Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 28 Gž R-810/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Ines Smoljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. K., OIB:…, iz L. N. S., kojeg zastupa punomoćnica Ž. R. R., odvjetnica u O., protiv tuženika O. ž. b. N. OIB…, u N.., koju zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. & p. u O.., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 10. srpnja 2020. poslovni broj Pr-2/2019-28, dana 15. lipnja 2021.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu od 10. srpnja 2020. poslovni broj Pr-2/2019-28 u toč. I, II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati:

- (toč. I. izreke) na ime razlike plaće za prekovremeni rad isplati 45.987,16 kn bruto sa zateznom kamatom koja teče na iznose navedene izrekom od siječnja 2014. do siječnja 2019., osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima;

- (toč. II. izreke) na ime manje isplaćene naknade za godišnji odmor 4.007,75 kn bruto zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznose naveden izrekom u vremenu od travnja 2014. do rujna 2018. sve do isplate, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima;

- (toč. III. izreke) parnični trošak od 9.186,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Toč. IV. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa određenog prethodnom točkom.

2. Rješenjem u izreci je utvrđeno da je tužba povučena za dio koji se odnosi na neplaćene slobodne dane nakon odrađenog dežurstva subotom, nedjeljom i blagdanom.

3. Protiv navedene presude u toč. I. i III. izreke je žalbu izjavio tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga i predložio da se ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijanom presudom je utvrđeno da tuženik nije tužitelju, liječniku specijalizantu, u utuženom razdoblju plaćao:

- dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio u otežanim uvjetima, a na koji je imao pravo sukladno odredbi čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, br. 88/13 i 143/13, dalje KU/13);

- dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je i u prekovremenom radu radio kao doktor medicine, te imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, sukladno odredbi čl. 59. KU/13 i čl. 59.a Dodatka I Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, br. 96/15, dalje Dodatak I) u omjeru od 10% od osnovne plaće, odnosno nakon 1. listopada 2015. u omjeru 12% od osnovne plaće;

- a s tim u vezi je isplaćivao i manju naknadu plaće (godišnji odmor) nego što je imao pravo prema prosjeku prethodno utvrđenih plaća.

6. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši da tužitelj kada mu kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka sukladno čl. 57. KU/13 i sukladno čl. 59. KU/13, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad prema razmjernoj kumulaciji dodataka. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo na isplatu dodataka po navedenim osnovama, budući da tužitelj, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada, odnosno ima iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

7. Protivno žalbenim navodima obračun utuženih dodataka nije protivan kolektivnom ugovoru jer je izvršen na osnovnu plaću (bez prethodno obračunatih drugih dodataka) i dosuđen samo za razdoblje prekovremenog rada (budući da je nije sporno da su predmetni dodaci tužitelju uredno isplaćeni za redovan rad).

8. Tome u prilog je na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("NN", br. 143/13 i 96/15, dalje KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

9. Prema odredbi čl. 91. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 93/14, 127/17 i 98/19, dalje ZR) se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Prema odredbi čl. 94. ZR radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada.

10. Okolnost da sud nije odgovorio na prigovor tuženika da nema ovlasti niti tehničkih mogućnosti mijenjati način obračuna i isplate plaće, koju za tuženika kao javnu ustanovu, sukladno Odluci Vlade RH o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i dr., vrši Centralni obračun plaća COP, nije od utjecaja. Ovo stoga što se pozivom na podzakonski akt ne može umanjiti plaća na koju radnik ima pravo po zakonu. Stoga navedeni nedostatak ne onemogućava ispitivanje presude, koja sadrži jasne i neproturječne razloge te se može ispitati (čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP), a nije obrazloženo u kojem dijelu je tužbeni zahtjev prekoračen (čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP).

11. Neodlučan je i prigovor da tuženik nije jedini pasivno legitimiran za isplatu razlike plaće, ističući da bi za neusklađenost isplaćenih plaća regresno mogla odgovarati Republika Hrvatska. Ovo stoga što je tužbom obuhvaćen samo tuženi poslodavac, a jedna od njegovih temeljnih obveza je radniku isplatiti plaću za obavljeni rad (čl. 7. st. 1. ZR).

12. Suprotno žalbenim navodima obračun utuženih dodataka nije izvršen protivno KU niti Zaključcima zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora jer je obračun dodataka koji su predmet ovog spora izvršen na osnovnu plaću (bez prethodno obračunatih drugih dodataka), i dosuđen je samo za razdoblje prekovremenog rada (budući nije bilo sporno da su predmetni dodaci tužitelju uredno isplaćeni za redovan rad).

13. Budući da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju, pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu počinjene niti bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

14. Odluka o parničnim troškovima je sukladna odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, čemu se određeno ne prigovara.

U Zagrebu 15. lipnja 2021.

Sutkinja:

Ines Smoljan, v.r.