Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ,

Dračevac

21 000 Split

P-3780/2019-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Jasenki Pavlović, u pravnoj stvari tužitelja N. R., O., iz S., kojeg zastupa

punomoćnica S. D. L., odvjetnica u S., protiv tuženika A.

B. d.d., O.: , iz Z., S, kojeg zastupa

punomoćnica M. R., odvjetnica u odvjetničkom društvu K. i P.

d.o.o., iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane 4. svibnja 2020., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu održanom 16. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je zaključen između tužitelja i H. A.-A.-B. d.d. od 21.lipnja 2005., te potvrđen 23.lipnja 2005. od strane JB mr. Z. P. posl.br.: OU 422/2005 u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i to baš u dijelu članka 2. tog ugovora kojim je ugovoren odobreni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 270.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize H.-A.-A.-B. na dan korištenja kredita, te u dijelu članka 3. tog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 1.995,80 CHF a koji se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju H.-A.-A.-B. d.d. za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 21. lipnja 2005., te potvrđen 23.lipnja 2005. od strane JB mr. Z. P. posl.br.: OU 422/2005 u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i to baš u dijelu članka 6. tog ugovora kojim je ugovoreno kako je ugovorena kamatna stopa promjenljiva sukladno odluci o kamatnim stopama H.-A.-A.-B. d.d.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je zaključen između tužitelja i H. A.-A.-B. d.d. 21. lipnja 2005., te potvrđen 23. lipnja 2005. od strane

JB mr. Z. P. posl.br.: OU 422/2005 u dijelu kojim je ugovorena

naknada za prijevremenu otplatu kredita i to baš u članku 8., kojim je ugovoreno kako u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H.-A.-A.-B. d.d.

IV. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., O., Z.,

S., da isplati tužitelju N. R., OIB , iz S.,

K. M. 5, iznos od 443.249,71 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a koja teče na slijedeće iznose:

- 68,52 kn od 31.08.2005 pa do isplate

- 90,29 kn od 30.09.2005. pa do isplate

- 91,25 kn od 31.10.2005. pa do isplate

- 110.82, kn od 30.11.2005. pa do isplate

- 47,80 kn od 31.12.2005. pa do isplate

- 238,02 kn od 31.05.2006. pa do isplate

- 207,93 kn od 30.06.2006. pa do isplate

- 161,24 kn od 31.07.2006. pa do isplate

- 210,00 kn od 31.08.2006. pa do isplate

- 217,26 kn od 30.09.2006. pa do isplate

- 200,66 kn od 31.10.2006. pa do isplate

- 152,94kn od 30.11.2006. pa do isplate

- 65,78 kn od 31.12.2006. pa do isplate

- 3,73 kn od 31.01.2007. pa do isplate -

1,04 kn od 28.02.2007. pa do isplate -

8,42 kn od 31.03.2007. pa do isplate

- 121,00 kn od 31.01.2008. pa do isplate

- 215,08 kn od 29.02.2008. pa do isplate

- 924, 07 kn od 31.03.2008. pa do isplate

- 668,96 od 30.04.2008.god. pa do isplate

- 568,13 kn od 31.05.2008. pa do isplate -

692,37 kn od 30.06.2008. pa do isplate -

509,86 kn od 31.07.2008. pa do isplate -

518,90 kn od 31.08.2008. pa do isplate -

627,11 kn od 30.09.2008. pa do isplate

- 1.446,48 kn od 31.10.2008. pa do isplate

- 897,48 kn od 30.11.2008. pa do isplate

- 1.714,74 kn od 31.12.2008. pa do isplate

- 1.823,13 kn od 31.01.2009. pa do isplate

- 1,872,12 kn od 28.02.2009. pa do isplate

- 1.737,09 kn od 31.03.2009. pa do isplate

-1,762,91kn od 30.04.2009. pa do isplate

-1.556,53 kn od 31.05.2009. pa do isplate

-1.404,54 kn od 30.06.2009. pa do isplate

-1.444,91 kn od 31.07.2009. pa do isplate

-1.525,02 kn od 31.08.2009. pa do isplate

-1.518,08 kn od 30.09.2009. pa do isplate

-1.437,07 kn od 31.10.2009. pa do isplate

-1.589,03 kn od 30.11.2009. pa do isplate

-1.710,93 kn od 31.12.2009. pa do isplate

-1.884,24 kn od 31.01.2010. pa do isplate

-1.844,49 kn od 28.02.2010. pa do isplate

-1.863,03 kn od 31.03.2010. pa do isplate

-1.833,56 kn od 30.04.2010. pa do isplate

-1.890,91 kn od 31.05.2010. pa do isplate

-2.387,69 kn od 30.06.2010. pa do isplate

-2.285,42 kn od 31.07.2010. pa do isplate

-2.597,85 kn od 31.08.2010. pa do isplate

-2.489,91 kn od 30.09.2010. pa do isplate

-2.316,28 kn od 31.10.2010. pa do isplate

-2.682,61 kn od 30.11.2010. pa do isplate

-2.974,83 kn od 31.12.2010. pa do isplate

-2.651,30 kn od 31.01.2011. pa do isplate

-2.775,78 kn od 28.02.2011. pa do isplate

-2,631,30 kn od 31.03.2011. pa do isplate

-2.657,60 kn od 30.04.2011. pa do isplate

-3.269,06 kn od 31.05.2011. pa do isplate

-3.328,62 kn od 30.06.2011. pa do isplate

-3.839,48 kn od 31.07.2011. pa do isplate

-3.577,07 kn od 31.08.2011. pa do isplate

-3.289,79 kn od 30.09.2011. pa do isplate

-2.917,33 kn od 31.10.2011. pa do isplate

-2.896,04 kn od 30.11.2011. pa do isplate

-3.027,85 kn od 31.12.2011. pa do isplate

-3.142,77 kn od 31.01.2012. pa do isplate

-3.158,17 kn od 29.02.2012. pa do isplate

-3.078,67 kn od 31.03.2012. pa do isplate

-3.132,34 kn od 30.04.2012. pa do isplate

-3.169,07 kn od 31.05.2012. pa do isplate

-3.107,29 kn od 30.06.2012. pa do isplate

-3.123,54 kn od 31.07.2012. pa do isplate

-3.077,21 kn od 31.08.2012. pa do isplate

-2.978,53 kn od 30.09.2012. pa do isplate

-3.085,23 kn od 31.10.2012. pa do isplate

-3.136,44 kn od 30.11.2012. pa do isplate

-3.099,13 kn od 31.12.2012. pa do isplate

-2.897,85 kn od 31.01.2013. pa od isplate

-308.990,18 kn od 20.02.2013. pa do isplate, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB…, Z.,

S. , da isplati tužitelju N. R., O.,

iz S., iznos od 23.580,05 kn s pripadajućim zakonskim zateznim

kamatama koje teku od 20.02.2013.god. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VI. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 32.418,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Za više zatraženi trošak u iznosu od 14.100,00 kuna zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 12. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika a radi utvrđenja ništetnosti odredbi članka 2., 3. 6. i 8. ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretnini broj 216-236/2005 od 21. lipnja 2005. koji je solemniziran 23. lipnja 2005., za koji ugovor tužitelj ističe da su mu navedene ugovorne odredbe ništetne pa da je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od ukupno 466.829,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom, od čeg iznos od 443.249,71 kuna zbog promjene tečaja CHF od početka realiziranja kredita pa do kraja, a iznos od 23.408,11 kuna zbog prijevremene otplate kredita.

2.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, te istaknuo prigovor zastare na cjelokupno potraživanje.

3.Konačni tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 2. ožujka 2021. na način da je precizirao točku IV. tužbenog potraživana sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka mr. A. B., dipl. oec.

4.Tako uređenom tužbenom zahtjevu usprotivio se tuženik ističući kako ne daje suglasnost na preinaku tužbenog zahtjeva. Međutim, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja koji je svoje tužbeno potraživanje doista povećao pod točkom IV. na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka. (odredba članka 190. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („NN“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP).

5.U provedenom postupku sud je strankama pružio mogućnost izjašnjavanja te je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 216-236/2005 od 21. lipnja 2005. te aneks ugovora o kreditu broj 1. uz ugovor o kreditu broj 216-236/2005, obavijest o promjeni iznosa anuiteta, obavijest o promjeni kamatne stope (list 25-30 spisa), mjera za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list 31 spisa), potvrda o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za 2016. godinu, za 2008., 2009. (list 32-34 spisa), specifikacija isplate kredita (list 35 spisa), izvod po kreditu (list 36-37 spisa), potvrda o plaćenim kamatama za 2010. godinu (list 38 spisa), izvod po kreditu za 2009., 2011., 2012., 2013. (list 39-44 spisa), obračun o ukupnom dugovanju po kreditu na dan 30. lipnja 2005. uz otplatni plan (list 45-58 spisa), brisovna namjera (list 59 spisa), potvrda o stanju duga od 16. ožujka 2012. (list 60 spisa), saslušanje tužitelja, preslik metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju prednika tuženika, preslik zahtjeva za kredit, preslik police osiguranja, preslik ugovorene zaštitne klauzule uz policu, izvadak iz Odluke o aktivnim kamatnim stopama tuženika (list 339-3spisa), nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. A. B., dipl. oec. od 9. veljače 2021. (list 393-418

spisa).

6.Nakon tako provedenoga dokaznog postupka tuženik je predložio dopunsko vještačenje na okolnost manje plaćenih iznosa od početno zadanih parametara, jer da je vještak trebao cijeniti kako manjak koji je nastao tuženiku kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita kao i kamatne stope koja je bila niža od one početno ugovorene, jer da se računa samo razlika u mjeri u kojoj to ide u korist tužitelju, dok se negativna razlika izuzima. Sud je ovaj dokazni prijedlog tužitelja odbio kao suvišan i zaključio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, iz razloga koji se niže u obrazloženju navode, a ocjenjujući kako je vještak u svom nalazu i mišljenju postupio upravo po uputi suda sadržanoj u rješenju sa zapisnika od 3. studenog 2020., a na koji nalaz i mišljenje tuženik nije imao konkretne prigovore, osim paušalih prigovora koje je temeljio iznoseći svoja pravna razmišljanja i shvaćanja.

7.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8.Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelji i tuženik sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 216-236/2005 od 21. lipnja 2005. i to H. A. A. bk d.d. Z., s jedne strane Banka ( kao davatelj kredita) i N. R., kao korisnik kredita, T. R., kao sudužnik. Tim ugovorom da se regulira kreditni posao između Banke i Korisnika kredita, način otplate kredita, osiguranje tražbina iz ugovora u korist Banke, te druga međusobna prava i obveze ugovornih strana. Člankom 2. ugovora utvrđuje se iznos, namjena i korištenje kredita, te da Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 270.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za CHF H. A. A. b d.d. važećim na dan korištenja kredita i to da se kredit odobrava za adaptaciju obiteljske kuće i zatvaranja kreditne partije 12519 kod B.. Stranke da su suglasne da Korisnik kredita može koristiti kredit po provedenom osiguranju kredita po uvjetima iz ugovora i to 90% iznosa odobrenog za adaptaciju isplaćuje odmah, a preostali iznos se blokira do prezentacije računa kojima se opravdava namjensko korištenje 30% Člankom 3. utvrđena je kamatna stopa u iznosu od 3,99 % dekurzivno godišnje. Korisniku kredita se odobrava period bez otplate duga uz plaćanje kamata do 30. lipnja 2005. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima,, te se protuvrijednost mjesečnog anuiteta podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, počevši od 31. srpnja 2005. Kamate se obračunavaju mjesečno i uključene su u anuitete. Kredit je ugovoren do 30. lipnja 2020. Člankom 4. ugovora ugovoreno je pravo na raskid ugovora

- da su tužitelj i tuženik sklopili i aneks ugovora o kreditu broj 216-236/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 21. lipnja 2005. u kojem u članku 1. stoji da ugovorne stranke suglasno utvrđuju da je zaključeni ugovor o kreditu 216-236/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. U članku 2. stranke suglasno prolongiraju trajanje kredita do 30. lipnja 2030.

- da je predmetni ugovorni odnos prestao isplatom cijelog kredita.

9.Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je 2005. imao potrebu za realizacijom stambenog pitanja pa je otišao kod prednika tuženika H. A. A. b jer da je

tamo na poslovima referenta radila njegova pacijentica, koja da mu je prezentirala ugovor kao najpovoljniji i da ga je on prihvatio kao takvoga, bez da je propitkivao njegove eventualne rizike. Ugovor da je vidio tek kod javnog bilježnika Z. P. koja mu nije pojašnjavala pojedine odredbe ugovora već da je naglasak bio isključivo na njegovoj obvezi redovitog plaćanja kredita. Sve svoje obveze da je uredno izvršavao te je 2013. zatvorio kredit. Nakon što je kredit realizirao krajem 2005., da su, otprilike 2007., rate počele rasti, a 2011. da je rata sa 5.500,00 kuna skočila na preko 11.000,00 kuna. Naveo je kako je u međuvremenu odlazio u banku kako bi vidio zbog čega dolazi do tolikog porasta mjesečnog iznosa kredita i kako mu je rečeno da je to tako i da mora platiti dospjelu obvezu i da banka ne može ništa napraviti. Misli da je sklapao dodatak ugovoru zbog produžetka roka plaćanja. Naveo je kako nije ni razmatrao ponude drugih banaka, te kako je u banci tuženika bio možda tri puta i kako je bio fokusiran na mjesečnu ratu, kamatu, procjenu stana, a kod javne bilježnice,također, da se fokusirao samo na visinu mjesečne rate i kamatu. Odredbe ugovora da je razumio, da nije ništa posebno pitao i da je bio sretan da u to vrijeme može uopće realizirati kredit. U odnosu na prijevremenu otplatu kredita da mu je bilo rečeno kako mu neće ništa naplatiti ukoliko ranije zatvori kredit.

10.Na temelju tako provedenoga dokaznog postupka prvenstveno je valjalo odlučiti o pitanju ništetnosti s obzirom na točku I., II. i III. tužbenog petita. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

11.Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog

ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

11.1.Ovaj sud polazi od činjenice da je u R. H. valutna klauzula dopuštena i da se često koristi, te da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni. Primijenivši na tako utvrđene činjenice odredbe ZZP-a prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, s obzirom da su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, izuzete od ispitivanja poštenosti.

11.2.Međutim, kako prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda EU (u presudi ESP od 30. travnja

2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda R. H. od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda

R. H. od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tužena u predugovornoj fazi tužiteljici predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

11.3.Među strankama nije sporno da u samom ugovoru koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

11.4.Za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je tuženik komunicirao općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.

11.5. Prije svega treba reći da ovom postupku treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u R. H., a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor.

11.6. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda E. U., prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja.

11.7. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).

11.8. U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače, da je intervalutarna promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom

franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o čemu tuženik, također nije obavijestio potrošače, iako opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.

11.9. Prosječni potrošač u R. H. u vrijeme kad je sklopljen ugovor koji je predmet ovog postupka i sadrži odredbe koje su predmet ovog postupka nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

11.10. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

11.11. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je bio sklopljen ugovor koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, to je ovdje slučaj.

11.12. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

11.13. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

11.14. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

11.15. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11.16. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

11.17. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

11.18. Nema nikakve sumnje da je tužena kao banka svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje potreba, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.

11.19. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u R. H. u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.

11.20. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

11.21. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

11.22. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.

11.23. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.

11.24. Na temelju navedenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula, kako je navedeno pod točkom I. tužbenog zahtjeva i to članka 2. i članka 3. ugovora o kreditu, nepoštena, prema tome ništetna, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. i 3. kao pod točkom I. izreke ove presude.

11.25. Nadalje, ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

11.26. NN “ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

12.Tužitelj tvrdi da je ništetna odredba prema kojoj je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o visini kamatnih stopa ili drugog akta tuženika.

12.1. Ovdje je odmah za istaći da je odlukom Visokog trgovačkog suda R. H. u Z. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (ZB d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite

kolektivnih interesa potrošača.

12.2. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

12.3. Nadalje je za navesti da je nedvojbeno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo.

12.4. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

12.5. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

12.6. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

12.7. Prema Presudi ES pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12.8. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da oni na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogu predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12.9. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

13.Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

14.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

15. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

16. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

17. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

18. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

19. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

20. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke tj. odredba članka 6. nepoštena, i prema tome ništetna, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora i odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

22. Nadalje, ako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda R. H. poslovni broj Revt-249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda R. H. broj U-III-2521/2105 utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača („NN“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe članka 138.a. istoga zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. Uz to, treba naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost samo dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

24. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

25. ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke su pravomoćno utvrđene ništetnima, ali to ne znači da je otpala obveza potrošača platiti banci kamate. U slučaju da visina kamatne stope nije ugovorena, potrošač bi bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi (npr. kao u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 430/06 od 6. lipnja 2007.). Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Pojedini potrošač će u tom slučaju biti ovlašten u individualnom sporu od pojedine banke tražiti samo naknadu one štete koja mu je prouzročena ništetnim odredbama, no, to nije predmet ovog postupka.

26. Odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz odredbe članka 1111. st. 1. ZOO-a.

27. Nadalje, tužitelj tvrdi da je ništetna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita (članaka 8. ugovora).

28. Tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja naplatom predmetne naknade (takse) za prijevremenu otplatu kredita prema ugovoru broj 216- 236/20005od 21. lipnja 2005. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Takva povreda povlači ništetnost konkretne ugovorne odredbe i to članka 8. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženice/banke, s druge strane, i to u dijelu koji glasi: u slučaju prijeveremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama H. A. A. B. d.d. K. kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.".

29. Odredba članka 1024. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisuje kako korisnik kredita

može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed izvijestiti banku; nadalje, stavak 3. istog članka propisuje da je, u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje, korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio; prema tome, članak 1024. Zakona o obveznim odnosima ("NN", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) propisuje dužnost naknade štete samo ako ju je davatelj kredita pretrpio zbog vraćanja kredita prije dospjelosti.

30. Odredba članka 1024. stavka 4. ZOO-a propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Dakle, banka pri prijevremenoj otplati kredita nema pravo uračunavati kamate za period od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Riječ je o kogentnoj zakonskoj odredbi, a svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna, pa tako i u konkretnom slučaju.

31. Obzirom na navedeno, banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

32. Nedostaje, naime, uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita, da bi davatelju kredita pripalo eventualno pravo na naknadu štete, riječ je o tzv. ugovornoj odgovornosti, odnosno odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. Pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga vjerovniku ne nastane nikakva šteta – u tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete.

33. Pravo na prijevremenu otplatu kredita je ovlaštenje korisnika kredita i navedenom prijevremenom otplatom isti ne poduzima protupravnu radnju. Prema općim pravilima o odgovornosti za štetu korisnik kredita može banci dugovati samo naknadu za stvarno pretrpljenu štetu, a u slučaju prijevremene otplate kredita banka prijevremeno, osim iznosa glavnice koji može dalje ulagati i tako ostvarivati dobit zbog načina na koji je ugovorena otplata kredita (dugoročno), dobiva i udjel kamata, tako da na taj način za davatelja kredita, tj. banku nije nastupila nikakva šteta.

34. Plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita zapravo predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamatâ koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja (neostvarene kamate), dakle predstavlja naknadu izmakle dobiti, ali, korisnik kredita, u slučaju prijevremene otplate kredita može banci dugovati samo naknadu stvarno pretrpljene štete, ne i izmaklu dobit. Stoga, ugovaranje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita vodi neosnovanom bogaćenju banaka, jer banke naplaćuju uslugu stavljanja novca na raspolaganje, koje u situaciji prijevremeno otplaćenog iznosa kredita nisu izvršile.

35. Obzirom na naprijed izneseno, tj. utvrđenje da naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita čini nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja (neostvarene kamate), konkretna ugovorna odredba članka 8. ugovora o kreditu) je u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a, suprotna prisilnim propisima odnosno ništetna, budući je suprotna odredbi članka 1024. stavka 4., kao i članku 6. istog Zakona, tj. načelu zabrane zlouporabe prava, jer se sudionici u obvezno pravnom odnosu moraju, u ostvarivanju svojih prava, suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a tužitelju je ovakvom naplatom naknade, kao u konkretnom slučaju, otežano ispunjenje ugovora prije roka, što je tužiteljevo zakonsko pravo, kao korisnika kredita iz predmetnog ugovora o kreditu.

36. Dakle, tuženik je naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita povrijedio zakon na štetu tužitelja, a takva povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, konkretno odredbe članka 8. predmetnog ugovora o kredit, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

37. Odredba članka 323. stavka 1. ZOO-a propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

38. Kako je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe od tužitelja primio 23.580,05 kuna, sukladno naprijed citiranoj odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a/15), tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke presude. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 20. veljače 2013. (dan isplate sporne naknade tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. ZOO-a. Zatezne kamate, u smislu članka 1115. ZOO-a, teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade, budući je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetnog pravnog posla i koji je dužan vratiti. Dakle, sukladno odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja (neostvarena kamata), što je po zakonu nedopušteno. Iz tih razloga se tuženika, sukladno članku 1115. ZOO-a, smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

39. U nastavku je valjalo raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati preplaćenu razliku mjesečnih anuiteta po ugovoru o kreditu broj 216-236/2005, a zbog povećanja redovne kamate, te razliku na ime više plaćenih mjesečnih anuiteta otplate kredita zbog promjene devizne klauzule u iznosu od ukupno 443.249,71 kuna.

39.1. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. A. B., dipl. oec. proizlazi:

- da je kamatna stopa ostala na razini one iz ugovora o kreditu tužitelj bi ukupno uplatio tuženiku na ime kamata iznos od 67.166,34 CHF (tablica br.3. kolona br.2.red.br.93), a razlika između iznosa od 91.4586,44 CHF koji je stvarno plaćen tuženiku na ime kamata i iznosa koje bi platio da je kamatna stopa ostala na razini ugovora o kreditu iznosi 24.320,10 CHF (tablica br.3. kolona br.4. red.br.93). Razlika više plaćenih kamata izražena u CHF za svaki mjesec posebno specificirana je u tablici br.3. kolona br.6. Razlika na ime kamata izražena u kunama zbog promjene kamatne stope te promjene tečaja CHF specificirana je u tablici br.3. kolona 7. za svaki mjesec posebno, a ukupna razlika više plaćene kamate iznosi 127.941,65 kuna.

- da je kamatna stopa ostala na razini one iz ugovora o kreditu tužitelj bi ukupno uplatio tuženiku na ime anuiteta iznos od 337.166,34 CHF (tablica br.4. kolona br.2. red.br. 93.), a razlika između iznosa od 361.486,44 CHF koji je stvarno plaćen tuženiku i iznosa koje bi platio da je kamatna stopa bila ona na razini ugovora iznosi 24.320,10 CHF (tablica br.4. kolona br.6. red.b.r.93). Razlika izražena u CHF za svaki mjesec je posebno specificirana u tablici br.4. kolona br.6., a razlika izražena u kunama za svaki mjesec je posebno specificirana u tablici br. 4. kolona br.9.

- kredit je zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF od početka realiziranja kredita pa do kraja, ukupno preplaćen u iznosu od 443.249,71 kunu (tablica br.4. kolona br.9 do kraja, ukupno preplaćen u iznosu od 443.249,71 kunu (tablica br.4. kolona br.9.red.br.93.), a razlika u mjesečnim anuitetima prikazana je u tablici br.4. kolona br.9.

- zbog prijevremene otplate kredita tužitelj je tuženiku platio naknadu u iznosu od 23.580,05 kuna.

- razlika na ime kamata iz podstavka 1. ne pribraja se izračunatoj razlici na ime anuiteta iz podstavka 2. iz razloga što se anuitet sastoji od kamate i glavnice 39.2. Na tako dani nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi već je uredio tužbeni zahtjev sukladno rezultatima nalaza i mišljenja, dok je tuženik predlagao da se izradi dopuna nalaza i mišljenja na okolnost manje plaćenih iznosa od početno zadanih parametara, jer da je vještak trebao cijeniti kako manjak koji je nastao tuženiku kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita kao i kamatne stope koja je bila niža od one početno ugovorene, jer da se računa samo razlika u mjeri u kojoj to ide u korist tužitelju, dok se negativna razlika izuzima. Sud je ovaj dokazni prijedlog tužitelja odbio kao suvišan i zaključio raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

39.3. Naime, pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr. A. B.,

dipl. oec., razvidno je da je vještak upravo na temelju ugovora o kreditu ocijenio potraživanje tužitelja i na temelju rješenja suda izradio nalaz i mišljenje. Stoga, ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. B., dipl. oec.,

kao logično i napravljeno po pravilima struke, u kojem nalazu i mišljenju je vještak precizno naveo sve iznose koje je tužitelj platio po predmetnom kreditu, čije se odredbe ovom tužbom osporavaju, te napravio izračun sukladno prvotno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju CHF, te izračunao naknadu koju je tužitelj platio zbog prijevremene otplate kredita.

40. Slijedom navedenog ovaj sud drži da je takvo prigovaranje tuženika paušalno i neosnovano.

41. Na temelju rezultata provedenog postupka ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je uistinu tužitelj sukladno inicijalno ugovorenim uvjetima u ugovoru o kreditu od 21. lipnja 2005.(odnosno na način da se nije mijenjala ugovorena kamatna stopa od 3,99%), tijekom utuženog razdoblja (kolovoz 2005. - veljača 2013.) primjenom promjenjive kamatne stope koju je primjenjivao tuženik i koju je plaćao tužitelj za utuženo razdoblje po kojem izračunu ukupan pretplaćeni iznos zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF od početka realiziranja kredita pa do kraja iznosi 443.249,71 kunu (tablica br.4. kolona br.9.red.br.93.)

42. Nadalje, sukladno dokumentaciji u sudskom spisu i dokumentaciji prikupljenoj za vrijeme izrade nalaza i mišljenja, da se na temelju podataka može zaključiti:

- da razlika između iznosa stvarno plaćenih kamata tuženiku i iznosa kamate koje bi platio da je kamatna stopa bila na razini ugovora o kreditu, za utuženo razdoblje (kolovoz 2005. - veljače 2013.) iznosi ukupno 67.166,34 CHF, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u tablici br.3. kolona 6. nalaza i mišljenja,

- da razlika između iznosa stvarno plaćenih kamata tuženiku i iznosa kamate koje bi platio da je kamatna stopa bila na razini iz ugovora o kreditu, za utuženo razdoblje (kolovoz 2005. - veljače 2013.), iznosi ukupno 24.320,10 CHF, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u tablici 4., kolona 6. nalaza i mišljenja, odnosno na način kako je to konačno tužitelj i postavio u točki IV. tužbenog zahtjeva, a sukladno rezultatima nalaza i mišljenja sudskog vještaka A. B., dipl. oec.

- da je tužitelj zbog prijevremene otplate kredita dtuženiku platio naknadu u iznosu od 23.580,05 kuna od toga iznos od 23.408,11 kuna na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita te trošak od 100,00 kuna i trošak od 71,94 kune.

Slijedom navedenog, ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da se tuženik neosnovano obogatio upravo za iznos od 443.249,71 kunu, te za iznos od 23.580,05 kuna kako je to i utvrđeno u nalazu i mišljenju sudskog vještaka A. B., dipl. oec.

43. U nastavku je valjalo raspraviti istaknuti prigovor zastare.

43.1. Tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena je 12. lipnja 2019.

43.2. Građanski odjel Vrhovnog suda R. H. u odnosu na

početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, na svojoj sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

43.4. Prema naprijed iznesenom shvaćanju tijek zastare utužene tražbine nije ni mogao početi teći prije pravomoćnosti pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu, pa je prigovor tuženika ukazuje neosnovanim.

44. Odlučujući o parničnom trošku ovaj sud je na temelju odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a, a sukladno Tbr. 48. OT-a, a u smislu Tbr. 7. toč. 2. OT-a priznao tužitelju trošak, jer je trošak i popisao, i to za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kuna, dva obrazložena podneska te pristupa na tri ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od po 5.000.00 kuna po radnji. Zatim je tužitelju priznat trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.918,00 kuna, što sveukupno zbrojeno predstavlja iznos od 32.418,00 kuna, kako je obistinjeno pod točkom VI. izreke. Za više zatraženi trošak potraživanje je valjalo odbiti budući tako nastali trošak nije bio nužan za vođenje postupka.

45. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Split, 16. lipnja 2021.

S U T K I N J A

Jasenka Pavlović v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA:

-punomoćnici tužitelja

-punomoćniku tuženika