Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-463/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. T., OIB: …, iz M., zastupanog po punomoćniku P. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika N. T. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima O. D. B. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2917/08-90 od 17. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2917/08-90 od 17. prosinca 2020. u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je tužitelju po osnovi naknade neimovinske štete dosuđen iznos od 25.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 17. ožujka 2008. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2917/08-90 od 17. prosinca 2020. u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev po osnovi naknade neimovinske i novčane imovinske štete u daljnjem iznosu od 611.676,02 kuna s pripadajućom zateznom kamatom, i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

ʺNalaže se tuženiku N. T. d.d. iz Z., OIB: …, platiti tužitelju A. T. iz M., OIB: …, na ime naknade neimovinske štete i novčane imovinske štete s naslova izgubljene zarade iznos od 611.676,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2008. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 93.082,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. prosinca 2020. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 17. ožujka 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana."

III. Nalaže se tužitelju A. T. iz M., OIB: …, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku N. T. d.d. OIB: …, iz Z., parnični trošak u iznosu od 132.980,00 kuna.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku N. T. d.d. platiti tužitelju A. T. na ime naknade neimovinske štete i novčane imovinske štete s osnove izgubljene zarade iznos od 636.676,02 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2008. do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 93.082,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. prosinca 2020. do isplate (točka I. izreke). Nadalje je odbijen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada daljnje neimovinske štete u iznosu od 150.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2008. do isplate (točka II. izreke), kao i dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada daljnjeg iznosa novčane imovinske štete s osnove izgubljene zarade u iznosu od 189.323,98 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 17. ožujka 2008. do isplate (točka III. izreke). Tužbeni je zahtjev odbijen kao neosnovan i u dijelu kojim je traženo naložiti tuženiku u emisiji u programu N. T. bez komentara objaviti cijelu pravomoćnu presudu kojom je tuženiku naložena naknada štete iz točke I. izreke ove presude i to u prvoj slijedećoj emisiji od saznanja za pravomoćnost te presude (točka IV. izreke). Konačno, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan (točka V. izreke).

2. Protiv dijela ove presude kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen (točka I. izreke) žalbu podnosi tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se u pobijanom presuda ukine i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 13. ZPP smatrajući da je tužitelj prekludiran u pravu na podnošenje tužbe zato što je prvi prilog o njemu u programu tuženika objavljen 16. prosinca 2007., pa tuženik smatra da je u takvim okolnostima tužba podnesena po proteku prekluzivnog roka od tri mjeseca budući da tuženik ističe da je tužba podnesena 18. ožujka 2008., a sud utvrđuje da je podnesena 17. ožujka 2008.

6. Odredba članka 23. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04, 84/11, 81/13, dalje u tekstu: ZM) propisuje da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena.

7. Sud je već u prvostupanjskom postupku otklonio tuženikov prigovor prekluzije imajući na umu da je tužba podnesena 17. ožujka 2008. i smatrajući da je taj rok unutar roka od tri mjeseca iz članka 23. ZM jer je posljednji dan roka 16. ožujka 2008. bila nedjelja, pa da sukladno odredbi članka 112. stavka 4. ZPP, rok istječe protekom prvoga idućeg radnog dana, što je u konkretnom slučaju 18. ožujak 2008.

8. Nije u pravu žalitelj kada osporava pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja o vremenu podnošenja tužbe. Naime, točno je da je tužba pristigla na sud prvog stupnja 18. ožujka 2008., ali iz prijamnog pečata suda o primitku tužbe proizlazi da tužba nije predana sudu neposredno tog dana, već putem pošte, dok iz poštanske omotnice priložene spisu uz tužbu proizlazi da je tužba predana na poštu 17. ožujka 2008. (ponedjeljak - radni dan). U takvim se okolnostima ima smatrati da je tužba predana 17. ožujka 2008. u kojem je smislu točno ovakvo utvrđenje suda prvog stupnja.

9. ZM ne sadrži odredbe o računanju rokova, pa u konkretnom slučaju na računanje roka za podnošenje tužbe treba primijeniti opće odredbe Zakona o obveznim odnosima (ʺNarodne novineʺ, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO). Odredbom je članka 300. stavka 3. ZOO propisano ako posljednji dan roka pada u dan kad je zakonom određeno da se ne radi, kao posljednji dan roka računa se sljedeći radni dan.

10. Riječ je o roku procesnog prava, a kako je sud pravilno utvrdio da je posljednji dan roka za podnošenje tužbe u odnosu na informacije objavljene 16. prosinca 2007. padao u nedjelju 16. ožujka 2008. koji je bio neradni dan, to je tužba podnesena 17. ožujka 2008. (ponedjeljak) podnesena unutar prekluzivnog roka od tri mjeseca. U odnosu na žalbene navode kojima se prigovara prekluziji "u pogledu izmjene činjeničnog supstrata", odgovoriti je da je sud prvog stupnja ocjenu osnovnosti tužbenog zahtjeva dao imajući na umu informacije koje je tužitelj ocijenio štetnima ne samo u tužbi, neovisno o njezinoj "izmjeni", već i u zahtjevu za ispravak informacije koji je prethodio tužbi, a ne neke druge informacije. U opisanim okolnostima tuženik nije u pravu kada ukazuje na bitnu povredu iz točke 13. stavka 2. članka 354. ZPP.

11. No djelomično osnovano tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda u svim svojim bitnim elementima koji se tiču utvrđenja pravno relevantnih činjenica, odnosno činjenica o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva, ili ne sadrži posve jasne razloge ili razloge ne sadrži uopće.

12. Tako u pogledu odlučivanja o zahtjevu za naknadu neimovinske štete i s tim u vezi utvrđene činjenice da je u spornom prilogu objavljenom 16. prosinca 2007. u programu tuženika izražena sumnja da je tužitelj prijetio A. K. putem SMS poruke, sud ne utvrđuje sadržaj te poruke, iako je ona sastavni dio priloga i o sadržaju te poruke, među ostalim, ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva za naknadu neimovinske štete jer bez utvrđenja sadržaja te poruke nije moguće utvrditi je li objavljena informacija uopće podobna da se njome povrijedi pravo osobnosti, a ako jest kakve je težine i stupnja ta povreda. Što se tiče tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu imovinske štete za izgubljenu zaradu, sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, štoviše ocijenio spornom uzročno posljedičnu vezu između štetne radnje koju predstavlja objava informacija o tužitelju, i štetnih posljedica, ali nije dao razloge za pravno odlučnu činjenicu postojanja uzročno posljedične veze između štete koju tužitelj trpi zbog izgubljene zarade i postupanja tuženika.

13. Međutim, iz stanja spisa je moguće utvrditi navedene činjenice, pa je ovu bitnu povredu moguće sanirati u drugostupanjskom postupku na temelju ovlaštenja drugostupanjskog suda iz članka 373.a stavka 1. točke 2. i stavka 3. istog članka ZPP.

14. Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 354. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, kao i naknade novčane imovinske štete zbog izgubljene zarade nastale objavom informacija u programu tuženika, i to emisiji emitiranima 16. prosinca 2007. (s reprizom objavljenom 17. prosinca 2007.), 23. prosinca 2007. (repriziranom 24. prosinca 2007.) te 20. siječnja 2008. (s reprizom od 21. siječnja 2007.).

16. U postupku je utvrđeno da u najavama navedenih emisija voditelj i urednik D. D. navodi: ʺBaš kao oko muljatorskih odvjetnika upletenih oko mućke s gruntovnicom steže se obruč oko D. T. Da, da. D. je, naime, dužan kao Grčka, što nećacima, što dvojici poznanika koji ga, by the way, nazivaju prevarantom i lopovom. Povrh svega, D. se uselio u nečiju kuću i sada ne želi van, tako ću i ja. Misli si čovjek, bio sam na Euroviziji i mogu što hoću…ʺ. Osim toga, u emisiji je, prema utvrđenju suda prvog stupnja, tuženik dao prostor A. K. da izrazi sumnju da mu je tužitelj poslao prijetnju SMS porukom, čiji je sadržaj i prikazan. Iako nije utvrđena čak niti opravdana sumnja da je tužitelj zaista poslao tu prijeteću poruku, zbog interpretacije svih tih informacija o tužitelju, kao i primjedbi koje su izrekli o tužitelju suvoditelj i urednik, ali i suvoditeljica M. K., prema stajalištu suda prvog stupnja, gledatelji su stekli dojam da je ʺkrivnjaʺ tužitelja i za to ʺneupitnaʺ. Sud prvog stupnja ocjenjuje da su u spornim prilozima ujedno, s ciljem da se dodatno apostrofira da je tužitelj osoba koja izbjegava izvršavanje svojih obveza, misli da je ʺiznad zakonaʺ, da ʺmože što hoćeʺ, tužitelja povezuje s A. H. aludirajući pri tome na osobno ime tužitelja.

17. Imajući na umu naprijed navedeni sadržaj objavljenih informacija o tužitelju i kontekst u kojem je prikazan tužitelj, sud je prvog stupnja ocijenio da su navedene informacije poslužile tuženiku kao povod za vlastitu interpretaciju stvarajući o tužitelju sliku ʺosobe upitnog moralaʺ, ʺprevarantaʺ, osobe koja je ʺuselila u nečiju kuću i sada ne želi vanʺ, odnosno osobe koja misli da je ʺiznad zakonaʺ, da ʺmože što hoćeʺ, čime je u cijelosti relativiziran i doveden u sumnju i njegov profesionalni rad, što je ne samo protivno novinarskoj struci i etici, nego predstavlja i ʺmedijski linčʺ. Postupajući na navedeni način, sud je ocijenio da cilj objavljenih priloga ʺnesumnjivo nije bio dati gledateljima potpunu i istinitu informaciju o događajima uz koje se veže tužitelj, za što u svakom slučaju postoji zanimanje javnosti, jer je tužitelj javna osoba, već da je tuženik potpuno zanemario pravo tužitelja na zaštitu dostojanstva, ugleda i časti te tužitelja izložio osudi javnosti. Pritom sud prvog stupnja prihvaća da tužitelj, kao svaka javna osoba, mora trpjeti ne samo povećano zanimanje javnosti za događaje i pojave uz koje se veže, nego i kritiku javnosti, negativne i ʺzajedljiveʺ komentare. Međutim, prema shvaćanju suda prvog stupnja, u emisiji informacije i komentari koje su o tužitelju dale određene osobe iskorišteni su na način da se tužitelja od strane voditelja emisije grubo vrijeđa, difamira i ismijava, stvarajući kod gledatelja dojam da je tužitelj osoba ʺupitnog moralaʺ, ʺprevarantʺ, osoba koja misli da je ʺiznad zakonaʺ, da ʺmože što hoćeʺ, sklona i prijetiti, što u svakom slučaju prelazi razinu ʺkritike" i kod gledatelja stvara dojam da je krivnja tužitelja neupitna.

18. Odlučujući o visini štete kroz jačinu i trajanje povredom izazvanih duševnih bolova zbog povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo tužitelja, kao i imajući na umu cilj kojemu ta naknada služi, sud je u primjeni odredbe članka 1100. stavaka 1. i 2. ZOO, dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 100.000,00 kuna, dok je odbio njegov zahtjev za više zatraženi iznos po ovoj osnovi.

19. Djelomično osnovano tužitelj ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod dosuđenja pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu većem od 25.000,00 kuna, dok neosnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva za iznos od 25.000,00 kuna po ovoj osnovi.

20. Kada je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo fizičke osobe zbog potencijalno štetnih informacija objavljenih u medijima, tada se radi o sporu u kojem se sukobljavaju, s jedne strane, pravo tužitelja na zaštitu privatnosti, časti, ugleda i dostojanstva, a s druge, pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja. Riječ je o pravima istog ranga koja načelno uživaju istu zaštitu ne samo temeljem odredaba članaka 3. i 7. ZM, već i temeljem odredaba članaka 35. i 38. Ustava Republike Hrvatske (ʺNarodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14), članaka 7. i 16. ZM i članka 19. te članka 1046. ZOO, kao i članaka 8. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99).

21. Stoga je u ovom postupku u kojem tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo kao dijela prava privatnosti, a koja je šteta nastala objavom informacija u medijima, nužno ocijeniti je li u sukobu između navedenog prava tužitelja i prava nakladnika na slobodu izražavanja pretežnije jedno ili drugo pravo pri čemu je nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda.

22. Dostignuti standardi zaštite kako prava na zaštitu privatnosti s jedne strane, tako i zaštite prava na slobodu izražavanja s druge, a u balansiranju između dvaju sukobljenih prava istog ranga, nameću sudovima određene kriterije koji omogućuju objektiviziranje ocjene o tome koje je od suprotstavljenih prava pretežnije u okolnostima svakog pojedinog slučaja. Riječ je o kriterijima koji su nastali u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice, Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke, zahtjev broj 54105/12; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, zahtjev broj 20981/10 od 17. travnja 2014.), a prihvaćeni su u praksi Ustavnog suda RH (primjerice, U-III-2588/2016 od 8. studenoga 2016., U-III- 1898/2018 od 14. studenoga 2019.), kao i praksi domaćih sudova (primjerice ŽS Velika Gorica Gž-824/18 od 7. studenoga 2019, ŽS Split Gž-906/17 od 2. prosinca 2019.).

23. Tako je prilikom vaganja suprotstavljenih prava načelno nužno voditi računa o slijedećim kriterijima: doprinosu izražavanja raspravi od javnog interesa, ulozi i funkciji osobe i prirodi aktivnosti koje su predmet objave u medijima, prethodnom ponašanju osoba u pitanju, sadržaju, obliku i posljedicama objavljivanja, okolnostima i kontekstu u kojima su objavljene informacije, metodi kojom su podaci o osobi pribavljeni i njihovoj točnosti, kao i o povredi i težini sankcije. Navedeni kriteriji ujedno predstavljaju smjernice za utvrđivanje postojanja općih pretpostavki odštetne odgovornosti u specifičnim okolnostima profesionalne odgovornosti nakladnika.

24. Iz sadržaja spisa proizlazi da su povod objave spornih priloga bile prijetnje za koje je A. K., osječki poduzetnik, kako je predstavljen u spomenutom prilogu od 16. prosinca 2007., tvrdio da je dobio putem SMS poruke, a koju je poruku A. K., kako u prilogu sam tvrdi, povezivao s tužiteljem jer je tužitelj A. T. dužnik A. K. budući da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Poreču poslovni broj Ovr-488/07 od 9. lipnja 2004. obvezan platiti K. kunsku protuvrijednost iznosa od 48.062,20 € te parnični trošak u iznosu od 37.365,55 kuna. Na temelju te presude je određena ovrha rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Trogiru poslovni broj Ovr-488/07 od 30. listopada 2007. pljenidbom novčane tražbine koju tužitelj kao ovršenik ima prema H. d. s. Z. i C. r. d.d. Z. i prijenosom te tražbine na ovrhovoditelja radi naplate u iznosu koji je potreban za namirenje navedene novčane tražbine A. K. kao ovrhovoditelja.

25. Pregledom sadržaja sporne SMS poruke koja je objavljena u prilogu emisije od 16. prosinca 2007. u trajanju od tri sekunde (od 00.32 do 00.35 sekunde priloga), a koji sadržaj nije utvrdio sud prvog stupnja, iako je utvrdio da je i na netočnoj informaciji o tome da je tužitelj SMS porukom prijetio A. K. tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti, a čiji sadržaj utvrđuje drugostupanjski sud u skladu s ovlaštenjem iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP, utvrđeno je da sadržaj ove poruke glasi: ʺAko ne prestaneš da radiš to što radiš spremi 2 nadgrobna spomenika. L. K. umrla silovana (daljnji tekst od jedne riječi zamagljen i nečitak) D. K. umro (daljnji tekst od dvije riječi zamagljen i nečitak). Datum ćeš saznati.ʺ Potom je zamagljen i nečitak jedan i pol red, pa slijedi tekst: ʺKunemo ti se već smo plaćeni pola a ti odluči znaš o čemu se radi. A. ovo nije zajebancija.ʺ U postupku, međutim, nije utvrđena čak niti opravdana sumnja da je tužitelj zaista poslao tu prijeteću poruku, a niti sadržaj žalbe to dovodi u pitanje. Osim toga, utvrđeno je da u prilogu od 16. prosinca 2007. A. K. za tužitelja navodi da je on (pored već navedenih izraza "lopov" i "prevarant") i "klošar" i "kokošar".

26. Pored naprijed navedenog dugovanja, utvrđeno je nadalje i da tužiteljeva tvrtka duguje novčani iznos od 59.697,65 kuna A. C. B. d.o.o. čiji je vlasnik S. B. iz O. što proizlazi iz rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovrv-352/2004 od 9. veljače 2004. snimka kojeg je prikazana u prilogu od 16. prosinca 2007., a i nalazi se u spisu, o čemu je iskazivao B. u spornim prilozima. Ujedno je utvrđeno da je tužitelj stranka u sudskom postupku koji se vodi s njegovima nećacima, djecom njegova pokojnog brata, koji su imali zaključen Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sa svojim djedom, a ocem tužitelja, od 15. travnja 1998. i na temelju kojeg su stekli osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnine u M., u naravi pašnjak, upisane u Z.U. 2630 kč.br. 2967/9 k.o. M. kao i izvanknjižne nekretnine ljetne kuhinje, šupe, roštilja, crne jame i kuće koja se sastoji od prizemlja i dva kata. Tužitelj sa suprugom i maloljetnim sinom stanuje u toj kući, odbija iseliti i odbija dopustiti pristup nećacima u kuću zbog čega se između njih vodi sudski spor o čemu je u spornom prilogu svjedočio nećak tužitelja.

27. Predmetne informacije na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za naknadu neimovinske štete i na temelju kojih je sud ocijenio da su povrijedile pravo osobnosti tužitelja na čast, ugled i dostojanstvo, a koje tužitelja opisuju kao lopova, prevaranta, klošara i kokošara, čovjeka koji je "dužan kao Grčka", koji misli da je "iznad zakona" i da "može što hoće", predstavljaju vrijednosne sudove. Vrijednosni sudovi su, uz činjenične tvrdnje, vrsta informacija s obzirom na sadržaj, kojima se može povrijediti nečije pravo osobnosti objavom informacija u medijima. Njima se izražava subjektivno stajalište o ljudskim radnjama, događajima, stanjima, odnosima, osobinama i pojavama, o čemu mogu postojati i druga različita shvaćanja. Zbog toga vrijednosni sudovi nisu podobni za objektivno utvrđivanje i zbog toga oni ne podliježu dokazu istinitosti te se o njima ne može raspravljati s aspekta istinitosti ili neistinitosti.

28. Nema sumnje da su mediji kod objavljivanja informacija koje sadrže vrijednosne sudove obvezni poštovati dostojanstvo, čast i ugled osobe o kojoj se govori i izbjegavati uporabu uvredljivih i omalovažavajućih riječi. Naime, uvredljiv i omalovažavajući jezik načelno ne uživa zaštitu prava na slobodu izražavanja ukoliko mu je uvreda i omalovažavanje jedina svrha. Međutim, iznimno mogu postojati i okolnosti koje opravdavaju uporabu grubih i oštrih ocjena postupaka ili izjava pojedinaca. U pravilu je riječ o situacijama u kojima neka javna osoba nekim svojim ponašanjima ili izjavama proturječi općeljudskim vrijednostima i civilizacijskim dosezima. U konkretnom slučaju gore navedene informacije odnose se na ocjene osoba kojima je tužitelj dužan novčane iznose utvrđene pravomoćnim sudskim odlukama, kao i osobe iz obitelji tužitelja koja se u odnosu na pravo na obiteljsku nekretninu legitimirala kod javnog bilježnika naprijed citiranim ovjerenim Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, a poštivanje sudskih odluka i valjanih ugovora je civilizacijska stečevina, odnosno doseg koji nije opravdano snižavati zato što označava poštovanje pravnog poretka i doprinosi uređenosti društva u cjelini. Pritom ovaj sud za potrebe ovog postupka ne ulazi u pravnu analizu ni spomenutih sudskih odluka, kao ni Ugovora, već ima na umu činjenicu pravomoćnosti sudskih odluka koje obvezuju tužitelja ili njegovu tvrtku na plaćanje novčanih iznosa, kao i činjenicu da Ugovor na koji se poziva nećak tužitelja u spornom prilogu nije stavljen izvan snage. Druga je stvar što tužitelj, usprkos tome, osporava spomenute akte, a svoje osporavanje u istoj emisiji i istom prilogu obrazlaže. To dalje znači da je tuženik dao tužitelju priliku da se očituje o iznesenim informacijama i dade svoje viđenje o njima na istovrijedan način. U takvim okolnostima objava spornih informacija, iako se odnosi na privatni život tužitelja, jest u javnom interesu jer doprinosi raspravi o važnosti poštovanje pravnog poretka u cjelini. U tom smislu ovaj sud smatra da u ovom odjeljku objavljene informacije nisu dovele do ničim izazvanog osobnog napada na osobu tužitelja zbog čega ne postoji društvena potreba da se čast, ugled i dostojanstvo tužitelja u ovom dijelu stavi iznad prava na slobodu izražavanja u demokratskom društvu. To posebno kod činjenice što je tužitelj javna osoba, poznati i priznati glazbeni umjetnik, pa kao takav po prirodi stvari treba biti spremniji na povećani interes javnosti za njegov život.

29. Naime, odredba članka 7. stavka 3. ZM propisuje da osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani. Tužitelj je i prije spornih priloga, a i kasnije, privlačio pozornost javnosti informacijama o svom osobnom i obiteljskom životu, primjerice tako dnevnik 24sata objavio je 7. ožujka 2007. tekst pod nazivom D. T. u. m. s. s. i. A. (list 67 spisa), zatim portal J. hr. objavio je 5. ožujka 2007. tekst pod nazivom "...?" (list 68 spisa), dana 13. srpnja 2013. objavljen je članak u G. S. s naslovom "..." (list 450-457 spisa) koji donosi intervju s tužiteljem. Stoga je tužitelj dužan otrpjeti i određene napade u privatnoj sferi kada oni uključuju kritiku koja nije ničim izazvana, a tiče se rasprave u javnom interesu.

30. Imajući na umu da je u spornom članku tužitelj prikazan kao osoba koja ne poštuje pravomoćne sudske odluke i valjane ugovore i da su u spornim prilozima prikazane te odluke i potpisani Ugovor te da su prilozi uključili očitovanja svih aktera, uključujući tužitelja koji se detaljno izjašnjavao o izjavama ostalih aktera i ponuđenoj dokumentaciji, očitovanja voditelja emisije koja tužitelj neopravdano smatra uvredljivim valja razumjeti kao izražavanje neprihvatljivosti samovoljnog ponašanja bilo kojeg pojedinca, a posebno javne osobe, uspješnog glazbenika s dugogodišnjom čak četrdesetogodišnjom, prisutnošću na domaćoj glazbenoj sceni. U tom smislu objavljivanje negativnih vrijednosnih sudova, usprkos tome što tužitelju nije bilo ugodno, nije imalo za cilj povredu i omalovažavanje prava osobnosti tužitelja. Naime, rasprava o neprihvatljivosti samovoljnog ponašanja pojedinca, posebno onog koji je u javnosti poznat i priznat u svojoj sferi djelovanja te k tome i popularan, koji ne poštuje pravomoćne sudske odluke, a inače nije nesklon u javnosti iznositi podatke iz svog osobnog i obiteljskog života u promotivne svrhe, jest u javnom interesu neovisno o tome u kojoj se formi vodi, bilo u formi ozbiljne političke emisije, emisije mozaičnog tipa ili neke druge medijske forme. U takvom postupanju tuženik je u odnosu na informacije iz poglavlja 29. ove presude (koje ne uključuju informacije o prijetnji) postupao u dobroj vjeri i u skladu s novinarskom etikom, na što osnovano ukazuje žalitelj i u takvom su postupanju tuženika kao nakladnika ostvarene pretpostavke iz članka 21. stavka 4. podstavka 6. ZM za oslobođenje od odgovornosti za naknadu neimovinske štete.

31. To se, međutim, ne odnosi na informacije objavljene u vezi s prijetnjom, Tuženik je u prvom prilogu od 16. prosinca 2007. objavio tvrdnju A. K. da mu je tužitelj prijetio SMS porukom, ali je i prikazo sadržaj te poruke za koju je kasnije utvrđeno da nije potekla od tužitelja. To znači da je tuženik objavio netočnu informaciju. Dužnost je tuženika kao nakladnika provjeriti činjenične tvrdnje koristeći pouzdane izvore, provjeriti i procijeniti točnost i utemeljenost izjava u medijskom prostoru. Okolnost da su drugi mediji (primjerice, tjednik Arena) ranije također objavili sadržaj sporne poruke i autorstvo te poruke povezali s osobom tužitelja ne sprječava nakladnike (uključujući tuženika) koji kasnije objavljuju iste informacije da provjeravaju njihovu točnost jer provjera objavljenih činjeničnih tvrdnji ima za cilj, među ostalim, i spriječiti da više puta izrečena netočna činjenična tvrdnja u javnom prostoru postane unaprijed postavljena kao ispravna i pošteđena svake kritike. Zbog toga tuženik u odnosu na informacije o prijetnji nije postupio u skladu s načelom dobre vjere jer nije zadovoljio zahtjev da postupa pravično i pošteno, pa u tom smislu nije postupao u skladu s etikom novinarskog poziva.

32. Kako sporna naprijed citirana poruka sadrži vrlo ozbiljnu, grubu, surovu i brutalnu prijetnju koja se posve neosnovano povezuje s osobom tužitelja, ona je, iako njezin sadržaj nije izrečen već prikazan u trajanju od tri sekunde i mogao je biti pročitan u cjelini tek uz maksimalnu koncentraciju čitatelja, opravdano mogla povrijediti pravo osobnosti tužitelja na čast, ugled i dostojanstvo jer tužitelja neutemeljeno prikazuje kao čovjeka koji ne preže ni pred čime, koji je neotesan, bezočan, nemilosrdan, neosjetljiv, divljački surov. Stoga poruka takvog sadržaja, kod pravilno utvrđene činjenice da tužitelj nije njezin autor, doista predstavlja bezrazložni napad na tužiteljevo pravo osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo jer upućuje adresata, gledatelja i čitatelja, na zaključak da tužitelj nema osobine koje pobuđuju poštovanje kod drugih, štoviše da je on osoba koja uopće ne zavrjeđuje ljudsko poštovanje, kao i osoba koja nema moralni stav potreban za očuvanje čak ni vlastitog samopoštovanja. Stoga objava sadržaja takve poruke predstavlja neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo u smislu odredbe članka 1046. u vezi s člankom 19. stavkom 2. ZM i u vezi s člankom 21. stavcima 2. i 3. ZM koju je tuženik kao nakladnik dužan tužitelju nadoknaditi.

33. Prema ocjeni žalbenog suda, ova povreda prava osobnosti je takve težine da opravdava dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete koju ovaj sud utvrđuje u visini od 25.000,00 kuna. S tim u vezi, a u vaganju između dvaju suprotstavljenih prava istog ranga, valja imati na umu da je tuženik dao priliku tužitelju već u prvoj emisiji detaljno se očitovati na navode drugih osoba koje su govorile o njemu, kao i što je na traženje tužitelja njemu tuženik dao dodatni medijski prostor za detaljno očitovanje i u drugoj spornoj emisiji emitiranoj 23. prosinca 2007. nakon petosatnog razgovora tužitelja s autoricom priloga u kojoj je tužitelj osporio navode svojih protivnika, čime je tuženik dao tužitelju mogućnost za ispravak sporne informacije, a time i za smanjenje štete. Žalbeni je sud kod utvrđenja visine pravične novčane naknade neimovinske štete imao na umu da se pravo na naknadu neimovinske štete u novcu u domaćem odštetnom pravu, kao i u odštetnom pravu ostalih zemalja europskoga kontinentalnog pravnog kruga, priznaje ukoliko šteta nije nadoknađena drugim neimovinskim sredstvima (ispravak i sl.). U takvim okolnostima dosuđeni iznos pravične novčane naknade neimovinske štete, po ocjeni žalbenog suda, predstavlja primjeren iznos pravične novčane naknade i ujedno pravičnu ravnotežu između povrede prava osobnosti tužitelja i prava na slobodu izražavanja tuženika.

34. U tom se smislu žalba tuženika u dijelu koji se odnosi na osporavanje primjene materijalnog prava kod dosuđenja pravične novčane naknade neimovinske štete ukazuje djelomično neosnovanom, i to u dijelu koji se odnosi na dosuđenje iznosa od 25.000,00 kuna s pripadajućom kamatom koja tužitelju, inače, pripada kako je on i zatražio temeljem odredbe članka 1103. ZOO, dok se žalba tuženika ukazuje djelomično osnovanom u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos veći od 25.000,00 kuna do dosuđenog iznosa od 100.000,00 kuna (za iznos od 75.000,00 kuna) s pripadajućom kamatom.

35. Što se, pak, tiče dosuđujućeg dijela odluke o zahtjevu za naknadu novčane imovinske štete zbog izgubljene zarade, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da sud nije dao razloge za pravno odlučnu činjenicu postojanja uzročno posljedične veze između objave spornih informacija i štete koju tužitelj trpi zbog izgubljene zarade, zato što je sud samo nekritički prihvatio tužiteljeve navode iz tužbe da je nakon objave spornih informacija u emisijama tuženika "upravo zbog negativne percepcije u javnosti koja je posljedica informacija objavljenih u emisiji "… izgubio na zaradi", dok nije vodio računa o raspoloživoj dokaznoj građi i činjenicama koje je mogao na temelju te građe utvrditi u vezi s ovom pravno relevantnom činjenicom, a što predstavlja bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju je moguće sanirati u žalbenom postupku na temelju ovlaštenja iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP.

36. Naime, na okolnosti utvrđenja postojanja imovinske štete i njezine visine, tužitelj je tijekom postupka dostavio u spis Izvođački ugovor zaključen s C. R. d.d. 12. ožujka 2007., kao i Nakladnički ugovor broj 2611 od 1. veljače 2007., Nakladnički ugovor broj 2623 od 3. siječnja 2006., Nakladnički ugovor broj 2624 od 3. siječnja 2006. i Nakladnički ugovor broj 2625 od 3. siječnja 2006. koje je sve ugovore s tužiteljem kao izvođačem odnosno autorom, u ime izdavača, odnosno nakladnika potpisao u postupku saslušani svjedok Ž. B., predsjednik Uprave C. R. d.d. Izvođačkim ugovorom od 12. ožujka 2007. sklopljenim na razdoblje od pet godina tužitelj se kao izvođač, između ostalog, obvezao za izdavača snimiti najmanje tri nova dugosvirajuća izdanja i snimiti najmanje jedan videogram za svako izdanje, kao i sudjelovati na pet koncerata godišnje koje će organizirati izdavač. Od toga je snimljen samo jedan od tri predviđena dugosvirajuća albuma, i to album U. C. izdan 22. studenoga 2007. godine u 3.263 komada od kojih je zaključno do kraja 2013. prodano 2.676 komada, dok je ostala neprodana količina od 587 komada, što je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja. Što se tiče nakladničkih ugovora, oni se odnose na autorski rad tužitelja kao autora, a autor i nakladnik ih sklapaju radi zajedničke eksploatacije djela, i to u širim vidovima nego što je samo izdavaštvo, kako je to pojasnio saslušani svjedok Ž. B..

36. Na temelju tih ugovora vještačenjem je po vještakinji H. M. Š., sudskoj vještakinji za marketing i intelektualno vlasništvo, utvrđena visina novčane imovinske štete zbog izgubljene zarade koja je izračunata po znanstvenoj metodi uvjeta ugovora te metodi "prije i poslije", time da je vještakinja u svom usmenom dijelu nalaza i mišljenja danog na ročištu za glavnu raspravu od 3. prosinca 2020. (list 676 spisa) navela da njezin zadatak nije niti bio utvrđivati uzročno posljedičnu vezu niti se ona time tijekom vještačenja bavila.

37. S druge strane, sud nije cijenio sadržaj dopisa C. R. d.d. od 8. studenoga 2019. (list 538 spisa) iz kojeg proizlazi da je "nakon 2007. G. T. zapao u kreativnu i osobnu krizu te nije isporučio niti jedno novo djelo/snimku te su se snimanja s obzirom na njegovo stanje i na njegov zahtjev odgodila".

38. Osim toga, iz dopisa C. C. bez datuma (list 377 spisa) navodi se: "Poslije emitiranja priloga o poznatom pjevaču A. D. T. na T. N. (u negativnom kontekstu), glede toga tijekom 2008. - 2009. godine otkazano najmanje 10 nastupa pjevača A. D. T. kojemu je glazbena agencija C. C. bila dogovorila. Imajući na umu sadržaj ovog dopisa, uočiti je paušalnost informacija koje sadrži ovaj dopis jer u njemu nisu navedeni precizniji podaci o koncertima koji su zakazani pa potom otkazani (npr. podaci o gradovima u kojima su se koncerti trebali održati, datumi kada su se koncerti trebali održati i slično), a osim toga C. C. nije uzeo u obzir činjenicu da su iste informacije objavljivali i drugi mediji. U tom smislu ovaj dokaz ne može predstavljati pravno relevantan dokaz na okolnost uzročno-posljedične veze između objave spornih informacija koje je objavio tuženik i štete koju tužitelj trpi.

39. To posebno stoga što je u odnosu na sporne informacije tužitelj u prvom prilogu objavljenom 16. prosinca 2007. na pitanje novinarke za komentar o A. i telefonskoj prijetnji naveo: "To je samo još jedan čin u sedmogodišnjem kontinuitetu tog nekog blaćenja, sramoćenja, stvaranje jedne slike o meni kao kriminalcu" (dio od 1.08 do 1.13 sekunde priloga)." S druge strane, iz sadržaj spisa proizlazi da su i drugi mediji prije tuženika (primjerice, Arena u odnosu na koju je tužitelj ishodio pravomoćnu sudsku presudu kojom je nakladnik obvezan naknaditi mu iznos od 50.000,00 kuna po osnovi naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za objavu istih informacija) objavljivali iste informacije. Osim toga, spisu prileži i tekst objavljen na portalu Nacional.hr 5. travnja 2016. o otkazivanju koncerta tužitelja i grupe T. zakazan u B. za dan 16. rujna 2016. "zbog nesuglasica i razdora unutar benda".

40. Kad se uzme u obzir vrijeme zaključenja naprijed navedenih ugovora (2006. i 2007.) na kojima tužitelj temelji zahtjev za naknadu imovinske štete i tvrdnje tužitelja da blaćenje, sramoćenje i stvaranja negativne slike o njemu počelo sedam godina prije objave spornih emisija čiji je nakladnik tuženik, zaključiti je da je tužitelj zaključio ove ugovore u vrijeme kada je već u domaćem javnom prostoru postojalo stvaranje negativne slika o njemu privatno. Takva slika o osobi tužitelja, ako je i bila negativna, nije međutim bila zapreka tužitelju za pobjedu u natjecanju Dora na kojem se bira hrvatski predstavnik za pjesmu Eurovizije održanom u ožujku 2007., kao ni za nastup na tom prestižnom natjecanju.

41. Osim toga, ni sam tužitelj i ne navodi u čemu bi objava informacija baš u emisijama tuženika, kod nesporne činjenice da su i drugi mediji objavljivali ove informacije i da prema tužiteljevim tvrdnjama blaćenje traje godinama, upravo dovela do novčane imovinske štete zbog izgubljene zarade ako je negativna, i to sadržajno ista ili srodna, promidžba u odnosu na njega postojala znatno ranije od one koja je mogla biti izazvana objavom informacija u spornim prilozima koje je objavio tuženik. Imajući na umu sve naprijed navedeno, žalbeni sud ocjenjuje da tužitelj u postupku nije dokazao uzročno-posljedičnu vezi između objave spornih informacija i novčane imovinske štete koju potražuje.

42. Naime, uzročno-posljedična veza je jedna od nužnih pretpostavki odgovornosti za štetu bez koje odgovornost za štetu i ne postoji. Postojanje ove pretpostavke odštetne odgovornosti u građanskom parničnom postupku dokazuje oštećenik, a to je u konkretnom slučaju tužitelj koji je u obvezi dokazati one činjenice i procese, njihov slijed, međusobni odnos, karakteristike redovitosti ili izvanrednosti i slično koje upućuju na moguću uzročnu povezanost konkretne štetne radnje odnosno ostvarenog rizika s nastalom štetom.

43. Pri utvrđivanju postojanja uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete, u domaćoj je pravnoj teoriji i sudskoj praksi prihvaćena tzv. adekvacijska teorija prema kojoj se između različitih događaja koji se mogu smatrati uzrokom nastale posljedice jer prolaze test stvarne i pravne uzročnosti, kao uzrok uzima samo onaj kojem je nastala posljedica adekvatna, tj. onaj koji redovito dovodi do takve štetne posljedice pri čemu se isključuju svi drugi događaji slučajno ušli u konkretnoj situaciji u kompleks uzroka, a koji nisu tipični za takav štetni rezultat.

44. U naprijed navedenom smislu, hrvatski odštetnopravni sustav razlikuje dva stadija ili razine uzročnosti - stvarnu i pravnu. Da bi neka radnja štetnika bila kvalificirana kao uzrok štete, ona mora biti takva da bez nje ta šteta ne može nastati. To je stvarna ili faktična odnosno prirodna uzročnost koja se svodi na odgovor na pitanje bi li šteta nastala bez toga konkretnog događaja koji oštećenik navodi kao uzrok štete koju je pretrpio. Ako je odgovor pozitivan, daljnje razmatranje uzročnosti zapravo postaje nepotrebno. Tek u slučaju negativnog odgovora slijedi utvrđivanje može li se taj događaj smatrati opravdanim uzrokom konkretne štete. Stadij utvrđivanja faktične uzročnosti je conditio sine qua non uzročnosti prema kojoj uzročnost postoji ako u odsutnosti štetnikovog protupravnog djelovanja oštećenik ne bi pretrpio bilo koju štetu (tako i: Bukovac Puvača, M.; Mihelčić, G.; Marochini Zrinski:

Uzročna veza kao pretpostavka odgovornosti za štetu u europskim nacionalnim pravnim sustavima, praksi Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava, Zbornik pravnog fakulteta u Rijeci 1/2019., str. 25.-48).

45. S obzirom na naprijed utvrđene činjenice, žalbeni sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije ostvarena pretpostavka postojanja uzročno posljedične veza između objave spornih informacija u emisiji tuženika i štete koju tužitelj trpi zbog izgubljene zarade jer iz naprijed utvrđenih činjenica proizlazi da je šteta mogla nastati i bez radnje tuženika u vidu objave informacija o tužitelju. U takvim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke tuženikove odgovornosti za novčanu imovinsku štetu. Naime, uzročnost je jedna od pet pretpostavki odštetne odgovornosti koje je nužno u svakom pojedinom postupku utvrditi kumulativno, što znači da izostanak i samo jedne od tih pretpostavku ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

46. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev po osnovi naknade novčane imovinske štete valjalo odbiti temeljem odredbe članka 21. stavka 2. i 3. ZM, a kako sud prvog stupnja to nije učinio žalbu je tuženika u tom dijelu valjalo uvažiti i preinačiti pobijanu presudu u dosuđujućem dijelu novčane imovinske štete te taj dio tužbenog zahtjeva odbiti kao neosnovan, temeljem odredbe članka 373.a stavka 3. ZPP.

47. O parničnom je trošku odlučeno temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člankom 154. stavkom 2. ZPP jer su stranke djelomično uspjele u postupku. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u pravnoj osnovi u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete, dok je u visini tog zahtjeva uspio za oko 25%, dok u odnosu na zahtjev za naknadu imovinske štete nije uspio ni u osnovi ni u visini, žalbeni sud ocjenjuje da ukupni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 30%, dok je uspjeh tuženika 70%. To znači da u primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP tuženiku pripada 40% njegova ukupnog parničnog troška. Visinu parničnog troška tuženika do zaključenja glavne rasprave sud je prvog stupnja pravilno utvrdio u iznosu od 317.200,00 kuna (od čega se iznos od 253.760,00 kuna odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku, a iznos od 63.440,00 kuna na trošak poreza na dodanu vrijednost). Kako je tuženik u žalbi uspio gotovo u cijelosti (nije uspio samo za 3,9%), sud mu je priznao cjelokupni trošak žalbe u visini od 15.250,00 kuna (od toga se iznos od 12.200,00 kuna odnosi na zastupanje po punomoćniku, a iznos od 3.050,00 kuna na trošak poreza na dodanu vrijednost). Tako izračunat parnični trošak tuženika ukupno iznosi 332.450,00 kuna. Kako je prema kriterijima iz članka 154. stavka 2. ZPP tužitelj kao stranka čiji je uspjeh u parnici manji od tuženikova u obvezi platiti tužitelju trošak, to je nakon oduzimanja postotka tuženika (70%) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku od postotka tužiteljeva uspjeha u postupku (30%), sud obvezao tužitelja nadoknaditi tuženiku 40% njegova ukupnog parničnog troška, odnosno iznos od 132.980,00 kuna.

48. Radi navedenoga odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

Split, 18. lipnja 2021.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić, v. r.