Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: 2 Gž-197/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, po sucu Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB….., protiv tuženika R. H. iz Z., OIB…., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-480/18-13 od 21. prosinca 2018., 16. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-480/18-13 od 21. prosinca 2018.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donesenom od strane javnog bilježnika V. Z. iz Z., dana 15. lipnja 2015. pod brojem Ovrv-585/2015, te je ujedno naloženo tužitelju platiti parnične troškove tuženiku u svoti od 3.000,00 kn.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle, zbog svih razloga previđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, vlasnika poslovnog prostora što se nalazi u prizemlju zgrade u Z., površine 73,22 m2, za naplatu novčanog potraživanja na ime naknade za korištenje poslovnog prostora od strane tuženika bez pravne osnove, što se odnosi na razdoblje od lipnja 2012. do prosinca 2013.

7. Tužitelj tvrdi da je predmnijevani vlasnik predmetnog prostora, da ga je tuženik koristio bez valjane pravne osnove u razdoblju od lipnja 2012. do prosinca 2013. Traži da mu tuženik plati utuženu svotu na ime naknade koristi koju je ostvario korištenjem navedenog poslovnog prostora.

8. Iz raspravne građe proizlazi:

- da su parnične stranke sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora;

- da su ugovorne strane odredile zakupninu u iznosu od 2.401,16 kn;

- da je ugovor o zakupu sklopljen na određeno vrijeme do 2. lipnja 2012. i da prestaje istekom tog vremena;

- da je tuženik ostao u posjedu poslovnog prostora i nakon isteka ugovora, ali da nije podmirivao obveze;

- da je tuženik tužitelju predao u posjed poslovni prostor 12. svibnja 2015.;

- da zgrada u kojoj se nalazi poslovi prostor nije upisana u zemljišnoj knjizi, a nalazi se na nekretnini koja je uknjižena kao društveno vlasništvo sa nositeljem prava korištenja bivšom općinom D., koja je pravni prednik tužitelja;

- da je prvostupanjski sud pozvao tužitelja na uplatu predujma radi provođenja dokaza financijskim vještačenjem koje je predloženo na okolnost utvrđenja visine ostvarene koristi od strane tuženika, ali tužitelj nije uplatio predujam.

9. Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, da nije dokazao površinu i kvalitetu poslovnog prostora, a to su činjenice od kojih zavisi pravo na naknadu koristi koju je tuženik imao za vrijeme posjedovanja poslovnog prostora. Isto tako, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao visinu zakupnine koja bi predstavljala ostvarenu korist jer je za utvrđenje te činjenice bilo potrebno izvesti dokaz financijskim vještačenjem, a on nije uplatio predujam za provođenje tog dokaza.

10. Žalitelj s pravom ukazuje da se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom sporu. Prvostupanjski sud smatra da tužitelj nije dokazao da je vlasnik poslovnog prostora i da nije dokazao površinu i kvalitet tog poslovnog prostora. Naime, zgrada u kojoj se nalazi poslovni prostor je izgrađena na zemljištu u društvenom vlasništvu, a tužitelj je pravni slijednik Općine Dubrava, koja je uknjižena kao nositelj prava korištenja, a imajući u vidu da je u našem pravnom sustavu prihvaćeno načelo jedinstvenosti nekretnine, to onda ono što je razmjerno trajno povezano sa zemljištem čini jednu nekretninu. Da zaključak prvostupanjskog suda nije prihvatljiv jasno proizlazi i iz ugovora o zakupu poslovnog prostora koji su sklopile parnične stranke, a tim ugovorom jasno je definiran poslovni prostor koji je predmet ugovora i koji je predmet ovog spora, dakle, radi se o poslovnom prostoru što se nalazi u Z., u četvrtoj zoni, koji se sastoji od jedne prostorije, sanitarnog čvora, te skladišta, a označen je kao lokal broj 16, u ukupnoj površini 73,22 m2. Sva navedena utvrđenja jasno ukazuju da je predmet spora dovoljno identificiran.

11. Tužitelj kao vlasnik poslovnog prostora ima pravo na naknadu koristi na osnovi odredbe članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV). Takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenog 2013. (broj Su-IV-127713-8 od 14. studenog 2013.).

12. Pravilan je pristup prvostupanjskog suda kada je zaključio da se visina koristi utvrđuje u visini zakupnine koju bi tuženik plaćao u utuženom razdoblju, a za utvrđenje te činjenice bilo je neophodno provesti dokaz financijskim vještačenjem. Isto tako pravilan je i stav prvostupanjskog suda da je tužitelj dužan dokazati tu činjenicu. Istina stranke su imale zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora koji je vrijedio do 2. lipnja 2012., ali prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1129/20-2 od 17. veljače 2021. korist koju posjednik poslovnog prostora ostvari nije pravilno utvrđivati prema zakupnini koja je bila relevantna u vrijeme u kojem ugovor o zakupu poslovnog prostora bio na snazi, već je nakon prestanka zakupa koristi koju je zakupnik imao potrebno utvrditi prema visini zakupnine koju bi nakon prestanka zakupa zakupnik bio u obvezi plaćati i to u iznosu kojeg je realno na tržištu za konkretan poslovni prostor bilo moguće postići, pa tako utvrđen iznos predstavlja korist koju je korisnik prostora nakon prestanka zakupa ostvario. Primjenjujući navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u konkretnom predmetu pravilno je zaključiti da je tužitelj bio dužan dokazati tu činjenicu, a kako nije platio predujam za financijsko vještačenje koje je bio predložio, prvostupanjski sud je pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja te o postojanju te činjenice zaključio primjenom tih pravila. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije tužitelj dokazao visinu zakupnine koju bi ostvario u utuženom razdoblju.

13. Okolnost da je prvostupanjski sud odbio prijedlog za produženje roka uplate predujma za provođenje financijskim vještačenjem ne predstavlja povredu odredaba parničnog postupka jer takav zahtjev tužitelja nije bio opravdan. To što sud nije sukladno odredbi članka 345. stavak 1. ZPP-a obrazložio rješenje kojim je odbio prijedlog stranke predstavlja ponašanje protivno navedenoj odredbi, ali to ne utječe na zakonitost pobijane presude.

14. Prema tome, iz svega iznesenog proizlazi da žalba nema svog opravdanja, pa ju je stoga valjalo odbiti, iako su neki žalbeni navodi, ocijenjeni kao osnovani, pogotovo oni koji se tiču tvrdnji prvostupanjskog suda da poslovni prostor nije dovoljno definiran i da tužitelj nije vlasnik tog prostora. No, kao što je navedeno prvostupanjska presuda se mogla potvrditi i iz drugog razloga zbog kojeg je prvostupanjski sud odbio, a to je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao visinu svoje tražbine.

15. Budući je tužitelj izgubio u cijelosti spor pravilno je naloženo tužitelju platiti i parnične troškove.

Dubrovnik, 16. lipnja 2021.

Sudac:

Emir Čustović