjev se odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 28. siječnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika a radi utvrđenja ništetnosti odredbi članka 10. i 11. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 43355/06 od 25. svibnja 2006. koji je solemniziran 3. lipnja 2006., za koji ugovor tužitelj ističe da su mu navedene ugovorne odredbe ništetne pa da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od ukupno 137.833,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, zbog promjene tečaja CHF od početka realiziranja kredita pa do kraja.
2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodeći kako je krediti u cijelosti otplaćen 7. rujna 2012. pa da tužitelj nema pravni interesa za podnošenje tužbe, te istaknuo prigovor zastare na dio potraživanja prije pokretanja kolektivnog spora koje je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod brojem P- 1401/12 od 4. travnja 2012.
3.Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 29. studenog 2020. na način opisan u izreci ove presude sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka mr. A. B., dipl. oec.
4.U provedenom postupku sud je strankama pružio mogućnost izjašnjavanja te je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 43355/06 od 25. svibnja 2006.
(list 10-15 spisa), solemnizacije privatne isprave (list 17 spisa), izvatka iz evidencije tekućeg računa na ime R. Č. (list 18-23 spisa), potvrde Splitske banke od 7.
rujna 2012. (list 24 spisa), otplatnog plana broj 43353/06 (list 25-29 spisa), podatka HNB za tečaj CHF od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2011., izvatka iz registra Trgovačkog suda za tuženika, saslušanjem tužitelja R. Č., tprovođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, dopunskim saslušanjem sudskog vještaka A. B..
5.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6.Među parničnim strankama nije sporno:
- da su tužitelji i tuženik sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 43355/06 od 25. svibnja 2006.5. i to HVB S.
b. d.d., S., s jedne strane Banka ( kao kreditor) i R. Č., kao korisnik
kredita, Lj.P.Č. kao sudužnik i L. Č.kao protivnik osiguranja.
Tim ugovorom da se regulira kreditni posao između Banke i Korisnika kredita, način otplate kredita, osiguranje tražbina iz ugovora u korist Banke, te druga međusobna prava i obveze ugovornih strana. Ugovorom je utvrđen iznos, namjena i korištenje kredita, te da Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 80.000,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita i to da se kredit odobrava za adaptaciju.
Kredit će se koristiti na način da će najmanje 30% iznosa odobrenog kredita isplatiti prema priloženim predračunima dobavlja /izvođača radova. Preostali dio od ukupnog iznosa odobrenog kredita uplatiti će se na račun korisnika kredita. Člankom 5. utvrđena je nominalna kamatna stopa u iznosu od 4,20 %, a člankom 6. Efektivna kamatna stopa od 4,42%. dekurzivno godišnje.
- da je predmetni ugovorni odnos prestao isplatom cijelog kredita.
7.Tužitelj R. Č. je u svom iskazu naveo kako je dugogodišnji klijent
O. banke (ranije S.b.), te da je 2006. potpisao ugovor o kreditu na iznos
od 80.000 švicarskih franaka za kupnju stana koji mi je ponuđen od strane djelatnika banke, kao povoljan u odnosu na kredite u drugim valutama. Referent banke da mu ga je ponudio kao gotov paket na koji je pristao, te da ga nitko nije upozoravao na opasnost promjene tečaja, niti da su posebno razgovarali o pojedinačnim odredbama, odnosno opasnostima vezanima uz realizaciju kredita u švicarskim francima. Naveo je kako je imao puno povjerenje u djelatnike banke kao dugogodišnji klijent. Nakon otprilike sedam mjeseci uredne otplate kredita da mu je stigla prva promjena kamatne stope nešto više od 5% pa da je otišao u banku, dobio je novi otplatni plan, a kako su mu rekli da je to poslovna politika banke, a nakon toga da je nekoliko puta kamata rasla tako da je vrlo teško otplaćivao kredit, a na kraju da ga je zatvorio nakon šest godina i tri mjeseca, iako da ga je trebao otplaćivati 15 godina.
8.Na temelju tako provedenoga dokaznog postupka prvenstveno je valjalo odlučiti o pitanju ništetnosti s obzirom na točku I. tužbenog petita. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
9.Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
10.Ovaj sud polazi od činjenice da je u R. H. valutna klauzula
dopuštena i da se često koristi, te da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni. Primijenivši na tako utvrđene činjenice odredbe ZZP-a prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, s obzirom da su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, izuzete od ispitivanja poštenosti.
11.Međutim, kako prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tužena u predugovornoj fazi tužiteljici predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
12.Među strankama nije sporno da u samom ugovoru koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
13.Za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je tuženik komunicirao općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.
14.Prije svega treba reći da ovom postupku treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u R. H., a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor.
15.Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja.
16.U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).
17.U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače, da je intervalutarna promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o čemu tuženik, također nije obavijestio potrošače, iako opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.
18.Prosječni potrošač u R. H. u vrijeme kad je sklopljen ugovor
koji je predmet ovog postupka i sadrži odredbe koje su predmet ovog postupka nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
19.Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.
20.Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je bio sklopljen ugovor koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, to je ovdje slučaj.
21. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,
a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
22.Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
23.Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.
24.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
25.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
25.1.Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
25.2.Nema nikakve sumnje da je tužena kao banka svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja,
a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem
prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje potreba, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.
25.3. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.
25.4.Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.
26.Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
27.Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na
temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.
28.Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.
29.Na temelju navedenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula, kako je navedeno pod točkom I. tužbenog zahtjeva i to članka 2. i članka 3. ugovora o kreditu, nepoštena, prema tome ništetna,
slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. i 3. kao pod točkom I. izreke ove presude.
Nadalje, ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
30.Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
31.Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o visini kamatnih stopa ili drugog akta tuženika.
32.Ovdje je odmah za istaći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
33.Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
34.Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo.
35.Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
36.Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
37.Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
38.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
39.U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da oni na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
40.Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
41.Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
42.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
43.Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
44.Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
45.Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
46.Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
47.S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
48.Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
49.Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 10. nepoštena, i prema tome ništetna, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 10. Ugovora i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
50.Nadalje, ako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105 utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe članka 138.a. istoga zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
51.Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.
52. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.
53.ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Pojedini potrošač će u tom slučaju biti ovlašten u individualnom sporu od pojedine banke tražiti samo naknadu one štete koja mu je prouzročena ništetnim odredbama, no, to nije predmet ovog postupka.
54.Odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takvog ugovora te je, po ocjeni ovog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz odredbe članka 1111. st. 1. ZOO-a.
55.U nastavku je valjalo raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati preplaćenu razliku mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu broj 216-236/2005, a zbog povećanja redovne kamate, te razliku na ime više plaćenih mjesečnih anuiteta otplate kredita zbog promjene devizne klauzule u iznosu od ukupno 137.833,19 kuna.
56.Sudski vještak za financije i računovodstvo A.B. izradila je nalaz i mišljenje od 21. siječnja 2020. na kojeg su tužitelj i tuženik iznijeli prigovore, te je vještak izradio dopuna nalaza i mišljenja od 1. lipnja 2020. kojoj dopuni je prigovorio tuženik, pa je sudski vještak izradio drugu dopunu od 2. studenog 2020, te treću i to konačnu od 18. veljače 2021.
Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. A. B., dipl. oec. proizlazi:
- kako je ostatak neotplaćene glavnice na dan prijevremene otplate kredita veći nego što bi bio neotplaćeni ostatak glavnice da tijekom otplate kredita nije došlo do promjene kamatnih stopa,
- u dopuni vještačenja od 30. listopada 2020. na stranici broj 11 izračunat je neotplaćeni iznos glavnice iskazan u CHF koji iznosi 54.919,20 CHF, a prema promijenjenom otplatnom planu,
- svakom promjenom kamatne stope tuženik da je radio novi otplatni plan što je imalo za rezultat da je svakim novim otplatnim planom ostatak neotplaćen glavnice bio veći nego što bi bio u tom trenutku da nije došlo do promjene kamatne stope (dopuna vještačenja od 30. listopada 2020. na stranici br. 12. tablica broj 4. i to npr. redni broj 31. kada je kamatna stopa promijenjena na 5,70%. Ostatak neotplaćene glavnice u koloni br. 6. (početni otplatni plan) iznosi 69.587,57 CHF, a ostatak neotplaćene glavnice u promijenjenom otplatnom planu u koloni br. 11. iznosi 70.050,07 CHF,
- nadalje pod rednim brojem 43. u koloni br. 6. (početni otplatni plan) ostatak neotplaćene glavnice iznosi 65.240,05 CHF, a u koloni br. 11. (promijenjeni otplatni plan) ostatak neotplaćene glavnice iznosi 66.112,84 CHF,
- uspoređujući dalje ostatke neotplaćene glavnice u trenutku promjene kamatne stope dolazimo do red. br. 75. gdje u početnom otplatnom planu ostatak neotplaćene glavnice u koloni br. 6. iznosi 53.115,79 CHF, a u promijenjenom otplatnom planu u koloni br. 11. iznos ostataka neotplaćene glavnice iznosi 54.919,20 CHF,
- prema izračunu u tablici br. 2. početni iznos kredita-glavnica u kunama iznosi 377.352,00 kn (red. br. 0 kolona br. 11), a ukupno je uplaćeno u kunama samo za glavnicu (kolona br. 9) iznos od 476.902,43 kune, pa je nesporno više uplaćeno u kunama za otplatu glavnice. Uspoređujući istovremeno tablicu br. 1. redni br. 0, kolona br. 11., početni iznos kredita – glavnica u kunama iznosi 377.352,00 kn, a ukupno bi iznos uplaćene glavnice (da nije bilo promjene kamatne stope) u kunama bio 377.352,00 kn (kolona br. 9.). Dakle, iznos u kunama je isti.
- tužitelj je kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju tuženika na dan uplate te je iz tog razloga vještak izračunao ukupnu razliku u uplaćenim anuitetima iskazano u kunama,
- uspoređujući ukupni iznos stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 599.436,29 kn (tablica br. 2. kolona br. 8. red. br. 76) s ukupnim iznosom anuiteta iz početnog otplatnog plana u kunama, a da nije došlo do promjene kamatne stope, u iznosu od 461.603,10 kn, utvrđuje se razlika više uplaćenog kredita za iznos od 137.833,19 kuna. (599.436,29-461.603,10=134.833,19),
- kredit je ukupno preplaćen za iznos od 138.114,29 kn ako se u izračunate razlike uključe samo pozitivne razlike između početnih anuiteta i anuiteta iz promijenjenog otplatnog plana.
- kredit je ukupno preplaćen za iznos od 137.833,19 kn ako se u izračun razlike uključe pozitivne i negativne razlike između početnih anuiteta i anuiteta iz promijenjenog otplatnog plana.
57.Na tako dani nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi već je uredio tužbeni zahtjev sukladno rezultatima nalaza i mišljenja, dok je tuženik ustrajao u ranijem prigovoru kako je potrebno utvrditi kunsku protuvrijednost stvarnog stanja neotplaćene glavnice na dan 7.rujna 2012. dan prijevremene otplate kredita, jer da je vještak prilikom izračuna razlike preplate u kunskoj protuvrijednosti pogriješio na štetu tuženika. Vještak da je plaćeni iznos glavnice u kunama utvrdio u iznosu od 344.942,00 kn, tako što je iznos stvarno neotplaćene glavnice od 54.919,20 CHF množio s tečajem od 6,2809 na dan prijevremene otplate 7. rujna 2012. Međutim, prilikom izračuna kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice po tečaju na dan realizacije kredita (1 CHF = 4,71690 HRK) vještak umjesto iznosa stvarnog stanja neotplaćene glavnice od 54.919,20 CHF, da koristi iznos od 53.115,79 CHF (prema početnom otplatnom planu koji ne predstavlja stvarno stanje glavnice), zbog čega kunsku protuvrijednost neotplaćene glavnice utvrđuje u iznosu od 250.541,87 kn (množenjem ostatka glavnice iz početnog otplatnog plana 53.115,79 x 4,71690), što da je dovelo do veće preplate po osnovi glavnice u iznosu od 94.400,13 kn (344.942,00 - 250.541,87).
58.Kako je sudski vještak u drugoj dopuni nalaza i mišljenja od 18. veljače 2021. otklonio sve prigovore tuženika, a u kojim prigovorima tuženik i dalje ustraje dajući svoje viđenje potrebnog načina izračuna, bez konkretnih daljnjih dokaznih prijedloga, sud je zaključio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.
59.Naime, pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. A.B.,
dipl. oec., razvidno je da je vještak upravo na temelju ugovora o kreditu ocijenio potraživanje tužitelja i na temelju rješenja suda izradio nalaz i mišljenje. Stoga, ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. B., dipl. oec.,
kao logično i napravljeno po pravilima struke, u kojem nalazu i mišljenju je vještak precizno naveo sve iznose koje je tužitelj platio po predmetnom kreditu, čije se odredbe ovom tužbom osporavaju, te napravio izračun sukladno prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF.
60.Slijedom navedenog ovaj sud drži da je takvo prigovaranje tuženika paušalno i neosnovano.
61.Na temelju rezultata provedenog postupka ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je uistinu tužitelj sukladno inicijalno ugovorenim uvjetima u ugovoru o kreditu od 25. svibnja 2006. (odnosno na način da se nije mijenjala ugovorena kamatna stopa od 4,20%), tijekom utuženog razdoblja (veljača 2008. - rujan 2012.) primjenom promjenjive kamatne stope koju je primjenjivao tuženik i koju je plaćao tužitelj za utuženo razdoblje po kojem izračunu ukupan pretplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF od početka realiziranja kredita pa do kraja iznosi 137.833,19 kuna (tablica br.3. kolona br.10.)
62.Nadalje, sukladno dokumentaciji u sudskom spisu i dokumentaciji prikupljenoj za vrijeme izrade nalaza i mišljenja, da se na temelju podataka može zaključiti:
- uspoređujući ukupni iznos stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 599.436,29 kn (tablica br. 2. kolona br. 8. red. br. 76) s ukupnim iznosom anuiteta iz početnog otplatnog plana u kunama, a da nije došlo do promjene kamatne stope, u iznosu od 461.603,10 kn, utvrđuje se razlika više uplaćenog kredita za iznos od 137.833,19 kuna. (599.436,29-461.603,10=134.833,19),
- kredit je ukupno preplaćen za iznos od 138.114,29 kn ako se u izračunate razlike uključe samo pozitivne razlike između početnih anuiteta i anuiteta iz promijenjenog otplatnog plana.
- kredit je ukupno preplaćen za iznos od 137.833,19 kn ako se u izračun razlike uključe pozitivne i negativne razlike između početnih anuiteta i anuiteta iz promijenjenog otplatnog plana, kao što je izračunato u tablici 3., kolona 10. dopune nalaza i mišljenja od 2. studenog 2020., odnosno na način kako je to konačno tužitelj i postavio u točki II. tužbenog zahtjeva, a sukladno rezultatima nalaza i mišljenja sudskog vještaka A. B., dipl. oec.
63.Slijedom navedenog, ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da se tuženik neosnovano obogatio upravo za iznos od 137.833,19 kuna, koji izračun obuhvaća i pozitivne i negativne razlike između početnih anuiteta i anuiteta iz promijenjenog otplatnog plana, kako je to i utvrđeno u nalazu i mišljenju sudskog vještaka A.
B..
64.U nastavku je valjalo raspraviti istaknuti prigovor zastare.
65.Tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena je 28. siječnja 2019.
Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, na svojoj sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
66.Prema naprijed iznesenom shvaćanju tijek zastare utužene tražbine nije ni mogao početi teći prije pravomoćnosti pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu, pa se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim.
67.Odlučujući o parničnom trošku ovaj sud je na temelju odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a, a sukladno Tbr. 48. OT-a, a u smislu Tbr. 7. toč. 2. OT-a priznao tužitelju trošak, i to za sastav tužbe, tri obrazložena podneska te pristupa na pet ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od po 2.500.00 kuna po radnji, ukupno 22.500,00 kuna, uvećano za trošak PDV-a od 25%, svukupno 28.125,00 kuna. Zatim je tužitelju priznat trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu od po 1.800,00 kuna, što sveukupno zbrojeno predstavlja iznos od 34.725,00 kuna, kako je obistinjeno pod točkom IV. izreke. Za više zatraženi trošak potraživanje je valjalo odbiti budući da je neosnovan. 68.Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.
Split, 17. lipnja 2021.
S U T K I N J A
Jasenka Pavlović,v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi županijskom
sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
DNA:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
