P-778/19

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja S. K., , OIB: …, zastupan po pun. M.

B., odvj. u Splitu, protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Zagreb, , radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. lipnja 2021. u nazočnosti pun tužitelja, a u odsutnosti tuženika, objavljene istog dana,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, sklopljen dana 15. rujna 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, solemniziran po javnom bilježniku mr. Z. P. iz S., pod brojem OU- 629/05 dana 21. rujna 2005. koji glasi:

"Banke je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovome Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."

II.Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 24.756,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na iznos od:

- 120,29 kn od 30.09.2007. do isplate - 119,28 kn od 31.10.2007. do isplate - 120,01 kn od 30.11.2007. do isplate - 118,60 kn od 31.12.2007. do isplate - 119,95 kn od 31.01.2008. do isplate - 119,30 kn od 28.02.2008. do isplate - 457,41 kn od 31.03.2008. do isplate - 443,11 kn od 30.04.2008. do isplate - 435,66 kn od 31.05.2008. do isplate - 437,97 kn od 30.06.2008. do isplate - 426,99 kn od 31.07.2008. do isplate - 424,30 kn od 31.08.2008. do isplate - 425,69 kn od 30.09.2008. do isplate - 717,19 kn od 31.10.2008. do isplate

- 675,89 kn od 30.11.2008. do isplate

- 716,00 kn od 31.12.2008. do isplate

- 717,33 kn od 31.01.2009. do isplate;

- 714,72 kn od 28.02.2009. do isplate -

700,46 kn od 31.03.2009. do isplate -

696,28 kn od 30.04.2009. do isplate -

677,69 kn od 31.05.2009. do isplate -

662,59 kn od 30.06.2009. do isplate -

659,23 kn od 31.07.2009. do isplate -

658,15 kn od 31.08.2009. do isplate -

651,74 kn od 30.09.2009. do isplate -

640,91 kn od 31.10.2009. do isplate -

643,70 kn od 30.11.2009. do isplate -

644,52 kn od 31.12.2009. do isplate -

648,07 kn od 31.01.2010. do isplate -

639,28 kn od 29.02.2010. do isplate -

645,90 kn od 31.03.2010. do isplate -

636,62 kn od 30.04.2010. do isplate -

634,56 kn od 31.05.2010. do isplate -

668,47 kn od 30.06.2010. do isplate -

652,65 kn od 31.07.2010. do isplate -

670,30 kn od 31.08.2010. do isplate -

653,90 kn od 30.09.2010. do isplate -

632,39 kn od 31.10.2010. do isplate -

653,06 kn od 30.11.2010. do isplate -

573,53 kn od 31.12.2010. do isplate -

545,08 kn od 31.01.2011. do isplate -

545,85 kn od 28.02.2011. do isplate -

365,40 kn od 21.03.2011. do isplate

- 1.646,30 kn od 21.03.2011. do isplate,

a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju, u razdoblju od 30. rujna 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, u razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.550,00 kn.

Obrazloženje

1.Kod ovog suda zaprimljena je 21. 2. 2019. tužba tužitelja S. K.,

protiv tužene A. bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate.

2.U tužbi se navodi kako su stranke zaključile ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog

prava 15. 9. 2005. koji je solemiziran po javnom bilježniku Z. P. broj OU 626/05 od 21. rujna 2005. Tim ugovorom tuženik da je odobrio i isplatio tuženiku stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 155 tisuća švicarski franak prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita. Člankom 3. I. da je ugovorena kamatna stopa od 5,25% koja se obračunava dekurzivno, dok je čl. 3. II. ugovoreno da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima od 1.663,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Nadalje, odredbom čl. 6. ugovora banka da je ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno svojim odlukama, tj. jednostrano i bez jasno određenih kriterija. Tužitelj da je morao bez prigovora prihvatiti pisanu obavijest banke o promjeni visine kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja. Odredbom čl. 6. da nisu jasno ugovoreni razlozi temeljem kojih može doći do promjene kamatne stope odnosno načina na koji će se ona mijenjati. Tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa da se mijenjala više puta, tako da se od ugovorene od 5,25% mijenjala na 5,50%, zatim 6,20%, zatim 6,50% i 6,75% godišnje. Tužitelj da je otplatio kredit 21. 3. 2011. prijevremeno, te da je zbog zlouporabe jačeg položaja banke ista naplatila više nego što joj po ugovoru pripada. Nadalje, tužitelj da nije mogao utjecati na sadržaj tih tipskih klauzula ugovora. Poziva se na odredbu čl. 6., 81. i 82. te 87. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbu čl. 277. i 270. ZOO-a, tj. na ništetnost spornih odredbi ugovora. Poziva se također na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u postupku vođen između Udruge potrošača i više banaka, među kojima je pod brojem 5 je bila i tužena, te odluku VTSRH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Poziva se također i na odluku Revt VSRH 249/14-2 od 9. travnja 2015. Uglavnom, tužitelj smatra da je odredba čl. 6.Ugovora o kreditu nepoštena, s neodredivom činidbom, čiju visinu je samostalno odredila jedna ugovorna strana bez ugovorenih kriterija i razloga promjene, te da je kao takva ništetna, čime su pravno nevaljane i sve promjene kamatnih stopa tijekom otplatnog razdoblja koje su imale za posljedicu povećanje mjesečnog anuiteta. Tužitelj smatra da je tuženik tijekom otplatnog kredita bio dužan plaćati kredit uz kamatnu stopu od 5,25% i nepromijenjeni anuitet 1.663,02 CHF, dok je tuženik nezakonito povećavao i kamatu i anuitet, tako da je isti umjesto ugovorenog rastao do iznosa od 1.741,91 CHF. U razdoblju otplate kredita od 30. 9. 2007. do 21. 3. 2011., tuženik da je na ime kamate trebao platiti iznos od 34.481,65 CHF, a da je umjesto toga platio iznos od 39.119,37 CHF, odnosno na ime razlike kamata da je platio veći iznos od 4.638,12 kn. Taj iznos da predstavlja stečeno bez osnove, te mu je tuženik kako navodi, dužan isplatiti isti.

3.Konačno uređeni tuženi zahtjev kako isti glasi u izreci ove presude, tužitelj je postavio podneskom od 14. 1. 21. nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

4.U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, ističući kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe budući je kredit u cijelosti otplaćen. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa da je pravno valjanja i nije protivna kongentnim odredbama ZOO-a. Stranke da su ugovorile odredivu činidbu pa se ne radi o ništetnosti u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je riječ o ugovaranju suprotno načelima obveznog prava. Ugovor o kreditu da sadrži više kreditnih klauzula glede ugovorene kamate pa tako i klauzuli o visini početne kamatne stope, promjenjivost kamate i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, s time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti korisnika kredita što je i činio. Iz dikcije odredbe čl. 272. st. 1. ZOO-a proizlazi da je jedna ugovorna strana imala slobodu ugovoriti visinu kamatne stope, te se tuženik poziva i na odluku VSRH Rev-360/14, gdje se navodi da su ugovaranjem izmjene odluke o kamatama, odnosno vezujući je za odluke banke, stranke ugovorile odredivu činidbu. Tuženik tvrdi da se na razrješenje odnosa među strankama ne mogu primijeniti odredbe zakona o potrošačkom kreditiranju jer je taj zakon stupio na snagu 1. 1. 2010. dok je ugovor o kreditu sklopljen 2006. Ističe se kako je tuženik obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa. Tuženiku je pravno neprihvatljivo i neodrživo pozivanje tužitelja na odluku VTSRH Pž-7129/13 o kojoj bi ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope bila ništetna. Ističe kako je tom odlukom potrošačima pružena apstraktna zaštita te da nije ostvarivo subjektivno pravo koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja postojanja osnova i visine tužbenog zahtjeva, što se mora dokazivati u svakom pojedinom postupku. Činjenična utvrđenja iz postupka vođenim pred VTSRH broj P-5104/12 da nisu relevantna za utvrđenje činjeničnog stanja u ovom postupku, pri čemu se tuženik poziva na odredbu čl. 220. i 221. ZPP-a. U suprotnom da bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja. Odlukom VTSRH broj Pž- 7129/13 da nije uopće dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima što je potvrđeno donošenjem presude VSRH. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope da ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Tuženik ističe kako ugovor o kreditu kojega su stranke sklopile nije tipski ugovor jer se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj uredno obavještavan o promjeni kamatne stope te da je uredno otplaćivao kredit po novim otplatnim planovima, ne ističući nikakve prigovore i ne tražući bilo kakva obrazloženja, pa se može zaključiti kako je bio makar prešutno suglasan s promjenama kamatnih stopa. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer da nije jasno kojom metodologijom je izvršen izračun, posebno spori izračun napravljen po privatnom zahtjevu tužitelja. Na koncu ističe prigovor zastare pozivom na odredbu čl. 226. ZOO-a, da bi se radilo o povremenim davanjima koja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

5.U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216- 355/2005 od 15. 9. 2005. solemiziranog kod JB Z. P. broj OU-629/05 od 21. 9. 2005., izračuna anuiteta, specifikacija isplate kredita, obavijesti o promjeni kamatne stope tuženika 5. 11. 2010., otplatnog plana, potvrde o plaćenim kamatama za razdoblje od 1. 1. 2006. do 31. 12. 2006., od 1. 1. 2008. do 31. 12. 2008. od 1. 1. 2009. do 31. 12. 2009., od 1. 10. 2010. do 31. 10. 2010., izvoda po kreditu od 1. 1. 2009. do 31. 12. 2009., od 1. 10. 2010. do 31. 10. 2010., potvrde o prestanku obveze po kreditu, obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 18. 3. 2011., uplatnica, pregleda prometa po računu predmetnog kredita, pregleda prometa za klijenta od 4.

4. 2011., te vještačenjem po vještaku financijske struke Vladimiru Krklecu.

6.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7.U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 15. rujna 2005. kojega su zaključile parnične stranke u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te s tim u vezi je li osnovan zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenog iznosa po tom osnovu.

8.Među strankama nije sporno da su 15. rujna 2005. zaključile Ugovor o kreditu temeljem kojega je banka isplatila tužitelju iznos kredita od 155.000,00 CHF prema kupovnom tečaju banke na dan korištenja, te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa početno od 5,25 % , rok vraćanja do 30. 9. 2015., a mjesečni anuitet da je ugovoren u visini od 1.633,02 CHF te da je kredit u cijelosti otplaćen do 21. ožujka 2011. (prijevremeno).

9.Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u ovoj parnici u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

10.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

12.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

13.U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

14.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15.Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

16.Sud nije saslušavao tužitelja u postupku smatrajući ovaj dokaz suvišnim, s obzirom da niti u jednom postupku koji se o istom pravnom osnovu vodi pred ovim i drugim sudovima u RH nije utvrđeno da bi se prilikom sklapanja ugovora posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Iz istih razloga nisu saslušani niti predložen svjedoci, radnici tuženika.

17.To, nadalje, znači da je dio odredbi sadržan u čl. 3. i 6. spornog Ugovora o kreditu prema kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se utvrđuje odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom tuženika, trebalo utvrditi ništetnim, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

18.Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 12. kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Pravilniku o kreditiranju građana ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu.

19.S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu, sadržan u čl. 4. koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati štetu koja mu je nastala primjenom ništetne odredbe koja se može izraziti u razlici radi povećanja kamate iznad 5,25%, a temeljem odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Prema izričitoj odredbi čl. 118. ZZP-a tužitelj ima pravo nakon donošenja odluke u parnici radi zaštite kolektivnih interesa kao potrošač ustati tužbom radi naknade štete.

20.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Vladimiru Krklecu, dipl. oec. na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

21.U pisanom nalazu i mišljenju od 21. 12. 2020. izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještak je utvrdio kako je banka mijenjala kamatnu stopu, i to kako slijedi: od 30. rujna 2007. na 5,5002% godišnje a visina anuiteta 1.678,80 CHF; od 31. 3. 2008. kamatna stopa 6,20% godišnje, a visina anuiteta 1.720,88 CHF; od 31. 10. 2008. kamatna stopa 6,75% godišnje, a visina anuiteta 1.752,03 CHF; te od 31. 12. 2010. kamatna stopa 6,50% godišnje, a visina anuiteta 1.741,91 CHF. Iz pregleda prometa potraživanje za nedospjelu glavnicu banke prema tužitelju na dan 21. 3. 2011. iznosilo je 82.659,33 CHF, odnosno 479.176,14 kn. Navedeni iznos nedospjele glavnice i redovnu kamatu u iznosu od 313,42 CHF tužitelj je podmirio 21. 3. 2011., te je za prijevremeni povrat kredita uplatio naknadu od 2.479,78 CHF. Prema priloženim uplatama, tužitelj je izvršio uplatu u iznosu od 493.008,32 kn. Predmetni kredit u cijelosti je podmiren u iznosu od 85.452,53 CHF na osnovi izračuna obveza po anuitetima nakon promjene godišnjih kamatnih stopa koje je izvršila banka i ugovorene godišnje kamatne stope od 5,25% da je utvrđena razlika koja se odnosi na visinu ugovorenih kamata i kamatnog iznosa koji je plaćen od strane tužitelja do 21. 3. 2011., i to u iznosu od 4.637,37 CHF, odnosno 23.110,03 kn, što je vještak prikazao u koloni broj 7 i 8 tablica koji su sastavni dio vještva. Prema nalazu vještaka tužitelj je trebao izvršiti povrat po osnovi glavnice u iznosu od 82.439,14 CHF i 245,08 CHF po osnovi redovnih kamata, što znači da je više platio 288,53 CHF.

22.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka V. K., dipl. oec. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu na dan konačne otplate kredita, odnosno na ime naknade za prijevremeni povrat kreditnih sredstava, te je tužitelju dosuđen traženi iznos od 24.756,33 kn. Sud je prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje iznosa preplate od 288,53 CHF čija protuvrijednost nije iskazana u kunama. Međutim, tužitelj je koristio tečaj CHF na dan 21. 3. 21. kojega je naveo vještak u svom nalazu i mišljenju, a na taj dan iznosio je 5,7058400 kn, što bi značilo da je tužitelj preplatio u kunama i daljnji iznos od 1.646,30 kn (288,53 CHF puta 5,7058400 kn).

23.Što se materijalnopravnog prigovora zastare tiče, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu i zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove, tj. zahtjevu za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćen po osnovi ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se postaviti u svako doba jer ne zastarijeva. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovi ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. ZOO, 53/91, te čl. 230. ZOO/05).

24.Prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOOa propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi ostvarivanja tražbine.

25.Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a prema odredbi st. 3 istog čl. kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor završen ili okončan na neki drugi način.

26.Prema stajalištu VSRH izraženom u odluci Rev-2245/17-2 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe. Kolektivna tužba u tzv. franak podnesena je 4. 4. 2012. te prekida tijek zastare, a okončanjem spora pred VTSRH donošenjem odluke Pž-7129/13 13. 6. 2014. zastara počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Kako je predmetna tužba podnesena 21. 2. 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnova ne predviđa posebni zastarni rok pa se primjenjuje odredba čl. 224. ZOO-a koja propisuje 5 godišnji zastarni rok, te imajući u vidu datum donošenja odluke Pž-7129/13, proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka uslijed čega je zastarni prigovor odbijen kao neosnovan.

27.Tuženik je istakao pravne prigovore protiv nalaza i mišljenja vještaka, koji se svode na njegovo viđenje predmeta spora i zadaće vještaka, te s obzirom da nije predlagao daljnje dokaze u pogledu dopunskog vještačenja i slično, sud nije našao za shodnim pozivati vještaka radi očitovanja na takve prigovore. Uostalom, sam tuženik u svom podnesku od 12. 2. 21. jasno ističe da se radi o prigovorima pravne prirode, o kojima ne odlučuje financijski vještak, već sud. S obzirom da sud drži kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan iz svih razloga koji su naprijed navedeni, to drži neutemeljenim istaknute prigovore tuženika, smatrajući da je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno uputi suda, te da nema elemenata za prihvaćanje bilo kakvog drugog načina utvrđivanja visine naknade koju tužitelj potražuje.

28.Glede navoda tuženika da bi se u konkretnom slučaju uređenjem tužbenog zahtjeva nakon financijskog vještačenja radilo o preinaci tužbe, čemu se protivi za navesti je da je u konkretnom slučaju tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon vještačenja te se po mišljenju ovog suda radi o situaciji propisanoj odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a kada tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu ranije. Naime, tužitelj nema adekvatno znanje da bi izvršio izračun razlike kamata i valute radi čega je u postupku angažirana stručna osoba, te sud smatra kako se radi o situaciji u kojoj je oportuno dopustiti preinaku sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a.

29.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

30.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je obistinjen trošak, za sastav tužbe, podnesaka od 3. 8. 20. i 15. 1. 21. te zastupanje na ročišta od 28. 9. 20. i 17. 2. 21 po 1000 kn, uvećano za 1.250,00 kn PDV te pristojbe tužbe i presude po 650,00 kn i trošak vještačenja u iznosu od 3000 kn, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 10.550,00 kn.

U Splitu, 16. lipnja 2021.

S U D A C

Vica Roščić,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.